Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3681/14 (M. H.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Šta se ne smatra domom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povrat stana
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pojam doma
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3681/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3681/14, rješavajući apelaciju Muje Hebibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muje Habibovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 0120214 10 U od 28. maja 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3340/10 od 26. jula 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-169/02 od 23. juna 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mujo Hebibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 010214 10 U od 28. maja 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-3340/10 od 26. jula 2010. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-169/02 od 23. juna 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave, zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. oktobra 2016. godine, Ministarstvo 10. oktobra 2016. godine, dok Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-169/02 od 23. juna 2010. godine, donesenim u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Čekaluša broj 1/prizemlje, ranije ulica Nemanjina (u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 19. juna 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je Uprava rješavajući po tom zahtjevu donijela rješenje od 26. juna 2003. godine kojim je apelantov zahtjev odbila, ali da je Ministarstvo odlučujući po apelantovoj žalbi, Rješenjem broj 27/02-23-3647/03 od 25. decembra 2003. godine, poništilo rješenje Uprave i predmet vratilo prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. Postupajući u ponovnom postupku Uprava je utvrdila da su apelantu Rješenjem Komande garnizona Sarajevo Int H-191-2/II od 31. marta 1992. godine ustupljene u otkup zajedničke prostorije – predmetni stan, za koji je apelant 15. aprila 1992. godine s JU za upravljanje SF JNA Beograd, Odjeljenje Sarajevo, zaključio Ugovor o korištenju broj 86-305. Iz Uvjerenja Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga R BiH, Odjeljenja za logistiku, Službe za gazdovanje stambenim fondom Armije R BiH broj 18- 1/916-3 od 18. februara 1994. godine, proizlazi da je predmetni stan dodijeljen apelantu, koji je ranije korišten kao poslovni prostor jednog zastupništva. Navedeno je da je rješenjem Ministarstva prvostepenom organu uprave naloženo da u ponovnom postupku utvrdi da li je apelant po osnovu rješenja od 31. marta 1992. godine uselio u predmetni stan, te ako jeste kada je predmetni stan napustio i da li je izmirivao sve zakonske obaveze koje postoje za nosioca stanarskog prava. Uprava je na osnovu izvedenih dokaza, posebno cijeneći iskaz samog apelanta, „da nikad nije unio svoje lične stvari u predmetni stan, da u istom nije nikad prenoćio i da u predmetni stan članovi njegovog porodičnog domaćinstva nikad nisu ušli“, a što je potvrđeno iskazima svjedoka Avde Volodera, Meme Karišika i Omera Spahića, utvrdila da apelant nije nikad faktički preuzeo u posjed predmetni stan. Također, uvidom u potvrdu Javnog preduzeća Elektroprivreda Bosne i Hercegovine utvrđeno je da apelant nije bio evidentiran kao kupac električne energije na adresi gdje se predmetni stan nalazi, kao i da nije prijavljen na Općem biračkom spisku za 1992. godinu u Općini Centar na toj adresi. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da apelant nije nikad koristio predmetni stan, niti je izvršavao svoje zakonske obaveze kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su apelant i njegova supruga (Indira Hebibović) suvlasnici stana u ulici Džemala Bijedića broj 72/6 (dokaz izvadak iz knjige položenih ugovora Općinskog suda Sarajevo, ZK ured od 21. aprila 2010. godine), na osnovu čega je Uprava u ponovnom postupku odbila apelantov zahtjev za povrat stana.

7. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-3340/10 od 26. jula 2010. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Uprave od 23. juna 2010. godine odbilo kao neosnovanu.

8. Uvidom u spise predmeta Ministarstvo je ocijenilo da je u konkretnom slučaju prvostepeni organ na osnovu izvedenih dokaza pravilno odlučio kada je apelantov zahtjev odbio kao neosnovan, budući da apelant nije nikad faktički preuzeo u posjed predmetni stan, te da stoga predmetni stan nije mogao predstavljati njegov “dom“ u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kako je to apelant u žalbi tvrdio, pa je primjenom odredbe člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u dispozitivu rješenja.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 010214 10 U od 28. maja 2014. godine apelantovu tužbu izjavljenu protiv tuženog Ministarstva radi poništenja Rješenja broj 27/02-23-3340/10 od 26. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je zakonitost osporenog rješenja cijenio u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), ocijenivši da je osporeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način. U vezi s tim Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje Ministarstva i Uprave, prema kojem apelant nije uselio u predmetni stan, te se predmetni stan bez obzira na postojanje ugovora o korištenju stana ne može smatrati njegovim domom, a što proizlazi kako iz izjave samog apelanta („da u predmetni stan nije unio svoje stvari niti je prenoćio u njemu, niti su u stan ušli članovi njegovog porodičnog domaćinstva“), što je potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka, pri čemu je prvostepeni organ cijenio i okolnost da je apelant sa suprugom postao suvlasnik drugog stana u Sarajevu. Konstatirano je da je Ministarstvo osim toga navelo da je Uprava na osnovu izvedenih dokaza pravilno odlučila, jer se iz provedenih dokaza može zaključiti da apelant nikada nije ušao u faktički posjed predmetnog stana zbog čega se predmetni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da isto proizlazi i iz drugih materijalnih dokaza u spisu.

11. Cijeneći osporeno rješenje Kantonalni sud je, imajući u vidu podatke iz spisa predmeta, prije svega konstatirao da je zahtjevom od 19. juna 2002. godine apelant tražio vraćanje u posjed predmetnog stana u smislu člana 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Predmetnom odredbom je propisano da nosilac stanarskog prava ima pravo tražiti vraćanje u posjed stana. Nadalje je navedeno da su odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisani kumulativni uvjeti za stjecanje stanarskog prava. U vezi s tim je istaknuto da je apelantu rješenjem Komande garnizona od 31. marta 1992. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje, na koji način je ispunjen samo jedan od propisanih uvjeta za stjecanje stanarskog prava, i da odredba člana 11. ZSO-a propisuje kao drugi uvjet stjecanja stanarskog prava na stanu i useljenje u stan. Kantonalni sud je imajući u vidu navedeno ocijenio da je za pravilno rješenje ove pravne stvari bilo potrebno ispitati i ocijeniti da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, tj. utvrditi da li je predmetni stan predstavljao apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, istakao da je potrebno ispitati i ocijeniti sve činjenice i okolnosti od kojih zavisi zaključak o tome da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, a posebno one činjenice koje ukazuju na postojanje trajne apelantove veze s predmetnim stanom da bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom.

12. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da tuženi organi nisu mogli doći do utvrđenja i ocjene svih činjenica i okolnosti, kao i zaključka do koga su došli (u prvostepenom postupku i u postupku donošenja osporenog rješenja), a to je da apelant kao podnosilac zahtjeva nije faktički preuzeo u posjed predmetni stan, odnosno da nikad nije ušao u posjed istog, odnosno da predmetni stan nije predstavljao njegov dom, navodeći da to proizlazi iz samog apelantovog iskaza, kao i iskaza svjedoka te na osnovu materijalnih dokaza. Obrazlažući ovaj svoj stav Kantonalni sud je istakao da je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je nesporno da je apelantu dodijeljen predmetni stan 31. marta 1992. godine od Komande garnizona kada je preuzeo ključeve predmetnog stana i istog dana ušao u posjed stana, kao i da je apelant s VU za upravljanje SF JNA Beograd, Odjeljenje Sarajevo, zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 15. aprila 1992. godine. Istaknuto je da apelant nije mogao prenoćiti u stanu jer su stanari iz ulaza obili i zamijenili bravu tako da naredni dan nije mogao ući u stan; da je prilikom granatiranja 6. aprila 1992. godine uništen kompletan stan; da su kasnije predmetni prostor kao magacin koristili drugi, što po ocjeni Kantonalnog suda nije apelantov propust, već su postojale objektivne okolnosti zbog kojih apelant predmetni stan nije mogao koristiti. Dakle iz navedenog proizlazi, kako je obrazložio Kantonalni sud, da je kod apelanta postojala objektivna namjera i stav da predmetni stan koristi kao svoj dom kao i opravdano očekivanje da će riješiti svoje stambeno pitanje, počev od dodjele predmetnog stana na korištenje od 31. marta 1992. godine u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, čiji je cilj bio da nosiocima stanarskog prava koji su napustili svoje stanove u određenom periodu omogući povratak u njihove domove i da s porodicom predmetne stanove koriste kao svoj dom, odnosno da na taj način riješe svoje stambeno pitanje. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je u apelantovom slučaju, kod činjenice da je sa svojom suprugom Indirom Hebibović riješio stambeno pitanje na način da je otkupio i postao suvlasnik stana u ulici Džemala Bijedića broj 72/6, u kojem s porodicom živi od 2001. godine kada ga je vlasnik stana uveo u posjed istog, u smislu Zakona o prestanku primjene i drugih propisa koji se odnose na vraćanje u posjed predmetnog stana apelantov povratak u navedeni stan po ocjeni suda „nije stvaran, tj. s namjerom da živi u spornom stanu, jer ima drugi dom“. Shodno navedenom, Kantonalni sud smatra da je apelant na navedeni način realizirao svoje pravo na dom i povrat stana, pa je prihvatio osporeno kao i prvostepeno rješenje, ali ne u potpunosti, kao i razloge navedene u istim, i zaključio da su organi uprave pravilno postupili kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 36. stav 1. i 2. ZUS-a odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelant tvrdi da je u smislu člana 6. ZSO-a stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, jer je za isti zaključio ugovor o korištenju 15. aprila 1992. godine, sve u smislu člana 11. ZSO-a. Stoga apelant navodi „da mu nije jasno šta je još trebao učiniti da bi se smatrao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu“. Presudu Kantonalnog suda smatra nejasnom, jer je kako ističe istom potvrđen stav organa uprave „da je sa svojom suprugom u međuvremenu otkupio stan u Sarajevu u ulici Džemala Bijedića broj 72/VI, koji predstavlja njegov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ističući da se radi o stanu koji predstavlja posebnu imovinu njegove bivše supruge“.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje odluke, zbog čega apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

15. Ministarstvo smatra da je ovaj organ izveo sve dokaze od značaja za utvrđivanje relevantnih činjenica na osnovu kojih je odlučio, iz kojih kako navodi nesporno proizlazi da apelant nije uspostavio bilo kakav odnos s predmetnim stanom čiji posjed potražuje, jer faktički nije nikad preuzeo u posjed stan koji mu je dodijeljen 31. marta 1992. godine i na osnovu kojeg rješenja je zaključio ugovor o korištenju navedenog stana broj 68-305 od 15. aprila 1992. godine. Prema tome ističe da apelant nije mogao konstituirati stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da predmetni stan ne predstavlja njegov i dom njegove porodice u smislu člana 8. Evropske konvencije. Pošto se u okolnostima konkretnog slučaja odlučivalo isključivo o apelantovom pravu na vraćanje u posjed predmetnog stana, Ministarstvo smatra da je u predmetnom postupku pravilno utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uvjete za povrat stana i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema članu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 4. stav 1.

Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

17. U Zakonu o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja s nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 11. stav 1. i 2.

Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 010214 10 U od 28. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u tom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza, ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

25. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99 i AP- 1541/08 od 9. februara 2011. godine, tačka 58). Stoga Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su organi uprave odlučujući u upravnom postupku i Kantonalni sud odlučujući u postupku upravnog spora dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Ustavni sud konstatira da su upravni organi i Kantonalni sud proveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise ZSO-a i Zakona o prestanku primjene, kao i da su direktno primijenili odredbe Evropske konvencije (član 8.) u smislu utvrđivanja da li predmetni stan predstavlja apelantov dom, te odbili apelantov zahtjev za povrat stana kao neosnovan. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su u suštini i organi uprava i Kantonalni sud došli do zaključka da predmetni stan ne predstavlja apelantov dom, s tim što su organi uprave taj zaključak temeljili na utvrđenju da apelant nije faktički ušao u posjed stana, a Kantonalni sud je zaključio da su postojale objektivne okolnosti zbog kojih apelant predmetni stan nije mogao koristiti, ali da je kod apelanta postojala objektivna namjera i stav da predmetni stan koristi kao svoj dom, kao i opravdano očekivanje da će riješiti svoje stambeno pitanje. Međutim, Kantonalni sud je u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj upravnoj stvari, polazeći od činjeničnog utvrđenja da je apelant sa svojom suprugom Indirom Hebibović riješio stambeno pitanje na način da je otkupio i postao suvlasnik stana u ulici Džemala Bijedića broj 72/6, u kojem sa svojom porodicom živi od 2001. godine, zaključio da apelantov povratak u predmetni stan nije stvaran i s namjerom da u njemu živi budući da ima drugi dom.

29. Ustavni sud dalje zapaža da je tokom postupka, kako pred organima uprave tako i pred Kantonalnim sudom, apelantu bilo omogućeno da iznosi dokaze radi utvrđivanja činjeničnog stanja. Zatim, organi uprave i Kantonalni sud su uzeli u obzir apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su u obrazloženju dali jasne razloge za svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa i Evropske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju na to da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda koje bi utjecale na princip pravičnog suđenja.

30. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Katalog prava – Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

32. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

33. Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije.

34. U konkretnom predmetu Ustavni sud u vezi s povredom ovog prava mora prvo utvrditi da li se predmetni stan o kojem je riječ može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije.

35. Prema praksi Evropskog suda pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f; Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, može smatrati i stan u koji se neko lice uselilo na osnovu rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04). Ustavni sud je također u svojim odlukama zaključio da je «dom» faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05).

36. Što se tiče pitanja da li se predmetni stan može smatrati apelantovim «domom», u svrhu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantu radi rješavanja njegovog stambenog pitanja 31. marta 1992. godine rješenjem Komande garnizona Sarajevo dodijeljen na korištenje predmetni stan, za koji je apelant 15. aprila 1992. godine zaključio ugovor o korištenju, u koji stan po ocjeni Kantonalnog suda nije uselio iz objektivnih okolnosti.

37. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na dom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije dokazao da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu relevantnih odredbi ZSO-a, budući da nije dokazao da je uopće uselio u predmetni stan. Osim toga utvrđeno je da je kod apelanta postojala namjera i stav da predmetni stan koristi kao svoj dom, ali da je apelant u međuvremenu riješio stambeno pitanje na način da je otkupio i postao suvlasnik drugog stana u kojem s porodicom živi od 2001. godine, zbog čega apelantov povratak u navedeni stan po ocjeni suda „nije stvaran, tj. s namjerom da živi u spornom stanu, jer ima drugi dom“.

38. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazloženo da apelant, osim što je dobio rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje i zaključio ugovor, praktično nije uselio u predmetni stan da bi se on mogao, u smislu standarda Evropskog suda i Ustavnog suda, smatrati apelantovim domom. Ovo naročito imajući u vidu da je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, u međuvremenu stekao drugi stan koji koristi s članovima svoje porodice i koji u smislu standarda predstavlja apelantov „dom“.

39. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Bijelić protiv Crne Gore i Srbije, u kojem je razmatrao „neizvršenje pravosnažnog rješenja za prinudno iseljenje i na posljedice tog neizvršenja, tj. nemogućnost da one žive u tom stanu“ (presuda od 28. aprila 2009. godine, stav 89.) ukazao: „U predmetu Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109), sud je bio mišljenja da podnosioci predstavke koji su bili vlasnici, ali nisu živjeli u svojoj kući devetnaest godina, mogu tu kuću da nazovu svojim “domom” u okviru značenja člana 8. Konvencije. Razlog za to je činjenica da su, uprkos dužini njihovog odsustvovanja, oni uvijek imali namjeru da se vrate i zadržali su dovoljno kontinuiranih veza s imovinom. Štaviše, u predmetu Menteş i ostali protiv Turske (presuda od 28. novembra 1997. godine, stav 73, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-VIII) pojašnjeno je da nije potrebno da podnosilac predstavke bude vlasnik stana niti čak da njegovo prisustvo u tom stanu bude trajno da bi mogao da ga smatra “domom”, uz uvjet da je pojedinac živio u njemu “u značajnim vremenskim periodima tokom godine” i da je imao “jake porodične veze” s tim prostorom.“ Međutim, Evropski sud je primijetio, u vezi s predmetom Bijelić (u stavu 90) „da je 26. marta 2004. godine drugi podnosilac predstavke, u svoje ime i u ime trećeg podnosioca predstavke, ovlastio prvog podnosioca predstavke da proda predmetni stan (v. stav 34 u tekstu ove presude). Slijedi da bar od tog vremena podnosioci predstavke, koji su sada izgleda stanovnici Beograda, sasvim jasno nisu imali namjeru da se vrate da žive u predmetnom stanu. Tako su one presjekle porodične veze s imovinom. Shodno tome, sud je mišljenja da u vrijeme kada su podnosioci predstavke svoj predmet predali sudu [preciziranog datuma 2005. odnosno 2006. godine] predmetna imovina više nije mogla da se smatra njihovim “domom” u smislu člana 8.“ Evropske konvencije zbog čega su pritužbe podnosilaca predstavke odbačene kao ratione materia nespojive s Evropskom konvencijom.

40. Dovodeći naprijed navedene stavove Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud smatra da u okolnostima apelantovog slučaja jasnim proizlazi da apelant, koji je u međuvremenu stekao dugi stan koji koristi sa svojom porodicom kao „dom“ u smislu garancija člana 8. Evropske konvencije, i pored okolnosti da je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana nema namjeru da se u njega vrati i živi u predmetnom stanu. Ovo naročito imajući u vidu da apelant, u smislu naprijed citiranih stavova Evropskog suda, kako proizlazi iz činjeničnog utvrđenja, nije (uopće) živio u predmetnom stanu “u značajnim vremenskim periodima tokom godine” i niti je imao “jake porodične veze” s predmetnim stanom.

41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

45. Iako apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da smatra da mu je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, u smislu da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kad apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u upravnom postupku i upravnom sporu, a iz činjenica predmata proizlazi da su organi uprave i sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke o neosnovanosti apelantovog zahtjeva uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava i Evropsku konvenciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da je apelant u međuvremenu ostvario pravo na drugi dom, što sve ukazuje na nedostatak njegove namjere da predmetni stan koristi kao svoj dom, odnosno jer nije pokazao čvrstu namjeru i stav prema predmetnom stanu kao njegovom domu.

49. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

50. Također, u odnosu na apelanta nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je bio različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3681/14 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio