Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2341/14 (N. A.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2341/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2341/14, rješavajući apelaciju Nikole Andruna, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Andruna podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Andrun (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak advokat iz Sarajeva, podnio je 21. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. januara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud donio je odluku AP 2341/14, od 30. juna 2015. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/42 od 14. decembra 2006. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), jer je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije RBiH, u drugoj polovici 1993. godine, kršeći pravila međunarodnog prava, mučio i učestvovao u mučenju zatočenih civila, učestvovao u ubistvu zatočenih civila i nečovječno postupao prema njima. Apelant je navedenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.

7. Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH broj X-KRŽ-05/42 od 20. augusta 2007. godine uvažene su žalbe Tužilaštva i apelantovih branilaca, pa je Presuda Suda BiH broj X-KR-05/42 od 14. decembra 2006. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

8. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-KRŽ-05/42 od 19. augusta 2008. godine, nakon održanog pretresa, apelant je proglašen krivim po 12 tačaka optužnice, jer je u periodu od juna do septembra 1993. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije RBiH, u logoru Gabela, općina Čapljina, kao zamjenik upravnika logora, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH. Za navedeno krivično djelo, koje je izvršeno učestvovanjem u mučenju (šest tačaka izreke), mučenjem (tri tačke izreke), učestvovanjem u ubistvu (dvije tačke izreke) i nečovječnim postupanjem (jedna tačka izreke), apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. Nasuprot tome, apelant je primjenom načela in dubio pro reo oslobođen po jednoj tački optužnice, i to za nečovječno postupanje i učestvovanje u nečovječnom postupanju, čime bi, radnjama opisanim u toj tački optužnice, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

9. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu AP 503/09, od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelaciju usvojio, utvrdio povredu člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i predmet vratio Sudu BiH na ponovno odlučivanje.

10. Sud BiH je povodom navedene odluke Ustavnog suda donio rješenje broj S1 1 K 014269 13 Kžk od 18. novembra 2013. godine kojim je apelantu obustavljeno izvršenje kazne zatvora na koje je stupio po presudi Suda BiH broj X-KRŽ-05/42 od 19. augusta 2008. godine i odlučeno da se odmah pusti na slobodu.

11. Sud BiH je donio presudu S1 1 K 14269 13 Kžk od 24. januara 2014. godine, kojom je apelant proglašen krivim, što je u periodu od juna do septembra 1993. godine, tokom rata u Bosni i Hercegovini u vrijeme oružanog sukoba između HVO-a i Armije RBiH, u logoru „Gabela“, općina Čapljina, u svojstvu zamjenika upravnika logora, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tač. a) i

c) Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, tako što je počinio radnje opisane u tačkama 1 do 12. izreke presude, i to pod tačkom (1) do (7)

1. Dana 30.9.1993. godine, u prijepodnevnim satima, u logoru „Gabela" u zgradi koja se nalazi s desne strane iz pravca ulazne kapije, treća u redu, zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a i stražarem Almirom Kudrom zvanim „Hogar" zatočenika Mirzu Čolakovića ispitivao, udaravši ga šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme po raznim dijelovima tijela, od kojih udaraca je isti pao, da bi potom Nikola Andrun iz ladice stola izvadio kaiš i stavio ga oko vrata Mirze Čolakovića, provukao ga kroz toku i na taj način napravio omču, nakon čega se popeo na stol, te ga tako vezanog, zajedno sa Marićem i Kudrom, podizao prema gore vukući kaiš, koji se sve više stezao oko vrata, usljed čega se zbog gubitka zraka Mirzo Čolaković onesvijestio, da bi ga, nakon što je došao svijesti Marinko Marić i Almir Kudra izveli u drugu prostoriju u kojoj se nalazio lavabo sa česmom postavili u položaj sa glavom okrenutom prema česmi, da bi potom Nikola Andrun peškirom pokrio mu lice, a Marinko Marić i Almir Kudra otvorili česmu i vodu usmjerili da pada na njegove nosnice, usljed čega se, zbog nemogućnosti disanja Mirzo Čolaković onesvijestio, a kad je došao svijesti odveli ga u samicu koja se nalazila u podrumskim prostorijama zgrade koju su zatočenici zvali „zgrada uprave", koja zgrada se nalazi neposredno kod ulazne kapije s lijeve strane, iz pravca ulaza u logor, rekavši mu da će tokom noći ponovo doći da ga ispituju i muče.

2. Neutvrđenog dana, krajem septembra ili početkom oktobra 1993. godine, u večernjim satima, zajedno sa isljednikom SIS-a HVO-a Marinkom Marićem, iz logora „Gabela" izveo zatočenika Enesa Bratića i doveo ga u Policijsku postaju Čapljina, uveo u jednu prostoriju u kojoj ga je Vlado Rajić, isljednik u ovoj postaji, više puta snažno udario nogom obuvenom u cipele po cijelom tijelu, a najviše u predjelu grudi, da bi nakon izvjesnog vremena u prostoriju ušao Marinko Marić koji mu je zavrnuo prst na desnoj ruci, slomivši ga, stavio pištolj na njegova usta i repetirao ga, više puta ga snažno udario po glavi drškom od stolice, dok je Nikola Andrun sjedio i posmatrao kako ga udaraju, nakon čega ga je prilikom napuštanja prostorije Nikola Andrun udario nogom obuvenom u vojničke čizme u predio ispod srca, usljed kojih udaraca je Enes Bratić trpio snažne bolove.

3. Neutvrđenog dana, u mjesecu septembru 1993. godine, u popodnevnim satima, u logoru „Gabela", nakon što ga je Pehar Nikica, stražar u logoru, izvjestio da je čuo kako je zatočenik Mirsad Žujo rekao „ovo je koridor za Neum", došao u hangar broj 3 prozvao zatočenika Mirsada Žuju zv. „Šile" rekavši mu „hajde, Žujo izađi, oni će nekada na onu stranu, a ti nećeš nikada" i izveo ga iz hangara u koji se nikada više nije vratio, da bi 1996. godine posmrtni ostaci Mirsada Žuje ekshumirani i identifikovani, a pregledom i obdukcijom posmrtnih ostataka utvrđen je prostrel kroz lobanju sa jasno izdiferenciranim ulaznim otvorom u lijevom zaušnom predjelu koji je prouzrokovan dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja koje je djelovalo u predio potiljka glave i tako uzrokovana nasilna smrt.

4. Neutvrđenog dana u mjesecu oktobru 1993. godine, u večernjim satima, u logoru „Gabela" nakon što je zatočenik Alija Šuta, koji se nalazio ispred hangara broj 3, odbio da izvrši njegovu naredbu da iz hangara izvede zatočenika Aliju Čolakovića, zajedno sa njemu poznatim pripadnikom HVO-a ušao u hangar, te nakon što je prozvao Aliju Čolakovića, istog izveo iz hangara, da bi ga potom više nepoznatih pripadnika HVO-a u nazočnosti Nikole Andruna, udarali nogama obuvenim u vojničke čizme i kundacima po raznim dijelovima tijela, nakon čega su beživotno tijelo Alije Čolakovića odvukli u pravcu hangara broj 2.

5. Početkom mjeseca septembra 1993. godine, u večernjim satima, u logoru „Gabela" iz hangara broj 2 izveo zatočenika Mirsada Omanovića, doveo ga u jednu prostoriju u „zgradi uprave" neposredno kod ulazne kapije, u kojoj ga je čekao Marinko Marić, isljednik SIS-a, koji ga je nakon ispitivanja gdje mu je novac, počeo udarati nogama obuvenim u vojničke čizme, šakama i pendrekom po raznim dijelovima tijela, dok je Nikola Andrun cijelo vrijeme sjedio na stolu i promatrao kako Marinko Marić udara Mirsada Omanovića, nakon čega su ga obadvojica odveli u hangar broj 2, zaprijetivši mu da će sutra navečer doći ponovo po njega i ako im tada ne preda novac da će ga ubiti, da bi potom narednu noć došao u hangar broj 2. i izveo Mirsada Omanovića i odveo ga u jednu prostoriju u „zgradi uprave", u kojoj ih je čekao Marinko Marić, te nakon što su ga upitali da li je donio novac, dok je Nikola Andrun sjedio i posmatrao, Marinko Marić počeo udarati istog šakama u predio lica, pendrekom po raznim dijelovima tijela, udarivši ga i pendrekom po glavi, od kog udarca je Omanović pao i izgubio svijest, da bi u trenutku dok je dolazio svijesti Omanović iznad sebe vidio Marića koji ga je udario nogom obuvenom u vojničku čizmu u predio lica, naredio mu da ustane i stane u jedan kut prostorije okrenut licem prema zidu, te počeo pucati iznad njegove glave i u jednom trenutku rukohvatom od pištolja udario ga u glavu, od kog udarca je iz glave šiknula krv, nakon čega su ga odveli u hangar broj 2, zaprijetivši mu da će sutra navečer ponovo doći po njega.

6. Neutvrđenog dana, u mjesecu avgustu 1993. godine u logoru „Gabela" došao u hangar broj 1 i nakon što je prozvao zatočenika Hivziju Dizdara zvanog ,,Učo“, istog izveo iz hangara, u koji hangar se više nikada nije vratio, da bi 1996.

godine posmrtni ostaci Hivzije Dizdara bili ekshumirani i identifikovani, te je pregledom i obdukcijom posmrtnih ostataka utvrđen zastrel lobanje prouzrokovan dinamičkim djelovanjem zrna ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja u predio glave i tako uzrokovana nasilna smrt.

7. Dana 13.6.1993. godine u logoru „Gabela“ iz podrumskih prostorija, koje su se nalazile u „zgradi uprave“, izveo zatočenika Topić Džemala, odveo ga u ured koji se nalazio u istoj zgradi, gdje ga je zajedno sa Marinkom Marićem, isljednikom SIS-a, udarao pendrekom i šlaufom od protivpožarnog aparata, usljed kojih udaraca je Topić Džemal trpio jake bolove.

(te su dalje opisane radnje do tačke 12. presude), čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Za navedeno krivično djelo, primjenom čl. 38. i 41. preuzetog KZSFRJ apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina. Nasuprot tome, apelant je primjenom načela in dubio pro reo oslobođen za nečovječno postupanje i učestvovanje u nečovječnom postupanju, čime bi, radnjama opisanim u toj tački presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

12. U obrazloženju presude Sud BiH je utvrdio da se predmet nakon ukidanja drugostepene pravosnažne presude (Odlukom Ustavnog suda) nalazi u fazi pretresa u žalbenom postupku, utvrdio obim novog postupka, te naveo da se postupak neće voditi iznova u smislu ponovnog izvođenja dokaza i eventualno novih dokaza u pogledu odluke o krivici. Sud BiH je istakao da nema ovlaštenje da preispituje vlastite pravosnažne odluke u onom dijelu u kojem nisu dovedene u pitanje Odlukom Ustavnog suda, a u konkretnom slučaju odluka o krivici apelanta kao i utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje. Pozivajući se na odredbe koje se tiču ponavljanja postupka Sud BiH je istakao da kada pravosnažna presuda nije ukinuta, sud je u obavezi da otkloni kršenja prava osuđenih lica i u ponovljenom postupku donese presudu kojom se pravosnažna presuda u cjelosti ili djelomično stavlja van snage. Imajući u vidu navedeno Sud BiH, Apelaciono vijeće je odbilo prihvatiti izvođenje ranije izvedenih dokaza kao i novih dokaza predloženih na pretresu pred Apelacionim vijećem, a koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivici optuženog, nego je dio ranije presude koji se odnosi na činjenično stanje i krivicu, koje nije dovedeno u pitanje Odlukom Ustavnog suda, u cjelosti zadržan i interpretiran u novoj presudi. U odnosu na primjenu zakona i odluku o kazni Sud BiH je proveo potrebne dokaze i postupio u skladu sa uputama iz Odluke Ustavnog suda.

13. Nadalje, Apelaciono vijeće je ukazalo na provedene dokaze u postupku, kao i procesne odluke koje je donijelo. Sud BiH se dalje u odnosu na osuđujući dio presude, od strane 18 do 28 bavi opštim elementina krivičnog djela koje stavlja apelantu na teret, statusom žrtava, postojanjem oružanog sukoba, te na strani 23 ukazuje na „povezanost radnji počinioca sa oružanim sukobom“.

14. U tom dijelu Sud BiH prije svega zaključuje da je postojanje sukoba, kao opšteg elementa krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret utvrdio na osnovu dokaza u spisu koje je naveo. Nadalje, Sud BiH navodi da nije sporno postojanje oružanog sukoba na teritoriji općine Čapljina između jedinica HVO i Armije Republike BiH u toku druge polovine 1993. godine koji je okončan 23. februara 1994. godine potpisivanjem Mirovnog sporazuma i Aneksa mirovnog sporazuma u Zagrebu. Sud BiH navodi dio sporazuma, ali i izjave svjedoka da se sukob iz Mostara reflektovao na cijelu Hercegovinu. Sud BiH zaključuje da se u kritično vrijeme odvijao sukob na teritoriji Čapljine i Stoca između Armije BiH i HVO.

15. Sud BiH nadalje navodi da je razmatranje statusa optuženog u „inkriminisanom periodu“ značajno i sa aspekta još jednog uslova neophodnog za egzistenciju krivičnog djela, a to je da djelo počinioca mora biti u vezi sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom. Apelaciono vijeće je navelo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno utemeljenje Okružnog vojnog zatvora u mjestu Gabela, na osnovu Odluke Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne od 8. juna 1993. godine, a koja je stavljena van snage Odlukom Vlade HR Herceg-Bosne od 22. decembra 1993. godine, temeljem koje je i jedan dio zatočenika premješten u Vojni zatvor Heliodrom, Vojni zatvor u Ljubuškom ili prebačen na teritorij pod kontrolom Armije BiH, ili otišao u treće zemlje. Sud BiH nadalje utvrđuje da je Gabela, koja je negdje nazivana konačište ratnih zarobljenika i zatočenički centar, u svemu, po svim obilježjima predstavljala logor – odnosno prostor lišavanja slobode u kojem vlada nasilje koje vrše lica koja dolaze spolja, koja su trebala čuvati zarobljenike, a nasilje se vrši nad zatočenicima Bošnjacima, te da nasilja dovode i do ubistva.

16. Što se tiče uloge apelanta u logoru Gabela „za vrijeme oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme“ odbrana je navodila da je apelant bio običan stražar, koji je primao naređenja od nadređenih. Međutim, Sud BiH je na osnovu provedenih dokazaiskaza svjedoka zatočenika logora koja su imala kontakta sa apelantom, kao i na osnovu materijalne dokumentacije (razni izvještaji, informacije i drugo koji datiraju od vremena 20. septembar 1993. godine do 25. decembra 1995. godine ili kasnije) u kojima je apelant naveden kao zamjenik upravnika logora Gabela zaključio da apelant jeste bio zamjenik upravnika logora.

17. Sud BiH je nadalje naveo da su svjedoci odbrane koji su navodili da je apelant u inkriminisano vrijeme bio samo stražar ili da nikoga nije maltretirao ili izvodio govorili po svom saznanju ili viđenju, ostavljajući mogućnost da se nešto drugo moglo desiti ali oni o tome nemaju saznanja, pa je Sud BiH cijenio da njihovi iskazi nisu uvjerljivi.

18. Sud BiH je naveo da iako ni jedan dokument apelanta zvanično i formalno ne stavlja na poziciju zamjenika upravnika logora Gabela, što je razumljivo obzirom na vrijeme ratnih dejstava, pa i bez oznaka na uniformi, isti je od potpisnika dokumenata, kao i od onih koji su ga poznavali od ranije, ili po svom ponašanju, bio doživljen kao zamjenik upravnika logora, što jeste bila njegova stvarna pozicija. Navedeno nije dovedeno u pitanje ni potvrdom iz koje proizlazi da je apelant bio pripadnik HVO, jedinice Knez Domagoj, u periodu od 1. septembra 1992. godine do 22. aprila 1996. godine, kako je navedeno.

19. Sud BiH je nadalje detaljno naveo radnje apelanta za koje se tereti po optužnici, a koje su počinjene u okviru krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.

20. U odnosu na tač. 3 i 6 kojim se apelant teretio za radnje sudjelovanja u ubistvima Sud BiH je naveo da se presuda temelji na izjavama svjedoka (za tačku 3 brojni svjedoci su saslušani, a ključni svjedoci su Senad Šetka i Eldin Vujinović), čije iskaze je Sud BiH cijenio jasnim i toliko upečatljivim da ne ostavljaju mjesta za sumnju da se dogođaj desio na način kako opisuju. Sud BiH je u odnosu na tačku 3 utvrdio da je apelant imao ovlaštenje da zatočenika izvede, da mu jasno stavi do znanja šta ga čeka, čime je pokazao da će biti ubijen, a što je rezultiralo njegovom smrću, te je sud zaključio da je apelant na odlučujući način opisanim radnjama doprinio lišenju života oštećenog, odnosno da je radnja izvođenja iz hangara jedna od neophodnih u nizu koja je dovela do ubistva. U odnosu na tačku 6. presude, Sud BiH se također poziva na izjave svjedoka, te analizom izjava svjedoka među kojima je iskaz Džemala Topića, Sud BiH utvrđuje da se ubistvo desilo u avgustu 1993. godine i da je svjedok Topić vido apelanta sa oštećenim, te je opisao događaj. Sud je također naveo da nije mogao sigurno utvrditi da je apelant i pucao oštećenom u glavu, ali je apelant bio osoba koja je znala da će oštećeni biti ubijen i bio je sa njim u momentu ubistva. Sud BiH je u odnosu na ovu tačku oko samog vremena izvršenja (kasno uveče, ili „akšam“ u ljetnom periodu) naveo da nesaglasnost oko vremena ne dovodi u pitanje način na koji se sve desilo, što je obrazložio uslovima u kojim su boravili zatočenici koji su bili u hangarima, bez svjetla. Apelant je u vezi ove tačke navodio da ima saznanja da ovaj oštećeni (Dizdar) nije ubijen u Gabeli kao i da zna čije je vlasništvo pištolj iz kojeg je pucano. Iako je na tužilaštvu da dokazuje krivicu, što je prema mišljenju Suda BiH Tužilaštvo i uradilo, apelant je mogao predložiti dokaz kako bi pobio navode optužbe, ali to nije uradio na adekvatan način, jer samo navođenje „nekih saznanja“ nije dovoljno da dovede u sumnju zaključak suda.

21. U vezi sa tačkom 1. presude, Sud BiH je naveo da je sam oštećeni detaljno opisao događaj koji mu se desio, te je pozivajući se na član 15. ZKP naveo da bez obzira što počinjenje krivičnog djela proizilazi iz samo jednog dokaza taj dokaz je zakonit i validan ukoliko je kredibilan i vjerodostojan, te je utvrdio da se događaj desio na opisan način. Također, u odnosu na boravak oštećenog Čolakovića, Sud BiH je naveo da su mnogi svjedoci potvrdili da je boravio u Gabeli. Sud BiH je naveo da je i sam svjedok naveo da je iz Dretelja doveden u Gabelu, pa bez obzira na izvještaj Crvenog krsta koji je ovog svjedoka naveo kao zatočenika u Dretelju, nije doveden u pitanje njegov boravak u Gabeli, a u toku postupka je i utvrđeno da je njegov boravak u Gabeli bio sakriven od Crvenog krsta, zbog čega ova organizacija nije mogla imati sve tačne podatke, o čemu se svjedočili i drugi svjedoci.

22. U odnosu na tačke 7. i 9. presude, Sud BiH je naveo da je svjedok Džemal Topalović opisao događaj, u odnosu na ove dvije tačke, koje se odnose na istog svjedoka. Također u odnosu na vrijeme izvršenja (13. jun 1993. godine) u odnosu na tačku 7, Sud BiH je naveo da „nije imao dilemu da je optuženi [apelant] bio u logoru Gabela od same uspostave pa tako i navedenog datuma“, kao i da je iskaz svjedoka jasan i bez dvoumljenja označava apelanta kao osobu koja ga je mučila. Sud BiH je nakon svega zaključio da je apelant radnjama opisanim u tač. 1, 7 i 9 počinio radnje mučenja.

23. Nadalje, na strani 36. presude, Sud BiH navodi da je u pogledu tačke 2. izreke, Sud BiH našao da je apelant svojim radnjama počinio sudjelovanje u mučenju u odnosu na oštećenog Enesa Bratića i to u prostorijama Policijske stanice Čapljina, gdje su ga mučili Vlado Rajić i Marinko Marić, za vrijeme dok je apelant sjedio i posmatrao mučenje oštećenog, a prilikom izlaska iz prostorije i sam oštećenog udario nogom obuvenom u vojničku čizmu, usljed čega je oštećeni trpio snažne bolove. Sud BiH je ukazao da je svjedok Enes Bratić dao objektivan iskaz i da se nije moglo uvjeriti da lažno tereti apelanta. Naime, svjedok je sasvim iskreno izjavio da mu nije poznato koju je funkciju apelant vršio u logoru „Gabela". Potvrdio je samo da ga je apelant zajedno sa Marinkom Marić odvezao u Policijsku stanicu u Čapljini, uz put mu prijeteći da će ga izrešetati, obzirom da se svjedok interesovao gdje ga vode. Također, svjedok je na veoma precizan način opisao sve što mu se desilo prilikom ispitivanja u Policijskoj stanici Čapljina, kada je apelant sjedio i posmatrao njegovo mučenje, ništa ne čineći da to spriječi, nego ga je i sam udario nogom obuvenom u vojničke čizme u predio ispod srca, usljed čega je oštećeni trpio snažne bolove. Apelaciono vijeće je u cjelosti poklonilo vjeru iskazu svjedoka - oštećenom Enesu Bratiću, koji je svjedočio na ove činjenične okolnosti, jer ne ostavlja mjesta sumnji da se sve što je preživio upravo desilo na način kako je to svjedok i opisao. Naime, sud je utvrdio da su se mučenja najčešće dešavala pojedinačnim izvođenjem zatočenika. Također, svjedok Bratić je lično poznavao apelanta i prije dolaska u logor „Gabela", što nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je oštećeni mogao prepoznati apelanta u logoru, pa iz tog razloga i lakše zapamtiti sve događaje, koji su se dešavali u njegovom prisustvu. Sud BiH je naveo da saizvršilaštvo apelanta u ovim radnjama, proizlazi iz činjenice da je on kao zamjenik upravnika logora doveo oštećenog u Policijsku stanicu Čapljina, svjestan da će biti podvrgnut ispitivanju i fizičkom zlostavljanju i svojim prisustvom iskazao potpunu saglasnost sa ovim činom, potvrdivši to na način da je i sam zadao jedan udarac. Gotovo na isti način optuženi je postupao prilikom izvršenja inkriminisanih radnji opisanih u tačkama 4. i 5. izreke presude u odnosu na zatočenike Aliju Čolakovića i Mirsada Omanovića.

24. Nadalje, Sud BiH u odnosu na tačku 4. izreke presude navodi da je apelant učestvovao u mučenju i na taj način preduzeo radnje izvršenja opisane pod tačkom 4. izreke presude kada je iz hangara izveo zatočenika Aliju Čolakovića i predao ga pripadnicima HVO-a, koji su ga u apelantovom prisustvu toliko udarali da su njegovo gotovo beživotno tijelo odnijeli, nakon čega se Čolaković nikada više nije vratio u hangar. Sud BiH navodi da su na okolnosti izvođenja zatočenika Alije Čolakovića, svjedočili Alija Šuta i Eldin Vujinović, koji su neposredni svjedoci i koji su se nalazili jedan ispred i jedan u hangaru i pratili događaj, a čiji iskazi se nadopunjuju, te su uvjerljivi i daju jasnu sliku o događaju kako se desio, tako da je sud mogao utvrditi slijed događaja i na nedvojben način utvrditi krivičnu odgovornost apelanta za izvođenje i prosljeđivanje žrtve drugim vojnicima, koji su u njegovim radnjama nalazili značajnu podršku za sve što su oni potom učinili, te iako nije preduzimao radnje premlaćivanja, apelant je prema mišljenju Suda BiH činom izvođenja oštećenog Alije Čolakovića i njegovom predajom pripadnicima HVO, a znajući krajnji cilj izvođenja, zbog čestog ponavljanja istih radnji, pristao na sve moguće posljedice, koje će iz toga proizaći.

25. U odnosu na tačku 5. presude, Sud BiH je zaključio da je apelant na isti način postupao sa zatočenikom Mirsadom Omanovićem, izvodeći ga u dva navrata na svjedočenje kod Marinka Marića, isljednika SIS-a, i dijeleći istu namjeru sa Marićem - da nanošenjem povreda i fizičkim zlostavljanjem oštećenog ostvare zajednički cilj - da od istog dobiju informaciju gdje mu se nalazi novac. Sud je u navedenom dijelu presude poklonio vjeru oštećenom i svjedoku Azizu Selimoviću, njegovom zetu koji je izjavio da je u više navrata po zatočenike dolazio apelant, uključujući i njegovog zeta, kojeg bi izveo i potom fizički zlostavljao.

26. Sud BiH je opisao radnje po ostalim tačkama presude. U zaključku Sud BiH je utvrdio da je apelant radnjama opisanim u tač. 2. i 4. 5., 8., 10. i 11. izreke presude sudjelovao u mučenju zatočenika u logoru. Sud BiH je naveo da je izvođenjem iz hangara i nepoduzimajući ništa da to spriječi apelant pristao na posljedice moguće po život i zdravlje zatočenika, pogotovo imajući u vidu da je kao zamjenik upravnika logora imao ovlasti, kao i dužnost da spriječi nedolično ponašanje prema zatočenicima. Prisustvo apelanta, kao i okolnost da on izvodi zatočenike i predaje ih drugima, svjestan da će biti mučeni, Sud BiH tumači kao njegovo odobravanje takvog čina, a u odnosu na druge osobe koje vrše premlaćivanje, prisustvo apelanta djeluje ohrabrujuće na njih kao direktne izvršioce. Sud BiH navodi da je, isključujući svaku sumnju, apelant bio svjestan djelovanja drugih učesnika kao i svog udjela u tom (koji je za Sud BiH odlučujući), te je na taj način postao saizvršilac u radnjama mučenja zatočenih civila Bošnjaka u logoru Gabela.

27. U odnosu na primjenu materijalnog prava Sud BiH je naveo da je KZ SFRJ važio u vrijeme izvršenja djela koje se apelantu stavlja na teret, te da je blaži i povoljniji za apelanta te mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, što je i obrazložio. Sud BiH je odlučio o troškovima postupka i uputio oštećene da imovinskopravni zahtjev ostvare u parnici, kao i naveo razloge za oslobađajući dio presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant smatra da mu je presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da osporena presuda nije donesena od strane nepristrasnog suda, jer je apelant od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 503/09 koja je Sudu BiH dostavljena 11. novembra 2013. godine, pa do donošenja rješenja o obustavi izvršenja kazne zatvora od 18. novembra 2013. godine nezakonito bio na izdržavanju kazne zatvora (sedam dana), iako više nije bio osuđena osoba. Zbog toga je Kantonalnom tužilaštvu podnio krivičnu prijavu protiv sudija Azre Miletić i Miloša Babića, o kojoj tužilaštvo nije donijelo nikakvu odluku i tražio njihovo izuzeće, te mu je zahtjev odbijen. Iz istog razloga je podnio pritužbu Uredu disciplinskog tužitelja VSTV-a. Također apelant problematizira (ne)pristrasnost ostalih sudija Suda BiH u vezi sa predmetima „ratnih zločina“ te ukazuje na članke u vezi sa pisanjem sudija Suda BiH. Zatim, apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog proizvoljne primjene procesnog prava i s tim u vezi je naveo da je u odnosu na prethodni postupak (X-KRŽ-05/42) došlo do promjene jednog člana sudskog vijeća i da je ponovno izvođenje već izvedenih dokaza s tog aspekta bilo nužno potrebno u skladu sa članom 251. i 317. ZKP. Apelant je ukazao i na neistovjetnost objavljene presude i pismeno izrađene presude, koja se pogotovo ogleda u odnosu na tač. 3. i 6. presude, odnosno da se prilikom usmene objave presude apelantu stavljalo na teret sudjelovaje u mučenju, a u obrazloženju pismeno izrađene presude stavlja mu se na teret radnja saizvršilaštva u ubistvu (u prilogu apelant dostavlja snimak objave presude). Navedeno je prema ocjeni apelanta uticalo i na odluku o kazni apelantu. Apelant je dalje ukazao na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi naglasio da nisu s jednakom pažnjom ispitane i utvrđene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist, da je povrijeđen princip in dubio pro reo, da je očigledno proizvoljno primijenjeno procesno pravo i ocjenjeni dokazi, a što je sve dovelo do onemogućavanja prava apelanta na odbranu i u konačnici do osuđujuće presude. Apelant uglavnom akcentira činjenicu da nije dokazano da je bio zamjenik upravnika logora Gabela. Također, apelant navodi da nije negirao činjenicu da jeste bio u Gabeli u drugoj polovici jula 1993. godine, ali samo kao stražar (što posebno dovodi u vezi sa tačkom 7. presude), te da je dostavio potvrdu da je radio u preduzeći Bregava do 15. jula 1993. godine. Apelant također navodi da mu je tačkom 2. presude, a još očiglednije u tački 4. presude stavljeno na teret da je počinio određene radnje početkom mjeseca oktobra ili u oktobru, iako mu se optužnicom nije stavljalo na teret da je početkom oktobra bio zamjenik logora Gabela, čak ni da se nalazio u oktobru u Gabeli u nekom drugom svojstvu, niti je na tu okolnost izveden i jedan dokaz. Apelant osporava da su neki oštećeni bili u logoru Gabela i ukazuje na njihovu nesigurnost kod svjedočenja i prepoznavanja hangara (u odnosu na tačku 1. izreke presude svjedok Mirza Čolaković). Apelant je radi potvrda svojih navoda u određenim dijelovima ukazivao na predmet koji se vodi protiv Marinka Marića, koji se teretio (ili nije teretio) za iste događaje kao apelant (ove navode apelant dovedi u vezi u sa tač. 2., 5. i 7. presude). Zbog svega navedenog apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neosnovana i da se cjelovitim, a ne pojedinačnim čitanjem presude ukazuje da se u postupku protiv apelanta cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, kao i da se izveo nesporan zaključak da je apelant počinio krivično pravne radnje za koje se teretio. Sud BiH je naveo da činjenica da je još neko lice učestvovalo u radnjama sa apelantom (Marinko Marić) ne dovodi u pitanje utvrđenu krivicu apelanta i njegovu odgovornost.

30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana. Također, Tužilaštvo ističe da apelant apelacijom pokušava ukazati na nedosljednosti optužnog akta i presude u dijelu koji se odnosi na njegov status u inkriminisanom periodu, navod koji je Sud BiH odbio kao neosnovan jer je Sud BiH pouzdano utvrdilo da je apelant u periodu za koji ga optužnica tereti bio zamjenik upravnika logora Gabela. Tužilaštvo je također ukazalo da apelacija „podsjeća na žalbu protiv presude u kojoj se analizira tačka po tačka presude [...]“. Tužilaštvo je navelo da je postupak protiv Marinka Marića u toku.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u postupku da ocjenjujupostojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 227.

Sadržaj optužnice (1)Optužnica sadrži:

a) Naziv suda

b) Ime i oprezime osumnjičenog sa ličnim podacima,

c) Opisa djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što precizinije odredi.

[...] Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1)Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i sanmo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmjenjenoj optužnici.

(2)Sud nije vezan za prijedloge Tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). Presuda se izriče javno [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava :

c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojeg sam izabere, ili ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja da ga dobije besplatno, kako to nalažu interesi pravde.

39. U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Dakle, radi se o postupku u kojemu se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

40. Ustavni sud, najprije, ukazuje da je apelant naveo veoma opširne navode o kršenju prava na pravično suđenje, polazeći od pristrasnosti suda pa nadalje. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o pristrasnosti sudija (sudećih), kao i navode o pristrasnosti cijelog Suda BiH.

41. U tom pravcu Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio izuzeće sudija Azre Miletić i Miloša Babića, po osnovu člana 29. tačka f) ZKP, iz razloga što su „na štetu apelanta prekršili član

5. Evropske konvencije“ (jer je apelant ostao u zatvoru sedam dana nakon odluke Ustavnog suda), kao i zbog činjenice da je protiv njih podnio kaznenu prijavu, kao i zbog činjenice da su se upustili u komentarisanje odluka Ustavnog suda. Zahtjev apelanta za izuzeće je odbijen rješenjem Suda BiH od 3. decembra 2013. godine. Sud BiH je naveo da zahtjev za izuzeće ne sadrži opravdane razloge koji bi doveli u pitanje objektivnost imenovanih sudija, odnosno okolnosti koje bi dovele u sumnju njihovu nepristrasnost, te je Sud BiH naveo da je nakon odluke Ustavnog suda (u deset predmeta) morao riješiti nastale pravne nedoumice i pitanje statusa lica, dakle i apelanta. Sud BiH je naveo da odlukom Ustavnog suda nije riješeno pitanje statusa optuženih lica, niti je apelant podnio zahtjev za obustavu izdržavanja kazne, pa je Sud BiH upravo vodeći računa o pravima apelanta postupao po službenoj dužnosti.

42. Ustavni sud primjećuje da je rješenje kojim je odbijen zahtjev apelanta za izuzeće sasvim jasno i logično, te da je Sud BiH dao prihvatljive razloge zašto nije udovoljio zahtjevu, pozivajući se na odredbu člana 29. f) ZKP, što nije dovedeno u pitanje ni navodima iz apelacije. Također, u odnosu na sumnju u pristrasnost svih sudija Suda BiH, apelant je uputio na dio teksta iz novinskog članka iz magazina „Dani“, od 22. novembra 2013. godine. Navedeni dio glasi „Iz odluka Ustavnog suda koje je Sud BiH zaprimio, možemo reći da je Ustavni sud tim odlukama proizveo pravnu nesigurnost kako u pogledu stavova zauzetih u pogledu pravila o vremenskom važenju zakona tako i u pogledu postupka koji bi nakon ukinutih presuda trebao voditi Sud BiH. „[...] Situaciju dodatno usložnjava što Ustavni sud nije odlučio o svim navodima aplikanata u predmetima u kojim je odlučivao. Aplikanti su podnosili apelacije ne samo što su smatrali da je Sud BiH pogrešno primijenio zakon (član 7. Evropske konvencije) već iz razloga što su smatrali da im nije ispoštovano pravo na pravično suđenje (član 6. Evropske konvencije), što je mnogo kompleksnije pitanje, o čemu Ustavni sud uopšte nije odlučivao“. Navedeni tekst potpisao je Hilmo Vučinić, sudija Suda BiH. Iako je apelant naveo da se tekst odnosi na zaprimljene predmete, uključuju i apelantov predmet, Ustavni sud primjećuje da se u tekstu, u spornom dijelu, nigdje eksplicitno ne pominje apelant, niti njegov predmet, kao i da navedeni sudija nije bio dio sudećeg vijeća u predmetu apelanta, pa apelant ničim nije doveo u sumnju „(ne)pristrasnost svih sudija“. Stoga Ustavni sud nalazi da su apelantovi navodi o pristrasnosti suda i sudećeg vijeća neosnovani.

43. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, kao i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

44. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

45. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenoim činjeničnom stanju.

46. Potom, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, prije svega, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stavak 78).

47. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao postojanje oružanog sukoba, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret i utvrdio postojanje sukoba između Armije Republike BiH i HVO, te naveo period u kojem je trajao sukob između Armije Republike BiH i HVO (od juna 1993. godine do 24. februara 1994. godine). Nadalje, u navedenom periodu postojanja oružanog sukoba između Armije Republike BiH i HVO je utvrđeno postojanje logora Gabela, odnosno da je na području općina Stolac i Čapljina utemeljen Okružni vojni zatvor u mjestu Gabela na osnovu odluke Vlade HR Herceg Bosne od 8. juna 1993. godine, kao i da je Odlukom od 22. decembra 1993. godine stavljena van snage odluka od 8. juna 1993. godine. Što se tiče uloge apelanta u logoru u vrijeme oružanog sukoba u „inkriminisano vrijeme“ Sud BiH je dao svoje obrazloženje odnosno kako je i na osnovu kojih dokaza utvrdio da je apelant bio zamjenik upravnika logora. Apelant je u postupku pred Sudom BiH pokušavao dokazati da je bio samo stražar koji je primao naređenja, te je u tom pravcu ponudio i izveo dokaze koje je sud cijenio (svjedoke i potvrdu o učestvovanju u jedinici “Knez Domagoj“), ali je, ocjenom svih provedenih dokaza, sud našao da apelant jeste bio zamjenik upravnika (iako ga ni jedan dokument u vrijeme oružanog sukoba ne postavlja na tu poziciju, pa i bez vidljivih činova na uniformi). Navedeno obrazloženje Suda BiH, koje je izneseno na osnovu iskaza svjedoka, kao i na osnovu materijalne dokumentacije koju je Sud BiH naveo, ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Osim što je negirao svoju ulogu, odnosno utvrđenu poziciju apelant je negirao i da je u junu mjesecu 1993. godine uopće bio u logoru. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao svoje jasne i odlučne razloge i za prisustvo apelanta u junu 1993. godine u logoru Gabela, odnosno zaključio je da je od uspostave logora apelant bio u logoru, a taj zaključak proizišao je iz iskaza oštećenih - svjedoka. Apelant je također osporio prisustvo u logoru u desetom mjesecu 1993. godine (u odnosu na tač. 2. i 4. presude), navodeći da ga optužnica nije ni teretila za radnje u desetom mjesecu. Međutim, iz svih osporenih presuda (uključujući one iz „prethodnog postupka“, odnosno prije donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 503/09) proizilazi da se apelantu stavljalo na teret da je radnje po ovim tačkama počinio u oktobru mjesecu (odnosno donijete su odluke kojim mu se stavljaju na teret radnje počinjene u desetom mjesecu 1993. godine). Osim toga, ukoliko je navod apelanta tačan odnosno da mu optužnicom nije stavljano na teret da je radnje počinio u oktobru 1993. godine, apelant je mogao dostaviti optužnicu, kako bi Ustavni sud adekvatno ispitao ovaj navod, što apelant nije učinio. Međutim, apelant jeste dostavio optužnici protiv Marinka Marića (kojem se optužnicom stavlja na teret radnja mučenja opisana kao radnja iz tačke 2. apelantove presude, koju je počinio zajedno sa apelantom), te iz navedene optužnice proizilazi da se događaj i po ovoj optužnici desio krajem septembra ili početkom oktobra 1993. godine. Ustavni sud, u odnosu na tačke 2. i 4. izreke presude, primjećuje da je u uvodu izreke presude determinisan period juni - septembar 1993. godine, koji se apelantu stavlja na teret, ali iz obrazloženja presude, kada se ona posmatra i čita u cjelini proizlazi drugačiji zaključak. Stoga, imajući u vidu način na koji je apelant problematizirao ovo pitanje, odnosno da generalno osporava svoju funkciju i period boravka u logoru Gabela, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasan i adekvatan odgovor na ovo pitanje koje apelant nije uspio dovesti u sumnju.

48. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasne odgovore i po ostalim navodima apelanta odnosno jasno naveo kako je i zašto utvrdio prisustvo pojedinih zatočenika u logoru, bez obzira na izvještaje Crvenog krsta. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant pokušava dovesti u pitanje zaključke po pojedinim tačkama presude, navodeći da se za ista djela Marinko Marić ne tereti (tač. 5. i 7. presude apelanta). U odnosu na ove navode apelanta Ustavni sud primjećuje da je postupak protiv Marinka Marića predmet druge optužnice, te da ova okolnost ne dovodi u pitanje odgovornost apelanta na način kao je to utvrdio i objasnio Sud BiH u apelantovom predmetu. Stoga, Ustavni sud u navodima apelanta ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo da je Sud BiH u postupku povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno da zaključak suda nije rezultat cjelokupnog postupka u kojem je apelant mogao i koristio svoje pravo da opovrgne navode optužnice, ali u tome nije uspio, što je rezultiralo osporenom presudom.

49. U vezi sa načinom na koji je Sud BiH utvrdio činjenice apelant dovodi u vezu i način na koji je cijenio dokaze, kao i da sud nije cijenio okolnosti koje idu u korist apelantu. Ustavni sud primjećuje, kao što je već prethodno rečeno, da je Sud BiH dao jasno odrazloženje kojim dokazima (na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje) je poklonio vjeru i zašto, odnosno zašto određenim dokazima nije, a takvo obrazloženje suda se ne čini paušalnim i proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji izvodi svoje zaključke u pogledu dokaza, te nalazi da su izjave svjedoka kojima je sud poklonio vjeru „metaforička kazivanja“, nasuprot, na primjer uvjerenju da je apelant bio zaposlen u preduzeću Bregava do 15. jula 1993. godine. Ustavni sud, međutim u konkretnom slučaju može zaključiti da je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena na temelju provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu na kojem su bili prisutni apelant i njegov branilac (ili branioci), te na kojemu je apelant imao mogućnost ispitivati svjedoke optužbe kao i izvoditi svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane.

50. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant ističe i proceduralne nedostatke presude i zbog „pogrešne primjene“ člana 251. ZKP u vezi sa članom 317. ZKP, odnosno ističe da je glavni pretres morao početi iznova i da su se dokazi morali ponovo izvoditi zbog promjene u sastavu vijeća. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju nakon odluke Ustavnog suda predmet „vraćen u fazu pretresa u žalbenom postupku“, za šta je Sud BiH dao svoje obrazloženje na samom početku, upućujući da neće izvoditi nove dokaze, niti provoditi izvedene dokaze, već je dio ranije presude (koji nije doveden u pitanje Odlukom Ustavnog suda) u dijelu koji se odnosi na činjenično stanje i krivicu u cjelosti zadržan i interpretiran u osporenoj presudi, a Sud BiH je u postupku nakon odluke Ustavnog suda odlučio samo o primjeni prava i o odluci o kazni. Također, Ustavni sud primjećuje da je u istom sastavu isto vijeće održalo pretres i donijelo odluku, zbog čega su ovi navodi neosnovani, pa apelacijom nisu ni dovedene u pitanje garancije iz člana 6. Evropske konvencije.

51. Imajući u vidu da apelant ističe (u vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni procesnog prava i ocjeni dokaza) i navod o povredi načelo in dubio pro reo, u konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Apelaciono vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo.

52. Ustavni sud nadalje primjećuje da apelant osporava da objavljena presuda u cjelosti ne odgovora pismeno izrađenoj presudi u obrazloženju, odnosno da je apelant prilikom objave presude oglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva i to radnjama po tač. 3. i 6. izreke presude sudjelovanjem u mučenju. Pismeni otpravak, odnosno obrazloženje presude kvalifikuje radnje apelanta kao saizvršilaštvo u ubistvu odnosno učestvovanje u ubistvu, što je, kako apelant navodi, uticalo i na visinu kazne. Ustavni sud u vezi sa navedenim konstatuje da član 6. Evropske konvencije predviđa javnu objavu presude. Također, nije sporno da član 290. ZKP eksplicitno predviđa da pismeno izrađena presuda mora u potpunosti odgovarati presudi koja je objavljena. Evropski sud je naveo da objava presude u suštini vodi ka obezbjeđenju nadzora nad pravosuđem, sa ciljem zaštite prava na pravično suđenje. Međutim u konkretnom slučaju kada se sagledaju sve okolnosti predmeta apelanta, pogotovo, a što je odlučujuće za ovaj dio, da je krivična odgovornost apelanta već ranije utvrđena i da osporena presuda Suda BiH „preuzima činjenice i okolnosti ranije utvrđene“ odnosno da je po pitanju posljedica za apelanta ranije utvrđeno činjenično stanje ostalo nepromijenjeno, o čemu je apelant upoznat već prilikom održanog pretresa, Ustavni sud nalazi da nedosljednosti na koje apelant ukazuje u objavljenoj presudi i pismenoj izradi presude nisu takve da pokreću pitanje prava na pravičan postupak.

53. Apelant je također ukazao na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, jer na zahtjev apelanta, koji je lošeg imovnog stanja, Sud BiH nije apelantu postavio advokata po službenoj dužnosti nakon što je raniji advokat (postavljen po službenoj dužnosti) razriješen. Apelant navodi da nije problem što je imao odbranu pro bono, već je ovakvim postupanjem diskriminisan u odnosu na druge optužene pred Sudom BiH. U odnosu na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelant cijelo vrijeme postupka imao advokata. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant i pored advokata postavljenog po službenoj dužnosti ovlastio drugog advokata (Dražena Zubaka) kao izabranog advokata da ga zastupa, te je dana 26. novembra 2013. godine uložio u spis punomoć za izabranog advokata (što proizlazi iz podneska koji je apelant dostavio). Nakon toga, Sud BiH je dana 27. novembra 2013. godine razriješio dužnosti dotadašnjeg advokata po službenoj dužnosti, a apelant je 30. decembra 2013. godine zatražio da Sud BiH postavi već izabranog advokata za advokata po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja, koje nije sporno. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je sam apelant ovakvim postupanjem i pored postavljenog advokata po službenoj dužnosti, napravio novi izbor i to ovlastio izabranog advokata na zastupanje, te Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na branioca kako je predviđeno standardima Evropske konvencije.

54. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i „na stav Apelacionog vijeća “ prema apelantu i njegovom branitelju i nakon završnih riječi ( u kojoj je apelant ukazao i na ocjenu dokaza i pitanje krivice apelanta), kada je predsjednica vijeća ukazala da takvo ponašanje graniči sa „nepoštivanjem suda“ i da je riječ o zloupotrebi vremena, čime se, prema mišljenju Ustavnog suda, ukazuje na pravo na odbranu (kao i pristrasnost suda). Međutim, Ustavni sud primjećuje da ovakvo upozorenje od strane suda, pogotovo imajuću u vidu fazu postupka u kojoj je ono dato, nije takvo da izaziva „blokadu“ prava na odbranu, odnosno da je zbog ovoga apelant onemogućen u tom pravu.

55. Ustavni sud, konačno, primjećuje da apelant smatra da je u odnosu na njega povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti, vezano za članke objavljene u medijima, kao i zbog načina na koji se sud u osporenoj presudi „obraća apelantu“ odnosno da ga oslovljava sa „osuđeni“ (tačka 9. u obrazloženju osporene presude ). Ustavni sud u kontekstu navedenog napominje da je svaki predmet slučaj za sebe i da se u okolnostima svakog pojedinačnog slučaja utvrđuje postojanje ili kršenje određenih standarda utvrđenih Evropskom konvencijom. Tako i standard iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, koji se odnosi na pretpostavku nevinosti, predviđa da će se osoba optužena za krivično djelo smatrati nevinom sve dok se ne dokaže krivom po zakonu.

56. Ustavni sud ponovo ukazuje na zaključak Evropskog suda u predmetu Matijašević protiv Srbije (aplikacija broj 23037/04, odluka od 19. septembra 2006. godine) u kojem je Evropski sud zaključio da treba napraviti suštinsku razliku da je neko osumnjičen da je počinio krivično djelo i jasne sudske objave, u odsutnosti pravosnažne presude, da je neko izvršio krivično djelo. Stoga kada se navedeni principi primjene na konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u osporenoj presudi, navodeći tok postupka, utvrdio da je Sud BiH donio pravosnažnu presudu (19. augusta 2008. godine), kojom je apelant oglašen krivim, koja je u dijelu primjene zakona i odluke o kazni ukinuta, dok je u dijelu krivice apelanta i utvrđenog činjeničnog stanja Sud BiH utvrdio da nema pravo na izmjene jer ovaj dio nije ni doveden u pitanje odlukom Ustavnog suda. Dakle, Sud BiH je i vodio postupak ističući da je „krivica apelanta “ utvrđena ranije u presudi od 19. augusta 2008. godine, a postavilo se pitanje primjene blažeg zakona i odluke o kazni. Stoga, u okolnostima ovog slučaja, kada je odluka Suda BiH donijeta nakon odluke Ustavnog suda, koji je samo u jednom dijelu utvrdio povredu (član 7. Evropske konvencije) i naložio njeno ispravljanje, Ustavni sud u „uvodnom dijelu presude Suda BiH“ u kojem se sud bavio tokom cjelokupnog postupka i utvrđivanjem svojih „nadležnosti“ u postupanju, te oslovljavanju apelanta kao „osuđeni“ obzirom na data obrazloženja, ne nalazi kršenje prezumpcije nevinosti. Sud BiH je, kao nadležan sud, „tumačio“ na koji način treba postupati po odluci AP 503/09, te oslovljavanje apelanta „osuđeni“ u uvodnom dijelu obrazloženja presude, imajući u vidu da je Sud BiH utvrdio postojanje „pravosnažne odluke o krivici“, ne dovodio u pitanje povredu prava na prezumpciju nevinosti.

57. Isto je primjenjivo i na sporni članak, koji je potpisao sudija Hilmo Vučinić, mada, kako je Ustavni sud već ranije istakao, isti u spornim djelovima i ne pominje konkretno predmet apelanta.

58. Stoga Ustavni sud nalazi da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka c) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke zaključio da utvrđivanje apelantove krivice nije rezultat proizvoljne ocjene dokaza, odnosno kada utvrđeno činjenično stanje i primjena procesnog prava nisu rezultat proizvoljne odluke suda, već su jasni i argumentovani, u presudi koju je donio nepristrasan sud, na glavnom pretresu i uz mogućnost koja je data apelantu da izvede dokaze, kao i da ospori dokaze Tužiteljstva.

60. Ustavni sud također zaključuje da ne postoji povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja kada je redovni nadležni sud utvrdio obim i prirodu postupka, nalazeći da presuda, u dijelu koji se odnosu na krivičnu odgovornost apelanta, nije dovedena u pitanje te nije ni predmet postupka u kojem je donijeta osporena odluka, te kada ne upućuje na povredu prava na prezumpciju nevinosti zbog obraćanja apelantu sa „osuđeni“ u uvodnom dijelu obrazloženja presude, niti objavljeni novinski članak, dio koji apelant problematizira, ne upućuje na povredu prezumpcije nevinosti, u okolnostima konkretnog slučaja.

61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2341/14 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio