Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3070/14 (P. M. iz Istočnog Sarajeva)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje- pravo osobe da se ne inkriminira
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Ratni zločin
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 125
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o dopustivosti i meritumu
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3070/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3070/14, rješavajući apelaciju Petra Mitrovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Mitrovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 K 014264 13 Krž od 22. januara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Petar Mitrović iz Istočnog Sarajeva (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH) broj S1 K 014264 13 Krž od 22. januara 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 24. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 1. februara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je presudom broj X-KR-05/24-1 od 29. jula 2008. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izreci presude, s ciljem da djelimično istrijebi nacionalnu, etničku i vjersku skupinu Bošnjaka, ubio pripadnike skupine ljudi Bošnjaka čime je počinio krivično djelo genocid iz člana 171 tačka a) Krivičnog zakona BiH (u daljem tekstu: KZ BiH), a u vezi s članom 29 i 180 stav 1 KZ BiH, pa ga osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 38 godina.
6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je zaključak o apelantovoj krivici zasnovan na nekoliko ključnih dokaza, između ostalih i svjedočenja i izjava: svjedoka S4, kao i apelantova izjava i svjedoka M. S., u dijelu koji potvrđuje svjedočenje svjedoka S4.
7. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je Sud BiH rješenjem od 11. januara 2007. godine, zbog neopravdanog apelantovog odbijanja i ostalih optuženih da prisustvuju glavnom pretresu, donio rješenje da će se glavni pretres u slučaju njihovog neopravdanog odbijanja da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održati i bez njihovog prisustva. Ovim rješenjem propisano je da će ročištima koja se održavaju bez apelantovog prisustva i ostalih optuženih, prisustvovati njihovi branioci, da će sud tokom cijelog postupka preispitivati ovu odluku i cijeniti njeno dalje održavanje na snazi, te o toku postupka bez odlaganja obavještavati apelanta i ostale optužene, tako što će im se snimak ročišta dostavljati istog dana kada je ročište održano. Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP BiH), praksu Komiteta za ljudska prava, te Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), dao iscrpne razloge i obrazloženja: zbog čega nastavak suđenja u apelantovom odsustvu i odsustvu ostalih optuženih ne predstavlja kršenje ZKP BiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih apelantovih prava i prava ostalih optuženih.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je rješenjem Suda BiH od 18. aprila 2007. godine djelimično prihvaćen prijedlog Tužilaštva BiH kojim su, pored ostalog, prihvaćeni kao dokazi i dozvoljeno je njihovo čitanje na glavnom pretresu: apelantova izjava data u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine; izjave M. S. date 24. juna i 1. jula 2005. godine; zapisnik o rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine; te crtež lica mjesta. Istim rješenjem odbijen je, pored ostalog, prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvati kao dokaz i pročita na glavnom pretresu apelantova izjava u CJB Bijeljina od 20. juna 2005. godine.
9. Iz obrazloženja ovog rješenja proizilazi da je Sud BiH zaključio da apelantova izjava od 20. juna 2005. godine, data u CJB Bijeljina, predstavlja izjavu koja je data na nezakonit način. U vezi s tim je ukazano da je apelant izjavu pred policijskim organima dao u svojstvu svjedoka (član 86 ZKP BiH), a ne u svojstvu osumnjičenog (član 78 ZKP BiH). Nadalje, ukazano je da je apelant poučen o osnovnim pravima i obavezama svjedoka, odnosno da je dužan govoriti istinu o svemu što mu je poznato u vezi s dešavanjima na prostoru Srebrenice 1995. godine, te u vezi s događajima u objektu ZZ Kravica u julu mjesecu 1995. godine. Nadalje, ukazano je da je na osnovu izjave koju je dao u svojstvu svjedoka 20. juna 2005. godine apelant uhapšen kao osumnjičeni protiv kojeg je pokrenut krivični postupak. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da su prekršena prava iz člana 6 Evropske konvencije, te čl. 291, 78 i 10 ZKP-a BiH, zbog čega apelantovu izjavu od 20. juna 2005. godine nije prihvatio kao dokaz i na njoj nije zasnovao svoju odluku.
10. Sud BiH je međutim zaključio da je apelantova izjava, data u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine, zakonita. Sud BiH je, dajući iscrpne razloge i obrazloženja, zaključio da na zakonitost ove izjave ne utiče: da, u skladu s članom 155 ZKP BiH nije sačinjen audio i video zapis uzimanja izjave; da apelant, iako obaviješten prije davanja izjave da se tereti za počinjenje krivičnog djela genocid, nije obavješten o osnovama sumnje protiv njega, jer zapisnik o uzimanju izjave sadrži druge indikacije da je dobio obavještenje i o osnovama sumnje; te da apelantu nije osporeno pravo na obaveznu odbranu zbog tehničkog propusta da sam s ponuđene liste izabere branioca, već mu je branilac imenovan rješenjem Suda BiH na traženje Tužilaštva BiH.
11. Nadalje, Sud BiH je zaključio da zapisnik o apelantovoj izjavi u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine ne proizilazi iz zapisnika o apelantovoj izjavi od 20. juna 2005. godine datoj u CJB Bijeljina, odnosno da izjava u Tužilaštvu BiH ne predstavlja „plod otrovne voćke“. S tim u vezi je ukazano: da je izjava uzeta od policije nezakonita, ali da policija protiv apelanta nije koristila nikakvu silu ni prijetnje, da kod apelanta nije postojao strah zbog ponašanja policije; da je između uzimanja ove dvije izjave protekao jedan dan, druga lica su uzimala izjavu od apelanta i na drugoj lokaciji; da je apelant upoznat sa svojim pravima osumnjičenog u skladu s članom 78 ZKP BiH i dodijeljen mu je branilac s kojim je imao priliku da se konsultuje. Stoga je zaključeno da je, u prisustvu i uz savjet svog branioca, donio nezavisnu i svjesnu odluku da se odrekne svojih prava i odgovara na pitanja tužioca. Najzad, u pažljivoj analizi izjava iz policije i onih iz Tužilaštva, zaključeno je da se izjave razlikuju u mjeri dovoljnoj da potvrde da je apelant, u momentu ispitivanja od tužioca, razumio da se sumnjiči da je počinio teško krivično djelo, te je odlučio da se brani tako što će objasniti događaje na osnovu kojih se sumnja da je počinio krivično djelo genocida.
12. Sud BiH je, nadalje, zaključio da se apelant dobrovoljno odrekao prava da se brani ćutnjom. S tim u vezi je ukazano da je policija apelanta zadržala 24 časa prije nego je saslušan od tužioca, ali da nema nikakvih dokaza da su postupci prema njemu bili neodgovarajući na bilo koji način. Nadalje, zaključeno je da apelant nije patio od duševnih ni od fizičkih tegoba koje bi u dovoljnoj mjeri mogle pomutiti njegovo rasuđivanje ili zbog kojih ne bi bio sposoban da donese svjesnu i dobrovoljnu odluku da se odriče svojih prava i odgovara na pitanja koja mu postavi tužilac. Njegov branilac je takođe bila prisutna i mogla je intervenisati da je smatrala da je njen branjenik nemoćan ili nesposoban. U prilog navedenog, ukazano je i na iskaze svjedoka S. S. i B. B. iz Tužilaštva BiH koji su prisustvovali davanju izjave. Takođe, cijenjen je i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra A. K., kojeg je predložilo Tužilaštvo BiH, a koji je, pored ostalog, utvrdio postojanje svjesne simulacije te da apelant nastoji da sebe prikaže kao bolesnu osobu s karakteristikama pseudodemencije, koja nije u stanju da prihvati i razumije stvarnu situaciju, te koji je zaključio da je apelant u stanju da shvati značaj djela te da se smatra psihički zdravim.
13. Nadalje, Sud BiH je zaključio i da se apelant nedvosmisleno odrekao prava da se brani ćutnjom. S tim u vezi je ukazano da član 78 stav 3 ZKP BiH predviđa da „ispitivanje osumnjičenog ne može započeti ukoliko se izjava osumnjičenog o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od osumnjičenog.“ S tim u vezi je ukazano da je činjenica da apelant nije potpisao ovu izjavu prije početka ispitivanja u smislu citirane odredbe proistekla iz fizičke smetnje, jer je zapisnik vođen elektronski, ali je apelant potpisao zapisnik kad je on isprintan pa tako i izjavu o odricanju. Takođe, ukazano je i da je apelantu i njegovom braniocu bilo omogućeno da na posebnom monitoru prate elektronsko vođenje zapisnika, te da su u svakom trenutku mogli zatražiti da se ispitivanje prekine i zatraže potpisivanje izjave u smislu člana 78 stav 3 ZKP FBiH.
14. Nadalje, Sud BiH je zaključio da su zapisnik o uviđaju i rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine, koji su sačinjeni u apelantom prisustvu, te crtež lica mjesta, pribavljeni na zakonit način. U vezi s tim je ukazano da se zasnivaju na apelantovoj izjavi u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine, koja je uzeta u skladu s članom 10 stav 2 ZKP BiH. Nadalje, detaljno je interpretirano da se apelant odrekao prava da se brani šutnjom, kao i da je ovo učinjeno dobrovoljno u skladu s članom 78 stav 3 ZKP BiH. Takođe, zaključeno je da je zapisnik sačinjen u skladu sa čl. 77 i 78 stav 2 ZKP BiH, te najzad da je dozvoljeno prihvatanje crteža koji nije u suprotnosti sa članom 10 stav 3 ZKP BiH.
15. Nadalje, Sud BiH je zaključio i da su izjave optuženog M. S. od 24. juna i 1. jula 2005. godine, date u Tužilaštvu BiH, zakonite. S tim u vezi je ukazano da se u izjavi od 24. juna 2005. godine optuženi S. M. pozvao na svoje pravo da se brani šutnjom i nije dao izjavu. Uvidom u izjavu koja je data 1. jula 2005. godine ustanovljeno je njegovo odricanje od prava da se brani šutnjom izjavljeno na zapisnik prije početka ispitivanja, ali da je zvanično potpisano tek na kraju ispitivanja kada mu je predočen odštampani zapisnik, te da nije bilo tonskog ili video zapisa već je sačinjen doslovni elektronski zapisnik. Rukovodeći se identičnim razlozima, kao i u odnosu na apelantovu izjavu od 21. juna 2005. godine, zaključeno je da ovi očigledni propusti izjavu ne čine nezakonitom. U vezi s odricanjem od prava, ukazano je da ova izjava slijedi iz ispitivanja koje je tražio optuženi M. S., koji se već osam dana nalazio u pritvoru i koji se tokom prvobitnog ispitivanja pozvao na svoje pravo da se brani šutnjom. Ovim dokazom se utvrđuje da je odricanje od prava bilo dobrovoljno i nedvosmisleno, te da je učinjeno prije ispitivanja. Nadalje, ukazano je da je optuženi M. S. obaviješten o osnovama sumnje protiv njega na prvom ispitivanju, da mu oni nisu ponovljeni na drugom ispitivanju, ali da je u međuvremenu s istim upoznat na osnovu prijedloga za određivanje pritvora, te na ročištu za određivanje pritvora.
16. Nadalje, Sud BiH je zaključio da ne postoji prepreka da se navedene izjave koriste kao dokazi protiv apelanta i optuženog M. S., iako se tokom suđenja brane ćutnjom. Dati su iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su navedene izjave prihvatljive kao dokaz na glavnom pretresu prema članu 273 stav 1 ZKP BiH, te da citirana odredba ne propisuje da ove izjave mogu biti uvedene kao dokazi samo preko svjedoka. Najzad, ukazano je da ne postoji sukob između „prava na objašnjenje“ i „prava da se brani ćutnjom“, odnosno da se time ne krši pravo na odbranu ćutnjom. Suda BiH je istakao da je „pravo na objašnjenje“ apelantu davalo mogućnost da osporava i preispituje svoju izjavu iz Tužilaštva BiH, iako se u postupku pred Sudom BiH branio ćutnjom s obzirom na to da se, shodno članu 78 stav 5 ZKP BiH, i u tom slučaju osumnjičenom odnosno optuženom mora omogućiti da se izjasni o činjenicama i dokazima koje mu idu u prilog.
17. Nadalje, Sud BiH je rješenjem od 21. maja 2008. godine, odlučujući po službenoj dužnosti o razdvajanju postupka po članu 26 ZKP BiH, odlučio da razdvoji apelantov predmet i predmet optuženog M. S od predmeta ostalih optuženih. Istim rješenjem je odlučeno da se apelant i optuženi M. S. pozovu da svjedoče u uzajamnim predmetima i u predmetu protiv ostalih optuženih pod prijetnjom izricanja sankcije zbog neopravdanog odbijanja svjedočenja. Najzad, saznanja iz svjedočenja apelanta i optuženog M. S. ne mogu se koristiti u postupku protiv njih.
18. U prilog razdvajanja postupka Sud BiH je istakao da optuženi ne mogu biti pozvani u svojstvu svjedoka u svojim predmetima, pa da Sud BiH nema moć da apelanta i optuženog M. S. obaveže da svjedoče u predmetu kako je sada formiran. Nadalje, ukazano je da Sud BiH ima ovlašćenje, u skladu s članom 26 stav 1 ZKP BiH da do završetka glavnog pretresa odluči da razdvoji postupak protiv pojedinih optuženih iz važnih razloga. Nadalje, ukazano je da su apelant i optuženi M. S. u izjavama u Tužilaštvu BiH koje su prihvaćene kao dokazi rješenjem od 18. aprila 2007. godine, direktno ili indirektno, teretili ostale optužene. Stoga je zaključeno da je zaštita prava ostalih optuženih na unakrsno ispitivanje apelanta i optuženog M. S. važan razlog za razdvajanje postupka.
19. Nadalje, ukazano je da, u skladu s članom 81 stav 7 ZKP BiH Sud BiH ima ovlašćenje da obaveže apelanta i optuženog M. S. da svjedoče. S tim u vezi je ukazano da je dužnost svjedočenja u konkretnom slučaju posebno važna, jer se apelant i optuženi M. S. pozivaju samo u svrhu zaštite prava ostalih optuženih da ih unakrsno ispitaju u vezi s iskazima koje su dali prije početka pretresa i koji su uvršteni kao dokazi u spis. Nadalje, Sud BiH je istakao da pravilo iz člana 84 stav 1 ZKP BiH nije zamišljeno tako da spriječi obavezno otkrivanje dokaza u krivičnim stvarima, već da spriječi kaznu koja je rezultat otkrivanja dokaza. Kada se otkloni opasnost da će se svjedočenje iskoristiti s ciljem izlaganja svjedoka kazni, svjedok mora izvršiti svoju dužnost i svjedočiti. Ovo naročito važi onda kada ta dužnost uključuje prava optuženih na unakrsno ispitivanje u vezi s iskazom svjedoka koji bi ih mogao teretiti.
20. Nadalje, ukazano je da samo tužilac može dati obećanje u vezi s budućim krivičnim gonjenjem, ali da je u ovom predmetu krivični postupak već pokrenut, i u ovoj fazi samo je Sud BiH u poziciji da otkloni opasnost da će se saslušanje svjedoka upotrijebiti protiv svjedoka u postupku protiv njega samog, jer samo sud može isključiti dokaze od razmatranja i samo sud može kontrolisati korišćenje dokaza, te garantovati da neće biti korišćeni ni na koji drugi način u vezi s donošenjem presude u predmetima protiv apelanta i optuženog M. S.
21. Nadalje, Sud BiH je ukazao da, prema praksi Evropskog suda, pravo na odbrano ćutanjem ne štiti lica od toga da budu obavezana da daju dokaze koji ih mogu inkriminisati, već ih štiti od toga da ti dokazi mogu biti iskorišteni protiv njih. Takođe, ukazano je da je Sud BiH nadležan da preduzme ovu proceduru shodno članu 239 ZKP BiH prema kojem je obavezan da obezbijedi svestrano pretresanje predmeta i da utvrdi istinu. Najzad, ukazano je da je sudsko vijeće u ovom predmetu sastavljeno od profesionalnih sudija koji razumiju i prihvataju svoju obavezu da koriste dokaze samo kada su zakonito prihvaćeni i da ih ne uzmu u obzir kao osnovu za donošenje bilo kakvih odluka kada vijeće utvrdi da nisu dopušteni.
22. Nadalje, Sud BiH je na temelju iscrpne analize nalaza i mišljenja vještaka A. K. i psihologa S. F., kao dokaza Tužilaštva BiH, te nalaza i mišljenja vještaka R. K. i doktora Č. kao dokaza koje je predložio apelant, cijeneći ih pojedinačno i u uzajamnoj vezi, kao i u vezi s iskazima saslušanog svjedoka S4 i svjedoka M. T., te cijeneći apelantove lične prilike, njegov angažman u ratu, ponašanje za vrijeme trajanja postupka, zaključio da se ne dovodi u pitanje pouzdanost izjave koju je apelant dao u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine, zbog apelantovog mentalnog stanja,. Takođe, zaključeno je i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela apelant nije bio bitno smanjeno uračunljiv. Sud BiH je dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka A. K. na kojim je, u pretežnoj mjeri, i zasnovao naprijed navedene zaključke.
23. Nadalje, Sud BiH je detaljno analizirao, te dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih je zaključio da je svjedok S4 kredibilan svjedok. U vezi s tim najprije je opširno interpretirana Odluka Ustavnog sud broj AP-661/04. Nadalje, Sud BiH je konstatovao da u vrijeme kada je ovaj svjedok počeo svjedočiti nije bio potpisan sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH, ali da su i svjedok S4 i Tužilaštvo BiH priznali da su u procesu potpisivanja ovog sporazuma. Nadalje, Sud BiH je ponudio iscrpne razloge i obrazloženja zbog kojih se kredibilitet ovog svjedoka ne dovodi u pitanje zbog činjenice da je potpisao sporazum o priznanju krivice, kao i zbog razlika u dvije izjave koje je ovaj svjedok dao. S tim u vezi je ukazano da je prvu izjavu dao u svojstvu osumnjičenog kada nije imao obavezu da govori istinu, a drugu u svojstvu svjedoka kada je dobio imunitet za potrebe pregovaranja o krivici i kada je bio obavezan govoriti istinu, da je u svom iskazu na glavnom pretresu potvrdio da je druga izjava tačnija. Nadalje, Sud BiH je istakao da je u svojoj drugoj izjavi, kao i u toku svjedočenja pred sudom, svjedok S4 dosljedno navodio ono o čemu nije mogao dati kompletne ili neposredne informacije i odbijao da iznosi pretpostavke, hipoteze ili nagađanja, iako su mnoga od pitanja bila od izuzetne važnosti za Tužilaštvo BiH. Najzad, ukazano je i da su svi ispitani pripadnici Drugog odreda kojem je pripadao i apelant, a što nije osporavano, slično kao i svjedok S4 opisali borbena kretanja odreda, svjedok S4 je u svom iskazu inkriminisao neke od optuženih, ali njegovo svjedočenje je išlo i u prilog nekim od optuženih, svjedok S4 nije nagovijestio da ima ikakav lični ili drugi razlog da nekog od optuženih dovede u nepovoljan položaj.
24. Sud BiH je presudom broj X-KRŽ-05/24-1 od 7. septembra 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio, tako da je apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u izrezi presude, ubijanjem pripadnika grupe Bošnjaka, pomogao da se pomenuta djelimično istrijebi kao nacionalna, etnička i vjerska grupa, čime je počinio krivično djelo genocida iz člana 171 tačka a) KZ BiH, a u vezi s članom 31 istog zakona, pa ga osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina.
25. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da su u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene sve odlučne činjenice koje se moraju cijeniti kod donošenja odluke o vrsti i visini kazne, ali da je pritom prevelik značaj dat otežavajućim okolnostima. S tim u vezi je ukazano da je zanemaren konkretan apelantov doprinos izvršenju djela, posebno činjenica da je apelant djelo počinio u sadejstvu s mnogobrojnim licima, te da ovako strašna posljedica nije rezultat djelovanja samo nekoliko izvršilaca. Slijedom navedenog, zaključeno je da je došlo do neadekvatnog apelantovog kažnjavanja. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je zaključeno da je apelant ostao pomagač samo zato što iz izvedenih dokaza proizilazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da je apelant preduzimajući radnje izvršenja za koje je proglašen krivim postupao s genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“. Okolnost da je apelant sada proglašen krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela i da je u okviru svog doprinosa ubijanju zatvorenika ipak uglavnom „čuvao stražu“, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, cijenjena je kao olakšavajuća okolnost, ali ne u toj mjeri da opravdava zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja. Takođe, cijenjena je i činjenice da apelant nije osuđivan, niti se protiv njega vodi drugi krivični postupak. Stoga je zaključeno da je kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina potpuno adekvatna i srazmjerna, kako težini učinjenog djela, s obzirom na okolnosti, posljedice, način izvršenja i konkretne apelantove radnje, tako i apelantove ličnosti kao njegovog izvršioca, te da će se navedenom kaznom u cijelosti postići svrha kažnjavanja predviđena zakonom.
26. Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4126/09 od 22. oktobra 2013. godine usvojena je apelantova apelacija, ukinuta je presuda Suda BiH broj X-KRŽ-05/24-1 od 7. septembra 2009. godine zbog kršenja člana 7 stav 1 Evropske konvencije. Predmet je vraćen Sudu BiH, s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom 7 stav 1 Evropske konvencije.
27. Sud BiH je, odlučujući u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda, presudom broj S 1 K 014264 13 Krž od 22. januara 2014. godine, apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu broj X-KR-05/24-1 od 29. jula 2008. godine preinačio na način da je apelant proglašen krivim, da je radnjama bliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo genocid iz člana 141 u vezi s članom 24 Krivičnog zakona SFRJ (u daljem tekstu: KZ SFRJ), pa ga osudio na kaznu zatvora od 20 godina.
28. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da se zaključak o njegovoj krivici zasniva jedino na nezakonito pribavljenim dokazima – apelantovoj izjavi i izjavi M. S., koje su date u istrazi, a koje su djelimično potkrepljene iskazom zaštićenog svjedoka S4, te na nezakonitom dokazu – zapisniku o rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine. Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje da su navedeni dokazi prihvaćeni protivno članu 273 stav 2 ZKP BiH, i s tim u vezi stupanje na snagu izmjena ZKP BiH nakon donošenja prvostepene presude, da je odluka o prihvatanju dokaza donijeta prije nego je apelantu data mogućnost za izvođenje svojih dokaza, i s tim u vezi da na valjan način nije izvršena ocjena njegovog mentalnog stanja u vrijeme davanja iskaza, te okolnosti pod kojim su iskazi uzeti.
29. U vezi s tim Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće odlukom od 18. aprila 2007. godine, u formi posebnog rješenja, prihvatilo prijedlog Tužilaštva BiH da se naprijed pobrojani dokazi uvrste u spis i pročitaju na glavnom pretresu, a nakon što je apelantu data mogućnost da se o tome izjasni. Nadalje, zaključeno je da je pravilan stav prvostepenog suda da su apelantova izjava od 21. juna 2005. godine, te izjava M. S. od 24. juna i 1. jula 2005. godine pribavljene na zakonit način, te ukazano na detaljnu analizu relevantnih odredbe ZKP BiH koje su primjenjive na ovu procesnu situaciji, kao i argumentacija na kojoj je zasnovan zaključak o zakonitosti navedenih izjava, a zatim i dopuštenosti da budu uvrštene u dokaznu građu. Takođe, ukazano je i da apelant u žalbi nije precizirao na koji način su se nepravilnosti iz izjave od 20. juna 2005. godine, za koju je nesporno zaključeno da je nezakonita i koja nije prihvaćena kao dokaz, reflektovale na događaj od narednog dana, tj. njegovu izjavu od 21. juna 2005. godine koja je ocijenjena zakonitom.
30. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nije bio upoznat o osnovama sumnje protiv njega. U vezi s tim je ukazano da u žalbi nije naveden ni jedna dokaz ni činjenica kojom bi ova tvrdnja bila potkrijepljena, te je ukazano na uvjerljive razloge i obrazloženja iz prvostepene presude na strani 268, tj. iskaz svjedoka S. S. koja je potvrdila da je apelant u dva navrata bio upoznat s osnovama sumnje protiv njega: jednom prije nego što mu je postavljen branilac i prije nego što se odrekao prava da se brani ćutnjom, a drugi put po dolasku branioca, kada je tužilac u apelantovom prisustvu upoznao branioca s optužbama i osnovama sumnje, a prije nego što se apelant konačno odlučio da li će se odreći prava da se brani ćutnjom. Takođe, ukazano je i na apelantovu izjavu datu na zapisnik prema kojoj je izjavio „razumio sam za što se teretim i iznijeću svoju odbranu tako što ću odgovoriti na pitanja“.
31. Neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje da je prihvatanjem izjave date u Tužilaštvu BiH povrijeđeno njegovo pravo na ćutnju, pravo da ne doprinosi vlastitoj optužbi i da se ne inkriminiše, a koje su temeljene na čl. 78, 273 stav 2 i 281 ZKP BiH. S tim u vezi je ukazano da je pravilan stav prvostepenog suda da iz člana 273 stav 1 ZKP BiH proizilazi da su iskazi dati u toku istrage dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu, iako se optuženi brani ćutnjom u toku pretresa, s obzirom na to da je prisutan na glavnom pretresu i da mu je data mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Prema ocjeni Suda BiH u tom smislu je pravilno napravljena razliku između apelantovog prava na ćutnju i njegovog prava da da objašnjenje ili da pobije svoj prethodni iskaz. Pritom naglašeno je i da činjenica da se optuženi brani ćutnjom ne može onemogućiti tužioca da u dokaze uvrsti iskaz koji je osumnjičeni u fazi istrage zakonito, dobrovoljno i slobodno dao.
32. Nadalje, ukazano je da je nesporno da je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZKP BiH, kojim je izričito određeno da se prilikom ispitivanja osumnjičeni mora upozoriti da je njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da se može biti pročitan i korišćen bez njegove saglasnosti na glavnom pretresu. Međutim, s tim u vezi je ukazano i da je prvostepena presuda donesena na isti dan (29. jula 2008. godine) kada su navedene izmjene i dopune stupile na snagu. Shodno navedenom zaključeno je da nadležni tužilac, a potom ni prvostepeni sud, nisu mogli postupiti u skladu s odredbama koje u vrijeme preduzimanja procesne radnje (apelantova izjava u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005 godine) nisu ni postojale prema tada važećem
ZKP BiH.
33. Sud BiH je nadalje cijenio i član 125 Zakona o izmjenama i dopunama ZKP BiH, prema kojem će se u predmetima u kojim je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona postupak nastaviti po odredbama ZKP BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08), osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog odnosno optuženog. Sud BiH je istakao da citirana odredba uspostavlja princip zabrane retroaktivnosti koji je neuobičajen za procesno pravo, odnosno koji je karakterističan za materijalno pravo. U prilog navedenog, Sud BiH se pozvao i na član 4 stav 1 Preuzetog KZ SFRJ, član 7 Evropske konvencije i član 15 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Nadalje, ukazano je da član 4 stav 2 Preuzetog KZ SFRJ dozvoljava retroaktivnu primjenu blažeg zakona, te da je postojanje ovog instituta logično u materijalnom krivičnom pravu posebno imajući u vidu da kada sud odlučuje o primjeni blažeg zakona na određeni skup činjenica pred sobom ima oba (ili više) zakona, te tek tada procjenjuje koji će zakon u skladu s navedenim principom primijeniti. Kod procesnih zakona ovakva situacija nije moguća, budući da sud koji vodi postupak primjenjuje procesni zakon koji je na snazi u momentu preduzimanja radnje, te u tom trenutku ne može pretpostaviti hoće li uopšte i na koji način u budućnosti doći do izmjene neke odredbe procesnog zakona. U prilog navedenog, citiran je komentar ZKP BiH (Savjet Evrope (2005) strana 65), a na temelju kojeg je zaključeno da se blaži odnosno stroži karakter procesnog zakona ima cijeniti u pogledu primjene odredaba koje se odnose na zakonske rokove propisane za obavljanje određene procesne radnje. Najzad, ukazano je da je ovakvo tumačenje jedino logično i da se njim ne dovodi u pitanje zakonitost radnji koje su, u vrijeme kada su poduzete, bile u potpunosti u skladu sa zakonom.
34. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prvostepeno vijeće propustilo pravilno primijeniti kriterije o prihvatljivosti njegove izjave iz Tužilaštva BiH, jer je odluku o prihvatanju donijelo prije nego što je imao mogućnost da predoči svoje dokaze zbog čega nije na pravilan način izvršena ocjene njegovog mentalnog stanja u vrijeme davanja ovog iskaza. S tim u vezi je ukazano na član 261 ZKP BiH, koji odražava načelo akuzatornosti i primjenu principa pretpostavke nevinosti, a prema kom se dokazi, u pravilu, izvode na način da se prvo prezentuju dokazi optužbe, pa dokazi odbrane, zatim se optužbi daje mogućnost replike, a odbrani duplike, te najzad eventualno se izvode dokazi koje je odredio sud. Nadalje, ukazano je da je nakon izvođenja dokaza optužbe apelantu data mogućnost da ospori dokaznu snagu izjave koju je dao, ali da to nije uspio. Nadalje, ukazano je da je prvostepeno vijeće, pri odlučivanju o prihvatanju apealntove izjave od 21. juna 2005. godine, cijenilo i apelantovo mentalno stanje odnosno sposobnost da shvati značaj ispitivanja u istrazi. S tim u vezi je na iskaze svjedoka S. S. i B. B., koji su bili prisutni u prostorijama Tužilaštva BiH prilikom apelantovog ispitivanja, a koji su potvrdili da je apelant na zapisnik izjavio „da se osjeća dobro i da je spreman iznijeti svoju odbranu“, a što je potkrijepljeno i činjenicom da je apelantovom ispitivanju prisustvovao i njegov branilac, koja je je mogla intervenisati ako je smatrala da je nesposoban za davanje izjave a što nije učinila, te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra A. K. koji je, u pogledu apelantove uračunljivosti, utvrdio postojanje svjesne simulacije i da apelant sebe nastoji prikazati kao bolesno lice s karakteristikama pseudodemencije koja nije u stanju da prihvati i razumi stvarnu situaciju, ali je zaključio da je apelant u stanju da shvati značaj djela, te da se smatra psihički zdravim. Stoga je zaključeno da je pravilan stav prvostepenog vijeća da je apelantova simulacija pseudodemencije predstavljala neuspio pokušaj da ospori prihvatljivost izjave date u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine.
35. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je razdvajanjem postupka u odnosu na njega počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, te da mu je tako nametnuta obaveza svjedočenja u predmetu protiv ostalih optuženih, kao i da je tako bio prinuđen ponoviti svoj iskaz iz istrage, odnosno inkriminisati sam sebe. Sud BiH je ukazao da su osnovna prava optuženog u toku postupka – pravo da postavlja pitanje svjedocima i pravo na unakrsno ispitivanje, pa da je sud morao omogućiti optuženima da unakrsno ispituju lica čije ih izjave direktno ili indirektno terete. S obzirom da se optuženi ne može obavezati na davanje iskaza u toku postupka, jer ima pravo da se brani ćutnjom, tako ni apelant nije mogao biti obavezan da bude podvrgnut davanju iskaza na glavnom pretresu protiv njega. Slijedom navedenog zaključeno je da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je razdvojilo postupke u odnosu na druge optužene, budući da je zakonsko pravo i interes optuženih da unakrsno ispituju lice koje ih direktno ili indirektno tereti. S obzirom na to da se radi o važnom pravu, ono je validan razlog za razdvajanje postupka.
36. Nadalje, Sud BiH je istakao da razdvajanjem postupka apelant i M. S. više nisu optuženi u međusobnim predmetima, ni u predmetu protiv ostalih optuženih, već lica koja su dala izjave o krivičnom djelu i njegovim počiniocima. S tim u vezi je ukazano na član 81 stav 1 ZKP BiH prema kom se svjedoci saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, počiniocu i drugim važnim okolnostima. Nadalje, ukazano je da je navedenim članom određeno i da se svjedok upozorava o posljedicama neodazivanja pozivu (mogućnost izricanja novčane kazne ili prinudno dovođenje), pa stoga davanje iskaza u svojstvu svjedoka nije pravo već zakonska obaveza. Nadalje, ukazano je da je razdavanjem postupka i utvrđivanjem obaveze svjedočenja u drugom predmetu, prvostepeni sud odredio da saznanja iz apelantovog svjedočenja u drugim predmetima neće biti korišćena protiv njega. S tim u vezi je ukazano i da je pravilan stav da zaštita od samoinkriminacije podrazumijeva postojanje stvarne opasnosti da bi se svjedočenje moglo iskoristiti protiv svjedoka u krivičnom postupku u kom je on optužen. Sud BiH je podsjetio na član 84 ZKP BiH koji propisuje pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor na pojedina pitanja izložio krivičnom gonjenju, odnosno da će svjedok odgovoriti na takva pitanja ukoliko mu se da imunitet. Shodno navedenim odredbama, pravilnim je ocijenjen stav prvostepenog vijeća da je svrha davanja imuniteta da zaštiti pojedinca koji je prinuđen da odgovara na određena pitanja. Najzad, pošto je postupak protiv apelanta već bio pokrenut, ukazano je da tužilac više ne može dati imunitet od gonjenja, a činom razdvajanja postupka, isto vijeće je nastavilo postupati u sva tri postupka. Takođe, ukazano je i da sam zakon apelantu daje garanciju da njegov iskaz u drugom krivičnom postupku ne može biti korišćen kao dokaz u predmetu protiv njega.
37. Sud BiH je neosnovanim ocijenio i tvrdnje da je prvostepeni sud propustio cijeniti apelantovo mentalno stanje. S tim u vezi je ukazano da su dati određeni i potpuni razlozi kod razmatranja pitanja apelantovog duševnog stanja, suprotstavljeni su protivrječni dokazi – nalazi i mišljenja vještaka tužilaštva i odbrane, te su cijenjeni u vezi s ostalim izvedenim dokazima na temelju čega je zaključeno da apelant u vrijeme kritičnog događaja nije bio bitno smanjeno uračunljiv. Nadalje, ukazano je da je pravilno analizirana ključna razlika „između nalaza i mišljenja vještaka tužilaštva i odbrane koja se ogleda u tome da li je optuženi osoba koja je mogla da shvati značaj svojih postupaka i upravlja istima, ili je, pak, isti ..., kako to tvrdi odbrana“. U tom smislu, pravilnim je ocijenjen stav da se prihvati nalaz i mišljenje vještaka tužilaštva, prof. dr A. K. uz zaključak da je njegov stav o apelantovoj uračunljivosti potkrijepljen cjelokupnim izvedenim dokazima, za razliku od zaključka dr K. i dr Ć. S tim u vezi ukazano je i da su analizirani: apelantova angažovanost u ratu, počev od 1992. godine, suočavanje sa stresnim situacijama i sposobnost da izvršava kompleksne policijske zadatke, ponašanje na licu mjesta, dosljedno izvršavanje izdatog naređenja i discipline, a posebno njegova vlastita izjava o predmetnom događaju u kojoj nije naveo da je doživio bilo kakvu psihičku dezorijentaciju, te činjenica da je bio pripadnik specijalne policijske jedinice.
38. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao odluku prvostepenog suda da pokloni kredibilitet svjedoku S4. S tim u vezi je ukazano da je argumentacija prvostepenog suda u pogledu prihvatljivosti i pouzdanosti iskaza svjedoka S4, kao svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, validna, te da je prvostepena presuda dala dobro obrazloženje i valjane razloge za takvu odluku, te da je iskaz svjedoka S4 analiziralo brižljivo i savjesno, kako pojedinačno tako i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, ne dajući a priori ovom iskazu ni manju, ni veću dokaznu snagu. U prilog navedenom, ukazano je i da su detaljno analizirane i razlike u iskazima ovog svjedoka.
39. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da se zaključak prvostepenog suda, o njegovom znanju za genocidni plan, izvodi isključivo preko saznanja koja je svjedok S4 tvrdio da je imao. U vezi s tim je ukazano: da je apelantu kao i drugim pripadnicima njegovog odreda već po dolasku u Srebrenicu bilo jasno da je ona vojno pala i da njihov zadatak neće biti vojni napad na zaštićenu zonu; da su pri izvršavanju svog prvog zadatka po dolasku svi bili u prilici da vide da su Bošnjaci bilo otjerani ili su sami pobjegli iz svojih kuća, a da se ostatak ima dovesti u Potočare; da je od komandira T., on kao i ostali pripadnici njegovog voda, 12. jula 1995. godine dobio informaciju da se očekuje veliki priliv Bošnjaka koji će se predavati iz šuma. Imajući u vidu da za te ljude niko nije obezbijedio osnovne uslove za preživljavanje – hranu, vodu, medicinsku pomoć, te vidjevši sva druga događanja toga dana, prvostepeno vijeće izvodi jedini razumni zaključak – da je optuženi bio svjestan da će ti ljudi biti ubijeni, odnosno da se njihovo dovođenje i smještanje u hangar vrši u skladu s planom koji će za krajnju posljedicu imati njihovu likvidaciju.
40. Nadalje, Sud BiH je, pozivajući se na pravo na nezavisno sudijsko uvjerenje, u opširnoj elaboraciji najprije izrazio neslaganje s Odlukom Ustavnog suda broj AP-4126/09 od 22. oktobra 2013. godine (kojom je usvojena apelantova apelacija, zbog kršenja člana 7 stav 1 Evropske konvencije). Međutim, izvršavajući Odluku Ustavnog suda, koja je u skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine konačna i obavezujuća, Sud BiH je uvažio apelantovu žalbu da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen krivični zakon na njegovu štetu, odnosno da nije primijenjen zakon koji je najblaži za apelanta.
41. Nadalje, Sud BiH je zaključio da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi van razumne sumnje da su ispunjeni svi bitni elementi krivičnog djela genocid, osim genocidne namjere, te je zaključeno da su apelantove radnje predstavljale radnje pomaganja u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Nadalje, Sud BiH je u skladu s članom 41 stav 1 KZ SFRJ prvo utvrdio granice kazne propisane za predmetno krivično djelo, naročito posebni maksimum, s obzirom na to da se sankcija izrečena apelantu u ukinutoj presudi (kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 28 godina) kretala prema težoj vrsti kazne po KZ BiH. Sud BiH je istakao da u situaciji kada je po stavu Ustavnog suda smrtna kazna eliminisana, za krivično djelo genocid iz člana 141 KZ SFRJ zaprijećena je kazna zatvora u trajanju od 5 do 15 godina, odnosno 20 godina, kao posebni maksimum i kazna koju sud može izreći za krivična djela za koja je zaprijećena smrtna kazna. Pri tome, ukazano je na član 38 KZ SFRJ shodno kom ne postoji mogućnost odmjeravati krivičnopravnu sankciju u rasponu od 15 do 20 godina zatvora.
42. Pri odmjeravanju kazne apelantu Sud BiH je, pored ostalog, istakao da je limitiran obavezujućim nalogom iz Odluke Ustavnog suda, ali da izražava ozbiljnu sumnju da se izrečenom kaznom zaista ostvaruje svrha kažnjavanja za ovo najteže krivično djelo koje čovječanstvo poznaje, kao i da je ona u skladu sa zahtjevima međunarodnih dokumenata i praksom kažnjavanja zločina genocida.
43. Nadalje, ukazano je da je apelant proglašen krivim kao pomagač u genocidu pa da su pri odlučivanju pri kažnjavanju relevantne i odredbe člana 24 stav 1 KZ SFRJ, te člana 25 stav 1 KZ SFRJ. S tim u vezi je ukazano da iz navedenih odredaba proizilazi da zakon zahtijeva da sud s punom pažnjom cijeni granice umišljaja optuženog kao pomagača u vezi s preduzetim radnjama, te da je na sudu dispozicija o načinu kažnjavanja, „kao da ga je sam počinio“ ili „a može se i blaže kazniti“. Ovo znači da i sam zakon polazi od stava da je pomaganje najlakši oblik saučesništva, što je opet rezultat stava da pomagači najčešće podržavaju djelo izvršioca. Međutim, po ocjeni Suda BiH, apelant je ostao pomagač samo zato što iz izvedenih dokaza, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da je postupao s genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnih djela za koja se ne traži „specijalna namjera“.
44. Sud BiH je prilikom odmjeravanja visine kazne apelantu, cijenio sve okolnosti koje su od uticaja da kazna bude veća ili manja, te našao da okolnosti vezane za način izvršenja konkretnog krivičnog djela i nastale posljedice njegovog izvršenja, ukazuju da je djelo izvršeno na posebno okrutan način, s veoma teškim posljedicama, što je ocijenjeno kao otežavajuću okolnost, jer prevazilazi okolnosti koje nužno čine bitno obilježje krivičnog djela. Okolnost da je apelant sada proglašen krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela i da je u okviru svog doprinosa ubijanju zatvorenika ipak uglavnom „čuvao stražu“, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, cijenjena ja kao olakšavajuća okolnost, ali ne u toj mjeri da opravdava zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja. Takođe, cijenjena je i činjenice da apelant nije osuđivan, niti se protiv njega vodi drugi krivični postupak, kao i okolnost da je po pozivu tužilaštva svjedočio u drugim predmetima koji se tiču dešavanja na području Srebrenice.
45. Sud BiH je nadalje istakao da je u skladu s odlukom Ustavnog suda za najteže oblike krivičnog djela genocid, umjesto ranije predviđene smrtne kazne, moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. S druge strane, kazna zatvora od 5 do 15 godina predviđena je za blaže oblike izvršenja predmetnog krivičnog djela.
46. Najzad, Sud BiH je istakao da je za krivična djela koja se kreću ka maksimumu i za koja je ranije bila zaprijećena smrtna kazna, prema zaključcima Ustavnog suda, supstitut kazna zatvora u trajanju od 20 godina, pa je apelantu izrečena upravo ta kazna, kao, po mišljenju Suda BiH, jedina moguća kazna s obzirom na težinu učinjenog djela, okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice, način izvršenja i konkretne apelantove radnje, kao i njegovu ličnost.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
47. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6 i 7 Evropske konvencije.
48. U vezi s tim apelant ističe da je prvostepeni sud rješenjem od 21. maja 2008. godine odlučio da krivični postupak protiv njega i još deset optuženih razdvoji, te da je ovo učinjeno na nezakonit način. Takođe, ističe da su on i optuženi M. S. obavezani da svjedoče u međusobnim predmetima, te u predmetu ostalih optuženih, da im je od sudskog vijeća garantovano da bilo šta što kažu u svojstvu svjedoka neće biti upotrijebljeno protiv njih, te da je isto sudsko vijeće nastavilo suditi u sva tri predmeta.
49. Nadalje, apelant ističe da je u istrazi dao dvije izjave. Prvu izjavu dao je 20. juna 2005. godine u CJB Bijeljina. Apelant ističe da je priveden u CJB Bijeljina u 10.00 časova iz Srebrenice, da je saslušavan u svojstvu svjedoka od 20.05 do 22.30 časova, te da je nakon toga pritvoren, i da je noć proveo na klupi u CJB, bez spavanja i hrane. Apelant je ukazao da je ova njegova izjava u postupku ocijenjena kao nezakonita jer je ispitan u svojstvu svjedok a ne u svojstvu osumnjičenog.
50. Apelant ističe da je nakon toga 21. juna 2005. godine sproveden u Tužilaštvo BiH, gdje je, bez obzira na zdravstvene poteškoće, glavobolju, umor i iscrpljenost, davao iskaz u vremenu od 17.00 do 20.45 časova pred tužiocem i njegova dva saradnika. Apelant tvrdi da je sproveo materijalne dokaze, saslušao svjedoke i vještaka koji uopšte nisu obrazloženi niti je u osporenim odlukama uopšte obrazloženo da li je bio sposoban za davanje iskaza. S tim u vezi apelant je ukazao na dokaze o načinu hapšenja, neuslovnom smještaju, dužini boravka i transporta do davanja izjave a koje okolnosti su, kako tvrdi, uticale na njegovu sposobnost za davanje iskaza.
51. Apelant ističe da je pogrešan stav Suda BiH da je njegova izjava u Tužilaštvu BiH zakonita. S tim u vezi je istakao da se prostim upoređivanjem izjava u policiji i u Tužilaštvu BiH vidi da su identične, te ukazao na dio iskaza svjedokinje S. S., zaposlenice Tužilaštva BiH, koja je na glavnom pretresu potvrdila da je apelant pri saslušanju u Tužilaštvu BiH izjavio „da mu branilac nije potreban jer je on već dao svoju izjavu u Bijeljini i da ostaje pri takvoj izjavi“. Apelant se pozvao na zabranu samoinkriminacije i uzimanje izjave osumnjičenom suštinskim izbjegavanjem procedure ukazujući na predmet Saunders protiv UK. Apelant ističe i da je na dan donošenja prvostepene presude ZKP BiH promijenjen, tako da je propisana obaveza da osumnjičeni mora biti upozoren da izjava koju daje može biti upotrijebljena protiv njega. Po njegovom mišljenju, nedostatak ovakvog upozorenja u zakonu koji je važio u vrijeme davanja izjave ne može ići njemu na teret. Ovo tim prije što je, kako navodi, u smislu garancija iz Evropske konvencije, namjera da se garantuju prava koja su praktična i efektivna. Stoga smatra da je morao biti upozoren da njegova izjava može biti iskorištena protiv njega (i ostalih optuženih), a ne samo da ima pravo na ćutnju. Takođe, apelant ističe i da nisu ispoštovane garancije iz člana 6 stav 3 Evropske konvencije jer nije bio upoznat s prirodom i razlozima optužbe protiv njega, prilikom saslušanja nije mu pružena adekvatna i djelotvorna odbrana, da nije bio sposoban za davanje iskaza, da mu nije omogućeno dovoljno vremena za odbranu. Sve ovo je, kako navodi, evidentirano u zapisniku o saslušanju od 21. juna 2005. godine. Takođe, apelant je istakao i da je o svojim pravima upoznat bez prisustva branioca, odnosno da je branilac naknadno pristupio i to po pozivu Tužilaštva, da mu nije prezentovana lista advokata, da mu nije uručeno rješenje o imenovanju branioca, njegov iskaz nije sniman kako to zahtjeva član 155 ZKP BiH iako su postojale tehničke mogućnosti za to, te da zapisnik o ispitivanju nije pročitan ni potpisan od svih zaposlenika Tužilaštva BiH koji su kasnije saslušani u svojstvu svjedoka.
52. Nadalje, apelant ističe da je Sud BiH rješenjem od 18. aprila 2007. godine odlučio da se njegov iskaz iz istrage pred Tužilaštvom BiH uvrsti u dokaze, iako se on u toku cijelog postupka branio ćutnjom. Apelant ističe i da je ovo rješenje doneseno u fazi izvođenja dokaza Tužilaštva BiH pa da ga je, shodno ZKP BiH, mogao da ospori tek u žalbi na prvostepenu presudu. S tim u vezi ukazuje i da je ova odluka donijeta prije nego je odbrani data mogućnost da izvede svoje dokaze, da zbog toga nije na valjan način izvršena ocjena njegovog mentalnog stanja u vrijeme davanja iskaza, ni okolnosti pod kojim je iskaz uzet, a o čemu su sudu predočeni i sprovedeni materijalni dokazi te nalaz vještaka neuropsihijatra. Nadalje, navedenim rješenjem prihvaćen je, po tvrdnjama apelanta, i nezakoniti zapisnik o rekonstrukciji od 4. oktobra 2005. godine. Apelant smatra da su navedeni dokazi prihvaćeni suprotno članu 273 stav 2 ZKP BiH koji taksativno propisuje kada se mogu čitati iskazi iz istrage, pa da su zbog toga, shodno članu 281 istog zakona, osporene presude zasnovane na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati. Apelant s tim u vezi ukazuje na predmete Suda BiH (Alić i Božić) u kojim je, kako tvrdi, u identičnoj situaciji, odbijen prijedlog Tužilaštva BiH da se kao dokaz uvrste izjave osumnjičenih iz istrage.
53. Nadalje, apelant tvrdi da je Sud BiH došao do zaključka o presudnim činjenicama za njegovu krivicu na temelju iskaza svjedoka S-4. Apelant ukazuje da se radi o osobi koja je sklopila sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH, te da iskaz ovog svjedoka nije bio potkrijepljen. Po njegovom mišljenju, u odnosu na ovaj dokaz Sud BiH je prekršio standard koji je postavio Ustavni sud u Odluci broj AP-661/04. Apelant je posebno ukazao na dio iz osporene drugostepene presude u kom je konstatovano da je „prvostepeno vijeće imalo u vidu da je svjedok S4 izjavu dao u svojstvu osumnjičenog, da kao lice za koje su postojale osnove sumnje za izvršenje krivičnog djela nije bio dužan govoriti istinu, a što je ovaj svjedok i sam potvrdio“.
54. Nadalje, apelant tvrdi da osporene presude ne sadrže adekvatno obrazloženje o dokazima koji su sprovedeni u vezi s njegovim duševnim zdravljem i uračunljivosti. Apelant tvrdi da uopšte nisu cijenjeni dokazi koje je predočio i na kojim je utemeljen nalaz vještaka R. K., već je bez izvršene analize prihvaćen nalaz neuropsihijatra A. K., koji je u unakrsnom ispitivanju i sam iznio određene rezerve u pogledu postojanja i naknadnog pribavljanja dokaza o apelantovom duševnom stanju. Apelant tvrdi i da ovaj vještak nije imao uvid ni u jedan materijalni dokaz, a posebno medicinsku dokumentaciju o uračunljivosti apelanta koja datira iz vremena koje prethodi vremenu izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Sve ove dokaze imao je na raspolaganju sud, ali se o njima uopšte nije izjasnio. Apelant je pobrojao i obrazložio dokaze koje je predložio i sproveo pred Sudom BiH, pored ostalih: jedinični karton VP 3678/66 Zagreb iz 1986. godine prema kojem je apelant proglašen ograničeno sposobnim za vojnu službu sa šifrom koja je, prema tada važećem pravilniku o mjerama za ocjenjivanje zdravstvene sposobnosti vojnih obveznika za vojnu službu, označavala postojanje duševne zaostalosti. Takođe, apelant je ukazao da je ova dijagnoza potvrđena i 1997. godine kada je nadležna ljekarska komisija, u svrhu zasnivanja radnog odnosa u MUP RS, kod apelant utvrdila laku duševnu zaostalost s niskim koeficijentom inteligencije zbog čega tada, kao i kasnije, nije mogao ni zasnovati radni odnos. Najzad, apelant je ukazao i da je psiholog S. F., po prijedlogu Tužilaštva BiH, u svom mišljenju iznio isti stav kao i psiholog kog je predložila odbrana – prof. dr S. Ć. Najzad, apelant je opširno obrazložio nalaz i mišljenje vještaka R. K. kog je on preložio i koji je svoj nalaz, kako navodi, pored ostalog temeljio na dokazima uloženim u spisu i medicinskoj dokumentaciji o apelantovom zdravstvenom stanju i prije i nakon izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
55. Nadalje, apelant ističe da nije prisustvovao suđenju 17. januara 2007. godine kada je saslušan D. V., svjedok Tužilaštva BiH. Apelant navodi činjenice koje su utvrđene na temelju iskaza ovog svjedoka, a koje su bile odlučujuće za pravnu kvalifikaciju djela za koje je proglašen krivim. Apelant tvrdi da niko iz struktura MUP RS osim njega, te lica kojima je suđeno s njim, nije osuđen za krivično djelo genocid ni pred Međunarodnim tribunalom u Hagu, a ni pred Sudom BiH, odnosno da je njegov nadređeni Lj. B. osuđen za ratni zločin protiv čovječnosti.
56. Nadalje, apelant smatra da je Sud BiH paušalno primijenio odredbe KZ SFRJ o odmjeravanju kazne na njegovu štetu, odnosno da mimo legitimnih očekivanja pri odmjeravanju kazne nije uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti koje je imao u vidu pri prethodnom odmjeravanju kazne. Stoga smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasni sud iz člana 6, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije. S tim u vezi apelant se pozvao i na stav Evropskog suda u predmetu Kafkaris prema kom se „kvalitet zakona“ odnosi i na obim kazne i način njenog izvršenja. Apelant ukazuje da je u predmetu S. P. Sud BiH radi krivičnog djela pomaganja u genocidu, odnosno istog krivičnog djela za koje je i on proglašen krivim, S. P. izrekao kaznu zatvora od 11 godina, iako je S. P. (pomoćnik komandanta za bezbjednost Prvog bataljona) u relevantnim periodu imao neuporedivo viši hijerarhijski položaj od njega (pripadnik Trećeg voda). Po njegovom mišljenju, nedostatak dostupnog i razumno predvidivog sudskog tumačenja vodi do utvrđivanja povrede prava iz člana 7 Evropske konvencije. U prilog navedenom, apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu Alimuçaj protiv Albanije od 7. februara 2012. godine. Po njegovom mišljenju, Sud BiH je na ovaj način prekršio član 300 ZKP BiH jer kaznu nije odmjerio s obzirom na okolnosti koje utiču da ona bude veća ili manja, te je prekršio i član 307 ZKP BiH u pogledu zabrane reformacio in peus jer je cjelokupni žalbeni postupak vođen po njegovoj žalbi. Pritom, apelant ističe i da su drugostepene presude u oba slučaja donijete od vijeća u čijem sastavu su sjedile iste sudije.
b) Odgovor na apelaciju
57. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istakao da je dao jasne i razumljive razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja svoje odluke, pri kojima ostaje i sada, odnosno da je apelant identične navode iznosio i u žalbi na prvostepenu presudu, a o kojima se ovaj sud već dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. Nadalje, ukazano je da je u postupku povodom odluke Ustavnog suda, Sud BiH imao u vidu da se nalazi u procesno-pravnoj situaciji kada očigledno nije dovedena u pitanje pravilnost drugostepene presude u dijelu kojim se potvrđuje prvostepena presuda u odnosu na postojanje krivičnog djela i apelantove krivice, zbog čega sud nije mogao ponovo u tom dijelu cijeniti žalbene prigovore i preispitivati svoju raniju odluku. Pritom, neosnovanim su ocijenjeni apelantovi prigovori u pogledu ocjene njegovog iskaza, te iskaza zaštićenog svjedoka S4, te je ukazano da je sud cijenio dokaze u skladu sa ZKP BiH, primjenjujući prevashodno načelo pretpostavke nevinosti koje odražava opšti princip prava prema kojem tužilaštvo snosi teret dokazivanja krivice optuženog, te da tužilaštvo to mora dokazati isključujući svaku razumnu sumnju. Nesporno je da pravo na pravično suđenje obuhvata načelo jednakosti strana, ali činjenica da sud nije ocijenio dokaznu građu na način i u mjeri kako to odgovara apelantu, ne čini pobijanu presudu manjkavom već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret. U pogledu apelantovih navoda o visini izrečene kazne, ukazano je da je Sud BiH vodio računa o individualizaciji kazne i njenom ponovnom odmjeravanju, u skladu s odredbama KZ SFRJ, te je prilikom odmjeravanja visine kazne apelantu, cijenio sve okolnosti koje su od uticaja da kazna bude veća ili manja. Stoga, budući da je za krivična djela koja se kreću ka maksimumu i za koja je ranije bila zaprijećena smrtna kazna, prema zaključcima Ustavnog suda BiH supstitut kazna zatvora u trajanju od 20 godina, Sud BiH je imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kako olakšavajuće tako i otežavajuće, apelantu izrekao navedenu kaznu smatrajući da je kazna zatvora u trajanju od 20 godina jedina moguća kazna s obzirom na težinu učinjenog djela, kao i na okolnosti pod kojima je učinjeno, posljedice, način izvršenja i konkretne radnje osuđenog. Najzad, ukazano je da činjenica da je pri odmjeravanju kazne data prevaga otežavajućim okolnostima, što je i razumljivo kad se posmatraju posljedice izvršenog krivičnog djela koje su nesagledive, ne znači da nisu uzete u obzir i olakšavajuće okolnosti.
58. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju, pored ostalog, istaklo da su neosnovane apelantove (Petar Mitrović) tvrdnje „u pogledu prihvatanja izjave Petra Mitrovića, te da su na tom i samo još jednom dokazu bazirane presude“. S tim u vezi je ukazano da je apelantu (Petar Mitrović) bilo omogućeno da unakrsno ispita ovog svjedoka (Petra Mitrovića) i pobije sve što je svjedok rekao u svom svjedočenju, ali da apelant to svoje pravo nije želio koristiti. Nadalje, Tužilaštvo BiH se detaljno pozvalo na razloge i obrazloženja iz osporenih presuda na kojim je Sud BiH zasnovao zaključak da je izjava Petra Mitrovića, koju je dao u Tužilaštvu BiH 21. juna 2005. godine, zakonita. Nadalje, pozivanjem na razloge i obrazloženja iz osporenih presuda neosnovanim su ocijenjene: tvrdnje kojim se dovodi u pitanje stanje mentalnog zdravlja apelanta, te s tim u vezi ukazano da su vještaci zaista utvrdili zdravstvene probleme i lake duševne poremećaje, ali da ni jedna vještak nije utvrdio duševnu bolest; da apelant nije upozoren da se njegova izjava data u prisustvu advokata može upotrijebiti protiv njega; kredibilitet svjedoka S4; te tvrdnje o povredi prava na obrazloženu presudu. Neosnovnim je ocijenjena i tvrdnja o suđenju u odsustvu, s obzirom na to da je apelant uredno pozvan na glavni pretres 17. januara 2007. godine, da su on kao i ostali optuženi stupili u štrajk glađu kao bi opstruisali vođenje postupka, da je na ovom ročištu bio pristan njegov advokat, te da je apelant znao da će na ovom ročištu biti saslušan svjedok D. V. Najzad, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje o pristrasnosti suda i s tim u vezi odmjeravanjem kazne.
V. Relevantni propisi
59. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Pomaganje Član 24 (1) Ko drugome s umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.
(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputa kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstva za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.
Granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika Član 25 (1)Saizvršilac je krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač – u granicama njihovog umišljaja.
(…) Smrtna kazna Član 37 (1)Smrtna kazna ne može se propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo.
(2)Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
(…) Zatvor Član 38 (1) Zatvor ne može biti kraći od 15 dana ni duži od 15 godina.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno s umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
(…) Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41 (1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
(…) Ublažavanje kazne Član 42 (1) Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:
1) kada zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;
2) kada utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Genocid Član 141 Ko s ciljem da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela:
a) ubijanje pripadnika grupe ljudi;
[... ] kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
60. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 5 Prava osobe lišene slobode (1) Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišenja slobode i istovremeno poučiti da nije dužna dati iskaz, da ima pravo uzeti branioca kojeg može sama izabrati, kao i o tome da ima pravo da njena porodica, konzularni službenik strane države čiji je državljanin ili druga osoba koju ona odredi budu obaviješteni o njenom lišenju slobode.
(...)
Član 6 Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu ni odgovarati na postavljena pitanja.
Član 7 Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi, ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 10 Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, ni na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2 ovog člana.
Član 14 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 26 Razdvajanje postupka (1) Sud može iz važnih razloga ili iz razloga cjelishodnosti do završetka glavnog pretresa odlučiti da se postupak za pojedina krivična djela ili protiv pojedinih optuženih razdvoji i posebno dovrši.
(2) Rješenje o razdvajanju postupka donosi sudija, odnosno vijeće, po saslušanju stranaka i branilaca.
(3) Protiv rješenja kojim je određeno razdvajanje postupka, ili kojim je odbijen prijedlog za razdvajanje postupka, nije dopuštena žalba.
Član 35 Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje počinioca krivičnih djela koja su u nadležnosti suda.
(2) Tužilac ima pravo i dužan je da:
(...)
c) daje imunitet u skladu sa zakonom, (...)
Član 45 Kada osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(...)
(6) U slučaju postavljanja branioca, osumnjičeni, odnosno optuženi, će se prvo pozvati da sam izabere branioca s predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ne izabere branioca s predočene liste, branioca će postaviti sud.
Član 77 Poziv za ispitivanje (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac.
(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog. Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja. (3) Ako je postupljeno protivno odredbama ovog člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 78 Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (...)
(2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučiće se i o sljedećim pravima:
a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu ni odgovarati na postavljena pitanja,
b) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim ovim zakonom,
c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, (...)
(3) Osumnjičeni se može dobrovoljno odreći prava navedenih u stavu 2 ovog člana, ali njegovo ispitivanje ne može započeti ukoliko se i dok se njegova izjava o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude potpisana od osumnjičenog. Osumnjičeni se ni pod kojim okolnostima ne može odreći prava na prisustvo branioca ako je njegova odbrana obavezna u skladu s ovim zakonom. (...)
(5) Ako se osumnjičeni dobrovoljno odrekne prava da ne odgovara na postavljena pitanja, mora mu se i u tom slučaju omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji mu idu u korist.
(6) Ako je postupljeno protivno odredbama ovoga člana, na iskazu osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 81 Poziv za saslušanje svjedoka (1) Svjedoci se saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, počiniocu i o drugim važnim okolnostima.
(...)
(4) U pozivu se svjedok obavještava da se poziva u svojstvu svjedoka, o mjestu i vremenu kada se treba odazvati pozivu, kao i o posljedicama neodazivanja pozivu.
(5) Ukoliko se svjedok ne odazove pozivu, niti svoj izostanak opravda, sud može izreći novčanu kaznu do 5.000 KM ili narediti prinudno dovođenje.
(...)
(7) Ukoliko svjedok odbije da svjedoči, sud može, na prijedlog tužioca, donijeti rješenje o kažnjavanju svjedoka novčanom kaznom do 30.000 KM.
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, koja ne zadržava izvršenje.
(...)
Član 84 Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja (1) Svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.
(2) Svjedok koji koristi pravo iz stava 1 ovog člana, odgovoriće na ta pitanja ako mu se da imunitet.
(3) Imunitet se daje odlukom tužioca.
(4) Svjedok koji je dobio imunitet i koji je svjedočio, neće se krivično goniti osim ako je dao lažni iskaz.
(...)
Član 86 Tok saslušanja svjedoka (...)
(2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo.
(...)
Član 155 Snimanje audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za zvučno snimanje. Tužilac ili ovlašćena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu. (...)
Član 219 Uzimanje izjava i prikupljanje drugih dokaza (…) (2) Pri prikupljanju izjava od osoba, ovlašćena službena osoba može izdati pismeni poziv osobi da dođe u službene prostorije, pod uslovom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Osoba ne mora dati nikakvu izjavu ni odgovarati na pitanja koja joj ovlašćena službena osoba postavlja, osim davanja ličnih podataka, o čemu će ga ovlašćena službena osoba poučiti.
(3) Prilikom prikupljanja izjava od osobe, ovlašćena službena osoba će postupiti u skladu s članom 78 ovog zakona, odnosno u skladu s članom 86 ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim izjavama mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.
(...)
Član 239 Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (...)
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća, je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(...)
Član 240 Redoslijed radnji glavnog pretresa Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća, može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i obima dokaznog materijala. U zapisnik o glavnom pretresu unijeće se razlozi zašto se glavni pretres ne održava prema zakonom utvrđenom redoslijedu.
Član 246 Nedolazak optuženog na glavni pretres (1) Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak opravda, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će odložiti glavni pretres i narediti da se optuženi na idući glavni pretres prinudno dovede. Ako do privođenja optuženi opravda izostanak, sudija, odnosno predsjednik vijeća, će opozvati naredbu o prinudnom dovođenju.
(2) Ako optuženi koji je uredno pozvan očigledno izbjegava da dođe na glavni pretres i ako prinudno dovođenje nije uspjelo, sudija, odnosno predsjednik vijeća, može optuženom odrediti pritvor.
(...)
Član 247 Zabrana suđenja u odsustvu Optuženom se ne može suditi u odsustvu.
Član 268 Kažnjavanje za odbijanje svjedočenja (1) Ako svjedok odbije da svjedoči bez opravdanog razloga i nakon upozorenja na posljedice, može biti kažnjen novčanom kaznom do 30.000 KM.
(2) Protiv rješenja iz stava 1 dopuštena je žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Član 273 Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Izuzetno od stava 1 ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 281 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 297 Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...).
Član 307 Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 318 Dopuštenost žalbe na rješenje (1) Protiv rješenja suda donesenog u prvom stepenu, stranke, branilac i osobe čija su prava povrijeđena, mogu podnijeti žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena.
(2) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.
61. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH” broj 58/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 125 U predmetima u kojima je optužnica potvrđena do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama zakona o krivičnom postupku 1 Stupio na snagu 29. jula 2008. godine Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08), osim ako su odredbe ovog zakona povoljnije za osumnjičenog, odnosno optuženog.
VI. Dopustivost
62. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
63. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
64. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj S1 K 014264 13 Krž od 22. januara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
65. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
66. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije, te pravo iz člana 7 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
67. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
68. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] (…)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
(…)
69. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
70. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporena presuda zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasniva osuda i kazna; da su sudovi propustili brižljivo i savjesno cijeniti sprovedene dokaze; da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i garancije u vezi sa zaštitom od samonkriminacije; da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenica; da mu je uskraćena garancija u vezi s nepristrasnim sudom. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
71. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
72. Rukovodeći se naprijed navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6 stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stava 1 Evropske konvencije.
73. Apelant najprije tvrdi da je osporena presuda u odlučujućem dijelu zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja u tom dijelu.
74. U vezi s apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praski slijedio stav Evropskog suda, prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46., serija A broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
75. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
76. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude, pored ostalog, navedeno da su neki od ključnih dokaza na kojim je zasnovan zaključak o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti: iskaz svjedoka S4, za kog apelant tvrdi da mu nije mogao biti povjeren kredibilitet, te apelantova izjava i dvije izjave optuženog M. S. date u Tužilaštvu BiH za koje apelant tvrdi da su pribavljene protivno zakonu, kao i standardima iz člana 6 Evropske konvencije. Apelant ukazuje i da su u vezi s prihvatanjem njegove izjave, kao i u daljem toku postupka, izostali razlozi i obrazloženja o njegovom mentalnom stanju, odnosno da je ocjena suda u tom dijelu proizvoljna.
77. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude dati iscrpni razlozi i obrazloženja u prilog kredibiliteta svjedoka S4, analizirana je okolnost da je počeo svjedočiti prije zaključivanja sporazuma o priznanju krivice, činjenica da je ovaj sporazum zaključen, različite izjave koje je prethodno dao u svojstvu optuženog te u svojstvu svjedoka, njegov iskaz doveden je u vezu s iskazima drugih svjedoka. Takođe, a suprotno apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud je zaključak o kredibilitetu ovog svjedoka zasnovao upravo na kriterijima iz Odluke Ustavnog suda broj AP-661/04. Takođe, iz osporene drugostepene presude proizilazi da su detaljno preispitani apelantovi navodi u ovom dijelu, te dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega se ne dovodi u pitanje kredibilitet ovog svjedoka. Apelacionim navodima u ovom dijelu po mišljenju Ustavnog suda nisu dovedeni u pitanje zaključci redovnog suda o kredibilitetu ovog svjedoka.
78. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u vrijeme kada su uzete izjave od apelanta i optuženog M. S. u ZKP BiH bilo određeno: članom 10 stav 2, pored ostalog, da se presuda ne može zasnovati na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona, a stavom 3 da se ne može zasnivati ni na dokazima koji su dobijeni na temelju takvog dokaza; članom 78 stav 2 da će se osumnjičeni na početku ispitivanja saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, da nije dužan da iznosi odbranu i odgovara na pitanja, da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u prilog, stavom 3 istog člana da se može dobrovoljno odreći naprijed pobrojanih prava, ali da njegovo ispitivanje ne može početi prije nego se njegova izjava zabilježi pismeno i dok je ne potpiše, a stavom 6 da u slučaju da je postupljeno protivno odredbama ovog člana na iskazu osumnjičenog se ne može zasnovati sudska odluka.
79. Ustavni sud zapaža da se prvostepeni sud u posebnom rješenju bavio pitanjem zakonitosti apelantovog kao i dva iskaza optuženog M. S., kako u vezi s odredbama ZKP BiH tako i u vezi njihove prihvatljivosti u smislu zahtjeva Evropske konvencije.
80. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući ove apelantove prigovore, prvostepeni sud dao detaljnu analizu relevantnih odredbi ZKP BiH te je, pozivajući se na relevantnu praksu Evropskog suda, zaključio da se: apelantova izjava u Tužilaštvu BiH od 21. juna 2005. godine ne može dovesti u vezu s nezakonitom izjavom iz CJB Bijeljine od 20. juna 2005. godine, na osnovu koje je apelant uhapšen kao osumnjičeni i protiv njega pokrenut krivični postupak i da ne predstavlja „plod otrovne voćke“, da se zakonitost ove izjave ne dovodi u pitanje zbog propusta da se sprovede audio i vizualno snimanje, kao i činjenice da apelant nije izabrao branioca s liste advokata odnosno da mu nije uručeno rješenje o postavljenju branioca, te da mu je saopšteno za koje krivično djelo se tereti, ali ne i osnove sumnje protiv njega. S tim u vezi posebno je ukazano da zbog elektronskog vođenja zapisnika nije bilo moguće da se osigura da prije saslušanja apelant potpiše izjavu o odricanju prava da se brani ćutnjom, ali da je apelant kom je bio osiguran branilac u svakom trenutku mogao tražiti da se prekine ispitivanje i zatražiti da potpiše ovu izjavu, odnosno da je to u svakom slučaju i učinio kada je zapisnik isprintan. Najzad, dati su iscrpni razlozi i obrazloženja u pogledu prihvaćanja kao zakonitih dvije izjave optuženog M. S., te zapisnika o rekonstrukciji i skice lica mjesta čiju zakonitost apelant takođe osporava. Dovodeći u vezu apelantove tvrdnje u ovom djelu i s tim u vezi razloge i obrazloženja koje je dao prvostepeni, a zatim i drugostepeni sud u ovom djelu, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove navode u ovom djelu, kao i apelantovo pozivanje na druge predmete Suda BiH (Alić i Božić) u kojim je, kako tvrdi, odbijen prijedlog Tužilaštva BiH da se prihvate kao dokazi izjave osumnjičenih iz istrage.
81. Nadalje, činjenica da je pri odluci o prihvatanju apelantove izjave iz Tužilaštva BiH kao zakonite, a u vezi s apelantovim mentalnim stanjem, cijenjen samo iskaz vještaka A. K., kog je angažovalo Tužilaštvo BiH, te iskazi svjedoka koji su zaposlenici Tužilaštva BiH i koji su bili prisutni pri davanju izjave, takođe ne dovodi u pitanje zaključak o zakonitosti ovog dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta nespornim proizilazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u toku cijelog postupka dovodi u pitanje ovaj zaključak, te da s tim u vezi predlaže i sprovodi dokaze. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su na okolnost apelantovog mentalnog stanja sprovedeni kao dokazi nalaz i mišljenje vještaka, te psihologa kog je apelant predložio. Prvostepeni sud je detaljno cijenio ove dokaze, pojedinačno i u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva BiH, te s tim u vezi dao detaljne razloge i obrazloženja zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tužilaštva BiH. Stoga i apelantova tvrdnja da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu ocjene njegovog mentalnog stanja, odnosno da je ova ocjena proizvoljna, ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3768/14 od 27. marta 2015. godine, tačka 85, dostupna na www.ustavnisud.ba).
82. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud posebno cijenio i činjenicu da je u trenutku donošenja prvostepene presude stupio izmijenjeni ZKP BiH kojim je, pored ostalog, uspostavljeno pravilo o retroaktivnosti prema kom se u predmetima u kojim je potvrđena optužnica imaju primjenjivati odredbe ZKP BiH koji je povoljniji po optuženog. Drugostepeni sud je dao iscrpne razloge i obrazloženja da se i pored navedene mogućnosti iz izmijenjenog ZKP BiH, koji je stupio na snagu na isti dan kad je donijeta i prvostepena presuda, zakonitost apelantovog iskaza, te s tim u vezi zapisnika o rekonstrukciji i crteža lica mjesta, te dva iskaza optuženog M. S., može procjenjivati samo prema zakonu koji je važio u vrijeme kada su ove radnje preduzete.
83. Nadalje, apelant tvrdi i da je jedan od ključnih dokaza, iskaz svjedoka D. V., sproveden na ročištu za glavni pretres od 17. januara 2007. godine kom nije prisustvovao. U vezi s ovim djelom navoda Ustavni sud podsjeća da pravo na usmenu i javnu raspravu u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije generalno podrazumijeva da optuženi mora biti prisutan na pretresu pred prvostepenim sudom (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Tierce i ostali protiv San Marina, stav 94). Nadalje, član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije ne garantuje optuženom pravo da bude i lično prisutan u svim okolnostima i njegov izostanak može uslijediti zbog posebnih okolnosti koje su u vezi s organizovanjem rasprave (vidi, Colozza protiv Italije, izvještaji Komisije, stav 117 (1983)). Najzad, suđenje u odsustvu samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom u slučaju kada se utvrdi da se optuženi odrekao prava da se pojavi na suđenju i sam se brani (vidi, Sejdović protiv Italije, [GC], stav 82).
84. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud rješenjem od 11. januara 2007. godine, zbog neopravdanog odbijanja apelanta i ostalih optuženih da prisustvuju glavnom pretresu, donio rješenje da će se glavni pretres u slučaju njihovog neopravdanog odbijanja da pristupe zakazanim ročištima na koja su blagovremeno i uredno pozvani, održati i bez njihovog prisustva. Nadalje, određeno je da će ročištima koja se održavaju bez prisustva apelanta i ostalih optuženih prisustvovati njihovi branioci, da će sud u toku cijelog postupka preispitivati ovu odluku i cijeniti njeno dalje održavanje na snazi, te o toku postupka bez odlaganja obavještavati apelanta i ostale optužene, tako što će im se snimak ročišta dostavljati istog dana kada je ročište održano. Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP BiH, praksu Komiteta za ljudska prava, te Evropsku konvenciju i stavove Evropskog suda, dao iscrpne razloge i obrazloženja: zbog čega nastavak suđenja u odsustvu apelanta i ostalih optuženih ne predstavlja kršenje ZKP BiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih prava apelanta i ostalih optuženih. S obzirom na to da apelant ne tvrdi da na ročište od 17. januara 2007. godine nije uredno pozvan, da ovom ročištu nije prisustvovao njegov branilac, te da po njegovom održavanju i on i njegov branilac nisu bili upoznati s iskazom svjedoka D. V. Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim ni apelantove navode u ovom dijelu.
85. Nadalje, apelant tvrdi da su mu, zbog činjenice da je uvrštena i sprovedena kao dokaz na glavnom pretresu njegova izjava pred Tužilaštvom BiH, te zbog razdvajanja njegovog i predmeta optuženog M. S. od ostalih optuženih, povrijeđeni pravo na odbranu i garancije u pogledu zaštite od samoinkriminacije. Naime, apelant tvrdi da se branio ćutnjom, pa da je njegova izjava pred Tužilaštvom BiH uvrštena kao dokaz i sprovedena na glavnom pretresu protivno članu 273 ZKP BiH. Takođe, apelant tvrdi da su razdavanjem postupka i obavezivanjem, pod prijetnjom sankcijama, da svjedoči u predmetu protiv ostalih optuženih, te protiv optuženog M. S., povrijeđene garancije u pogledu samoinkriminacije, jer je svoju izjavu morao ponoviti u svojstvu svjedoka u druga dva predmeta i to u situaciji kada je isto vijeće nastavilo da sudi u sva tri predmeta.
86. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).
87. Nadalje, pravo na ćutnju i pravo da sam sebe ne inkriminiše, iako se izričito ne spominju u članu 6 Evropske konvencije, su opštepoznati međunarodni standardi koji leže u srcu pojma pravičnog postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Njihov smisao je, pored ostalog, da obezbijede zaštitu optuženog od nedozvoljene prisile vlasti, te tako otklone pogrešne presude i ispune svrhu člana 6. Pravo da se ne inkriminiše samog sebe pretpostavlja da se u krivičnom postupku traži od tužioca da dokaže svoj slučaj protiv optuženog bez pribjegavanja dokazima koji su pribavljeni putem metode prinude i represije, u suprotnosti s voljom optuženog. Pravo da se ne inkriminiše samog sebe prvenstveno se tiče volje optužene osobe da se ne izjašnjava, odnosno prava na ćutnju koje se primjenjuje već kod prvog ispitivanja osumnjičenog (vidi, Saunders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, st. 68 i 69; John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 45). Najzad, pravo na ćutnju nije apsolutno i u procjeni da li je postupak doveo u pitanje samu suštinu garancija od samoinkriminacije. Evropski sud cijeni: prirodu i stepen prisile, postojanje bilo koje relevantne zaštitne mjere, upotrebu tako dobijenog dokaza.
88. Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi zaključili, dajući iscrpne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, da je apelantova izjava u Tužilaštvu BiH pribavljena na zakonit način. Nadalje, apelant se prije davanja svog iskaza dobrovoljno i svjesno, u prisustvu svog branioca, odrekao prava da ne odgovara na pitanja tužioca i da ne iznosi svoju odbranu. Pritom, a kako proizilazi iz obrazloženja obje presude, apelant nije uspio dokazati da je dan ranije u policiji bio izložen bilo kojoj vrsti pritiska, zbog čega činjenica da je ostao u policiji 24 sata, nakon čega je predat Tužilaštvu BiH, u datim okolnostima nije bila relevantna, budući da apelant nije dokazao da je bio izložen bilo kojoj vrsti pritiska ili prisile prije i za vrijeme davanja izjave u Tužilaštvu BiH. Takođe, a kako proizilazi iz osporenih odluka, i pored tehničkih propusta u imenovanju apelantovog branioca, on nije imao primjedbe na branioca koji mu je određen rješenjem Suda BiH na traženje Tužilaštva BiH, pa su u tom smislu postojale mjere zaštite u smislu naprijed navedenih principa. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelantu omogućeno da prije davanja izjave u Tužilaštvu BiH konsultuje svog branioca bez prisustva drugih lica, te mu je tužilac u prisustvu branioca ponovio za što se tereti i osnove sumnje protiv njega. Stoga se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane, te da mu nisu saopšteni osnovi sumnje protiv njega pri davanju izjave u Tužilaštvu BiH. Nadalje, u relevantnom periodu, ZKP BiH je u članu 273 stav 1 propisivao da su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni u unakrsnom ispitivanju ili u pobijanju iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, te da se u ovom slučaju licu mora dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao opširno tumačenje navedene odredbe prema kojoj se pojam „lice“ odnosi ne samo na svjedoke i njihove iskaze, već i na iskaz osumnjičenog odnosno optuženog dat u istrazi, kao i da ne postoji sukob između prava na objašnjenje i prava da se brani ćutnjom. Prema predočenom Ustavnom sudu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se protivi korišćenju ovog dokaza i da ga osporava. Najzad, kako je to ukazao prvostepeni sud, apelantova izjava u Tužilaštvu BiH nije „plod otrovne voćke“ i ne dovodi se u vezu s nezakonitom izjavom koju je dan ranije dao u policiji, na temelju koje je uhapšen kao osumnjičeni i protiv njega pokrenut krivični postupak, a pažljivom analizom ove dvije izjave je utvrđeno da se one razlikuju u mjeri dovoljnoj da potvrde da je apelant razumio da se sumnjiči da je počinio teško krivično djelo i da je odlučio da se brani. Slijedom navedenog ne bi se mogla prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da mu je, zbog odluke u kasnijoj fazi postupka da s brani ćutnjom, ovo pravo prekršeno zbog činjenice da je prihvaćena i sprovedena kao dokaz njegova izjava koju je dao u Tužilaštvu BiH.
89. Nadalje, u vezi s razdvajanjem postupka u odnosu na ostale optužene Ustavni sud zapaža da je Sud BiH iskoristio zakonsko ovlašćenje iz člana 26 ZKP BiH zaključivši da je važan razlog da se ostalim optuženim omogući da unakrsno ispitaju apelanta i optuženog M. S., s obzirom na to da su ih u svojim izjavama koje su dali u Tužilaštvu BiH direktno ili indirektno teretili. Činjenice da je razdvajanje postupka pogodovalo i Tužilaštvu BiH jer je u drugim predmetima apelant bio svjedok Tužilaštva BiH, da je isto vijeće sudilo u sva tri razdvojena predmeta, da je apelant u svojstvu svjedoka u druga dva predmeta ponavljao sporni iskaz, iako u relevantnom periodu, kako je to prvostepeni sud i naveo nije postojala mogućnost da se optuženi obaveže da bude svjedok, kao i da mu je od sudećeg vijeća dodijeljen svojevrstan imunitet za ova svjedočenja, iako je prema relevantnim odredbama ZKP BiH imunitet mogao davati samo tužilac, po mišljenju Ustavnog suda ne upućuje na zaključak da je dovedeno u pitanje apelantovo pravo na ćutnju i da su ugrožene garancije u vezi sa samoinkriminacijom. Naime, ne može se zaključiti da je njegovo svjedočenje u druga dva predmeta na bilo koji način iskorišteno u postupku protiv njega.
90. Nadalje, apelant tvrdi i da je Sud BiH proizvoljno primjenio KZ SFRJ prilikom odmjeravanja kazne, pa da su mu povrijeđene garancije u pogledu suđenja pred nepristrasnim sudom, te da je prekršen princip reforamtio in peius. Apelant ističe da je isto sudsko vijeće, odlučujući po njegovoj žalbi, kao olakšavajuću okolnost cijenilo činjenicu da je osuđen za pomaganje kao blaži oblik kriminalne aktivnosti i zbog toga mu kaznu izrečenu prvostepenom presudom smanjilo za deset godina. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da je imao legitimno očekivanje da će ova okolnost biti cijenjena kao olakšavajuća i u ponovnom postupku, u kom je ponovo osuđen za pomaganje, a što se nije dogodilo. Po njegovom mišljenju, izostali su razlozi i obrazloženja zbog čega mu je sada odmjerena maksimalna kazna od 20 godina. Najzad, apelant ističe i da Tužilaštvo BiH nije izjavljivalo žalbu na prvostepenu presudu, pa da je određivanjem maksimalne kazne zatvora od 20 godina, uz gore navedenu okolnosti, prekršen i princip reforamatio in peius.
91. Ustavni sud podsjeća da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda postojanje nepristrasnosti, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora se ocjenjivati prema subjektivnom testu. To znači da se treba utvrditi da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu. Postojanje nepristrasnosti se, takođe, ocjenjuje i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi, Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 29 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/06 od 30. marta 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 57/07).
92. U konkretnom slučaju iz apelacionih navoda ne proizilazi da se dovodi u pitanje subjektivna nepristrsanost suda. Naime, apelant je osporio pristrasnost sudskog vijeća jer, odlučujući u dva navrata o njegovoj žalbi, a kod, po njegovom mišljenju, iste činjenične i pravne osnove, nije cijenio iste olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne.
93. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, Ustavni sud ukazuje da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit., Mežnarić, stav 31). U vezi s tim, čak je i utisak koji sud ostavlja u javnosti od određene važnosti, odnosno „pravda se ne treba samo sprovesti već se mora i vidjeti da se ona sprovodi“ (vidi, Evropski sud, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 26). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu.
94. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u vijeću sastavljenom od sudija A. M., T. L. i F. J. u odluci iz 2009. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, žalbu djelimično uvažio, tako da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo genocid kao pomagač iz člana 171 tačka a) u vezi s članom 31 KZ BiH, jer prema ocjeni navedenog sudskog vijeća, van razumne sumnje nije dokazana genocidna namjera, pa mu je izrečena kazna zatvora od 28 godina. Sudsko vijeće je zaključilo da je apelant ostao pomagač samo zato što iz izvedenih dokaza proizilazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da je apelant preuzimajući radnje izvršenja za koje je proglašen krivim postupao s genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“. Prilikom odmjeravanja kazne ukazano je da se okolnosti da se apelant proglašava krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela i da je u okviru svog odlučujućeg doprinosa ubijanju zatvorenika ipak uglavnom „čuvao stražu“, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, cijeni kao olakšavajuća okolnost, ali ne u toj mjeri da opravdava zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja ispod zaprijećenog posebnog minimuma kazne. Nadalje, cijenjene su i činjenice da apelant nije osuđivan niti da se protiv njega vodi drugi krivični postupak. Slijedom navedenog, prvostepenom presudom izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 38 godina preinačena je u kaznu zatvora od 28 godina.
95. Ustavni sud zapaža da su osporenu odluku iz 2014. godine nakon donošenja odluke Ustavnog suda donijeli dvoje sudija koji su bili članovi vijeća i 2009. godine: A. M. i T. L., te sudija M. B. Osporenom odlukom apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo genocid kao pomagač iz člana 141 u vezi s članom 24 KZ SFRJ. Sudsko vijeće je zaključilo da je apelant ostao pomagač samo zato što iz izvedenih dokaza proizilazi da se, isključujući svaku razumnu sumnju, ne može izvesti zaključak da je apelant preuzimajući radnje izvršenja za koje je proglašen krivim postupao s genocidnom namjerom, ali istovremeno konkretne radnje pomaganja su saizvršilačke radnje u ubijanju, što daleko premašuje uobičajene radnje pomaganja pri izvršenju krivičnog djela za koje se ne traži „specijalna namjera“. Okolnost da je apelant sada proglašen krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela i da je u okviru svog doprinosa ubijanju zatvorenika ipak uglavnom „čuvao stražu“, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, cijenjena je kao olakšavajuća okolnost, ali ne u toj mjeri da opravdava zakonsku mogućnost blažeg kažnjavanja. Takođe, cijenjena je i činjenice da apelant nije osuđivan, niti se protiv njega vodi drugi krivični postupak, kao i okolnost da je po pozivu tužilaštva svjedočio u drugim predmetima koji se tiču dešavanja na području Srebrenice.
96. Shodno navedenom, a suprotno apelantovoj tvrdnji, ne može se zaključiti da je Sud BiH propustio cijeniti kao olakšavajuću okolnost činjenicu da je apelant sada proglašen krivim za pomaganje kao oblik učešća u izvršenju krivičnog djela i da je u okviru svog doprinosa ubijanju zatvorenika ipak uglavnom „čuvao stražu“, kao blaži vid kriminalne aktivnosti, pa da je na taj način dovedeno u pitanje nepristrasno postupanje. Na suprotan zaključak ne upućuje ni opširna elaboracija Suda BiH u kojoj je izraženo neslaganje sa stavom iz Odluke Ustavnog suda broj AP-4126/09, u kojoj se problematizuje zaključak o blažem zakonu na osnovu upoređivanja maksimalnih kazni zatvora propisanih KZ SFRJ i KZ BiH, kao i konstatacija u osporenoj drugostepenoj presudi da sudsko vijeće izražava ozbiljnu sumnju da je izrečena zatvorska kazna od 20 godina adekvatna kazna, odnosno da ova kazna ne odgovara zahtjevima međunarodnih dokumenata i praksi kažnjavanja zločina genocida. Naime, u obje odluke Sud BiH je zaključio da naprijed navedena olakšavajuća okolnost nije od uticaja na blaže kažnjavanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, kao kazna koja je propisana KZ SFRJ koji je u apelantovom slučaju i primijenjen. Sud BiH je prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu otežavajuće i olakšavajuće okolnosti o čemu je dao i iscrpne razloge i obrazloženja, koji ne upućuju na zaključak o proizvoljnoj primjeni prava pri odmjeravanju kazne. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao zaključiti ni da je u konkretnom slučaju dovedeno u pitanje poštovanje principa refrmatio in peius, odnosno da je apelantu izrečena teža kazna od prvobitno izrečene kazne, s obzirom na to da protiv prvostepene presude Tužilaštvo BiH nije izjavljivalo žalbu.
97. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporena odluka zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati, da su redovni sudovi propustili podvrći brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaze na kojim su temeljili zaključke o relevantnim činjenicama, da je apelantu bilo uskraćeno pravo na odbranu i uživanje garancija od samoinkriminacije, te da je zbog pristrasnog postupanja proizvoljno primijenjen relevantni zakon pri odmjeravanju izrečene kazne, te s tim u vezi prekršen princip reformatio in peius, a što bi, postupak protiv apelanta sagledan u cjelini, učinilo nepravičnim.
98. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Kažnjavanje samo na osnovu zakona
99. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu odnosi se na tvrdnju da je protivno legitimnom očekivanju koje je imao, Sud BiH postupio pristrasno, te pri odmjeravanju kazne u ponovnom postupku nije imao u vidu iste olakšavajuće okolnosti kao i u prethodnom postupku, a koje su ga opredijelile da mu prvostepenom presudom izrečenu kaznu zatvora smanji za deset godina. Ustavni sud zapaža da su identični navodi već ispitani u vezi s pravom na pravično suđenje, te da je zaključeno da nije dovedena u pitanje pristrasnost suda, kao i da nije bilo proizvoljnog postupanja u primjeni relevantnog zakona pri odmjeravanju izrečene kazne i s tim u vezi ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, pri čemu iz izreka osporene presude nespornim proizilazi da apelantu, u smislu garancija člana 7 stav 1 Evropske konvencije, nije izrečena „stroža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno“. Stoga Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovo pozivanje na praksu Evropskog suda u predmetu Kafkaris protiv Kipra (vidi, stav 150), s obzirom na to da je apelantu izrečena kazna koja je bila propisna zakonom u vrijeme počinjena krivičnog djela, koji je bio dovoljno jasno formulisan i predvidljiv da je apelantu omogućavao, uz savjet, da u konkretnim okolnostima razumije obim kazne.
100. Stoga Ustavni sud smatra da su identične tvrdnje o kršenju prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije, takođe neosnovane.
VIII. Zaključak
101. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da se osporena odluka zasniva na dokazima na kojim se ne može zasnovati, da su redovni sudovi propustili podvrći brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaze na kojim su temeljili zaključke o relevantnim činjenicama, da je apelantu bilo uskraćeno pravo na odbranu i uživanje garancija od samoinkriminacije, te da je zbog pristrasnog postupanja proizvoljno primijenjen relevantni zakon pri odmjeravanju izrečene kazne, te s tim u vezi prekršen princip reformatio in peius, a što bi, postupak sagledan u cjelini, učinilo nepravičnim.
102. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pristrasnost suda, proizvoljnu primjenu relevantnog zakona pri odmjeravanju izrečene kazne i s tim u vezi ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, a Ustavni sud je već zaključio da se ne pokreće pitanje pristrasnosti suda i da nije bilo proizvoljnosti u primjeni relevantnog prava.
103. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
104. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman