Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3634/14 (M. A. i V. V.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3634/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3634/14, rješavajući apelaciju Miljka Aleksića i Veljka Vučetića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miljka Aleksića i Veljka Vučetića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Miljku Aleksiću i Veljki Vučetiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke solidarno isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Miljku Aleksiću i Veljki Vučetiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miljka Aleksića i Veljka Vučetića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miljko Aleksić i Veljko Vučetić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 31. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 13. februara 2017. godine od Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda i pravnog zastupnika Čedomira Avramovića, Jakova Tufegdžića i Jove Džodže (kao suprotne strane u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. februara 2017. godine, a Osnovni sud 23. februara 2017. godine. Okružni sud i pravni zastupnik tužilaca nisu dostavili svoje odgovore u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužioci su 21. maja 2007. godine podnijeli tužbu protiv apelanata i ostalih tuženih („Swisslion“ Industrija alata a.d. Trebinje, Dragomira Prnjata, Steve Ambulije i Dragomira Milanovića) radi poništenja rješenja o dodjeli stanova na korišćenje. Tužbom su tražili da se ponište rješenja tuženog „Swissliona“ Industrija alata a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 11. aprila 2007. godine kojima su, između ostalih, dodijeljeni stanovi i apelantima. Takođe su tražili da se prvotuženom naloži da između učesnika po oglasu za raspodjelu stanova od 3. oktobra 2000. godine izvrši ponovnu raspodjelu stanova na osnovu rang-liste i u skladu sa Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Tužioci su, između ostalog, u tužbi naveli da im prvotuženi nije priznao po 80 bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta, a kako je to naloženo pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-166 od 20. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 342 od 13. maja 2009. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut, te odlučeno da će se nastaviti po pravosnažnosti postupka koji se vodi povodom prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu Osnovnog suda broj P-304/02.
7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-304/02 od 23. maja 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 280 od 15. decembra 2008. godine, odbijen je prijedlog apelanta Miljka Aleksića i tuženog Steve Ambulije za ponavljanje postupka u predmetu broj P-304/02. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 360/09 od 15. juna 2010. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju podnesenu protiv navedenih odluka zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 003294 07 P od 8. decembra 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužilaca.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 P 003294 11 Gž od 27. marta 2012. godine usvojene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda od 8. decembra 2010. godine ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 P 003294 12 P 2 od 10. januara 2013. godine, kojom je usvojio zahtjev tužilaca za poništenje rješenja prvotuženog o dodjeli stanova, dok je zahtjev u preostalom dijelu odbio kao neosnovan.
11. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je nesporno među parničnim strankama da je oglasom o raspodjeli stanova od 3. oktobra 2000. godine vršena raspodjela stanova u kojoj su učestvovale parnične stranke. Povodom te raspodjele vođeno je više parničnih postupaka u kojima su se pobijale odluke o dodjeli stanova na korišćenje (predmeti Osnovnog suda br. P-304/02, P-60/2003 i P-61/03). U tim postupcima poništena su kao nezakonita rješenja o dodjeli stanova, nakon čega je prvotuženi pristupio ponovnoj raspodjeli stanova, te rješenjima od 11. aprila 2007. godine (koja su predmet osporavanja u konkretnom slučaju) stanove dodijelio, između ostalog, i apelantima. Potom je Osnovni sud istakao da je među parničnim strankama sporno da li je prvotuženi pravilno primijenio odredbe Pravilnika, odnosno pravilno izvršio rangiranje tužilaca, slijedom čega se postavilo pitanje da li su rješenja prvotuženog od 11. aprila 2007. godine zakonita.
12. Naime, Osnovni sud je naveo da je vezan pravosnažnim presudama, te shodno tome i pravosnažnom Presudom tog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine. Dispozitivom navedene presude je pravni prednik prvotuženog obavezan da tužiocima prizna pravo učešća drugog pravnog subjekta po 80 bodova. Shodno tome, Osnovni sud je zauzeo stav da je prvotuženi morao postupiti po osnovu navedene pravosnažne odluke i tužiocima priznati po 80 bodova. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da ne prihvata izneseno pravno mišljenje u Rješenju Okružnog suda broj 95 0 P 003294 11 Gž od 27. marta 2012. godine kojim je taj sud ukinuo presudu Osnovnog suda od 8. decembra 2010. godine i predmet vratio na ponovno suđenje. U navedenom rješenju je Okružni sud zauzeo stav da prvostepeni sud nije mogao ocijeniti činjenice iz drugog parničnog predmeta, odnosno predmeta broj P- 304/02. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o prihvatanju činjenica iz drugog parničnog predmeta, nego o obavezi suda da postupi po izreci pravosnažne Presude tog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine. Zatim je Osnovni sud naveo da se svi učesnici konkursa moraju po principu pravičnosti dovesti u istu situaciju u koju su pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine dovedeni i tužioci. Stoga bi bilo neophodno utvrditi koliko bi apelantima i ostalim tuženima na takav način trebalo biti priznato bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta. Tu činjenicu Osnovni sud u predmetnom postupku nije mogao utvrđivati, jer prvotuženi sudu nije dostavio dokumentaciju, odnosno zapisnike iz kojih bi bilo vidljivo koju su dokumentaciju apelanti i ostali tuženi na navedeni oglas dostavili prvotuženom kako bi on mogao izvršiti odgovarajuće rangiranje učesnika konkursa. Stoga je Osnovni sud naveo da nije raspolagao potpunom dokumentacijom koju su učesnici konkursa priložili na oglas o raspodjeli stanova od 3. oktobra 2000. godine, slijedom čega je zadatak prvotuženog (kao poslodavca) da to učini, držeći se dokumentacije koju su mu učesnici konkursa dostavili do propisanog roka. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je neosnovan, jer taj sud ne sudi u sporu tzv. pune jurisdikcije, već samo odlučuje o zakonitosti rješenja prvotuženog o dodjeli stanova.
13. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 003294 13 Gž 2 od 13. decembra 2103. godine usvojene su žalbe apelanata i ostalih tuženih i prvostepena presuda preinačena na način da se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužilaca.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je prvostepena presuda donesena u ponovnom postupku po rješenju Okružnog suda od 27. marta 2012. godine u kojem je navedeno da je do sada u više sudskih odluka, kao i odluka tog suda „preovladalo shvatanje da nakon poništenja nezakonitih pojedinačnih odluka o dodjeli stanova“ poslodavac se mora obavezati „da izvrši ponovnu raspodjelu - novo bodovanje istih stanova, i to među istim učesnicima konkursa“. Takođe je u tom rješenju drugostepenog suda ukazano da prvostepeni sud „nije mogao ocijeniti činjenice iz drugog parničnog predmeta, konkretno iz spisa broj P-304/02“.
15. Dalje je Okružni sud naveo da se u predmetnoj parnici radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, a koje se tiče postupaka dodjele stanova na korišćenje. Pravo na tužbu nadležnom sudu radi zaštite svog prava ima radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa. Pod konačnom odlukom u sporu povodom raspodjele stanova smatra se samo ona odluka kojom je dat stan na raspolaganje određenom licu i samo takva odluka može biti predmet sudske zaštite. Budući da je prvotuženi obavezan sudskom odlukom da izvrši ponovnu raspodjelu stanova koji su predmet ovog spora i otkloni nepravilnosti pri sačinjavanju bodovne liste za dodjelu stanova, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud bio dužan utvrditi pravilnost bodovanja apelanata i ostalih tuženih u ponovnom postupku dodjeljivanja stanova koji su im dodijeljeni rješenjima. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio da je tužiocima trebalo priznati po 80 bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta, u smislu odredbe člana 15 Pravilnika, smatrajući da je „vezan pravosnažanom Presudom broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine“. S tim u vezi je Okružni sud smatrao da prvostepeni sud nije mogao primijeniti činjenice iz drugog parničnog predmeta, a kako mu je već bilo ukazano u (ukidnom) rješenju Okružnog suda od 27. marta 2012. godine. Potom je Okružni sud ukazao na odredbu člana 15 Pravilnika kojom je propisano da se učešće drugog pravnog subjekta za rješavanje stambene potrebe podnosioca zahtjeva utvrđuje prema određenom procentu učešća drugog pravnog subjekta i dodjeljuju odgovarajući bodovi prema procentu učešća „s tim da drugi pravni subjekat priloži primjerak uplatnice, da su istinski naznačena sredstva uplaćena za stambenu izgradnju“. Iz izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom proizilazi da nije dokazano da su drugi pravni subjekti priložili primjerak uplatnice da su „istinski naznačena sredstva uplaćena za stambenu izgradnju“. Prema tome, Okružni sud je naveo da se bez dokaza o priloženom primjerku uplatnice nisu mogli tužiocima priznati bodovi po ovom osnovu, u smislu člana 15 Pravilnika. Slijedom navedenog, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije primijenio odredbe člana 15 Pravilnika koji predstavlja i materijalni propis u postupku dodjele stanova. Na kraju je Okružni sud naveo da, budući da nije bilo zakonskog osnova da se ponište rješenja o dodjeli stanova, nema ni osnova zahtjev tužilaca da se naloži prvotuženom da izvrši ponovnu raspodjelu stanova.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine usvojena je revizija tužilaca i preinačena drugostepena presuda tako što se žalba tužilaca usvaja i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu preinačava na način da se usvaja tužbeni zahtjev i nalaže prvotuženom da između učesnika po oglasu o raspodjeli stanova od 3. oktobra 2000. godine izvrši ponovnu raspodjelu stanova na osnovu rang-liste i u skladu sa Pravilnikom. Takođe je presudom odlučeno da se žalba apelanata i ostalih tuženih odbija i prvostepena presuda potvrđuje u usvajajućem dijelu kojim su poništene odluke o dodjeli stanova.
17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su Presudom Osnovnog suda broj P- 304/02 od 5. decembra 2002. godine poništena rješenja prvotuženog o dodjeli stanova od 13. avgusta 2001. godine i 27. avgusta 2001. godine. Dalje je naveo da je tuženi u toj parnici (pravni prednik prvotuženog iz ove parnice) istovremeno obavezan da tužiocima „prizna pravo učešća drugog pravnog subjekta po 80 bodova (stav 2 dispozitiva označene presude) i da u roku od 15 dana donese rješenje o dodjeli stanova u skladu sa ponovnim rangiranjem tužilaca (stav 3 dispozitiva označene presude). Potom je Vrhovni sud naveo da nije sporno da u izvršnom postupku, koji je vođen na osnovu označene presude kao izvršne isprave (zbog toga što je pravo na dodjelu stana u isključivoj nadležnosti prvotuženog), tužioci nisu ishodili rješenja o dodjeli stanova u svoju korist. Navedenom presudom, koja je donesena povodom iste raspodjele stanova po oglasu od 3. oktobra 2000. godine, nije došlo ni do poništenja ranijih rješenja o dodjeli stanova i nalaganja ponovne raspodjele u skladu sa Pravilnikom. Samo u tom slučaju bi se moglo prihvatiti rezonovanje drugostepenog suda o obavezi tužilaca da u dokaznom postupku u predmetnoj parnici prezentuju uplatnice o učešću drugog pravnog subjekta u rješavanju stambenih potreba, u smislu odredbe člana 15 Pravilnika. Naime, Vrhovni sud je istakao da je Presudom Osnovnog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine (njenom izrekom) prvotuženom izričito naloženo da tužiocima po ovom osnovu prizna po 80 bodova. Označena presuda je postala pravosnažna, te se njena zakonitost više ne može dovoditi u pitanje. U ponovljenom postupku raspodjele stanova po istom oglasu i između istih učesnika prvotuženi je bio obavezan da postupi po označenoj pravosnažnoj odluci suda (broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine) i da tužiocima po osnovu učešća drugog pravnog subjekta prizna po 80 bodova, jer dejstvo pravosnažne odluke suda veže parnične stranke. Nastupanjem pravosnažnosti sudska odluka po sili zakona dobija pravnu snagu (materijalna pravosnažnost) i za konkretnu pravnu stvar u odnosu na stranke predstavlja individualni zakon. U suprotnom se postavlja pitanje svrhe vođenja postupka pred sudom.
18. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da je u ponovnom postupku raspodjele stanova prvotuženi morao tužiocima priznati sporne bodove (jer je tako naloženo pravosnažnom odlukom suda), dok na tužiocima (koji su po svojoj tužbi ishodili pomenutu odluku suda) nije ležala obaveza dokazivanja ispunjavanja uslova za priznavanje bodova po osnovu učešća drugog pravnog subjekta, u smislu odredbe člana 15 Pravilnika. Iz tih razloga, kako je u prethodnoj parnici (u odnosu na istu raspodjelu stanova) već raspravljeno i utvrđeno da tužiocima pripadaju sporni bodovi, te izrekom presude naloženo njihovo priznanje, Vrhovni sud je zauzeo stav da se ne može prihvatiti pravilnim rezonovanje drugostepenog suda da je prvostepeni sud odluku zasnovao na činjenici iz drugog predmeta. Stoga je Vrhovni sud ukazao da je pravilno postupanje drugostepenog suda nalagalo da kod donošenja drugostepene presude odbije žalbu apelanata i ostalih tuženih i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu (odluke o glavnoj stvari) potvrdi. Istovremeno, kod poništenja osporenih rješenja o dodjeli stanova Vrhovni sud je naveo da se prvotuženom imalo naložiti da izvrši ponovnu raspodjelu stanova u skladu sa Pravilnikom, jer u suprotnom, ne bi imalo svrhe poništenje rješenja o dodjeli stanova.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo. Naime, apelanti navode da je krucijalan pravni zaključak Okružnog suda iz rješenja od 27. marta 2012. godine da prvostepeni sud „nije mogao ocijeniti činjenice iz drugog parničnog predmeta, konkretno iz spisa broj P-304/02“. Takođe, apelanti ističu da je Okružni sud u presudi od 13. decembra 2013. godine dao iscrpne činjenične i pravne razloge za svoju odluku, posebno ukazujući na dio te odluke u kojem se navodi da nije dokazano da su drugi pravni subjekti priložili primjerak uplatnice da su „istinski naznačena sredstva uplaćena za stambenu gradnju“. Stoga, apelanti predlažu da se predmetna apelacija usvoji i predmet vrati na ponovno suđenje. Osim toga, apelanti su naveli da je predmetni postupak trajao „enormno dugo“.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da kod njenog donošenja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. U odnosu na navode apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da se oni ne mogu tom sudu staviti na teret, budući da mu je revizija dostavljena 7. marta 2014. godine a osporena odluka donesena 8. maja 2014. godine. Stoga je Vrhovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud samo u pogledu dostavljanja osporene odluke apelantima, ali nije dao odgovor na navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 380.
(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji.
(2) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud ne može preduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.
(3) Parnične radnje koje je jedna stranka preduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakvo pravno dejstvo. Njihovo dejstvo počinje tek pošto postupak bude nastavljen.
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik RS” br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 10. stav 2.
(2) Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.
Član 24. st. 1. i 2.
(1) Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa samoupravnim opštim aktom.
(2) Samoupravnim opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 003294 14 Rev od 8. maja 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantima 3. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2014. godine, tako da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.
27. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] .
A. Dužina trajanja postupka
36. Apelanti navode da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
a) Relevantni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
39. Predmetni postupak pokrenut je podnošenjem tužbe 21. maja 2007. godine, a okončan je osporenom presudom od 8. maja 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak prekinut rješenjem Osnovnog suda od 20. maja 2008. godine, te odlučeno da će se nastaviti po pravosnažnom okončanju postupka koji se vodi povodom prijedloga za ponavljanje postupka u predmetu istog suda broj P-304/02. Predmetni postupak je nastavljen nakon donošenja rješenja Okružnog suda od 13. maja 2009. godine, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje od 20. maja 2008. godine, imajući u vidu da je u međuvremenu pravosnažno okončan postupak po prijedlogu za ponavljanje (rješenjem Okružnog suda od 15. decembra 2008. godine). Dakle, prekid postupka je trajao gotovo godinu dana. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 380 Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za vršenje parničnih radnji. Stoga će Ustavni sud ispitati period trajanja predmetnog postupka, ne uzimajući pri tome u obzir period u kojem je taj postupak bio prekinut.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo poništenje rješenja prvotuženog o dodjeli stanova od 11. aprila 2007. godine, te, posljedično tome, nalaganje prvotuženom da izvrši ponovnu raspodjelu stanova. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. Osim toga, s obzirom na činjenicu da je predmet postupka poništenje rješenja o dodjeli stanova apelantima, može se zaključiti da je postupak od izuzetnog značaja za apelanta.
33. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za više od šest godina trajanja predmetnog parničnog postupka koji je predmet ocjene u konkretnom slučaju. Naime, iz stanja spisa predmeta proizilazi da je tokom trajanja postupka Osnovni sud u dva navrata donosio prvostepenu presudu (8. decembra 2010. godine i 10. januara 2013. godine), dok je Okružni sud u dva navrata donosio odluke (27. marta 2012. godine i 13. decembra 2013. godine), a Vrhovni sud jednom odlučivao po reviziji (8. maja 2014. godine). S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 10 Zakona o parničnom postupku, sudovi su obavezni da postupak sprovedu bez odugovlačenja i sa što manje troškova. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi ponašali suprotno navedenoj zakonskoj odredbi. Redovni sudovi su pri postupanju u predmetu trebali imati u vidu da je predmet vraćan na ponovno odlučivanje i da se radilo o predmetu od posebnog značaja za apelante. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi spor rješavali na osnovu Pravilnika koji, u smislu člana 24 Zakona o stambenim odnosima, predstavlja opšti akt na temelju kojeg se rješavaju stambene potrebe radnika. Međutim, redovni sudovi su propustili uzeti u obzir i odredbu člana 10 stav 2 Zakona o stambenim odnosima koja propisuje da su sporovi u primjeni ovog zakona hitni. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore, niti argumente u vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da su apelanti svojim ponašanjem suštinski doprinijeli ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu efikasno rukovodili predmetnim postupkom u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da dužina njegovog trajanja ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
35. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da će je odrediti, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
36. Dovodeći u vezu citirane odredbe Pravila sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelantima treba odrediti naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se, prema zakonu, smatra hitnim i koji je trajao više od šest godina (ne računajući period u kojem je postupak bio prekinut), Ustavni sud smatra da apelantima treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, solidarno isplatiti iznos od 1.800,00 KM.
37. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
38. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je usvojio reviziju tužilaca i preinačio drugostepenu presudu na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužilaca. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
40. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava presuda Vrhovnog suda kojom je preinačena drugostepena presuda na način da je potvrđena prvostepena presuda u pogledu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu (zahtjev tužilaca za poništenje odluka prvotuženog o dodjeli stanova) i usvojen zahtjev u preostalom dijelu koji se odnosio na obavezivanje prvotuženog na ponovnu raspodjelu stanova. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se kao suštinsko pravno pitanje u predmetnom postupku postavilo postojanje obaveze tužilaca da dokažu ispunjavanje uslova iz člana 15 Pravilnika prvotuženog prilikom dodjele stanova na korišćenje nakon donošenja Presude Osnovnog suda broj P-304/02 od 5. decembra 2002. godine. U materijalno-proceduralnom smislu, postavilo se pitanje ocjene i tumačenja navedene presude Osnovnog suda kao dokaza, te potom njenog dejstva i implikacija u pogledu osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Potvrđujući u tom dijelu odluku prvostepenog suda, Vrhovni sud je zauzeo stav da se ne može prihvatiti kao pravilan stav drugostepenog suda da su tužioci, nakon donošenja navedene presude, bili obavezni ponovo dokazivati ispunjavanje uslova za priznavanje bodova prezentovanjem uplatnica o učešću drugog pravnog subjekta u smislu odredaba člana 15 Pravilnika prvotuženog. Ovakav stav je Vrhovni sud obrazložio time da je navedenom presudom Osnovnog suda (stav 2 dispozitiva) izričito naloženo prvotuženom da tužiocima prizna pravo po osnovu učešća drugog pravnog subjekta po 80 bodova, te da takva pravosnažna sudska odluka predstavlja „individualni zakon“ u konkretnom slučaju, jer dejstvo pravosnažne sudske odluke veže parnične stranke. Dakle, po ocjeni Vrhovnog suda, pitanje bodova koji treba da budu dodijeljeni tužiocima je raspravljeno i utvrđeno u prethodnoj parnici (P-304/02) i ne može da bude predmet dokazivanja u predmetnoj parnici. Stoga je Vrhovni sud zauzeo stav da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o zasnivanju sudske odluke na činjenicama iz drugog predmeta, kako je to pogrešno zaključio drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je revizija tužilaca usvojena, drugostepena presuda preinačena i usvojen tužbeni zahtjev tužilaca. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud smatra navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava neosnovanim.
41. Prema tome, Ustavni sud smatra da u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelacija nije osnovana.
Ostali navodi
42. U pogledu navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenih prava, u suštini, vežu za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak radi poništenja rješenja o dodjeli stanova trajao duže od šest godina u koje se ne uračunava period u kojem je postupak bio prekinut, pri čemu apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka.
44. Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom, ni prava na imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman