Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3773/14 (S. S. iz Doboja, P. Č. iz Ciriha (Švajcarska) i S. S. iz Banja Luke)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Služnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Naknada štete
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3773/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3773/14, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Slobodanke Stajić, Petre Čuljak i Slobodana Stajića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20. juna 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Slobodanki Stajić, Petri Čuljak i Slobodanu Stajiću , u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, solidarno isplati ukupan iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Slobodanki Stajić, Petri Čuljak i Slobodanu Stajiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodanke Stajić, Petre Čuljak i Slobodana Stajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20.
juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 003982 13 Gž od 6. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 003982 07 P od 25. marta 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodanka Stajić iz Doboja, Petra Čuljak iz Ciriha (Švajcarska) i Slobodan Stajić iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnijeli su 13. avgusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20. juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 003982 13 Gž od 6. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 003982 07 P od 25. marta 2013. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Radovana Dugića i Dragana Dugića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2016. godine, Vrhovni sud 17. novembra 2016. godine, Osnovni sud 21. novembra 2016. godine, a tuženi Dragan Dugić 24. novembra 2016. godine. Tuženi Radovan Dugić u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prednik apelanata Jovan Stajić je 14. avgusta 2007. godine, kao tužilac, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti prolaza.
6. Iz stanja spisa proizilazi da su apelanti podneskom od 2. decembra 2010. godine obavijestili sud da je u međuvremenu tužilac umro, pa su kao tužioci u predmetnoj pravnoj stvari označeni njegovi nasljednici, odnosno apelanti.
7. Takođe, iz stanja spisa proizilazi da su apelanti podneskom od 22. oktobra 2012. godine, pored prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva, istakli i zahtjev da se tuženi obavežu da im solidarno nadoknade štetu.
8. Osnovni sud je Presudom broj 85 0 P 003982 07 P od 25. marta 2013. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 003982 13 Gž od 6. septembra 2013. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da postoji pravo stvarne službenosti puta u obimu, dužini i načinu prostiranja pobliže označenim u izreci presude, da se naloži zemljišnoknjižnom odjeljenju prvostepenog suda uknjižba navedenog prava stvarne službenosti, te da se obavežu tuženi da im solidarno naknade štetu za period i u obimu pobliže opisanim presudom. Istom presudom obavezani su apelanti da solidarno naknade troškove postupka tuženim.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su sprovedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da su raniji vlasnici parcela tuženih dozvoljavali predniku apelanata da prolazi spornim putnim pravcem, odnosno da je prednik apelanata nesmetano i na način kako to apelanti tvrde koristio povlasna dobra služeći se putem u širini i dužini kako je navedeno u izreci presude a preko parcela tuženih. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da se parcela apelanata veže za asfaltni put sa kojeg se može prići povlasnom dobru pješice i poljoprivrednim mašinama uz određene radove-nasipanje, a za koje ne trebaju značajna novčana sredstva da bi put kojim apelanti traže prolaz bio preko parcele tuženog Dragana Dugića, odnosno kroz njegovo dvorište, pa bi na taj način za njega nastala ograničenja u korišćenju parcele, što bi bila veća šteta od troškova koje bi apelanti imali da obezbijede prilaz svojoj parceli sa asfaltnog puta.
10. Dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama člana 355 stav 1, člana 356 Zakona o stvarnim pravima, člana 1 Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima i odredbama člana 146 Zakona o nasljeđivanju, odredbama čl. 49 i 50 stav 1, te čl. 54 i 73 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), Osnovni sud je zaključio da apelanti nemaju zaključen ugovor kojim bi bilo regulisano pravo prolaza putem preko parcela tuženih, tako da ni pravni posao nije nastao, jer nema volje stranaka, a da bi se uspostavljanjem puta po zahtjevu apelanata neosnovano i značajno opteretila poslužna dobra, što je u suprotnosti sa odredbom člana 50 stav 1 ZOSPO. Kako apelanti nisu dokazali da su imali stečeno pravo služnosti putem održaja preko poslužnih parcela, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan i njihov zahtjev za naknadu štete koju potražuju od tuženih, jer nema protivpravne radnje tuženih lica za nastanak štete koju apelanti potražuju, odnosno ne postoji uzročna veza za nastanak štete u radnjama tuženih i nastaloj šteti.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20. juna 2014. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 356 Zakona o stvarnim pravima propisano da postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu tog zakona okončaće se po odredbama tih propisa, dok je odredbom člana 344 stav 2 istoga zakona propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 357 navedenog zakona propisano da će se taj zakon primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenicu da je u predmetnoj pravnoj stvari tužba podnesena 14. avgusta 2007. godine, te da se radi o zahtjevu za priznanje sticanja prava stvarne službenosti u vrijeme dok je bio na snazi ZOSPO, Vrhovni sud je zaključio da se na konkretan predmet treba da primijene odredbe ZOSPO, kako su to pravilno učinili nižestepeni sudovi, nasuprot drugačijim neosnovanim prigovorima iznesenim u reviziji. Konačno, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je tačno da apelanti u konkretnom slučaju nisu tražili postojanje prava na nužni prolaz u smislu odredbe člana 53 ZOSPO, već utvrđenje da su predmetnu stvarnu službenost stekli održajem u smislu odredbe člana 54 navedenog zakona, slijedom čega je zaključio da je bilo nepotrebno utvrđivati da li apelanti mogu pristupiti svojim nekretninama i drugim putem.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“. Apelanti su ukratko opisali hronologiju predmetnog parničnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakli da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da su redovni sudovi osporene presude trebali donijeti na osnovu odredaba Zakona o stvarnim pravima. Apelanti, takođe, smatraju da je prvostepeni sud postupao pristrasno i bespotrebno odugovlačio postupak. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i obaveže Republiku Srpsku da im, između ostalog, isplati iznos od 17.044,90 KM na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, odnosno iznos od ukupno 19.669,90 KM na ime troškova spora.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer nije proizvoljno primijenio materijalno pravo, niti je povrijedio pravo apelanata na imovinu na šta se neosnovano ukazuje apelacijom.
14. Okružni sud je naveo da donošenjem presude tog suda od 6. septembra 2013. godine nije povrijeđeno pravo apelanata u smislu navedenih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Okružni sud je naveo da su u obrazloženju osporene presude dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje odluke kao u izreci te presude, pa je predložio da se apelacija odbije.
15. Postupajući sudija Osnovnog suda je naveo da je, uzimajući u obzir prirodu samog predmeta, obiman dokazni materijal, sprovođenje uviđaja i potrebnih vještačenja, postupak sproveden u razumnom roku. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz apelacije nije razumljivo obrazloženo kojim radnjama su povrijeđena ustavna prava apelanata sa posebnim naglaskom na koji način je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na neometano uživanje njihove imovine i koje radnje zaduženog sudije, odnosno Osnovnog suda, predstavljaju povredu njihovog prava. Pored navedenog, postupajući sudija Osnovnog suda je istakao da apelanti u apelaciji samo ponavljaju navode koje su iznijeli u tužbi, žalbi i reviziji u kojima samo iznose svoje mišljenje kako se činjenično stanje, po njihovom stavu, moralo utvrditi, koji su se propisi, po njihovom stavu i mišljenju, morali u konkretnom slučaju primijeniti i da, po njihovom mišljenju, samo presuda kojom bi se usvojio njihov tužbeni zahtjev bi predstavljala presudu kojom se ne ugrožavaju njihova ustavna prava, pri čemu zanemaruju ustavna prava tuženih. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je predložio da se predmetna apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana.
16. Tuženi Dragan Dugić je, između ostalog, naveo da su sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Na osnovu izloženog, te potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u sudskom postupku i pravilne primjene materijalnog prava tuženi Dragan Dugić smatra da su navodi iz apelacije neosnovani. Imajući u vidu navedeno, predložio je da Ustavni sud odbaci apelaciju kao nedopuštenu a u suprotnom da je odbije kao neosnovanu i potvrdi presude redovnih sudova.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08) u relevantnom dijelu glasi:
Prestanak važenja zakona Član 355.
(1) Početkom primjene ovog Zakona prestaje primjena sledećih zakona u Republici Srpskoj:
a) Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima „Sl. list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03, Započeti postupci Član 356.
Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovoga zakona okončaće se po odredbama tih propisa.
19. Zakon o izmjenama Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08 i 58/09) u relevatnom dijelu glasi:
Član 1.
U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 124/08) u članu 357. riječi: „1. jula 2009. godine“ zamjenjuju se riječima: „1. januara 2010. godine“.
Član 2.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
20. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVO SLUŽBENOSTI
Član 49. stav 1.
Stvarna službenost je pravo vlasnika jedne nepokretnosti (povlasno dobro) da za potrebe te nepokretnosti vrši određene radnje na nepokretnosti drugog vlasnika (poslužno dobro) ili da zahteva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nepokretnosti.
Član 50. stav 1.
Stvarna službenost vrši se na način kojim se najmanje opterećuje poslužno dobro.
Član 54.
Stvarna službenost stiče se održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao službenost za vreme od 20 godina a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio.
Stvarna službenost se ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom poverenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je službenost ustupljena do opoziva.
Član 58. stav 1.
Stvarna službenost prestaje ako se vlasnik poslužnog dobra protivi njenom vršenju a vlasnik povlasnog dobra tri uzastopne godine nije vršio svoje pravo. VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelanti su primili 15. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje postojanja prava stvarne služnosti prolaza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
a)Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud konstatuje da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 14. avgusta 2007. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 85 0 P 003982 13 Rev od 20. juna 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao šest godina i 10 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je prednik apelanata pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja postojanja prava stvarne služnosti prolaza i naknade štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
33. Što se tiče ponašanja apelanata, Ustavni sud konstatuje da oni nisu doprinijeli dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da su apelanti u konkretnom slučaju tražili da se utvrdi postojanje prava stvarne služnosti puta i naknadu štete nastale uskraćivanjem korišćenja predmetne stvarne službenosti, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak značajan za njih.
34. Analizirajući postupak sa aspekta dužine njegovog trajanja, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o tužbi apelanata, presudu donio 25. marta 2013. godine, dakle, nakon pet godina i sedam mjeseci od podnošenja tužbe. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku postupak pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odluku donio u roku od pet mjeseci (6. septembra 2013. godine), a Vrhovni sud odluku o reviziji u roku od devet mjeseci (20. juna 2014. godine). Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da je Osnovnom sudu trebalo pet godina i sedam mjeseci da donese prvostepenu presudu. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je, očitujući se na navode o dužini trajanja predmetnog postupka, naveo da je, uzimajući u obzir prirodu samog predmeta, obiman dokazni materijal, sprovođenje uviđaja i potrebnih vještačenja, postupak sproveden u razumnom roku. Međutim, imajući u vidu da se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred Osnovnim sudom, a što je imalo odlučujući uticaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Osnovnog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
36. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
38. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u osporenim presudama, prije svaga, ukazali da u konkretnom slučaju treba primijeniti ZOSPO, a ne Zakon o stvarnim pravima, budući da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 14. avgusta 2007. godine, dakle, dok je bio na snazi ZOSPO. Nadalje, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da apelanti nemaju zaključen ugovor kojim bi bilo regulisano pravo prolaza putem preko parcela tuženih, a da bi se uspostavljanjem puta po zahtjevu apelanata neosnovano i značajno opteretila poslužna dobra, odnosno da apelanti nisu dokazali da su ostvarivali predmetno pravo stvarne službenosti tako da nisu ispunili uslove iz ZOSPO za usvajanje tužbenog zahtjeva. Kako apelanti nisu dokazali da su imali stečeno pravo služnosti putem održaja preko poslužnih parcela, iz obrazloženja presuda slijedi da je neosnovan i njihov zahtjev za naknadu štete koju potražuju od tuženih, jer nema protivpravne radnje tuženih lica za nastanak štete koju apelanti potražuju, odnosno ne postoji uzročna veza za nastanak štete u radnjama tuženih i nastaloj šteti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
39. U odnosu na navode apelanata da je prvostepeni sud postupao pristrasno, Ustavni sud ističe da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost prvostepenog suda. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da u prethodnim tačkama ove odluke nije našao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o građanskim pravima apelanata bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i u ovom dijelu neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
41. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da predmetni postupak traje više od šest godina, Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti ukupan iznos od 900,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
42. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pa kako je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud zaključio da ovi navodi nisu osnovani, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak, na tri sudske instance, trajao šest godina i 10 mjeseci za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud, koji nije djelotvorno kontrolisao postupak i koji nije preduzeo adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su mu bile na raspolaganju prema procesnom zakonu.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su, uz poštivanje principa nepristrasnog suda, redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman