Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-545/17 (J. R.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Apelacija preuranjena
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-545/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-545/17, rješavajući apelaciju Jasmina Rendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Rendića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kž 2 od 17. januara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kv 2 od 9. januara 2017. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1.a) i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda:

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Rendića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kž 2 od 17. januara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kv 2 od 9. januara 2017. godine, u odnosu član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Rendić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se trenutno nalazi u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 242280 17 Kž 2 od 17. januara 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 242280 17 Kv 2 od 9. januara 2017. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prema apelantu ukinuo pritvor.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 15. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 21. februara 2017. godine, Tužilaštvo 22. februara 2017. godine, a Općinski sud 27. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kv 2 od 9. januara 2017. godine, nakon objave presude kojom je apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela iznuda – iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, određen je pritvor koji može trajati od 27. decembra 2016. godine, kao dana izricanja presude, najduže još devet mjeseci od dana izricanja presude, a ukoliko u navedenom roku ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 152. stav l. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) propisano da se nakon izricanja prvostepene presude pritvor optuženom može odrediti, odnosno produžiti ako je to neophodno, radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost optuženog. Stavom 3. istog člana propisano je da poslije izricanja presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci, a ako za to vrijeme ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu, a ako u roku od devet mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.

7. Kada su u pitanju okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, Općinski sud je cijenio da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći i kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a posebno način izvršenja djela. Naime, apelant je stavio u izgled oštećenoj da će nanijeti zlo njoj najmilijim osobama, njenoj djeci i njoj samoj, prijeteći da će ih ubiti ukoliko oštećena ne ispuni njegove zahtjeve, pri čemu je pokazao veliki stepen brutalnosti, zbog čega je oštećena u velikom strahu za život djece i vlastiti život učinila sve što je apelant tražio, na štetu svoje imovine, čija je vrijednost enormno velika za prilike u Bosni i Hercegovini. Općinski sud je posebno cijenio da oštećena živi u Švicarskoj, da apelant zna tačnu adresu stanovanja oštećene jer je slao svog prijatelja do njenog stana, zna tačno kako izgleda njen sin jer je opisao njegov fizički izgled, što stvara mogućnost apelantu da boravkom na slobodi pritiskom i prijetnjama oštećenoj i članovima njene porodice ishodi povoljniju izjavu za sebe u ovom krivičnom postupku, a već je za takvo ponašanje i prijetnje i osuđen prvostepenom presudom.

8. Kada je u pitanju apelantova ličnost Općinski sud je cijenio okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela u vezi s činjenicom da je apelant, kako je sam naveo u postupku, dugo vremena bio u ekstradicijskom zatvoru i da je imao određene kriminalne radnje vezane za dragulje dok je boravio u inozemstvu, te zaključio da bi apelant, s obzirom na izvršenje krivičnog djela i ličnost odnosno lične osobine i karakteristike, mogao ometati dalji tok krivičnog postupka, zbog čega je sud odlučio da odredi mjeru pritvora prema apelantu nakon izricanja presude, na osnovu odredbe člana 152. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 242280 17 Kž 2 od 17. januara 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 32 0 K 242280 17 Kv 2 od 9. januara 2017. godine.

10. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije mogao odrediti pritvor apelantu nakon izricanja presude, jer određivanje pritvora nije tražio nadležni tužilac, te da je iz tog razloga počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 152. st 1. i 3. ZKPFBiH, na koje se pozvao i Općinski sud, te zaključio da iz navedenih odredaba ne proizlazi da se pritvor određuje odnosno produžava po prijedlogu tužioca, nego ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost optuženog, a što procjenjuje sud.

11. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, ocjenjujući da je Općinski sud pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti načina izvršenja krivičnog djela za koje se može izreći kazna od 10 godina, kao i okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, ponovivši razloge koje je u tom pravcu naveo Općinski sud, te zaključio da je ocjenom izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak da su ispunjene okolnosti iz člana 152. stav 1. ZKPFBiH da se apelantu odredi pritvor nakon izricanja prvostepene presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c). Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

13. U apelaciji je istaknuto da apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, te navodi da su sudovi potpuno zanemarili uvjete za određivanje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, jer je odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH propisano da će pritvor biti određen ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, a u konkretnom slučaju sudovi su propustili navesti okolnosti čije postojanje bi zaista ukazivalo da je određivanje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Također navodi da je u toku postupka donošenja prvostepene presude u dva navrata isticao zahtjev za izuzeće sudije, jer je imao privatna saznanja da je sudija iznosio tvrdnje da će apelanta proglasiti krivim i osuditi ga na kaznu zatvora, zbog čega zahtjeve za izuzeće sudije treba dovesti u vezu i s odlukama suda da se apelantu nakon objavljivanja presude odredi pritvor, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant nije posebno obrazlagao.

b)Odgovor na apelaciju

14. Općinski i Kantonalni sud, kao i Tužilaštvo, su u odgovoru na apelaciju interpretirali obrazloženja osporenih rješenja, te zaključili da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 295.

Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da nešto uradi ili ne uradi na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri počinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi ili zločinačke organizacije, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) – interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke, u relevantnom dijelu glasi:

Član 152. st. 1.i 3.

Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još najduže šest mjeseci.

VI.Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 242280 17 Kž 2 od 17. januara 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 10. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

21. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na nepristrasan sud). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće u principu utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

22. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije meritorno okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

24. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;

[...]

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

26. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A broj 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A broj 63, stav 35).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela iznude, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati «još devet mjeseci od dana izricanja presude, a ukoliko u navedenom roku ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu», što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

28. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH, prema kojoj se određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora, neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora je da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32., dostupna na www.ustavnisud.ba)

29. U konkretnom slučaju sudovi su svoju odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i ličnosti optuženog, zasnovali na činjenici da je apelant predmetnom presudom nepravosnažno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora zbog krivičnog djela iznude iz člana 295. stav 2. KZFBiH, koje je apelant počinio tako što je stavio u izgled oštećenoj da će nanijeti zlo njenim najmilijim osobama, njenoj djeci i njoj samoj, prijeteći da će ih ubiti ukoliko oštećena ne ispuni njegove zahtjeve, pri čemu je pokazao veliki stepen brutalnosti, zbog čega je oštećena u velikom strahu za život djece i vlastiti život učinila sve što je apelant tražio, na štetu svoje imovine, čija je vrijednost enormno velika za prilike u Bosni i Hercegovini. Sudovi su također posebno cijenili da apelant zna tačnu adresu stanovanja oštećene, jer je slao svog prijatelja do njenog stana, zna tačno kako izgleda njen sin jer je opisao njegov fizički izgled, što stvara mogućnost apelantu da boravkom na slobodi pritiskom i prijetnjama oštećenoj i članovima njene porodice ishodi povoljniju izjavu za sebe u ovom krivičnom postupku, a već je za takvo ponašanje i prijetnje i osuđen prvostepenom presudom. Kada je u pitanju apelantova ličnost sudovi su cijenili okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela u vezi s činjenicom da je apelant, kako je sam naveo u postupku, dugo vremena bio u ekstradicijskom zatvoru i da je imao određene kriminalne radnje vezane za dragulje dok je boravio u inozemstvu, te su zaključili da bi apelant s obzirom na izvršenje krivičnog djela i ličnost, odnosno lične osobine i karakteristike, mogao ometati dalji tok krivičnog postupka, zbog čega su odlučili odrediti mjeru pritvora prema apelantu nakon izricanja presude na osnovu odredbe člana 152. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH.

30. Dakle, pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPBiH, sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja. Naime, sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču izvršenja krivičnog djela i ličnosti optuženog (apelanta), imajući u vidu specifičnosti izvršenja krivičnog djela iznude za koje je apelant nepravosnažnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, naročito odnos apelanta i žrtve, tj. da je krivično djelo apelant počinio na način što je oštećenoj prijetio će nanijeti zlo njenim najmilijim osobama, njenoj djeci i njoj samoj, da će ih ubiti ukoliko oštećena ne ispuni njegove zahtjeve, pri čemu je pokazao veliki stepen brutalnosti, što ukazuje na njenu ugroženost od apelanta, a sveukupno da procjena sudova da sve ove okolnosti imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka nije proizvoljna.

31. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu, jer je sud odlučivao o apelantovom produženju pritvora bez prijedloga tužioca. Ustavni sud zapaža da, kako je i Kantonalni sud istakao u obrazloženju drugostepenog rješenja, sud prilikom određivanja, odnosno produženja pritvora u smislu odredbe člana 152. stav 1. ZKPFBiH, nije ni zavisan od prijedloga tužilaštva.

32. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koji se mogu dovesti u vezi s postupkom određivanja pritvora apelantu, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Odluku Doma za ljudska prava BiH CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima «sudski karakter». Da bi imao «sudski karakter», taj organ mora biti «nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora također pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa «sudu» koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, o kojoj je Kantonalni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

35. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a. i stav 4. Evropske konvencije, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a. i stav 4. Evropske konvencije, kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH, i obrazložio detaljno i na način da ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u lišavanju slobode.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-545/17 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio