Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2360/16 (B. L.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2360/16

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2360/16, rješavajući apelaciju Biljane Lelek, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Lelek, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 025387 14 Rev od 23. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Biljana Lelek (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, koju zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnijela je 1. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 025387 14 Rev od 23. februara 2016. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. septembra 2016. godine i 17. januara 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Istočno Sarajevo, zastupan po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 2., 8. i 13. februara 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 025387 11 P od 28. septembra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik dvosobnog stana sa 1/1 na III spratu, stan broj 12, površine 70,04 m2 i ostave na III spratu, broj 12, površine 2,15 m2, koji se nalaze u poslovno-stambenoj zgradi u Palama, Luke I, objekat C, bliže označen u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) , te da se tuženi obaveže da to prizna i trpi da se apelantica uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1 u knjigu položenih ugovora koja se vodi kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka-PJ Pale (u daljnjem tekstu: Republička uprava) (stav I izreke presude). Naloženo je Republičkoj upravi da u knjigu položenih ugovora izvrši uknjižbu prava svojine apelantice na predmetnom stanu i ostavi (stav II izreke presude). Tuženi je obavezan da apelantici naknadi štetu u iznosu od 8.966,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. oktobra 2005. godine pa do konačne isplate i naknadi joj troškove postupka u iznosu od 3.324,00 KM (stav III izreke presude).

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelantica tužbu u ovom predmetu podnijela 26. septembra 2011. godine, te da je vrijednost spora 6.000,00 KM.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da je između Grada Istočno Sarajevo, Zavod za planiranje i izgradnju s jedne strane i apelantice s druge strane 21. decembra 2005. godine zaključen ugovor o udruživanju sredstava i rada, predmetom kojeg je bila izgradnja stana apelantici. Ugovorom je određena vrijednost stana u iznosu od 54.203,36 KM (član 8. ugovora), a članom 9 ugovora su precizirane obaveze ugovornih strana oko završetka stana do ugovorenog stepena njegove izgrađenosti. Navedenim ugovorom nije određen rok, nije ugovorena raskidajuća klauzula, a niti je ispunjenje ugovora u određenom roku u konkretnom slučaju bitan sastavni dio ugovora po prirodi posla. Utvrđeno je da je apelantica ispunila svoju obavezu plaćanja cijene stana, te da je ušla u posjed predmetnog stana (avgust 2005. godine). Prema nalazu vještaka građevinske struke vrijednost ugovorenih i plaćenih a neizvedenih radova iznosi 8.966,00 KM.

8. Prvostepeni sud je ukazao da je Zavod za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo osnovan odlukom Skupštine grada Srpsko Sarajevo od 7. oktobra 2002. godine sa statusom upravne organizacije u okviru Grada (član 1) od tadašnje Direkcije za obnovu i izgradnju Grada. Nadalje je utvrđeno da je odlukom tuženog od 26. aprila 2007. godine osnovano Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju Grada“ Istočno Sarajevo kao slijednik Direkcije za obnovu i izgradnju Grada Srpsko Sarajevo odnosno Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo. Zaključkom Osnovnog suda od 31. decembra 2007. godine vraćena je prijava navedenog javnog preduzeća za upis njegovog osnivanja u sudski registar iz razloga što označeno javno preduzeće ne može biti slijednik Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo, koji nije imao status pravnog lica. Odlukom tuženog od 27. marta 2008. godine o izmjeni i dopuni Odluke o osnivanju navedenog javnog preduzeća predviđeno je da će tuženi i novonastalo javno preduzeće regulisati međusobna prava i obaveze do čega nije došlo do dana presuđenja, a apelantica je podnijela tužbu 26. septembra 2011. godine.

9. Na osnovu navedenog prvostepeni sud je zaključio da je Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju Grada“ Istočno Sarajevo novoosnovano preduzeće koje nije pravni slijednik Zavoda za planiranje i izgradnju, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio upravna organizacija tuženog, te da stoga nije osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije u ovom sporu.

10. Osnovni sud je naveo da se apelanticin tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-sticanje bez osnova). Ukazano je da u smislu odredbe člana 53 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, te da su pravni osnov predmetnog tužbenog zahtjeva odredbe čl. 17 i 262 stav 2 ZOO.

11. Navedeno je da je nesporno da je apelantica ispunila svoju obavezu uplatom iznosa od 54.203,36 KM, te da tuženi nije ispunio svoju obavezu u dijelu završetka radova na infrastrukturi zgrade, vanjskog uređenja zgrade i obezbjeđenja priključka za centralno grijanje na zgradi a u vrijednosti od ukupno 8.966,00 KM, koju visinu tuženi nije osporio. Ukazano je da apelantica trpi štetu za navedeni iznos pa je sud primjenom čl. 17 i 262 stav 2 ZOO tužbeni zahtjev apelantice u ovom dijelu u cjelosti usvojio zajedno sa zateznim kamatama.

12. Nadalje je ukazano da apelantica tužbenim zahtjevom potražuje da se utvrdi da je isključivi vlasnik u dijelu 1/1 predmetnog stana i ostave. Po mišljenju prvostepenog suda apelantica je na osnovu pomenutog ugovora stekla pravo svojine na predmetnom stanu na osnovu odredbe člana 23 Zakona o stvarnim pravima slijedom čega ima osnov da traži upis tog prava u zemljišne knjige.

13. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 89 0 P 025387 13 Gž od 8. aprila 2014. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Okružni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda pa je stoga žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

15. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 89 0 P 025387 14 Rev od 23. februara 2016. godine usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalba tuženog usvojena, prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 480,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je tuženi s obzirom na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude izjavio reviziju u ovom predmetu iako prema imovinskom cenzusu iz člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) revizija nije dozvoljena. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da postoji veliki broj predmeta u kojima je tuženi stranka u postupku i u kojima je sporna njegova stvarna legitimacija, kao i veći broj predmeta koji se po istom pravnom osnovu (kao i u ovom predmetu) vode pred Osnovnim sudom. Takođe je ukazano da je od strane Vrhovnog suda primljeno preko 20 predmeta ove vrste, te da je Vrhovni sud radi obezbjeđenja primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni reviziju tuženog u konkretnom slučaju dozvolio (član 273 st. 3 i 4 ZPP).

17. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je Zavod za planiranje i izgradnju Grada Srpsko Sarajevo osnovan odlukom Skupštine opštine Grada Srpsko Sarajevo od 7. oktobra 2002. godine kao upravna organizacija u okviru Grada (član 1) i da je obavljao poslove za potrebe Grada (član 6) i nije imao svojstvo pravnog lica, a osnovan je odlukom tadašnje Direkcije za obnovu i izgradnju Grada koja je osnivanjem Zavoda brisana iz sudskog registra (član 12 odluke).

18. Ukazano je da je Odlukom o osnivanju Javnog preduzeća „Zavod za planiranje i izgradnju Grada“ Istočno Sarajevo od 26. aprila 2007. godine određeno da se ovo javno preduzeće osniva kao slijednik Direkcije za obnovu i izgradnju odnosno Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo. Navedeno je da iz sadržaja navedene odluke proizlazi da javno preduzeće nije preuzelo bilo kakve obaveze Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio upravna organizacija tuženog. Istaknuto je da je Odlukom tuženog od 27. marta 2008. godine o izmjeni i dopuni navedene odluke (član 3) predviđeno je da će se međusobna prava i obaveze između Grada Istočno Sarajevo i javnog preduzeća regulisati posebnim ugovorom a tuženi nije dokazao da je taj ugovor i zaključen.

19. Odlukom tuženog od 24. jula 2008. godine o prestanku rada Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo (u članu 2) je propisano da će poslove koje je do tada obavljao taj Zavod, kao upravna organizacija tuženog, obavljati novonastalo javno preduzeće.

20. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda tuženi provedenim dokazima nije dokazao da je navedenim Odlukama ili nekim drugim aktom predmetno potraživanje apelantice preneseno na novoosnovano javno preduzeće, zbog čega je ocijenjen neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je isticao tokom postupka. U prilog ovakvog zaključka je i Odluka tuženog od 30. juna 2009. godine o dopuni odluke o prestanku rada Zavoda za planiranje i izgradnju Grada Istočno Sarajevo kojom je predviđen (samo) način rješavanja radno pravnog statusa radnika koji su bili zaposleni u Zavodu (da će njihov status posebnim ugovorom regulisati Javno preduzeće „Zavod za planiranje i izgradnju Garda“ Istočno Sarajevo u čiji su djelokrug prešli poslovi ukinute upravne organizacije) a ne i obaveze tuženog iz osnova predmetnog ugovora.

21. Zbog navedenog po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da tuženi provedenim dokazima nije dokazao osnovanost istaknutog prigovora pasivne legitimacije pa navodi revizije u tom pravcu (u čemu se revizija dobrim dijelom iscrpljuje) nisu osnovani.

22. Vrhovni sud je, međutim, naveo da zahtjev apelantice nije osnovan iz slijedećih razloga. U tom pogledu je navedeno da apelantica stvarno-pravnim dijelom tužbenog zahtjeva traži da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla stekla pravo svojine na predmetnom stanu. Ukazano je da kada se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla (kakav je ovdje slučaj) ono se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način (član 20 u vezi sa članom 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), koji se suprotno shvatanju nižestepenih sudova, u smislu člana 356 i 357 Zakona o stvarnim pravima primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

23. Kod takvog načina sticanja prava svojine na nepokretnostima, ugovor kao pravni posao predstavlja samo pravni osnov za upis stvarnih prava u javnim knjigama pa stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo pravnog osnova da nižestepeni sudovi usvoje stvarno-pravni dio tužbenog zahtjeva. Ukazano je da se u ovoj vrsti spora može sa osnovom tražiti da se utvrdi pravna valjanost ugovora kao osnova za sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla. Međutim u odgovoru na tužbu, tokom postupka, a ni u obrazloženju revizije tuženi ne spori određeno, konkretnim navodima, pravnu valjanost tog ugovora, pa se postavlja pitanje postojanja pravnog interesa i za eventualno postavljanje takvog zahtjeva.

24. Osim navedenog Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 105 Zakona o uređenju prostora izgrađeni objekat se ne može staviti u upotrebu prije nego što nadležni organ izda rješenje o odobrenju za upotrebu na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta. Stoga i pod uslovom da je pobijana presuda održana na snazi koja, sama po sebi, bez upotrebne dozvole za predmetne nekretnine kao „dokumenta potrebnog za upis predviđenog zakonom“, kako predviđa član 3 stav 2 tačka 6 Zakona o zemljišnim knjigama RS, koji su se primjenjivali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, ne bi predstavljala valjan pravni osnov za upis prava svojine apelantice na predmetnom stanu.

25. Ukazano je da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova u iznosu od 8.966,00 KM, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262 stav 2 ZOO).

26. Istaknuto je da kada jedna strana u dvostrano obaveznom ugovoru ne ispuni svoju dospjelu obavezu druga strana može ako nije šta drugo određeno da zahtijeva ispunjenje obaveze ili da raskine ugovor a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (član 124 ZOO).

27. Naglašeno je da je prema odredbi člana 262 stav 1 ZOO povjerilac u obaveznom odnosu ovlaščen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze a dužnik je dužan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. Prema stavu 2 ovog člana kada dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem povjerilac ima pravo da zahtijeva i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

28. Navedeno je da je članom 9 tač. 1 i 2 ugovora utvrđena između ostalog obaveza tuženog (kao „ulagač A“) da završi ugovorene radove infrastrukture, vanjskog uređenja, zatvaranje poslovnih prostora, da obezbijedi priključak centralnog grijanja i ostale radove koji su plaćeni kroz kvadrat stana (tačka 2 alineja treća). Po mišljenju Vrhovnog suda istina ugovorom nije određen rok ispunjenja preuzetih obaveza tuženog, a nije sporno da je apelantica preuzela u posjed predmetni stan. Međutim, po mišljenju suda tuženi nije dokazao da je ugovornu obavezu ispunio od dana podnošenja tužbe, a ni nakon toga, dakle, ni u nesrazmjerno dužem vremenskom periodu, pa je nesumnjivo da je time povrijedio odredbe ugovora što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantici (član 262 stav 2 ZOO). Vrhovni sud je ukazao da se apelantica nije koristila pravom iz člana 124 ZOO na način da zahtijeva od tuženog da ispuni ugovornu obavezu onako kako ona glasi već traži samo naknadu štete.

29. Istaknuto je da se šteta apelantice sastoji u umanjenju vrijednosti stana zbog neizvršenih a ugovorenih i od strane apelantice plaćenih radova koji vid štete apelantica u konkretnom parničnom postupku i ne traži niti je na te okolnosti izvodila dokaze. Istaknuto je da traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete u cilju otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelantice bila umanjena (član 155 ZOO). Ukazano je da se tužbom zahtijeva isplata iznosa od 8.966,00 KM na ime „vrijednosti nezavršenih radova za stan“ što s obzirom na izloženo nema pravnog osnova jer to ne predstavlja štetu i u smislu člana 262 stav 2 ZOO.

30. Istaknuto je da tuženi po prvi put u reviziji ističe prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja zbog čega je taj zahtjev neosnovan u smislu člana 207 u vezi sa članom 253 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Takođe ukazuje i na nedonošenje odluke u razumnom roku. Navodi da se u konkretnom slučaju očigledno radi o sticanju bez pravnog osnova u skladu sa odredbom člana 210 ZOO budući da je imovina u vrijednosti od 8.966,00 KM prešla u imovinu tuženog, kao i da za taj prelaz imovine ne postoji pravni osnov. Navedeno iz razloga što tuženi nije izvršio kompletne radove iz ugovora već samo djelimično pa je jasno da za neizvršene radove nije imao osnov. Smatra da nije doprinijela dužini predmetnog postupka, te postavlja zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

32. U dopunama apelacije apelantica navodi da je Vrhovni sud usvajanjem revizije bio pod uticajem spoljnih faktora. Navodi da u nekim identičnim slučajevima Vrhovni sud nije uvažio reviziju. Smatra da je tuženi izvršio pritisak na Vrhovni sud da usvoji reviziju i pored male vrijednosti spora. Stoga ukazuje na povredu principa nepristranosti suda. Naglašava da Vrhovni sud zanemaruje činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o klasičnom neizvršenja građevinskih radova unutar stana za čiji završetak se mogao angažovati drugi izvođač na način da završi te radove, a da se onda kasnije to „prebije“ sa tuženim.

b) Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je naveo da se apelacijom ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke pa slijedi da nije došlo do kršenja ustavnih prava apelantice na koja ukazuje u apelaciji.

34. Okružni sud je naveo da apelacija nije osnovana, te predložio da se odbije.

35. Osnovni sud je naveo da u predmetom postupku nije došlo do povrede principa donošenja odluke u razumnom roku. U tom smislu navodi da je tužba podnesena 26. septembra 2011. godine a prvostepena presuda donesena 28. septembra 2012. godine, te da je u tom periodu dolazilo i do odlaganja ročišta po zahtjevu stranki što je uticalo na dužinu postupka. Ukazano je i na složenost predmeta, izvedene dokaze i činjenice. Navodi da pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantičinih ustavnih prava koje navodi u apelaciji.

36. Tuženi je naveo da je apelantica iznijela paušalne tvrdnje da je usvajanjem revizije Vrhovni sud bio pod uticajem spoljnih faktora. Ukazano je da je tačno da je tuženi u reviziji naveo da se radi o velikom broju predmeta pred nižestepenim sudovima sa istim tužbenim zahtjevom, te da to nije navedeno da bi se izvršio pritisak na sud već kako bi Vrhovni sud izrazio svoje pravno shvatanje i na taj način obezbijedio jedinstvenu primjenu prava. Navodi da tuženi svojim radnjama nije doprinio dužini predmetnog postupka. Ukazuje da prvostepeni i drugostepeni sud počevši od februara 2016. godine odnosno „od donošenja revizijske presude“ u svim predmetima sa istim pravnim osnovom u potpunosti prihvata pravno shvatanje Vrhovnog suda zauzeto u osporenoj presudi.

V. Relevantni propisi

37. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

38. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:

Član 23. st. 1. i 2.

(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2)Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

Član 53.

(1)Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2)Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.

(3)Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.

(4)Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 356.

Postupci o sticanju, zaštiti i prestanku prava svojine i drugih stvarnih prava započeti na osnovu propisa koji su bili na snazi do dana stupanja na snagu ovog zakona okončat će se po odredbama tih propisa.

(2) Zainteresirano lice koje nije pokrenulo postupak po propisima iz člana 355. Zakona, a koje ima pravni interes za ostvarivanje svojih prava po tim propisima, može do stupanja na snagu katastra nepokretnosti, osnovanog u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru Republike Srpske da pokrene postupak za rješavanje spornih imovinsko-pravnih odnosa na nepokretnostima.

(3) Na uzurpiranom zemljištu pod šumama u društvenoj, odnosno državnoj svojini, korisnik uzurpiranog zemljišta, kao i upisani nosioci prava svojine mogu preduzimati samo radnje kojima se sprečava propadanje ili umanjenje njene vrijednosti do donošenja posebnog Zakona.

Član 357.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u “Službenom glasniku Republike Srpske”, a počet će se primjenjivati dana 1. jula 2009. godine.

39. U Zakonu o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), relevantna odredba glasi:

Član 105.

Izgrađeni objekat za čije se građenje, po odredbama ovog zakona, pribavlja odobrenje za građenje, odnosno njegov dio koji predstavlja tehničko-tehnološku i građevinsku cjelinu i kao takav se može samostalno koristiti, kao i objekti prethodnih i pripremnih radova izgrađeni na osnovu posebnog odobrenja za građenje, mogu se koristiti, odnosno staviti u pogon, nakon što organ uprave koji je izdao odobrenje za građenje izda rješenje o odobrenju za upotrebu, a na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta ili njegovog dijela.

40. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službeni glasnik RS“ br. 67/03, 48/04, 109/05 i 119/08) relevantna odredba glasi:

Član 3. stav 2. tačka 6.

2. Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev zasniva.

To mogu biti:

6. drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.

41. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 262. st. 1. i 2.

(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.

42. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI. Dopustivost

43. U skladu sa članomVI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 025387 14 Rev od 23. februara 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 5. maja 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije (nepristranost suda, razuman rok i proizvoljna primjena materijalnog prava) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] A) U odnosu na osporene presude

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak u kojem je donesena osporena odluka odnosi se na utvrđivanje prava svojine i naknade štete, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

50. U vezi navoda o povredi principa nepristranosti suda Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristranost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švicarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). Ustavni sud primjećuje da apelantica u konkretnom slučaju nije ukazala na subjektivnu nepristrasnost suda već na objektivnu nepristrasnost suda navodeći da je presuda Vrhovnog suda rezultat vanjskih uticaja na taj sud. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Ustavni sud smatra da osporena presuda ne ostavlja dojam da je na bilo koji način u konkretnom slučaju prekršen princip objektivne nepristrasnosti. Naime, po mišljenu Ustavnog suda osporena presuda je rezultat utvrđenog činjeničnog stanja pred redovnim sudovima, te primjene materijalnog i procesnog prava na način da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud primjenjujući odredbu člana 237 ZPP i pored nepostojanja imovinskog cenzusa propisanog tim članom, koristeći se svojim diskrecionim ovlašćenjem, reviziju tuženog u konkretnom slučaju dozvolio radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome je Vrhovni sud uzeo u obzir da se veći broj predmeta sa istim činjeničnim i pravnim pitanjem nalazi na rješavanju pred nižestepenim sudovima, kao i da se 20 predmeta ove vrste, po revizijama, nalazi pred Vrhovnim sudom. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u ovom dijelu neosnovani.

51. Dalje apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

52. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

53. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, da ispita da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

54. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev u konačnici odbijen u cijelosti presudom Vrhovnog suda. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, ali je u odnosu na njih zauzeo drugačije pravno stanovište čiji je ishod bio odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naime, kao prvo Vrhovni sud je u svojoj odluci dao jasne razloge zbog čega je i pored neispunjenja imovinskog cenzusa iz člana 237 stav 2 ZPP reviziju tuženog dozvolio u smislu člana 237 st. 3 i 4 ZPP. Dakle, proizilazi da je Vrhovni sud odlučujući o dopuštenosti revizije tuženog koristio svoje diskreciono ovlašćenje iz člana 237 st. 3 ZPP o čemu je dao jasne razloge u kojima Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantne odredbe ZPP na kojoj je Vrhovni sud u tom dijelu zasnovao svoje postupanje, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelantice. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud tako odlučio radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni imajući u vidu činjenicu da se pred nižestepenim sudovima kao i pred Vrhovnim sudom nalazi veliki broj predmeta istog činjeničnog i pravnog pitanja kao što je to konkretan slučaj.

55. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog čega nije bilo osnova da se usvoji stvarno-pravni dio apelanticinog tužbenog zahtjeva (sticanje prava svojine na stanu i upis tog prava u javne knjige). U tom pogledu Vrhovni sud je pojasnio kako se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla kao i šta predstavlja valjan pravni osnov za upis apelanticinog prava svojine na predmetnom stanu, pri čemu je cijenio i okolnost da apelantica nije u predmetnom postupku tražila da se utvrdi pravna valjanost predmetnog ugovora niti je tuženi osporio valjanost tog ugovora. U ovim razlozima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da su zasnovani na primjeni relevantnih zakonskih propisa. Takođe je utvrđeno je da traženi iznos naknade štete (8.966,00 KM) na ime neizvedenih a ugovorenih radova, koji su bili u obavezi tuženog, ne predstavlja štetu u smislu člana 262 stav 2 ZOO. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda traženi iznos naknade štete nema karakter štete u smislu eventualnih izdataka za radnje koje je apelantica bila preduzela u cilju otklanjanja štetnih posljedica zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tuženog, a čime bi imovina apelantice bila umanjena. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da na te okolnosti apelantica u predmetnom postupku nije izvodila dokaze. Pri tome, Vrhovni sud je imao u vidu da apelantica nije koristila pravo iz člana 124 ZOO na način da od tuženog zahtijeva da ispuni ugovorenu obavezu onako kako ona glasi (iako ugovorom nije određen rok ispunjenja obaveze od strane tuženog) već je samo tražila naknadu štete za koju nije dokazala da je za nju i nastala odnosno da nije dokazala da je preduzimala bilo kakve radnje u cilju njenog otklanjanja, a zbog kojih je njena imovina umanjena. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u njezinom donošenju i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je u svojoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je uvažio reviziju tuženog na način da je u konačnici odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.

56. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi da joj je zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

B) Suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

57. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

58. Ustavni sud konstatuje da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 26. septembra 2011. godine, te da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 025387 14 Rev od 23. februara 2016. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao četiri godine i nepunih pet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

59. Uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja koja su raspravljana u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak bio relativno složene prirode. Nadalje, u odnosu na apelanticino ponašanje u predmetnom postupku Ustavni sud i pored ukazivanja prvostepenog suda u svom odgovoru da su „stranke“ tražile odgodu ročišta, iz raspoložive dokumentacije, ne može zaključiti da je apelantica preduzimala radnje kojima je odugovlačila predmetni postupak.

60. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud svoju presudu donio 28. septembra 2012. godine, dakle u periodu od godinu dana računajući od momenta podnošenja tužbe (26. septembar 2011. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud svoju odluku u ovom predmetu donio 8. aprila 2014. godine, dakle u periodu nešto dužem od jedne godine i šest mjeseci računajući od momenta donošenja prvostepene presude. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu donio 23. februara 2016. godine, dakle nakon proteka perioda od jedne godine i 10 mjeseci, računajući od momenta donošenja drugostepene presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ovom predmetu zauzimao pravno stanovište od značaja za sve buduće predmete ovakve vrste. Stoga imajući u vidu periode u kojima su redovni sudovi donosili svoje odluke, kao i specifičnost konkretnog predmeta u kojem je Vrhovni sud u smislu člana 237 stav 3 ZPP dozvolio reviziju kako bi zauzeo jedinstvenu pravnu praksu bitnu za sve ostale predmete istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud smatra da period od četiri godine i nepunih pet mjeseci, koliko je ukupno trajao predmetni postupak na tri sudske instance, nije suprotan garancijama iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u smislu principa donošenja odluke u razumnom roku.

61. Imajući u vidu navedeno, a posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

62. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na apelantičine navode o kršenju principa objektivne nepristranosti, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na kršenje principa objektivne nepristranosti suda, kao ni na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

64. Dalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelanticinog prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak u cjelini, uzimajući u obzir njegove specifičnosti, na tri sudske instance, trajao četiri godine i pet mjeseci što ne predstavlja kršenje principa donošenja odluke u razumnom roku.

65. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

66. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2360/16 (B. L.) | Sudska praksa | Aktio