Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-329/17 (B. G.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Zakup
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-329/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-329/17, rješavajući apelaciju Bore Gajić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bora Gajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 130955 14 Rev od 22. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bora Gajić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 24. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 130955 14 Rev od 22. novembra 2016. godine. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom obavezana je apelantica da tužiteljici (R. M.) preda u posjed predmetnu nekretninu (bliže opisanu u izreci prvostepene presude), te da tužiteljici na ime zakupnine za određeni period isplati određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju odluke prvostepeni sud je istakao da je prema apelantičinim navodima sporno pravo vlasništva na predmetnoj kući, te je u toku postupka predlagala da se prekine postupak dok sud ne riješi prethodno pitanje vlasništva na predmetnom objektu, a o čemu se vodi parnica u drugom predmetu. Prvostepeni sud je utvrdio da je takav apelantičin prijedlog neosnovan, a iz razloga što je uvidom u z.k. izvadak utvrdio da nije sporno pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer je tužiteljica upisana na predmetnoj nekretnini kao vlasnik 1/1 . Prvostepeni sud je pojasnio da iz saglasnih iskaza parničnih stranaka proizlazi kao nesporno da je tužiteljica svojim novcem kupila predmetnu nekretninu i na istoj se uknjižila kao vlasnik sa dijelom 1/1. Prvostepeni sud je ukazao da su neosnovani i apelantičini navodi da je preduzetim građevinskim radovima od strane apelantice nastala nova stvar, te da se ne radi o istoj kući koja je kupljena od strane tužiteljice. Prvostepeni sud je istakao da je iz provedenih dokaza i to rješenja opštine Laktaši utvrdio da se tužiteljici kao investitoru odobrava dogradnja poslovnog objekta, te nadziđivanje sprata namijenjenog za kancelariju i stambeni prostor, što se isto navodi i u drugom rješenju opštine Laktaši, a u pogledu urbanističke saglasnosti. Prvostepeni sud je naglasio da je i iz ugovora o zakupu zaključenog 2008. godine (između tužiteljice kao zakupodavca i apelantice kao zakupca) utvrdio da su se same parnične stranke sporazumjele, da nije nastala nova stvar, tj. nova kuća već da se i u tom ugovoru navodi kolika su ukupna ulaganja apelantice u opremanje i izgradnju predmetne nekretnine. Prvostepeni sud je ukazao da je za utvrđenje da je nastala nova stvar bilo potrebno angažovati vještaka građevinske struke, koji bi jedini mogao utvrditi tu činjenicu, te kako se na takvu činjenicu poziva apelantica da je to bila njena obaveza da dokaže, što ista nije učinila. Prvostepeni sud je istakao da je shodno članu 61. Zakona o stvarnim pravima propisano da se nadogradnjom ili preuređenjem ne može steći svojina, a da lice koje je dogradilo, nadogradilo ili preuredilo ima pravo na naknadu po pravima obligacionog prava. Prvostepeni sud je konstatovao da samo u slučajevima da se radi o znatnijim radovima, na osnovu kojih je raniji objekat prestao postojati, te nastao novi dozvoljava se sticanje prava svojine, a što po ocjeni prvostepenog suda nije slučaj u konkretnoj parnici.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari tužiteljičin zahtjev kojim traži da se apelantica obaveže da joj preda u posjed predmetni stambeno-poslovni objekat i da se obaveže da joj isplati zakupninu za određeni period. Vrhovni sud je istakao da u toku postupka nije bilo sporno da su 2002. godine parnične stranke zaključile ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora sa rokom trajanja od četiri godine, da su 2008. godine zaključile ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od tri godine, da među parničnim strankama nije sporno ni to, da apelantica nije plaćala zakupninu po osnovu navedenih ugovora o zakupu. Vrhovni sud je istakao da kada se ima u vidu da je tužiteljica pismenim podneskom od 30. oktobra 2009. godine ovjerenim kod notara zatražila da joj apelantica preda u posjed predmetni poslovni prostor, da se nameće zaključak, da je ugovor o zakupu od 2008. godine prestao da važi istekom roka na koji je bio zaključen, tj. 2011. godine, u smislu odredaba člana 32. i 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Vrhovni sud je ocijenio da kod činjenice, da je apelantica ostala u posjedu predmetnog poslovnog prostora i danas, tj. po isteku roka na koji je ugovor o zakupu bio zaključen, osnovanim se ukazuje tužiteljičin zahtjev da joj apelantica preda u posjed predmetni poslovni prostor. Vrhovni sud je naglasio da slijedom datih razloga, iz kojih jasno proizlazi da je osnov potraživanja ugovor o zakupu, da se neosnovanim ukazuju apelantičini revizioni prigovori, da zahtjev tužiteljice za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora nije osnovan, jer da između parničnih stranaka postoji dogovor u pogledu ulaganja u predmetni poslovni prostor i sticanja suvlasništva na tom poslovnom prostoru. Shodno prednjem Vrhovni sud je istakao, da su također neosnovani apelantičin revizioni prigovori, da su nižestepeni sudovi učinili povrede postupka, kad su odbili da prekinu postupak u konkretnoj pravnoj stvari, dok se pravosnažno ne okonča druga parnica između istih parničnih stranaka radi utvrđenja vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su odluke sudova u konkretnom slučaju potpuno proizvoljne, te da je apelantica trebala dokazati da je vlasnica predmetnog poslovnog prostora da bi dokazala da je neosnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev i u tom pravcu podnijeti protivtužbu, što bi sud odbacio jer je već vođen postupak po tom pitanju, na šta je apelantica uputila sudove u konkretnom slučaju i zatražila prekid postupka dok se ne riješi taj predmet od kojeg bi zavisila sudbina i tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku. Apelantica navodi da su nadležni sudovi potpuno proizvoljno analizirali izvedene dokaze i primijenili relevantne propise, te da je odbijanjem njenog zahtjev za prekid postupka stavljena u neravnopravna položaj.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman