Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2394/14 (L. T.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2394/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2394/14, rješavajući apelaciju Ljiljane Teodorović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Teodorović podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 96 0 I 000748 14 Gž od 19. aprila 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta broj 96 0 I 000748 02 I od 15.

novembra 2013. godine

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljiljana Teodorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko Distrikta, koju zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčkog, podnijela je 22. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 000748 14 Gž od 19. aprila 2014. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 000748 02 I od 15. novembra 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Jelenka Gojakovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 14. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je dostavio odgovor 26. decembra 2016. godine a Apelacioni sud 4. januara 2017. godine. Izvršenik nije dostavio odgovor u roku koji je protekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj P-301/98-I od 8. septembra 1999. godine koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gz-87/02 od 27. maja 2002. godine izvršenik je obavezan da apelantici na ime nematerijalne štete isplati iznose precizirane u presudi.

6. Apelantica je 26. septembra 2002. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje navedene presude Osnovnog suda. Osnovni sud je rješenjem broj I-958/02 od 30. oktobra 2002. godine dozvolio predloženo izvršenje.

7. Nakon toga apelantica je predložila da se izvršenje provede pljenidbom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Opštinski sud je zapisnikom o nesprovođenju pljenidbe od 24. januara 2003. godine konstatovao da izvršenik na datoj adresi nema pogodne imovine koja bi mogla biti predmet pljenidbe, nakon čega je Opštinski sud zaključkom od 30. januara 2003. godine obavijestio apelanticu o neuspješnom pokušaju pljenidbe i pozvao je da u roku od tri mjeseca od dana dostave zaključka predloži predmet izvršenja što je apelantica i učinila podneskom od 7. maja 2003. godine. Navedenim podneskom apelantica je predložila da se izvršenje ponovo sprovede popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, te da se pribave podaci iz registra za STR „Srbijanka", kako bi se utvrdilo da li je izvršenik zaposlen u toj firmi, te da se toj firmi naloži da naknadu ili dio naknade koju izvršenik ostvaruje u vidu plate, uplatuje na žiro račun apelantice a u svrhu namirenja duga.

8. Opštinski sud je putem registra preduzeća utvrdio da je izvršenik jedna od lica ovlaštenih za zastupanje pravnog lica „Srbijanka" - trgovina na malo mješovitom robom Brčko nakon čega je zaključkom od 14. decembra 2004. godine naložio pomenutoj trgovini da u cilju realizacije rješenja o izvršenju, sprovede izvršenje na plati izvršenika i to obustavom 1/3 dijela plate te uplatom na žiro račun apelantice sve do potpunog namirenja potraživanja. Vlasnica navedenog preduzeća je podneskom od 4. maja 2007. godine obavijestila sud da izvršenik nije zaposlen u tom preduzeću, nakon čega je Fond PIO Republike Srpske postupajući po dopisu suda od 10. jula 2007. godine, potvrdio navedenu informaciju na način da je dostavio podatak da je izvršenik zaposlen u „Mrkonjić prom" d.o.o Brčko od 1. januara 2007. godine. Apelantica je s tim u vezi postupajući po nalogu suda sa ročišta od 29. augusta 2007. godine dostavila obračun zakonske zatezne kamate na novčane iznose koji se izvršenjem potražuju, te predložila novo sredstvo i predmet izvršenja, odnosno da se izvršenje sprovede na plati izvršenika koju ostvaruje u „Mrkonjić prom“ do.o. Brčko, nakon čega je rješenje o izvršenju 16. maja 2009.godine dostavljeno firmi „Mrkonjić prom“ do.o. Brčko.

9. Opštinski sud je donio zaključak od 27. maja 2011. godine kojim je zatražio od apelantice da se izjasni da li je njeno potraživanje izmireno, te ukoliko jeste da povuče prijedlog za dozvolu izvršenja, odnosno da predloži nastavak izvršnog postupka ukoliko potraživanje nije izmireno, nakon čega je apelantica 14. juna 2011. godine obavijestila Opštinski sud da njeno potraživanje uopšte nije namireno te je predložila nastavak postupka a u skladu sa rješenjem o izvršenju. Obzirom da se Opštinski sud više puta dopisom obraćao firmi „Mrkonjić prom“ d.o.o. Brčko sa zahtjevom da se izjasni da li je postupljeno po rješenju o izvršenju uz upozorenje na zakonske posljedice nepostupanja po dopisu propisane odredbom člana 152 stav 4 Zakona o izvršnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršnom postupku, te da to preduzeće nije obavijestilo sud da je rješenje provedeno, Opštinski sud je zatražio od apelantice da u roku od tri mjeseca predloži novo sredstvo i predmet izvršenja uz upozorenje da će u protivnom obustaviti izvršenje. Apelantica je postupajući po navedenom zaključku 3. maja 2012. godine predložila da se izvršenje ponovo pokuša popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, zatraživši kažnjavanja firme „Mrkonjić prom“ d.o.o Brčko (kao poslodavca izvršenika) za štetne posljedice koje je apelantica pretrpila usljed njenog propuštanja da se izjasni o sprovođenju rješenja o izvršenju. Nakon što je ponovno bezuspješno pokušana pljenidba, 4. oktobra 2013. godine je konstatovano da pljenidba nije sprovedena jer je sudski izvršni radnik izlaskom na lice mjesta utvrdio da izvršenik ne posjeduje pokretnu imovinu pogodnu za popis, procjenu i prodaju da bi se namirio dužni iznos, te je izvršnu radnju naplate novčanog potraživanja proglasio bezuspješnom, a, prvostepeni sud je imajući u vidu podatke u spisu predmeta, utvrdio da izvršenik ne posjeduje pokretne stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja, zbog čega je na osnovu odredbe člana 112 stav 3 Zakona o izvršnom postupku donio rješenje broj 96 0 I 000748 02 I od 15. novembra 2013. godine kojim je predmetno izvršenje u cjelosti obustavljeno.

10. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela prigovor Apelacionom sudu koji je rješenjem broj 96 0 I 000748 14 Gž od 19. marta 2014. godine prigovor odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedena hronologija predmeta te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, odluka prvostepenog suda pravilna. S tim u vezi navedeno je da je odredbom člana 112 Zakona o izvršnom postupku propisano da ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o tome obavijestiti tražitelja izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi (stav 1), pri čemu tražitelj izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijesti, odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan, predložiti da se pljenidba ponovo sprovede (stav 2), a ako tražitelj izvršenja u roku iz stava 2 ovog člana ne predloži ponovo sprovođenje pljenidbe, ili ako se pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje (stav 3). Imajući u vidu navedenu odredbu, a polazeći od toga da je u konkretnom slučaju pljenidba dva puta bezuspješno pokušana (na adresi izvršenika), po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je predmetni izvršni postupak obustavio. Ovo zbog toga što je nakon ponovnog bezuspješnog pokušaja pljenidbe sud u obvezi da postupi u skladu sa odredbom člana 112 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, koja je imperativnog karaktera i sadrži jasno uputstvo da će u slučaju ako se pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja izvršenje obustaviti.

11. Apelacioni sud je naveo da takođe, apelantica neosnovano prigovara pravilnosti i zakonitosti prvostepenog rješenja stoga što je sud nije pozvao da prisustvuje ponovnoj pljenidbi pokretnih stvari izvršenika i što joj nije dostavljen zapisnik o toj pljenidbi. Naime, kako je obrazložio Apelacioni sud, odredbom stava 3 člana 106 Zakona o izvršnom postupku propisano je da će se o vremenu i mjestu pljenidbe obavijestiti tražitelj izvršenja ako je to tražio, dok je odredbom stava 4 istog člana Zakona o izvršnom postupku određeno da odsutnost tražitelja izvršenja ne sprečava sprovođenje pljenidbe. Imajući u vidu da apelantica kao tražitelj izvršenja nije izričito tražila da prisustvuje ponovljenoj radnji pljenidbe, te kako njena odsutnost nije razlog koji sprečava sprovođenje pljenidbe u smislu odredbe člana 106 stav 4 Zakona o izvršnom postupku, prvostepeni sud, prema mišljenju Apelacionog suda, nije bio u obavezi da je o tome obaviještava. Isto tako, prvostepeni sud nije bio dužan ni da apelantici dostavlja zapisnik o pljenidbi, obzirom da se, kako je obrazloženo, radi o drugom neuspješnom pokušaju pljenidbe, nakon kojeg je prvostepeni sud, uvažavajući imperativni karakter odredbe člana 112 stav 3 Zakona o izvršnom postupku, dužan da obustavi izvršenje.

12. Navedeno je da ovaj sud nije mogao uvažiti ni apelanticin prigovor koji se odnosi na samo postupanje sudskih izvršitelja pri sprovođenju pljenidbe pokretnih stvari izvršenika, imajući u vidu da nije izričito tražila da prisustvuje toj izvršnoj radnji (koji je mogla da podnese u okviru svoje dispozicije), te je postupanje prvostepenog suda u tom smislu, prema obrazloženju Apelacionog suda, u svemu saglasno načelima i karakteru izvršno-sudskog postupka, čija je svrha prinudna naplata odnosno ostvarivanje potraživanja određenog izvršnom ili vjerodostojnom ispravom. Konačno, prema mišljenju tog suda, pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja ne dovodi u pitanje ni isticanje prigovora da je prvostepeni sud povrijedio odredbe čl.125, 132, 133, 148 i 152 Zakona o izvršnom postupku, odnosno da je bio dužan da poslodavca izvršenika, firmu „Mrkonjić prom“ d.o.o. Brčko novčano kazni zbog nepostupanja po pravosnažnom rješenju o izvršenju kojim mu je naloženo sprovođenje izvršenja na način da obustavi isplatu dijela plate koju izvršenik prima, te taj iznos uplati na žiro račun apelantice.

13. Naime, kako je obrazloženo, zakon koji uređuje postupak prinudnog izvršenja pred sudovima Brčko Distrikta ne daje mogućnost sudu da novčano kazni poslodavca izvršenika u situaciji ako on ne postupi po nalogu suda, odnosno ako ne sprovede prinudno izvršenje. Nasuprot tome, odredbom člana 152 stav 4 Zakona o izvršnom postupku (na koju se apelantica između ostalog u prigovoru poziva) propisano je da poslodavac koji nije postupio prema rješenju o izvršenju odgovara za štetu koju je tražitelj izvršenja zbog toga pretrpio. Međutim, odgovornost za eventualnu nastalu štetu, pretpostavkom da su kumulativno ispunjeni svi uslovi za odgovornost prema odredbi člana 152 stav 4 Zakona o izvršnom postupku (odnosno prema opštim načelima odgovornosti za prouzrokovanu štetu determinisanu Zakonom o obligacionim odnosima), ne može biti predmet odlučivanja u ovom izvršnom postupku, već se o istoj može raspravljati i odlučivati u redovnom parničnom postupku pred nadležnim sudom. Imajući u vidu navedeno Apelacioni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Smatra da redovni sudovi nisu imali zakonskog uporišta za obustavu postupka i da su ga morali dovesti do kraja i izvršiti pravosnažnu presudu kojom joj je dosuđena naknada. Apelantica navodi i da je razlog neizvršenja rješenja i dužina postupka koji ni nakon više od 10 godina nije okončan iako je apelantica učestvovala aktivno u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Apelacioni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva.

16. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana te da je rizik nenaplativosti potraživanja u izvršnom postupku isključivo na tražiocu izvršenja u ovom slučaju apelantici koja je bila dužna predložiti adekvatan predmet na kojem bi izvršenje bilo provedeno.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrika BiH“ br. 8/00, 1/01, 5/02, 8/03, 19/07 i 2/08) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 6 Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja i obezbjeđenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Osnovni sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Član 106 (1) Sudski izvršitelj, prije nego što pristupi pljenidbi, predat će izvršeniku rješenje o izvršenju i pozvat će ga da plati iznos za koji je određeno izvršenje s kamatama i troškovima.

(2) Ako izvršeniku rješenje o izvršenju nije moglo da se preda prilikom pljenidbe, dostavit će mu se naknadno.

(3) O vremenu i mjestu pljenidbe obavijestit će se tražilac izvršenja ako je to tražio.

(4) Odsutnost tražioca izvršenja ne sprečava sprovođenje pljenidbe.

(5) O obavljenoj pljenidbi obavijestit će se stranka koja joj nije bila prisutna.

Bezuspješan pokušaj pljenidbe Član 112 (1) Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.

(2) Tražilac izvršenja može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijesti odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo sprovede.

(3) Ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2 ovog člana ne predloži ponovo sprovođenje pljenidbe, ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Apelacionog suda broj 96 0 I 000748 14 Gž od 19. aprila 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je primila osporeno rješenje 1. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 22. maja 2014.godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama i zbog nerazumne dužine trajanja postupka prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3e)Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je do kršenja njenog prava na pravično suđenje došlo u izvršnom postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zbog navedenog član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjljivi u konkretnom slučaju.

26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak obustavljen shodno odredbama člana 112 Zakona o izvršnom postupku kojim je propisano da ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi koji može u roku od tri mjeseca od dana dostave obavijesti odnosno od dana pokušane pljenidbe kojoj je bio prisutan predložiti da se pljenidba ponovo sprovede te da ako tražilac izvršenja u roku iz stava 2 ovog člana ne predloži ponovo sprovođenje pljenidbe ili ako se ni pri ponovnoj pljenidbi ne nađu stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će obustaviti izvršenje. Obzirom da iz naprijed prezentovanih činjenica predmeta proizlazi da je u konkrentom slučaju pljenidba bezuspješno pokušana dva puta i to na predmetnima odnosno stvarima na kojima je apelantica predložila pljenidbu (pokretne stvari i plata izvršenika) jer je utvrđeno da izvršenik ne posjeduje takva sredstva niti predmete na kojima bi pljenidba odnosno izvršenje bilo moguće provesti, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili pravo kada su obustavili predmetni izvršni postupak te da su ovi apelanticini navodi neosnovani.

29. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje i u odnosu na apelanticine navode da su trebali kazniti preduzeće u kojem je (jedno vrijeme) izvršenik bio zaposlen a koje nije provelo zapljenu dijela plate izvršenika. Naime redovni sudovi su obrazložili da je, tada, apelantici stajala na raspolaganju dispozicija da shodno odredbama čl. 152 i 154 Zakona o izvršnom postupku u parničnom postupku traži utvrđivanje odgovornosti poslodavca za štetu koju je pretrpila neizvršenjem rješenja provođenjem na plati izvršenika (o čijem eventualnom pokretanju apelantica nije obavijestila Ustavni sud) obzirom da tadašnjim Zakonom o izvršnom postupku nije bila data mogućnost kažnjavanja poslodavca (kao ni drugih učesnika u postupku) koji ne postupi po rješenju o izvršenju. Dakle, iz navedenog proizlazi da Zakonom o izvršnom postupku koji se primjenjivao na konkretan slučaj nije bilo predviđeno direktno kažnjavanje za nepostupanje po rješenju o izvršenju već je tražilac izvršenja bio upućivan na mogućnost pokretanja parničnog postupka za naknadu štete. Navedeni zakon je prestao da važi donošenjem novog Zakona o izvršnom postupku („Sužbeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 39/13) čijim članom 19 su predviđene i propisane kazne za nepostupanje po rješenju o izvršenju ali njihova primjena na konkretan slučaj nije bila moguća obzirom da odredbama tog zakona nije predviđena njegova retroaktivna primjena u smislu da se do tada započeti postupci okončavaju po odredbama tog novog zakona već naprotiv da će se svi započeti postupci okončati po odredbama ranjeg zakona (član 285). Zbog navedenog Ustavni sud smatra i ove navode apelantice neosnovanim.

30. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkrentom slučaju nije bilo kršenja prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

31. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja postupka.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Razdoblje koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započeo 26. septembra 2002. godine kada je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje te da je predmetni postupak obustavljen 19. marta 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 11 godina i šest mjeseci i to je razdoblje koji će Ustavni sud da ispita.

b)Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo izvršenje pravosnažne presude kojom je izvršenik obavezan da apelantici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose precizirane u rješenju o izvršenju i presudi. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali da razmotre.

35. Ustavni sud primjećuje da je predmetni izvršni postupak trajao 11 godina i šest mjeseci i da je u konačnici obustavljen nakon dvije neuspjele pljenidbe a sve shodno odredbama člana 112 Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da iz činjenica predmeta interpretovanih u prethodnim tačkama proizlazi da je Osnovni sud nakon što je apelatnica podnijela prijedlog za izvršenje, donio rješenje kojim je prijedlog prihvaćen te da je kompletno vrijeme trajanja postupka aktivno postupao u predmetu. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da se činjenica da je apelantica predlagala predmete i sredstva izvršenja za koje je ustanovljeno da izvršenik ne posjeduje, ne može staviti ovom sudu na teret obzirom da se radi o objektivnim okolnostima na koje taj sud nije mogao da utiče. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi ni da apelantica nije pokazala posebnu aktivnost u predmetu koji bi trebalo da je bio od posebnog interesa za apelanticu (npr. iz stanja spisa je vidljivo da je apelantica dva puta predlagala istovrsan predmet i sredstvo na kojem bi se izvršenje provelo iako je već imala službenu sudsku informaciju da takvi predmeti i sredstva kod izvršenika nisu pronađeni, kao i da apelantica nije reagovala na neprovođenje rješenja od strane firme za koju je tvrdila da je poslodavac izvršenika već je čekala pune dvije godine kako bi joj redovni sud poslao upit za informaciju da li je predmetno rješenje izvršeno). Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da se, iako je predmetni postupak koji je po zakonu hitan, trajao preko 11 godina, njegova dužina ne može da stavi na teret redovnom sudu jer nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud svojim postupanjem uticao na njegovu dužinu trajanja.

36. Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije bilo kršenja prava apelantice na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Obzirom da apelantica kršenje ovog prava u suštini vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava a Ustavni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju pravo nije proizvoljno primjenjeno odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvncije u odnosu na primjenu prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primjenili pravo kada su obustavili predmetni izvršni postupak nakon dvije neuspješne pljenidbe pokretnih stvari koje je apelantica predložila kao predmet izvršenja i kada nisu kaznili poslodavca izvršenika zbog neprovođenja rješenja jer tadašnjim zakonom nije bila predviđena takva mogućnost (već mogućnost pokretanja parničnog posutpka za naknadu štete zbog neprovođenja rješenja o izvršenju) niti je novodonesenim Zakonom o izvršnom postupku, kojim su takve kazne predviđene, propisana primjena odredbi tog zakona na postupke koji su bili u toku u vrijeme njegovog stupanja na snagu.

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvncije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni izvršni postupak, iako po zakonu hitan, trajao 11 godina i šest mjeseci i obustavljen zbog nemogućnosti izvršenja, u situaciji kada je redovni sud aktivno radio na predmetu a apelantica predlagala predmete izvršenja koje sudski izvršitelji nisu pronašli kod izvršenika zbog čega izvršenje nije bilo moguće provesti i kada apelantica nije pokazala posebnu aktivnost u toku trajanja postupka.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje odnosno proizvoljnu primjenu prava a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2394/14 (L. T.) | Sudska praksa | Aktio