Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4695/16 (Ž. R. S.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4695/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-4695/16, rješavajući apelacije Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Željeznica Republike Srpske a.d. Doboj koje su podnesene protiv Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 206244 16 Rsž 2 od 9. septembra 2016.

godine; broj 71 0 Rs 206227 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine;

broj 71 0 Rs 206220 16 Rsž 2 od 9. septembra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206214 16 Rsž 2 od 9. septembra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206238 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206371 16 Rsž od 9. septembra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206203 16 Rsž od 9.

septembra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206230 16 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206259 16 Rsž 2 od 13. oktobra 2016.

godine; broj 71 0 Rs 206205 15 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206282 16 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206368 16 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206343 16 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206325 16 Rsž od 13.

oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206324 16 Rsž od 13. oktobra 2016. godine; broj 71 0 Rs 206374 16 Rsž od 13. oktobra 2016.

godine i broj 71 0 Rs 206352 16 Rsž 2 od 13. oktobra 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnijela je u periodu od 9. do 14. decembra 2016. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Na prijedlog potpredsjednika Zlatka M. Kneževića, Ustavni sud je donio odluku da on neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu, zbog postojanja razloga iz člana 90. stav 1. tačka c. Pravila Ustavnog suda.

3. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-4695/16, AP-4696/16, AP-4697/16, AP-4698/16, AP-4699/16, AP-4700/16, AP-4701/16, AP-4758/16, AP-4759/16, AP- 4760/16, AP-4761/16, AP-4762/16, AP-4763/16, AP-4764/16, AP-4765/16, AP-4766/16, AP- 4767/16

4. Dakle, ukupno je podneseno 17 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4695/16.

5. Osporenim konačnim odlukama obavezana je apelantkinja da isplati tužiocima naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres), za tačno precizirane godine, u iznosima od po 360,00 KM za svaku godinu, te naknadu toplog obroka za određene vremenske periode u određenim novčanim iznosima, kako je to sve bliže navedeno u izrekama osporenih odluka.

6. U svom obrazloženju, pored ostalog, Okružni sud navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno da su tužioci zaposleni kod apelantkinje, te ukazao je na odredbu člana 65. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisano da radnik ostvaruje regres za godišnji odmor u skladu s Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U konkretnom slučaju, kako je istaknuto, pravo tužilaca na regres proizlazi iz člana 33. stav 1. tačka d) Opšteg kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: OKU), kao i člana 75. Posebnog kolektivnog ugovora saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Granski KU). Ukazao je zatim na član 1. Odluke o najnižoj cijeni rada u grani saobraćaja i veza, kojom je propisana najniža cijena rada u iznosu od 120,00 KM tako da regres, u smislu navedenih odredbi, iznosi 360,00 KM čija visina među parničnim strankama tokom postupka i nije bila sporna. Nadalje, prema odredbama člana 33. stav 1. tačka g) OKU-a i člana 75. tačka 5. Granskog KU-a, poslodavac radniku isplaćuje troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri sata dnevno u visini 50% osnove iz člana 29. OKU-a, to jest u visini 50% najniže plate srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika. Najniža plata u Republici Srpskoj za 2010. godine (shodno odluci o najnižoj plati) utvrđena je u iznosu od 370,00 KM, a naknada troškova toplog obroka u smislu navedenih odredaba kolektivnih ugovora iznosi 185,00 KM. Nasuprot tome, kako je istaknuto, apelantkinja je odlukom od 28. juna 2012. godine odredila da će se naknada troškova toplog obroka od 1. januara 2012. godine radnicima isplaćivati do organizovanja keteringa na teret materijalnih troškova na bazi osnovice od 185,00 KM u bruto iznosu, što u neto iznosu iznosi 112,00 KM, tako da mjesečna razlika troškova toplog obroka propisanih Kolektivnim ugovorom (185,00 KM) i apelantkinjinom odlukom (112,00 KM) iznosi po 73,00 KM, što je predmet tužbenog zahtjeva po tom osnovu. S tim u vezi, napomenuto je da su odredbe OKU-a imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane i da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radniku od onog koji je određen OKU-om, niti se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala odlukom od 6. septembra 2011. godine) i Pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom (član 160 st. 2. i 3. ZOR-a). Slijedom toga, zaključeno je da se odluke poslodavca i drugih organa koje su u suprotnosti s odredbama OKU-a ne mogu primjenjivati.

7. Okružni sud, zaključuje da, suprotno mišljenju apelantkinje, odredbe Opšteg i Posebnog kolektivnog ugovora jesu imperativnog karaktera, jer ti pravni akti nisu zaključeni da se ne bi primjenjivali, već da bi se primijenili i da bi se zaposlenim obezbijedila i ostvarila prava iz radnog odnosa utvrđena tim aktima. Također, se ističe da obaveznost primjene kolektivnih ugovora utvrđena je članovima 10, 13. i 160. Zakona o radu, tako da se ne radi o insistiranju suda na primjeni kolektivnih ugovora, kako to navodi apelantkinja, već pravilnoj primijeni relevantnih odredaba materijalnog prava koje zaposlenim garantuju isplatu minimalnih iznosa naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora, naknade toplog obroka za vrijeme provedeno na poslu,odnosno naknade za troškove prevoza, koji jesu propisi prinudnog prava.

8. U svim navedenim apelacijama apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelantkinja ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantkinja pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o istom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 1886/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1886/15 od 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u u citiranoj odluci AP 1886/15 od 21. januara 2016. godine, u kojoj je između ostalog neveo da:

34. U konkretnom slučaju, apelantkinja je problematizovala primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava smatrajući da su te odredbe proizvoljno primijenjene i da tužiocima stoga ne pripadaju dosuđene naknade iz radnog odnosa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud zaključili da pravo tužilaca na tražene naknade proizlazi iz odredaba člana 33. stav 1 OKU-a, kao i člana 75 Granskog KU-a, koje su imperativnog karaktera, da je kolektivni ugovor obavezan za ugovorne strane, te da se Posebnim KU-om (koji je apelantkinja jednostrano otkazala 2011. godine), Pravilnikom o radu i drugim odlukama poslodavca, a koje je apelantkinja primjenjivala u konkretnom slučaju pri određivanju iznosa traženih naknada, ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen odredbama OKU-a.

35. Dovodeći u vezu osporene odluke s navodima apelacije i odredbama člana 158 ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorima bliže uređuju obim i način ostvarivanja prava i obaveze iz radnog odnosa, u skladu sa zakonom i drugim propisima i člana 160 stav 2. ZOR-a kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava od onog koji je određen zakonom, a stavom 3 istog člana da se granskim kolektivnim ugovorom ne može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen opštim kolektivnim ugovorom, niti se pojedinačnim kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu može odrediti manji obim prava radnika od onog koji je određen granskim kolektivnim ugovorom, proizlazi da se kolektivnim ugovorom bliže određuju prava i obaveze iz radnog odnosa. Osim toga, kolektivni ugovori regulisani su tako da je odredbama OKU-a postavljen „okvir“ prava koja odredbama Granskog KU-a i Posebnog KU-a ne mogu biti umanjena. Dalje, odredbom člana 3 OKU-a propisano je da svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju ili granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 33 OKU-a „Ostala primanja radnika“, prema kojoj poslodavac radniku isplaćuje, između ostalog i b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla i g) troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnova iz člana 29 ovog kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, d) regres za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korišćenja godišnjeg odmora. U tom kontekstu Granskim KU-om, odredbama člana 75 stav 1 tačke 3, 5 i 6, takođe je propisano da preduzeće zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla – u visini pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju, troškove jednog toplog obroka za vrijeme jednog radnog dana, kao i u slučaju obavljanja prekovremenog rada dužeg od tri časa dnevno – u visini 50% osnove iz člana 28 Opšteg kolektivnog ugovora srazmjerno broju dana provedenih u redovnom radnom vremenu, odnosno prekovremenom radu, ukoliko kod poslodavca nije organizovana ishrana radnika, regrese za korišćenje godišnjeg odmora – najmanje u visini tri najniže cijene rada u mjesecu koji prethodi mjesecu otpočinjanja korišćenja odmora ili najviše u visini tri prosječne plate poslodavca (preduzeća), kao i odredbama člana 56 stav 1 tačke 4, 6 i 7 Posebnog KU-a.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud napominje da odredbe koje regulišu isplatu potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok, regres i troškovi dolaska na posao i odlaska s posla) koje su bile predmet postupaka nisu nejasne i dvosmislene, već upravo suprotno, jasno propisuju da zaposlenici imaju pravo na te naknade, kako su u osporenim presudama zaključili Vrhovni i Okružni sud. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog i Okružnog suda da apelantkinju kao poslodavca, dakle pripadnika određene djelatnosti obavezuje OKU i Granski KU na način kako je to i obrazloženo u svim osporenim presudama u pojedinačnim apelacijama. Osim toga, u osporenim presudama detaljno su ispitani apelantkinjini navodi o njenoj finansijskoj situaciji, koje ponavlja i u apelaciji, i data jasna i argumentovana obrazloženja zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim.

37. Dovodeći u vezu primijenjene odredbe ZOR-a, OKU-a i Granskog KU-a sa odlučenjem svih osporenih presuda i obrazloženjima koja su data u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4695/16 (Ž. R. S.) | Sudska praksa | Aktio