Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3248/14 (Bojana Orašanin vlasnica SUR Kafe „Iceberg“ Sokolac)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3248/14, rješavajući apelaciju Bojane Orašanin, vlasnice SUR-a Kafe „Iceberg“ Sokolac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bojane Orašanin, vlasnice SUR-a Kafe „Iceberg“ Sokolac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 005908 14 Pž od 23. aprila 2014. godine.
Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa odredbom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bojana Orašanin, vlasnica SUR-a Kafe „Iceberg“ Sokolac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sokoca, koju zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnijela je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 61 0 Ps 005908 14 Pž od 23. aprila 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda je zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju 10. novembra 2015. godine, a od JKP „Romanijski božur“ a.d. Sokolac u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) odgovor na apelaciju je zatražen 2. marta 2017. godine.
3. Viši sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. novembra 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelantkinje zbog duga, Okružni privredni sud Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 61 0 Ps 005908 13 Ps od 2. decembra 2013. godine kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je zatraženo da se apelantkinja obaveže na isplatu duga u iznosu od 3.995,60 KM uz troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužilac protiv apelantkinje podnio tužbu 16. marta 2013. godine u kojoj je naveo da je za apelantkinju vršio usluge odvoza i deponovanja smeća (u daljnjem tekstu: komunalne usluge) i da po tom osnovu apelantkinja, nakon 24. novembra 2010. godine, nije izvršila svoje obaveze u ukupnom iznosu od 3.995,60 KM.
7. Apelantkinja je u cjelini osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva tvrdnjom da joj tužilac nije ispostavio niti jedan račun, da sa tužiocem nije zaključila ugovor o pružanju komunalnih usluga i da stoga prema njemu nema nikakvih obaveza. Osim toga, istakla je prigovor zastarjelosti potraživanja i predložila da se tužbeni zahtjev odbije.
8. Okružni sud je, kako je navedeno u obrazloženju presude, sproveo dokazni postupak uvidom u analitičke kartice koje je dostavio tužilac za period od četiri godine, od 2009. do 2013. godine, i utvrdio da na osnovu njih tužilac od apelantkinje potražuje novčani iznos od 3.995,60 KM. Međutim, s obzirom na to da je apelantkinja istakla prigovor zastare potraživanja, a da tužilac uz tužbu kao dokaz nije dostavio račune koje je ispostavljao apelantkinji u tom periodu, niti ugovor o pružanju komunalnih usluga zaključen sa apelantkinjom, njegov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. S tim u vezi, Okružni sud je naveo relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima kojim je propisano da korisnik plaća cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa kojeg ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave. Osim toga, po ocjeni Okružnog suda, tužilac i prema odredbi člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem testu: ZPP) ima obavezu da iznese sve činjenice i izvede sve dokaze u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva i njegove visine. S tim u vezi je zaključeno da analitičke kartice koje je tužilac dostavio kao jedine dokaze, umjesto računa, nemaju snagu takvih isprava kojima se pretpostavlja istinitost onoga što se njima potvrđuje, pa je ocijenjeno da je tužilac u konkretnom slučaju bio dužan i drugim dokazima uvjeriti sud u istinitost svojih navoda. Kako to nije učinio i kako, u smislu odredbe člana 123 ZPP, tužilac, po ocjeni prvostepenog suda, nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev, donesena je presuda kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev u cjelini.
9. Viši sud je Presudom broj 61 0 Ps 005908 14 Pž od 23. aprila 2014. godine žalbu tužioca uvažio i presudu Okružnog suda preinačio na način što je apelantkinju obavezao da tužiocu na ime duga isplati iznos od 3.995,60 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju presude Viši sud je istakao da je prvostepenu presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev usvojio zbog sljedećih razloga. Predmet spora je, kako je obrazložio Viši sud, zahtjev za naplatu duga po osnovu izvršenih komunalnih usluga. Iz dokazne građe (analitičkih kartica) prvostepeni sud je izveo zaključak da dokazi nisu takve dokazne snage da bi se na osnovu njih mogao utvrditi materijalnopravni odnos između parničnih stranaka, što je bio razlog prvostepenom sudu da tužbeni zahtjev u cjelini odbije. S obzirom na ovlašćenje drugostepenog suda da drugačije ocijeni pismene isprave i drugačije primijeni materijalno pravo, Viši sud je naveo relevantne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima (čl. 1, 13 i 14) i odredbe Zakona o komunalnoj naknadi, te zaključio da je dužnost apelantkinje u konkretnom slučaju bila da se činjenicama i svojim dokazima suprotstavi tvrdnjama iz tužbe, a kako to nije učinila, procesnu neaktivnost apelantkinje je trebalo, po mišljenju Višeg suda, ocijeniti na drugačiji način od načina na koji je to ocijenio prvostepeni sud. Konkretno, Viši sud je, preinačavajući prvostepenu presudu, zaključio da je analitička kartica službena isprava koju je u obavljanju registrovane djelatnosti izdalo pravno lice - tužilac, te je u tom smislu na osnovu tog dokaza, a u odsustvu dokaza od apelantkinje, ocijenjeno da je tužbeni zahtjev osnovan, te je kao takav usvojen u cjelini primjenom procesne metode o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP na strani apelantkinje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantkinja ukazuje da joj je presudom Višeg suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da Viši sud u osporenoj presudi nije odgovorio na relevantne žalbene navode, niti je u smislu člana 79 ZPP odlučio o prigovoru zastare potraživanja koji je istaknut u prvostepenom postupku. Umjesto toga, Viši sud je apelantkinji kao tuženoj nametnuo obavezu da dokazuje činjenice koje je u postupku trebalo da dokaže tužilac, te je pogrešnim tumačenjem pravila o teretu dokazivanja donio potpuno pogrešnu odluku. Smatra da postojanje analitičke kartice može predstavljati način evidencije tužiočevog poslovanja, ali da taj dokaz sam po sebi ne može biti dokaz da je usluga izvršena u odnosu na drugu stranu (primaoca usluge). Pored nedostataka koji se odnose na obavezu tužioca u pogledu dostave računa za izvršene usluge, apelantkinja smatra da su joj prava na koja je apelacijom ukazala povrijeđena zbog toga što Viši sud nije odlučio o prigovoru zastare potraživanja o kojem je bio obavezan odlučiti.
b) Odgovor na apelaciju
11. Viši sud smatra da navodi apelacije nisu osnovani i da u postupku pred tim sudom nije učinjena niti jedna od navedenih povreda, jer je drugačijom ocjenom pismenih isprava u konkretnom slučaju drugačije primijenjeno materijalno pravo. Razlozi donošenja presude su utemeljeni na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
13. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 207.
[...] Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu iznijeti pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg suda broj 61 0 Ps 005908 14 Pž od 23. aprila 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je posredstvom punomoćnika primila 19. maja 2014. godine a apelacija je podnesena 10. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantkinja ukazuje da joj je presudom Višeg suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužilac od apelantkinje tražio isplatu duga za izvršene komunalne usluge iz čega proizilazi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, nesporno je da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
21. Suština navoda apelacije u pogledu prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Viši sud propuštanjem da donese odluku povodom istaknutog prigovora o zastarjelosti potraživanja pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja ukazuje da je Viši sud u konkretnoj situaciji pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja, smatrajući da je ona kao tužena trebalo da dokazuje činjenice koje je u postupku bio dužan dokazati tužilac.
22. U vezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda, domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). S tim u vezi, Ustavni sud će se izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda u postupku utvrđivanja činjenica ili primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući to u vidu, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
24. Krećući se u granicama apelacionih prigovora, u smislu člana 31 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će ispitati da li je Viši sud u pogledu prigovora zastarjelosti potraživanja osporenu presudu zasnovao na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da zastarjelost predstavlja institut obligacionog prava koji je regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem stranka koja ima pravo unutar zakonom određenog vremena to pravo može izgubiti protekom zakonom određenog vremena. Drugim riječima, zastarjelost predstavlja gubitak zaštite prava da se u sudskom postupku, protekom zakonom određenog vremena, zahtijeva ispunjenje obaveze. To znači da gubitak zaštite prava na ispunjenje određene obaveze ne nastaje automatski, kada istekne zakonski rok zastarjelosti, već samo onda kad se stranka (tuženi) pozove na zastarjelost (član 360 stav 3 ZOO).
25. U vezi sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u prvostepenom postupku, osim što je u odgovoru na tužbu osporila osnov tužbenog zahtjeva, takođe istakla prigovor zastarjelosti potraživanja. Međutim, prvostepeni sud o istaknutom prigovoru nije odlučivao budući da je u datim činjeničnim okolnostima ocijenio da analitičke kartice kao jedini dokaz koji je tužilac dostavio uz tužbu na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva nemaju istu dokaznu snagu kao računi (za izvršenu uslugu) koje u postupku evidentno nije dostavio, zbog čega je tužbeni zahtjev tužioca u cjelini odbijen. Za razliku od prvostepenog suda, Viši sud je u postupku odlučivanja o žalbi tužioca, drugačijom ocjenom dokaza, prvostepenu presudu preinačio zbog pogrešne primjene materijalnog prava i apelantkinju obavezao na ispunjenje obaveze duga prema tužiocu za period naveden u tužbenom zahtjevu, ocjenjujući da analitičke kartice predstavljaju službenu ispravu u obavljanju registrovane djelatnosti, dakle, valjan dokaz koji jasno upućuje na osnovanost tužbenog zahtjeva. Viši sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da je apelantkinja u prvostepenom postupku (odgovoru na tužbu), između ostalog, istakla prigovor zastare potraživanja iz čega proizilazi da se radi o prigovoru koji je suštinski važan za ishod postupka kako u smislu materijalnopravnih, tako i procesnopravnih odredaba u pogledu jasnog definisanja da li je navedeni prigovor osnovan ili ne. Pri tome se, naravno, mora imati u vidu priroda konkretnog obligacionopravnog odnosa, budući da prigovor zastare predstavlja materijalnopravni prigovor za koji je sud vezan ako se stranka na njega pozove i može se istaći do zaključenja glavne rasprave, što u konkretnom slučaju nije sporno. U konkretnoj situaciji Viši sud je ponovio razloge koje je apelantkinja istakla u prvostepenom postupku osporavajući osnov tužbenog zahtjeva, između ostalog i navedenim prigovorom, ali u odluci, s tog aspekta, nije naveo nikakvo obrazloženje u pogledu osnovanosti (djelimične ili potpune) ili neosnovanosti ovog prigovora na što je, u smislu odredbe člana 360 stav 3 ZOO, bio obavezan, jer se apelantkinja pozvala na zastarjelost prije zaključenja glavne rasprave (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2941 /12 od 22. decembra 2015. godine, tač. 33 i 34). Viši sud je, dakle, trebalo da ima u vidu da je prigovor zastare materijalnopravni prigovor (o kojem sud odlučuje presudom), te da od činjenice da li je i u kom dijelu nastupila zastara ili nije zavisi i ključno pitanje da li je tužilac, uslijed proteka vremena, onemogućen u ostvarivanju svog prava putem suda ili nije, a time i da li je obavezivanje apelantkinje da tužiocu na ime duga za komunalne usluge plati traženi iznos izvršeno u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava.
26. U vezi s navedenim, Ustavni sud, takođe, podsjeća da u ograničenja u ostvarivanju građanskih prava spada mogućnost isticanja prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3/06, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07) i da je prema stanovištu Evropskog suda svrha rokova zastarjelosti da obezbijede pravnu sigurnost i konačnost i da zaštite potencijalno odgovorno lice od zastarjelih zahtjeva kojim bi se moglo teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti, na osnovu dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. avgusta 2008. godine, st. 68-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke treba da očekuju primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).
27. Imajući u vidu navedeno, podsjećajući na već ranije izraženo stanovište u ovoj odluci da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku, te da sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena, pogotovo ako se radi o prigovoru koji je suštinski važan za ishod predmeta, a u konkretnom slučaju je to prigovor zastare potraživanja na kog se apelantkinja pozvala do zaključenja glavne rasprave, Ustavni sud smatra da je Viši sud propustom da o navedenom prigovoru odluči proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je povrijeđeno pravo apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
28. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iznesen u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Viši sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu i obavezao apelantkinju na ispunjenje obaveze, pri čemu je propustio da odluči o njenom prigovoru zastare potraživanja u smislu člana 360 stav 3 ZOO istaknutom prije zaključenja glavne rasprave.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman