Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3991/14 (Z. H.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javnost postupka
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Radni odnos
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3991/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3991/14, rješavajući apelaciju Zijada Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Husića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010022 14 Uvp od 29. maja 2014. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 010022 12 U od 23. decembra 2013. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti – Služba za poslove sa strancima broj 18.6.1- 34-2-4067-16/10 od 20. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zijad Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 29. augusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 010022 14 Uvp od 29. maja 2014. godine i br. S1 3 U 010022 12 U od 23. decembra 2013. godine, i Rješenja Ministarstva sigurnosti – Služba za poslove sa strancima broj 18.6.1-34-2-4067-16/10 od 20. marta 2012. godine. Apelant je 26. augusta 2016. godine dopunio apelaciju urgirajući da se postupak što prije okonča.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti BiH – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) i Vijeća ministara BiH – Odbor državne službe za žalbe, zatraženo je 19. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

2. Sud BiH je 27. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstvo sigurnosti 26. januara 2017. godine, a Vijeće ministara BiH – Odbor državne službe za žalbe 20. januara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj 18.6.1-34-2-4067-16/10 od 20. marta 2012. godine apelant je interno premješten s mjesta šefa Terenskog centra Sarajevo na radno mjesto šefa Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice u Sektoru za administraciju, počev od 1. augusta 2010. godine.

5. U obrazloženju rješenja se navodi da je Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj 19.7.1-34.2-4067-2/10 od 27. oktobra 2010. godine, a po prethodno pribavljenoj saglasnosti za navedeni interni premještaj od Agencije za državnu službu BiH broj 05-34-880-1/10 od 15. jula 2010. godine, direktor Službe za poslove sa strancima interno premjestio apelanta s radnog mjesta šefa Terenskog centra Sarajevo i postavio ga na radno mjesto istog nivoa, odnosno na radno mjesto šef Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice u Sektoru za administraciju, počev od 1. augusta 2010. godine.

6. Na navedeno rješenje apelant je izjavio žalbu Odboru državne službe za žalbe, koji je donio Rješenje broj 01-07-129/10 od 9. augusta 2010. godine, a kojim je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje Službe za poslove sa strancima o internom premještaju.

7. Protiv ovih upravnih akata apelant je pokrenuo upravni spor tužbom kod Suda BiH, koji je donio Presudu broj S1 3 U 003001 10 U od 15. februara 2012. godine, kojom se tužba uvažava, osporena rješenja Odbora državne službe i Službe za poslove sa strancima poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovan postupak. Naime, kako se navodi u presudi, prilikom donošenja prvobitnog osporenog rješenja Služba za poslove sa strancima je propustila da obrazloži potrebu Službe o internom apelantovom premještaju, shodno pravnim shvatanjima Suda BiH. Postupajući po presudi Suda BiH u ponovnom postupku direktor Službe za poslove sa strancima je ocijenio da je apelantov interni premještaj potrebno izvršiti radi potreba službe koje su zasnovane na činjenici da je neophodno implementirati, za djelovanje jedne upravne organizacije, veoma bitne propise u oblasti kancelarijskog i arhivskog poslovanja i u potpunosti implementirati poslove i zadatke organizacione jedinice na čije čelo se premješta apelant.

8. Kako je dalje navedeno, Služba za poslove sa strancima je krajem 2009. godine donijela novi pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te imajući u vidu da je prepoznata potreba da se poslovi pisarnice implementiraju u potpunosti navedenim pravilnikom je sistematizirala unutrašnju organizacionu jedinicu pod nazivom Odsjek za opće poslove i poslove pisarnice, kao i radno mjesto šefa tog odsjeka (ova organizaciona jedinica, kao i radno mjesto šefa, nisu bili uspostavljeni ranijim pravilnikom). Također, imajući u vidu značaj i prirodu poslova ove organizacione jedinice, za šefa iste propisan je uvjet u pogledu stručne spreme da može biti samo diplomirani pravnik, dok je za radno mjesto šef Terenskog centra propisano da je uvjet završen fakultet društvenih, tehničkih ili prirodnih nauka. S obzirom na to da je apelant po profesiji diplomirani pravnik, kao i da ispunjava sve posebne uvjete za radno mjesto na koje se interno premješta, direktor Službe je ocijenio da ovaj državni službenik, shodno svojim kvalifikacijama, može obavljati navedene poslove i zadatke organizacione jedinice u koju se premješta, te da više može doprinijeti potrebama Službe na radnom mjestu na koje se premješta nego na dosadašnjem radnom mjestu.

9. Dalje se navodi da pored toga radi potrebe racionalizacije ukupne javne potrošnje, a što podrazumijeva veoma restriktivnu politiku prijema novih uposlenih, direktor Službe je ocijenio da je i s te strane veoma izražena potreba Službe da prioritetne upražnjene pozicije popunjava internim premještajima. Shodno navedenom, Služba za poslove sa strancima uputila je zahtjev Agenciji za državnu službu BiH za davanje saglasnosti za interni premještaj, bez saglasnosti državnog službenika u ponovnom postupku za apelanta, na radno mjesto šefa Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice i to počev od 1. augusta 2010. godine. Aktom broj 05-34-2-233-1/12 od 15. marta 2012. godine, Agencija za državnu službu BiH dala je saglasnost za navedeni interni premještaj.

10. Dalje se u obrazloženju rješenja navodi da je članom 32. stav 1. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09 i 8/10; u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) propisano da interni premještaj državnog službenika na slično radno mjesto, u skladu s potrebama službe, vrši rukovodilac institucije. Nadalje, Pravilnikom o uvjetima i načinu obavljanja internih konkursa, internih i eksternih premještaja državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 62/10; u daljem tekstu: Pravilnik) propisano je da se interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika obavlja kada institucija iz razloga potreba službe ima potrebu da premjesti državnog službenika s jednog sličnog radnog mjesta na drugo, pri čemu rukovodilac institucije odlučuje o razlozima za ovaj interni premještaj saglasno potrebama službe (član 7.), te da rješenje o internom premještaju donosi rukovodilac organa uprave, odnosno lice koje rukovodi institucijom, po prethodno pribavljenoj saglasnosti Agencije za državnu službu BiH (član 21. stav 2).

11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 010022 12 U od 23. decembra 2013. godine odbijena je apelantova tužba u upravnoj stvari poništenja Rješenja Ministarstva sigurnosti broj 18.6.1-34-2- 4067-16/10 od 20. marta 2012. godine.

12. Sud BiH je ispitao zakonitost i pravilnost osporenog rješenja u granicama odredbe člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10), pa je odlučio kao u dispozitivu presude.

13. U obrazloženju presude Sud BiH je naglasio da prema stanju spisa u ponovnom postupku, Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj 18.6.1-34-2-4067-16/10 od 20. marta 2012. godine, apelant je raspoređen na radno mjesto šefa Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice u Sektoru za administraciju Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti, počev od 1. augusta 2010. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je odluka donesena u svrhu popune novih radnih mjesta, a radi racionalizacije javne potrošnje, dok je sama popuna izvršena internim premještanjem. Kako navodi Sud BiH, prvostepeno rješenje zasniva se na odredbi člana 32. stav 1. Zakona o državnoj službi kojom je propisano da interni premještaj vrši rukovodilac institucije u skladu s potrebama službe, te odredbi člana 7. Pravilnika koja propisuje da se interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika s jednog sličnog radnog mjesta na drugo obavlja bez saglasnosti državnog službenika kada institucija, iz razloga potrebe službe, ima potrebu da premjesti državnog službenika, pri čemu rukovodilac institucije odlučuje o razlozima za ovaj interni premještaj, uz prethodno pribavljenu saglasnost Agencije za državnu službu (član 21. stav 2).

14. Sud BiH navodi da je osporena odluka tužene pravilna i zakonita, jer osporeni akti sadrže formalno-pravne uvjete za valjanost odluke o apelantovom internom premještaju na drugo slično radno mjesto, dakle i saglasnost nadležnog organa za interni premještaj i određene razloge za takvu odluku. Dalje je navedeno da dati razlozi nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim i tužbenim navodima, jer je osporeni akt pravilno i potpuno odgovorio na navode žalbe. Naime, iz obrazloženja osporenog akta, a i iz priloga spisa, vidljivo je da je apelant prigovarao da je prvostepenom odlukom raspoređen na drugo radno mjesto, a da je na dotadašnje radno mjesto raspoređen stručni savjetnik iz istog odsjeka. Iz spisa je vidljivo da su apelantovi navodi tačni, ali oni sami po sebi ne dovode u sumnju zakonitost osporenog akta. Ovo iz razloga jer se, prema odredbi člana 7. stav 1. Pravilnika, interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika obavlja kada institucija ima potrebu da premjesti državnog službenika s jednog sličnog radnog mjesta na drugo. Prema stavu 2. istog člana za interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika mora postojati obrazloženje odnosno razlog, pri čemu rukovodilac institucije odlučuje o razlozima za ovaj interni premještaj. Prema članu 3. stav 1. Pravilnika, interni premještaj se može vršiti samo na slična radna mjesta, a sličnim radnim mjestom prema stavu 2. istog člana podrazumijevaju se radna mjesta koja se nalaze na istom nivou kako je uređeno čl. 8. - 13. Zakona.

15. Kako se dalje navodi u presudi, nisu osnovani ni drugi apelantovi prigovori, jer za predmetni interni premještaj su prvostepenim aktom dati valjani razlozi koji ukazuju da je premještaj obavljen u interesu potreba službe, zbog formiranja nove radne jedinice. Na apelantovo mjesto nije primljena druga osoba putem eksternog konkursa, nego je raspoređena osoba koja je radila u istom terenskom centru, što potvrđuje navode rukovodioca da se prilikom internog premještanja vodilo računa o racionalizaciji javne potrošnje. Nadalje, osporeno rješenje nema dejstvo retroaktivnosti, s obzirom na to da pokriva period od dana kada je pokrenut postupak internog premještaja. Kako se dalje navodi, okolnost da je prethodno rješenje poništeno ima za posljedicu da se brišu njegove pravne posljedice, ali je umjesto tog nezakonitog rješenja doneseno drugo s valjanim i jasnim razlozima i također s dejstvom od dana pokretanja postupka internog premještaja. Nadalje, predmetni upravni postupak je postupak koji se vodi radi internog premještaja zaposlenog bez njegove saglasnosti, te u konkretnoj stvari i nije bilo potrebno provoditi radnju saslušanja predmetnog državnog službenika. Stoga, Sud BiH u cijelosti prihvata razloge date u obrazloženju osporenog rješenja kao pravilne i zakonite, zbog čega je tužbu odbio kao neosnovanu primjenom člana 37. stav 2. Zakona o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10; u daljnjem tekstu: ZUS).

16. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 3 U 010022 14 Uvp od 29. maja 2014. godine, apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke je odbijen kao neosnovan.

17. Apelaciono vijeće navodi da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno odredba člana 32. stav 1. Zakona o državnoj službi, odredbe člana 7. Pravilnika, kao i odgovarajuće odredbe ZUS-a i drugih pravno relevantnih propisa, kada je Vijeće za upravne sporove Suda BiH apelantovu tužbu protiv tuženog odbilo kao neosnovanu, a osporeno rješenje ocijenilo kao pravilno i zakonito. Za takvu odluku Vijeće za upravne sporove je dalo jasne, potpune i pravilne razloge koje u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće. Obrazlažući svoju odluku, Apelaciono vijeće zaključuje da je pravilno shvatanje Vijeća za upravne sporove da je odluka tužene pravilna i zakonita, jer osporeni akt sadrži formalno-pravne uvjete za valjanost odluke o apelantovom internom premještaju na drugo slično radno mjesto, kao i saglasnost nadležnog organa za interni premještaj i određene razloge za donošenje osporene odluke, na čiju pravilnost ne utječu navodi iz zahtjeva.

18. Kako je dalje navedeno, interni premještaj je izvršen primjenom člana 32. stav 1. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH i člana 7. Pravilnika, a ne na osnovu razloga iz ranijeg postupka

– neprimjereno apelantovo ponašanje. Služba za poslove sa strancima gdje radi apelant je, cijeneći obavezu da se stvore pretpostavke za implementaciju kancelarijskog i arhivskog poslovanja, u Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta predvidjela novu organizacionu jedinicu pod nazivom Odsjek za opće poslove i poslove pisarnice, te je predviđeno i novo radno mjesto – šef tog odsjeka. Imajući u vidu značaj i prirodu poslova ove organizacione jedinice, za mjesto šef odsjeka je propisan uvjet u pogledu stručne spreme da to može biti samo diplomirani pravnik, dok je za radno mjesto šef Terenskog centra propisan uvjet završen fakultet društvenih, tehničkih ili prirodnih nauka. I Apelaciono vijeće smatra pravilnim i zakonitim pobijano rješenje tužene, jer je od direktora Službe za poslove sa strancima utvrđeno da postoji nužna potreba apelantovog internog premještanja na drugo radno mjesto radi implementacije poslova i zadataka organizacione jedinice u koju se premješta, iz razloga što posjeduje odgovarajuću kvalifikaciju za to radno mjesto. Sve navedeno će doprinijeti potrebama Službe na radnom mjestu na koje se apelant premješta nego na dosadašnjem radnom mjestu, a to je također urađeno s ciljem racionalizacije ukupne javne potrošnje koja podrazumijeva restriktivnu primjenu novih uposlenika, pa je ocjena direktora da se internim premještajem popuni upražnjena pozicija. Premještaj je izvršen bez saglasnosti državnog službenika primjenom člana 7. navedenog pravilnika, ali uz prethodno pribavljenu saglasnost Agencije za državnu službu BiH, pa navodi iz zahtjeva ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

19. Apelaciono vijeće zaključuje da osporeno rješenje, suprotno apelantovom shvatanju, nema dejstvo retroaktivnosti, s obzirom na to da pokriva period od dana kada je pokrenut postupak internog premještaja. Tačno je da je prethodno rješenje poništeno, te da se brišu njegove pravne posljedice, ali kako je doneseno drugo rješenje s valjanim i jasnim razlozima za interni premještaj bez apelantove saglasnosti, isto ima dejstvo od dana pokretanja postupka internog premještaja. Po ocjeni Apelacionog vijeća, kako se radi o internom premještaju bez saglasnosti državnog službenika, to nije bilo potrebno provoditi radnju saslušanja istog, pa stoga navodi zahtjeva u tom pravcu ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

21. Apelant pobija osporene presude Suda BiH jer smatra da su navedenim presudama povrijeđena navedena ustavna prava na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju. Apelant smatra da su u navedenim odlukama Apelaciono vijeće i Vijeće za upravne sporove Suda BiH kod primjene pozitivno-pravnih propisa u ovoj pravnoj stvari postupili očigledno proizvoljno, jer nije dao objektivno i razložno obrazloženje zašto je presuđujući u konkretnom predmetu izmijenio svoju dosadašnju praksu i odlučio drugačije. Posebno što isti Sud BiH nije poštovao pravosnažnu presudu Suda BiH broj S1 3 U 003001 10 U od 15. februara 2012. godine, koja je i za njega obavezujuća, i što je imao različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona, a pri tome nema zakonsku mogućnost slobode procjene izričitih pravnih normi koje su obavezujuće i za sud.

22. Iznoseći hronološki tok postupka, apelant navodi da je Ministarstvo sigurnosti – Služba za poslove sa strancima po službenoj dužnosti donijelo rješenje o internom premještaju kojim je apelantu, kao državnom službeniku, nametnula obavezu iz radnog odnosa da radi na drugom radnom mjestu, pritom nepravilno i nepotpuno utvrdivši činjenično stanje i pogrešno primjenivši materijalno pravo. Apelant smatra da su presude Suda BiH donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, povredu pravila postupka i nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno neizvršenje Presude Suda BiH broj S1 3U 003001 10 U od 15. februara 2012. godine, shodno odredbama čl. 3. i 62. ZUS-a. Apelant smatra da Sud BiH nakon donošenja navedene presude „nije mogao ponovo rješavati ovu upravnu stvar“. U tom smislu, apelant ukazuje na povredu člana 258. ZUS-a da se poništavanjem rješenja poništavaju pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo i da je pravnim automatizmom apelantu uspostavljen radno-pravni status na radnom mjestu šef Terenskog centra Sarajevo, s kojeg je interno premješten.

23. Apelant navodi da je „pravno nemoguće shvatanje Suda BiH“ izraženo u presudama iz 2013. i 2014. godine da prvostepeni organ kojem je predmet vraćen na ponovni postupak i čije je rješenje poništeno, i koji je po službenoj dužnosti donio rješenje kojim se nameće obaveza iz radnog odnosa, ima pravnu utemeljenost za ponovno rješavanje o istoj upravnoj stvari. Ovo iz razloga što niti jednom odredbom pozitivnih zakonskih propisa ZUS-a i Zakona o upravnom postupku BiH ta mogućnost nije propisana i u direktnoj je suprotnosti s načelom zakonitosti iz člana 4. ZUS-a i članom 229. Zakona o upravnom postupku.

24. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih ustavnih prava, ukine osporene presude i naloži Sudu BiH da donese nove odluke u skladu s pravom na pravično suđenje i zabranom diskriminacije.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru Suda BiH se navodi da je pobijanom sudskom odlukom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, tako da su svi apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava, a posebno prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju, proizvoljni i paušalni, te Sud BiH predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

26. Ministarstvo sigurnosti navodi da je Služba za poslove sa strancima donijela rješenje u ponovnom postupku na osnovu odredbi Zakona o državnoj službi i Pravilnika. Navedenim zakonom, odnosno pravilnikom, propisani su uvjeti i način, tj. postupak kako se donosi rješenje, te je direktor Službe upravo proveo interni premještaj po postupku kako je to propisano Zakonom, odnosno Pravilnikom. Smatra da Sud BiH u presudi nije naveo niti jednu primjedbu u pogledu postupka, a što bi svakako učinio da je utvrdio bilo kakve nepravilnosti, kojih bi se ovaj organ u ponovnom postupku pridržavao. Ministarstvo sigurnosti zaključuje da se potreba službe da se apelant postavi na navedeno radno mjesto zasniva na činjenicama da je neophodno implementirati, za djelovanje jedne upravne organizacije, veoma bitne propise u oblasti kancelarijskog i arhivskog poslovanja, i u potpunosti implementirati poslove i zadatke organizacione jedinice koja je uspostavljena novim pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Službe.

27. Odbor državne službe za žalbe smatra apelantovo pozivanje na povrede ustavnih prava apsolutno neosnovanim i neargumentiranim. Apelant nigdje u tekstu apelacije nije naveo u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje i na koji način je prema njemu učinjena diskriminacija po bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status, koji su propisani navedenom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Na osnovu iznesenog, a u vezi s prethodno utvrđenim činjenicama i donesenim aktima, Odbor državne službe za žalbe konačno predlaže da se apelacija odbije kao u cijelosti neosnovana.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07,43/09 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Član 32. stav 1.

Interni i eksterni premještaji Interni premještaj državnog službenika na slično radno mjesto u skladu s potrebama službe vrši rukovodilac institucije.(....)

29. U Zakonu o upravnim sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:

Član 35.

Zakonitost pobijanog konačnog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pritom nije vezan razlozima tužbe.

Član 37. stav 2.

(....)Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava pobijani konačni upravni akt. (....)

30. U Pravilniku o uvjetima i načinu obavljanja internih konkursa, internih i eksternih premještaja državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 62/10), relevantne odredbe glase:

Član 7.

(Interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika) (1) Interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika se obavlja kada institucija iz razloga potreba službe ima potrebu da premjesti državnog službenika s jednog sličnog radnog mjesta na drugo.

(2) Za interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika mora postojati obrazloženje, odnosno razlog, pri čemu rukovodilac institucije odlučuje o razlozima za ovaj interni premještaj saglasno potrebama službe.

Član 21.

(Postavljenje po internom premještaju) (1) Nakon što se utvrdi da su se stekle okolnosti za interni premještaj i postavljenje državnog službenika, o istom se donosi rješenje.

(2) Rješenje o internom premještaju donosi rukovodilac organa uprave, odnosno lice koje rukovodi institucijom, po prethodno pribavljenoj saglasnosti Agencije.

VI. Dopustivost

31. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 010022 14 Uvp od 29. maja 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 29. augusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da se upravnoj stvari poništi rješenje o njegovom internom rasporedu, u okviru Službe za poslove sa strancima pri Ministarstvu sigurnosti. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka u upravnom sporu poništenja rješenja o apelantovom internom rasporedu u okviru Službe za poslove sa strancima pri Ministarstvu sigurnosti. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da je apelant prvostepenim rješenjem Službe za poslove sa strancima, od 20. marta 2012. godine, raspoređen na radno mjesto šefa Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice u Sektoru za administraciju Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti, počev od 1. augusta 2010. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je odluka donesena u svrhu popune novih radnih mjesta, a radi racionalizacije javne potrošnje, te da je popuna izvršena internim premještanjem. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, ocjenjujući u upravnom sporu i zahtjevu za preispitivanje sudske odluke, utvrdio da je prvostepeno rješenje o apelantovom rasporedu zasnovao na odredbi člana 32. stav 1. Zakona o državnoj službi kojom je propisano da interni premještaj vrši rukovodilac institucije, u skladu s potrebama službe, te odredbi člana 7. Pravilnika. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su za predmetni interni premještaj aktom upravnog organa dati razlozi koji ukazuju da je premještaj obavljen u interesu potreba službe, zbog formiranja nove radne jedinice. Na apelantovo mjesto nije primljena druga osoba putem eksternog konkursa, nego je raspoređena osoba koja je radila u istom Terenskom centru, što potvrđuje navode rukovodioca da se prilikom internog premještanja vodilo računa o racionalizaciji službe i ušteda u javnoj potrošnji. Sud BiH je u dva sudska postupka potvrdio da je odluka tužene pravilna i zakonita, jer osporeni akt sadrži formalno-pravne uvjete za valjanost odluke o apelantovom internom premještaju na drugo slično radno mjesto, kao i saglasnost nadležnog organa za interni premještaj i određene razloge za donošenje osporene odluke, na čiju pravilnost ne utječu navodi iz zahtjeva.

41. U pogledu apelantovih prigovora koji se odnose na pravo na procesnu ravnopravnost, pravo na iznošenje dokaza, pravo na nepristrasnost u suđenju i pravo na javno raspravljanje, Ustavni sud nalazi da ove prigovore apelant nije potkrijepio konkretnim dokazima niti iz samog spisa i navoda apelacije proizlazi da je sud u tom pogledu povrijedio pravo na pravično suđenje. Apelant je najprije u tužbi, a zatim i žalbi, iznosio razloge zašto smatra da rješenje o njegovom premještaju nije pravilno i zakonito, te zašto smatra da nije izvršena Presuda Suda BiH broj S1 3 U 003001 10 U od 15. februara 2012. godine. Međutim, Ustavni sud nalazi da nema naznaka niti takvo nešto proizlazi iz predmetnog spisa da je Služba za poslove sa strancima izvršila konkretni apelantov premještaj s mjesta šefa Terenskog centra Sarajevo na radno mjesto šefa Odsjeka za opće poslove i poslove pisarnice povredom pravila postupka, odnosno kršeći odredbe Zakona o državnoj službi i Pravilnika. Ustavni sud zapaža da predmetni upravni postupak premještaja radnika predstavlja postupak koji se vodi radi internog premještaja zaposlenog, a bez njegove saglasnosti, te u konkretnoj stvari i nije bilo potrebno provoditi radnju saslušanja predmetnog državnog službenika – apelanta.

42. U vezi postupaka pred Sudom BiH, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH utvrdio da je osporeno rješenje tužene pravilno i zakonito, jer osporeni prvostepeni akt Službe za poslove sa strancima sadrži formalno-pravne uvjete za valjanost odluke o apelantovom internom premještaju na drugo slično radno mjesto, dakle i saglasnost nadležnog organa za interni premještaj i određene razloge za takvu odluku. Dalje je navedeno da dati razlozi nisu dovedeni u sumnju apelantovim žalbenim i tužbenim navodima, jer je osporeni akt pravilno i potpuno odgovorio na navode žalbe. Naime, iz obrazloženja osporenog akta, a i iz priloga spisa, vidljivo je da je apelant prigovarao da je prvostepenom odlukom raspoređen na drugo radno mjesto, a da je na dotadašnje radno mjesto raspoređen stručni saradnik iz istog odsjeka. Sud BiH je obrazložio da je iz spisa vidljivo da su apelantovi navodi tačni, ali oni sami po sebi ne dovode u sumnju zakonitost osporenog akta. Ovo iz razloga jer se, prema odredbi člana 7. stav 1. Pravilnika, interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika obavlja kada institucija ima potrebu da premjesti državnog službenika s jednog sličnog radnog mjesta na drugo. Prema stavu 2. istog člana za interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika mora postojati obrazloženje odnosno razlog, pri čemu rukovodilac institucije odlučuje o razlozima za ovaj interni premještaj. Prema članu 3. stav 1. Pravilnika, interni premještaj se može vršiti samo na slična radna mjesta, a sličnim radnim mjestom, prema stavu 2. istog člana, podrazumijevaju se radna mjesta koja se nalaze na istom nivou kako je uređeno članovima od 8. do

13. Zakona.

43. U odnosu na apelantove navode da su Služba za poslove sa strancima i Sud BiH u osporenim odlukama pogrešno tumačili odredbe Zakona o državnoj službi i Pravilnika, kada su donijeli rješenje o apelantovom rasporedu na drugo radno mjesto, Ustavni sud zapaža da je navedene prigovore apelant već isticao u pravnim lijekovima koje je koristio, koje je detaljno razmotrio Sud BiH. Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Sud BiH za svoje odlučivanje nisu proizvoljni, odnosno da je svoje odluke Sud BiH obrazložio na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o državnoj službi, ZUS-a i Pravilnika, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava upravnih organa i redovnih sudova. Stoga su apelantovi navodi, da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda neosnovani.

44. Stoga Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim članom, ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I u ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno porijeklo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se prema tom članu na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili grupe osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6).

46. U konkretnom slučaju apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Sud BiH odbio apelantov tužbeni zahtjev u upravnoj stvari poništenja rješenja o apelantovom rasporedu na drugo radno mjesto u okviru iste službe, pri čemu je sud raspravio sve njegove prigovore, te dao detaljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

48. Ustavni sud također zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3991/14 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio