Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/17 (S. i S. M.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-344/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-344/17, rješavajući apelaciju Sinana Mušovića i Sulje Mušovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sinan Mušović i Suljo Mušović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 139596 12 Gž od 14. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sinan Mušović i Suljo Mušović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Rajko Cucić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 139596 12 Gž od 14. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi su apelanti i tuženi (Federalni Zavod za penzijsko invalidsko osiguranje, Kantonalna administrativna služba Sarajevo) zaključili određeni ugovor o kupoprodaji stana (bliže opisan u izreci prvostepene odluke), kao i alternativni tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili, između ostalog, da se utvrdi da apelantima, kao kupcima, pripada pravo da sa tuženim, kao prodavcem, zaključe ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je majka apelanata bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da kao nosilac stanarskog prava nije podnijela zahtjev za kupovinu stana, te da je umrla 2001. godine. Nadalje je Kantonalni sud naveo da su apelanti kao nasljednici prvog nasljednog reda nakon smrti nosioca stanarskog prava podnijeli zahtjev za otkup stana 2007. godine, te da su odbijeni sa ovim zahtjevom. Kantonalni sud je dalje naveo da apelanti nikada nisu bili članovi porodičnog domaćinstva svoje majke, te da je predmetni stan bio devastiran i da nije bio osposobljen za života majke, kao i da ista nije bila u posjedu stana. Kantonalni sud je konstatovao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) jer majka apelanata, koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nije podnijela zahtjev za kupovinu stana. Kantonalni sud je ukazao da shodno članu 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova, nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, može otkupiti stan ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi: da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva, da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da nasljednik nije otkupio drugi stan prema odredbama tog zakona. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u toku prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da nosilac stanarskog prava tj. majka apelanata nije podnijela zahtjev za otkup stana, te da su zahtjev za otkup stana podnijeli apelanti nakon smrti nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je ukazao da, dakle, nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova, a to je da je podnesen zahtjev nosioca stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da se zahtjev za kupovinu devastiranog stana podnosi nakon ulaska u posjed stana, te da navedena odredba ne pruža mogućnost nasljednicima da u slučaju eventualne smrti nosioca stanarskog prava na devastiranom stanu, mogu podnijeti zahtjev za otkup stana umjesto nosioca stanarskog prava. Kantonalni sud je ocijenio da je u konkretnoj pravnoj stvari pravilno utvrđeno da je stanarsko pravo prestalo smrću nosioca stanarskog prava koji nije podnio zahtjev za otkup stana. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da zakonodavac nije posebno normirao prava nasljednika prvog nasljednog reda onih nosilaca stanarskog prava koji nisu doživili sanaciju devastiranog stana, pa prema tome nisu ni stekli pravo da ga otkupe, pa da to predstavlja pravnu prazninu. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), navodeći da ne postoji objektivno i razumno opravdanje za to da sud pravnu prazninu tumači na način da apelante isključuje iz prva na otkup stana.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje, kao i drugih prava na koja su se pozvali apelanti, odnose isključivo na primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni drugih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman