Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2897/14 (A. A. i S. A.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Odnos sa drugim članovima EK
- Zakup
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2897/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2897/14, rješavajući apelaciju Agima Ademija i Sameta Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Agima Ademija i Sameta Ademija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P008188 13 Gž od 16.
jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Agim Ademi i Samet Ademi (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz Cazina, koje zastupaju Asim Crnalić i Jadranka Lojić, advokati iz Sarajeva, odnosno Cazina, podnijeli su 20. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine. Apelanti su istovremeno zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Tokom 2015. godine odnosno 2016. godine apelanti su podnescima u više navrata dopunjavali apelaciju informirajući Ustavni sud o novim činjenicama vezanim za predmetni slučaj, uglavnom o izvršnom postupku.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o zahtjevu apelanata za donošenje privremene mjere Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri kojom je zahtjev odbijen (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2897/14 od 17. jula 2014. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od tuženog – protivtužitelja d.o.o. „Extra“ iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili 8. i 9. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 12. decembra 1995. godine podnijeli prijedlog Općinskom sudu u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za izdavanje otkaza sudski ovjerenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija koje se nalaze u Cazinu u ul. H. Mujezinovića zgrada S-47 1 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji su zaključili 10. novembra 1993. godine apelanti, s jedne strane, kao zakupodavci i tuženi kao zakupoprimac, s druge strane. Iz raspoložive dokumentacije proizlazi da je o prijedlogu apelanata pravosnažno odlučeno odlukom Vrhovnog suda od 15. januara 1998. godine kojom je tuženom naloženo da predmetni poslovni prostor apelantima preda u posjed. Međutim, kako je tuženi u okviru tog postupka 15. jula 1996. godine istakao protivtužbeni zahtjev kojim je tražio sklapanje kupoprodajnog ugovora i povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora, formiran je parnični spis, tako da je nakon donošenja konačne odluke o prijedlogu apelanata, u nastavku parničnog postupka odlučivano isključivo o protivtužbenom zahtjevu tuženog.
7. Općinski sud je odlučujući o protivtužbenom zahtjevu Presudom broj 20 0 P 008188 97 P od 28. decembra 2012. godine odbio u cijelosti tuženog sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se naloži apelantima da s njim sklope ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora (sadržaj ugovora je pobliže opisan u izreci presude), isplatu kamata na isplaćeni iznos od 220.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene, te predaju u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog poslovnog prostora, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.374,84 KM, dok je ostatak zahtjeva za naknadu troškova postupka apelanata odbijen.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelanti predmetni poslovni prostor izdali tuženom u podzakup ugovorom od 10. novembra 1993. godine, te da su potom, iste stranke, 11. novembra 1993. godine zaključile i kupoprodajni ugovor kojeg su označile kao „predugovor“, koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Bihaću pod brojem OV-3161/93, kojim su apelanti prodali tuženom predmetni poslovni prostor za kupoprodajnu cijenu od 220.000,00 DEM. Potom je utvrđeno da je isplata dogovorenog iznosa tekla sukcesivno, tako da je tuženi 19. juna 1995. godine apelantima u cijelosti isplatio dogovoreni iznos. Slijedom toga, Općinski sud je ocijenio da je među strankama predugovor u cijelosti realiziran, jer je nakon njegovog zaključenja predmetni poslovni prostor predat u posjed tuženom. Shodno takvom utvrđenju Općinski sud je zaključio da predugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora ima sve karakteristike glavnog ugovora. Međutim, u vezi s osnovanošću protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo sklapanje glavnog ugovora i predaja u posjed, Općinski sud se prije svega pozvao na odredbe člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje je citirao, posebno ukazavši na stav 5. citiranog člana, shodno kojem sud treba da vodi računa o propisanom šestomjesečnom roku za zaključenje glavnog ugovora od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a u slučaju da rok nije preciziran, kao u konkretnom slučaju, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebao da bude zaključen. Prema ocjeni Općinskog suda uslovi za zaključenje ugovora stekli su se 19. juna 1995. godine kada je tuženi izvršio zadnju uplatu na ime kupoprodajne cijene, tako da tuženi nije postupio u skladu sa stavom 5. člana 45. ZOO-a, budući da je protivtužbeni zahtjev postavljen 15. jula 1996. godine po proteku više od godinu dana od momenta sticanja uslova za zaključenje glavnog ugovora. Shodno navedenom odbijen je i zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora temeljem člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO).
9. Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 20 0 P 008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine kojom je žalbu tuženog djelomično uvažio, pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora preinačio te protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojio tako da su apelanti obavezani da tuženom predaju u posjed predmetni poslovni prostor (koji je detaljno opisan u izreci presude sa oznakama katastarskih čestica i brojevima uložaka iz javnih evidencija). Drugim stavom izreke drugostepene presude uvažene su žalbe apelanata i tuženog u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Trećim stavom izreke drugostepene presude odlučeno je da se žalba tuženog u ostalom dijelu protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo zaključenje kupoprodajnog ugovora i isplata zakonske zatezne kamate na iznos od 220.000,00 KM odbije kao neosnovana i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.
10. Kantonalni sud je nakon ispitivanja žalbenih razloga i po službenoj dužnosti zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za zaključenje ugovora i isplatu zakonske zatezne kamate. U vezi s tim drugostepeni sud je naveo da je u predugovoru koji su parnične stranke zaključile opisan predmetni poslovni prostor u smislu lociranja gdje se on nalazi, iako nisu bile navedene oznake nekretnina iz javnih evidencija, tako da je predmet prodaje bio odrediv. Potom je Kantonalni sud utvrdio da su parnične stranke dogovorile visinu kupoprodajne cijene, zatim rok za njenu isplatu, koji je vremenom izmijenjen, tako da je zadnja isplata izvršena 19. juna 1995. godine, a tokom postupka nije bila sporna ni predaja u posjed. Shodno takvom činjeničnom utvrđenju Kantonalni sud je zaključio da predugovor sadrži sve bitne elemente glavnog ugovora, u smislu člana 45. stav 3. ZOO-a, te je stoga neutemeljen zahtjev kojim se traži obavezivanje apelanata da zaključe ugovor, jer predugovor ima sve elemente glavnog ugovora, pa je u tom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Međutim, kada je u pitanju zahtjev za predaju u posjed Kantonalni sud je u tom dijelu uvažio žalbu tuženog, primijenivši odredbu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je u tom pravcu naveo da je tuženi u cijelosti ispunio ugovorenu obavezu – isplatio kupoprodajnu cijenu, pa je zahtjev u tom dijelu osnovan shodno odredbi člana 262. stav 1. ZOO-a. U odnosu na troškove postupka Kantonalni sud je usvojio žalbe u odnosu na odbijajući dio troškova postupka na način da je u tom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i shodno tome vratio predmet na ponovno odlučivanje.
12. Vrhovni sud je svojom Presudom broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine, odlučujući o revizijama apelanata protiv presude Kantonalnog suda revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je detaljno interpretirao činjenično utvrđenje Općinskog suda, koje je i od strane Kantonalnog suda prihvaćeno kao pravilno i potpuno, te pravne stavove i razloge nižestepenih sudova koje su naveli ti sudovi u svojim presudama. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanata da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer je, prema njegovom stavu, izreka presude jasna i razumljiva i odgovara zahtjevu kojeg u pogledu sadržaja protivtužbenog zahtjeva propisuju odredbe člana 191. st. 3. i 4. ZPP-a. Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi apelanata da je drugostepeni sud prije donošenja pobijane presude bio dužan zakazati glavnu raspravu, te da je stoga povrijedio odredbu člana 217. stav 2. ZPP-a. Naime, kako je istakao Vrhovni sud u vezi s tim, o protivtužbenom zahtjevu za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora drugostepeni sud je pravilno ocijenio da nije potrebno otvarati raspravu pred tim sudom pa je, prihvatajući u cijelosti činjenično utvrđenje prvostepenog suda, odlučio drugačijom primjenom materijalnog prava (član 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a). Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijske prigovore da je protivtužbeni zahtjev prekoračen, u smislu odredaba člana 240. stav 1. tačka 3. ZPP-a, pri čemu i prema ocjeni Vrhovnog suda nije bilo mjesta za zaključak da je protivtužbeni zahtjev u cijelosti neutemeljen.
13. Naime, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze, pri čemu je u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama, pa tako i o činjenici da je predugovor u cijelosti realizovan među strankama (isplaćena kupoprodajna cijena i izvršena predaja poslovnog prostora) zbog čega je i prvostepeni sud zaključio da predugovor ima karakteristika glavnog ugovora. Stoga, slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelanti ne mogu osnovano suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode. Kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nema mjesta činjeničnim tvrdnjama da su predmetni predugovor apelanti zaključili jer su bili ugroženi u Cazinu kao pripadnici manjinskog naroda. U konkretnom slučaju Općinski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za odlučivanje o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, ali i po ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo mjesta za zaključak da je protivtužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Taj pravni stav je, kako je dalje istakao Vrhovni sud, u obrazloženju svoje odluke izložio Kantonalni sud dajući pravilne i potpune razloge zašto je zahtjev za predaju u posjed spornog poslovnog prostora osnovan. Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale revizijske navode procesne prirode, ali pošto oni nisu od odlučnog značaja nije ih posebno obrazlagao (član 231. ZPP).
14. Nadalje je Vrhovni sud, suprotno revizijskim prigovorima, zaključio da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U tom pravcu se Vrhovni sud pozvao na odredbe člana 45. ZOO-a koje je citirao, pa je shodno tome naveo da kako iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da predmetni predugovor sadrži bitne sastojke glavnog ugovora (sačinjen u pismenoj formi, potpisi ugovarača ovjereni pred nadležnim sudom, pri čemu je i punomoć Sameta Ademija ovjerena u sudu 30. avgusta 1993. godine, tuženom predat u posjed predmetni poslovni prostor, kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena) to je pravilan stav drugostepenog suda da predugovor obavezuje, u smislu člana 45. stav 3. ZOO-a. Shodno svemu navedenom odlučeno je kao u izreci presude primjenom odredaba člana 248. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Hronološki opisuju tok predmetnog postupka i ističu da je tokom njegovog trajanja počinjeno više očiglednih povreda odredaba ZPP-a, te da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatraju, između ostalog, da je izreka presude Kantonalnog suda nerazumljiva i protivna sama sebi i razlozima presude. Također, navode da je tužbeni zahtjev kojim je tražena predaja u posjed spornih nekretnina vezan za glavni tužbeni zahtjev, usmjeren na obavezu zaključenja kupoprodajnog ugovora, koji je pravomoćno odbijen, te da stoga nije bilo mjesta da se usvoji sporedni (protiv)tužbeni zahtjev jer on proizlazi iz glavnog (protiv)tužbenog zahtjeva. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan zakazati glavnu raspravu i strankama omogućiti da u skladu sa načelima parničnog postupka (javnosti, dispozicije, kontradiktornosti) iznesu, rasprave i ocijene dokaze na temelju kojih je taj sud preinačio osporenu presudu. Ističu da je Kantonalni sud prekoračio ovlaštenja iz člana 7. stav 2. ZPP-a, zaključkom da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina, što je kako apelanti tvrde, u bitnoj suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepenog suda. Nadalje, tvrde da su u toku trajanja predmetnog postupka bili bez djelotvornog pravnog lijeka u odnosu na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku. Nadalje, apelanti iznose stavove pravne teorije u pogledu tumačenja predugovora, te ih dovode u kontekst sa konkretnim slučajem, suprotno stavu redovnih sudova u osporenim presudama.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istakao da suprotno stajalištu iznesenom u apelaciju smatra da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanta na koja su se u apelaciji neosnovano pozvali jer nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava.
17. Kantonalni sud je naveo da je uvidom u predmet kroz CMS evidentno da su apelanti, uz stručnu pomoć advokata učestvovali u postupku i da su koristili sva dopuštena sredstva kako bi zaštitili svoja prava, pa stoga ne stoje prigovori da su apelantima povrijeđena ustavna prava na koja su se pozvali u apelaciji. Kantonalni sud je još naveo da je u istom predmetu, u međuvremenu, donio još dvije odluke, koje je u prilogu dostavio (rješenje od 7. januara 2015. godine doneseno u izvršnom postupku i presudu od 7. januara 2015. godine kojom je u ponovnom postupku odlučeno u troškovima postupka).
18. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da su apelacioni navodi nejasni i kontradiktorni. Još je istaknuto da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list R BiH“ 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Predugovor Član 45.
(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke ugovora.
(4) Na zahtjev zainteresirane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.
(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen. (6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Ispunjenje obaveze i posljedice neispunjenja Član 262. stav (1).
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br.
53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 229. stav (1) tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Član 240. stav (2) (2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine, u dijelu kojim je postupak pravosnažno okončan, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 21. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U predmetnom slučaju se raspravljalo o uslovima za zaključenje glavnog ugovora i predaji u posjed predmetnog poslovnog prostora, dakle pitanjima imovinsko-pravnog karaktera na koja se primjenjuju standardi pravičnog suđenja, tako da je člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
29. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti na koju su apelanti ukazali.
31. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji iznose brojne prigovore u kontekstu obrazloženja Kantonalnog suda odnosno Vrhovnog suda sa kojima se ne slažu, koji se u suštini svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud također zapaža da se identičnim prigovorima bavio Vrhovni sud koji je prigovore apelanata ocijenio neutemeljenim, a takav stav je obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Tako se Vrhovni sud, između ostalog, dotakao i prigovora da je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu na štetu apelanata a da nije otvorio raspravu u kojoj bi apelanti učestvovali, ocijenivši prigovor neutemeljenim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da procesnim zakonom nije propisana obaveza drugostepenom sudu da prilikom primjene člana 229. stav (1) tač. 1) do 5) ZPP-a održi raspravu, jer je stavom (1) citiranog člana propisano da će drugostepeni sud preinačiti presudu u sjednici vijeća ili nakon održane rasprave, što spada u diskreciono pravo tog suda. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud, primijenivši relevantnu odredbu člana 229. stav (1) tačka 4) ZPP-a, preinačio prvostepenu presudu u javnoj sjednici, bez održane rasprave, prihvativši u cijelosti činjenično stanje prvostepenog suda i dokaze koji su provedeni pred tim sudom, ocijenivši da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u odnosu na jedan dio protivtužbenog zahtjeva, ne pokreće pitanje kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Ustavni sud nadalje ne uočava ni da je Kantonalni sud prilikom usvajanja dijela protivtužbenog zahtjeva izašao izvan granica protivtužbenog zahtjeva čime bi prekršio odredbu člana 2. stav (1) ZPP-a. U vezi s takvim prigovorom Ustavni sud, suprotno tvrdnjama apelanata, zapaža da je Kantonalni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da predugovor koji su parnične stranke sklopile sadrži sve elemente glavnog ugovora, što je zapravo bio saglasan stav redovnih sudova na sve tri instance, i da na taj način on zapravo obavezuje parnične stranke, shodno odredbi člana 45. stav (3) ZOO-a, pa je iz tog razloga udovoljeno dijelu protivtužbenog zahtjeva kojim je tražena predaja u posjed primjenom člana 262. stav (1) ZOO-a. Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda, koje je u cijelosti podržao Vrhovni sud ispitujući drugostepenu presudu u svjetlu revizijskih prigovora apelanata, ne uočava proizvoljnost na koju apelanti neosnovano ukazuju. Stoga, u situaciji kada su apelanti tokom postupka imali mogućnost da ravnopravno učestvuju u postupku, da predlažu dokaze i svoje stavove suprotstavljaju drugoj strani, pri čemu ni ne tvrde suprotno, niti dovede u sumnju da su primili iznos od 220.00,00 DEM na ime kupoprodajne cijene od tuženog, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim prigovore apelanata usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje, pri čemu nezadovoljstvo osporenim odlukama, samo po sebi, ne pokreće pitanje kršenja tog prava.
32. Shodno svemu iznesenom Ustavni sud apelacione prigovore smatra neutemeljenim i zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnosi na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su shodno tome i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neutemeljeni.
Pravo na djelotvoran pravnim lijek
34. U vezi s apelacionim prigovorima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s nemogućnošću da u reviziji ospore utvrđeno činjenično stanje, što prema ocjeni Ustavnog suda ne pokreće pitanje kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost korištenja revizije, kao zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, pod određenim uslovima. Međutim, činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u parničnom postupku, pri čemu procesni zakon ne dozvoljava da se revizija može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a) ne može per se voditi zaključku o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije u njegovom suštinskom značenju.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, odlučujući o prigovorima koji se u apelaciji ponavljaju, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku uz pozivanje na relevantne propise materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ne postoji ni kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada su apelanti imali mogućnost da koriste zakonom propisan pravni lijek, pri čemu taj pravni lijek nije rezultirao ispunjenjem očekivanja apelanata i procesna ograničenja prilikom razmatranja revizije per se ne pokreće pitanje kršenja tog prava u njegovom suštinskom značenju.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman