Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/17 (J.V.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Vještak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-787/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-787/17, rješavajući apelaciju J. V., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. V.

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 K 034693 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. V. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Jandrić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 K 034693 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 K 034693 14 K od 29. marta 2016. godine do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.

2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta, bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude, ostvarila sva bitna zakonska obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Odlučujući o krivičnoj sankciji prvostepeni sud je cijenio olakšavajuće okolnosti (da je apelant nezaposlen, da je mlade dobi, da nije osuđivan, te je posebno imao u vidu izjave oštećenih koji ne traže njegovo gonjenje niti naknadu štete), dok otežavajuće okolnosti nije našao.

3. U obrazloženju drugostepene odluke Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi vezano za pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Okružni sud je istakao da su u prvostepenoj presudi, u skladu sa odredbom člana 304. stav 7. Zakona o krivičnom postupku RS, dati obrazloženi razlozi za ocjenu vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, kako optužbe, tako i odbrane, te iskaza vještaka na glavnom pretresu. Okružni sud je naglasio da su navedeni nalazi i mišljenja vještaka saobraćajne struke, dakle i vještaka optužbe i vještaka odbrane, saglasni u bitnom i to da je apelant kritične prilike upravljajući motornim vozilom na magistralnom putu prešao na lijevu stranu kolovoza i na taj način ugrozio kretanje nailazećeg vozila iz suprotnog pravca, kojim je upravljao oštećeni. Međutim, Okružni sud je konstatovao da se vještaci razilaze u ocjeni ko je uzrokovao saobraćajnu nezgodu, da vještak optužbe smatra da je nezgodu izazvao apelant jer je prešao vozilom na lijevu traku, dok vještak odbrane smatra da su radnje vozača oštećenog u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom saobraćajnom nezgodom jer se kretao većom brzinom od propisane, te da se navedeni vozač pridržavao ograničenja brzine, da bi njegovo vozilo došlo na mjesto nezgode pet sekunda kasnije i ne bi došlo do saobraćajne nezgode. Okružni sud je ocijenio da je pravilno prvostepeni sud doveo u vezu navedene nalaze vještaka sa materijalnim dokazima, iskazima svjedoka koji su bili u vozilu kojim je upravljao oštećeni (koji su izjavili da su ugledali farove od vozila, koje im je dolazilo u susret, nakon čega je došlo do sudara, da se dalje ničeg ne sjećaju jer su povrijeđeni i prevezeni u bolnicu) i izveo pravilan zaključka da je apelant upravljajući vozilom i postupajući suprotno saobraćajnim propisima, skrivio saobraćajnu nezgodu. Slijedom navedenog, Okružni sud je istakao da su bez osnova argumenti iz žalbe kojima se ukazuje na propuste drugog učesnika u saobraćajnoj nezgodi, jer se njegova odgovornost ne može graditi na tvrdnji da je vozilom upravljao, krećući se svojom saobraćajnom trakom, brzinom većom od propisane. Okružni sud je naglasio da iz stanja u spisu proizlazi da je oštećeni svojim radnjama (vozio nepropisnom brzinom) prekršio blanketne norme, ali da nije dokazano da su te nepravilnosti i nepropisnosti u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom nezgode. Naime, Okružni sud je pojasnio da svaki propust učesnika u saobraćaju nije uzrok nastanka posljedice, već samo onoj koji je neophodan uslov bez koje saobraćajna nezgoda ne bi nastala, tako da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna saobraćajna nezgoda uzrokovana propustima apelanta, kao vozača, koji propusti su doveli do saobraćajne nezgode.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelantovog zahtjeva za zaštitu zakonitosti proizlazi da apelant smatra da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, navodeći da nije pravilno u izreci presude navedena blanketna norma Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, pa da na toj argumentaciji zasniva stav o povredi Krivičnog zakona. Vrhovni sud je zaključio da istaknuti navodi nisu osnovani, jer da bi se radilo o povredi Krivičnog zakona utvrđeno činjenično stanje bi se moralo prihvatiti kao potpuno i pravilno utvrđeno, pa tek kada na takvo činjenično stanje Krivični zakon nije pravilno primijenjen da bi postojala povreda Krivičnog zakona. Vrhovni sud je naglasio da konkretni slučaj nije takav, te da su izneseni navodi u apelantovom zahtjevu neosnovani.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi svoje presude zasnovali na dokazima koji su pribavljeni na protivzakonit način, da su i prvostepeni sud i Okružni sud povrijedili Krivični zakon RS u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Apelant također navodi da iz svih izvedenih dokaza nije van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, čime je povrijeđen Krivični zakon RS, jer je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno time što je sud odlučne činjenice pogrešno utvrdio, odnosno nije ih uopšte utvrdio.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred Okružnim i Vrhovnim sudom, koji su donijeli odluke o apelantovoj žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, isticao da je prvostepeni sud, odnosno Okružni sud svoju presudu zasnovao na dokazima koji su pribavljeni na protivzakonit način, pa se o tom prigovoru Okružni i Vrhovni sud nisu mogli ni izjasniti zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, mada i tu primjenu materijalnog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/17 (J.V.) | Sudska praksa | Aktio