Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3530/14 (PREMIER WORLD SPORT d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3530/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3530/14, rješavajući apelaciju „Premier World Sporta“ d.o.o. Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Premier World Sporta“ d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 012389 13 Rev 2 od 8. svibnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 12389 13 Pž 2 od 5. kolovoza 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, odvjetnice iz Čitluka, podnio je 24. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 012389 13 Rev 2 od 8. svibnja 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 12389 13 Pž 2 od 5. kolovoza 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 21. veljače 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju, 22. veljače 2017. godine od Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda, a 10. ožujka 2017. godine od Općinskog pravobraniteljstva, kao zakonskog zastupnika Općine Kakanj (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi).
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. veljače 2017. godine, Kantonalni sud 23. veljače 2017. godine, Općinski sud 24. veljače 2017. godine, a tuženi 10. ožujka 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate u kojoj je naveo da je Općinsko vijeće tuženog, na sjednici održanoj 27. prosinca 2001. godine, donijelo Odluku o općinskim komunalnim pristojbama (objavljena u „Službenim novinama Općine Kakanj“ broj 1/02), kao i da je 28. prosinca 2004. godine donijelo Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o općinskim komunalnim pristojbama, koja je objavljena u „Službenim novinama Općine Kakanj“ broj 5/04 (u daljnjem tekstu: odluke tuženog), kojima su u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih pristojbi – Tarifni broj 1, propisane različite pristojbe za istaknutu firmu, ovisno o djelatnosti kojom se firma bavi. Kako apelant nije doragovoljno platio komunalnu pristojbu na istaknutu firmu za 2004. i 2005. godine, Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava FBiH) je, primjenjujući odluke tuženog, u postupku prisilne naplate, sa apelantovog računa prinudno naplatila određene novčane iznose na ime komunalne pristojbe, kamate i troškova postupka. Nadalje, u tužbi je navedeno da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) donio Presudu broj U 1/06 od 9. lipnja 2006. godine, koja je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 42/06 od 5. kolovoza 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetna presuda Ustavnog suda FBiH), kojom je utvrdio da odluke tuženog, u dijelu koji se odnosio na Tarifu općinskih komunalnih pristojbi – Tarifni broj 1, nisu sukladne Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH). Stoga je apelant predložio da se obveže tuženi da mu, na temelju čl. 210. i 214, te članka 154. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) isplati određene novčane iznose.
6. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 012389 08 Ps od 6. svibnja 2010. godine obvezan je tuženi da apelantu isplati novčane iznose od 24.477,60 KM i 25.611,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da je tuženi bez valjane pravne osnove stekao iznos naveden u izreci presude, jer se on temeljio na neustavnoj odredbi koja nije ni mogla proizvesti pravno djelovanje. S tim u svezi, Općinski sud je obrazložio da je predmetna presuda Ustavnog suda FBiH imala deklaratoran karakter kod utvrđivanja suprotnosti odluka tuženog sa Ustavom FBiH, što je značilo da sva rješenja koja su donesena temeljem navedenog neustavnog propisa trebaju biti poništena.
7. Postupajući po prizivu tuženog, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 0 Ps 012389 10 Pz od 23. rujna 2011. godine, kojim je uvažio priziv, ukinuo prvostupanjsku presudu i apelantovu tužbu odbacio, te odbio zahtjev tuženog za naknadu troškova spora.
8. Postupajući po apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 43 0 Ps 012389 11 Rev od 26. ožujka 2013. godine, kojim je uvažio reviziju, ukinuo rješenje Kantonalnog suda i predmet vratio istom sudu na ponovni postupak.
9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Ps 12389 13 Pž 2 od 5. kolovoza 2013. godine, kojom je uvažen priziv tuženog, Presuda Općinskog suda broj 43 0 Ps 012389 08 Ps od 6. svibnja 2010. godine preinačena i odbijen u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev, te je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima retroaktivno djejstvo u odnosu na neustavni dio odluka tuženog, te da su donošenjem predmetne presude Ustavnog suda FBiH po sili zakona prestala važiti pravomoćna rješenja Porezne uprave FBiH, na temelju kojih je izvršena prinudna naplata apelantovih obveza plaćanja pristojbi u utuženom iznosu. S tim u svezi, Kantonalni sud je citirao odredbu članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH i odredbu članka 57. Poslovnika Ustavnog suda FBiH, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Općinskog suda i predmetne presude Ustavnog suda FBiH, te naveo da je predmetnom presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da odluke tuženog, u dijelu koji se odnosi na Tarifu općinskih komunalnih pristojbi - Tarifni broj 1, nisu sukladne Ustavu FBiH. Kako iz sadržaja predmetne presude Ustavnog suda FBiH proizlazi da Ustavni sud FBiH nije utvrdio da ona ima retroaktivno djejstvo (ex tunc), Kantonalni sud je zaključio da navedena presuda, sukladno odredbi članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, djeluje od momenta njezinog objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, tj. od 2. kolovoza 2006. godine (ex nunc). Imajući u vidu navedeno, kao i nespornu činjenicu da apelant do dana donošenja pobijane presude nije dokazao da su spomenuta pravomoćna rješenja Porezne uprave FBiH izmijenjena ili poništena na način kako je to propisano odredbama članka 57. Poslovnika Ustavnog suda FBiH, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno zaključio da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH ima retroaktivno djejstvo, te da su njezinim donošenjem po sili zakona poništena spomenuta pravomoćna rješenja Porezne uprave FBiH i da je time otpala pravna osnova naplate komunalne pristojbe u utuženom iznosu. Nadalje, zaključeno je da je prvostupanjski sud na takvo utvrđeno činjenično stanje nepravilno primijenio odredbu čl. 210. i
214. ZOO, kada je pobijanom presudom obvezao tuženog da apelantu isplati prinudno naplaćeni iznos obveze za pristojbe u ukupnom iznosu od 50.089,20 KM sa zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka, kako je to pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 012389 13 Rev 2 od 8. svibnja 2014. godine odbijena je apelantova revizija, te odbijen apelantov zahtjev za isplatu troškova revizijskog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja predmetne presude Ustavnog suda FBiH proizlazi da Ustavni sud FBiH nije utvrdio da ona ima retroaktivno djejstvo (ex tunc), tako da, sukladno odredbi članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, djeluje od momenta njezinog objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, tj. od 2. kolovoza 2006. godine, odnosno ex nunc. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe članka 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH i članka 57. Poslovnika Ustavnog suda FBiH, imajući u vidu da u predmetnoj presudi Ustavnog suda FBiH nije naznačeno da ova ima retroaktivno djejstvo, zaključio da odluke tuženog u spornom dijelu nisu neustavne od momenta njihovog donošenja. Kako su navedene odluke tuženog bile na pravnoj snazi u momentu prinudne naplate apelantovih obveza za pristojbe u utuženom iznosu, Vrhovni sud je zaključio da su pristojbe naplaćene zakonito, pa nije bilo obveze njihovog vraćanja po članku 210. ZOO.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju nepravilno primijenjeno materijalno pravo. Navodi da je proizvoljan i neprihvatljiv zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, jer smatra da ona ima retroaktivno djejstvo (ex tunc). S tim u svezi, apelant tvrdi da predmetna odluka Ustavnog suda FBiH ima deklaratoran karakter u pogledu utvrđenja suprotnosti dijela odluka tuženog sa Ustavom FBiH, što znači da su odluke tuženog od samog donošenja bile neustavne i da se člankom 40. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH samo onemogućava daljnje primjenjivanje protuustavnog propisa. Kako su, po apelantovom mišljenju, odluke tuženog bile neustavne od njihovog donošenja, otpao je pravni temelj na osnovi kojeg je apelantu prisilno naplaćen iznos obveze za pristojbe i navedeni iznos je tuženi bio dužan vratiti u smislu članka 210. stavak 4. ZOO. Apelant navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud u potpunosti zanemarili stavak 4. članka 210. ZOO, jer je apelant zahtijevao povrat stečenog bez osnove, budući da je donošenjem predmetne odluke Ustavnog suda FBiH otpao pravni temelj naplate komunalne pristojbe, a koju su organi izvršne vlasti prinudno naplatili s apelantovog računa i prenijeli na račun tuženog. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio presude kantonalnih sudova u Mostaru i Širokom Brijegu i Vrhovnog suda za koje navodi da se odnose na isto pravno pitanje i u kojim je zaključeno da odluke Ustavnog suda FBiH proizvode pravni učinak ex tunc.
II.Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud navodi da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu pri donošenju osporene presude, te da ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje presude.
15. Kantonalni sud navodi da je u konkretnom slučaju pravilno postupio i donio zakonitu odluku, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.
16. Općinski sud navodi da je presudom Kantonalnog suda preinačena presuda ovog suda o usvajanju tužbenog zahtjeva, te da je, promatrano apelantovim očima, ovaj sud svojom presudom zaštitio sva prava koja je tražio da se zaštite.
17. Tuženi navodi da je nadležni organ komunalne pristojbe naplatio prije donošenja predmetne presude Ustavnog suda FBiH, te da odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja odluke. Stoga, smatra da su odluke redovitih sudova pravilne i da nisu povrijeđena apelantova prava.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 6/95 i 37/03) relevantne odredbe glase:
Članak 40. stavak 1.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije sukladan Ustavu neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
19. U Poslovniku Ustavnog suda FBiH („Službene novine FBiH“ broj 39/04), koji je važio u vrijeme donošenja prvostupanjske presude i predmetne presude Ustavnog suda FBiH, relevantne odredbe glase:
Članak 57.
Odluke Suda su konačne i obvezujuće.
Svatko kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pojedinačnim pravomoćnim aktom donosenim na temelju odredbi koje su prestale važiti na temelju odluke Suda, ima pravo tražiti od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležni organ je obvezan ponoviti postupak i uskladiti akt sa odlukom Suda.
Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz prethodnog stavka može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u "Službenim novinama Federacije BiH", ako od donošenja akta do odluke Suda nije prošlo više od pet godina.
VI.Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 43 0 Ps 012389 13 Rev 2 od 8. svibnja 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantovi zastupnici su primili 26. svibnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na isplatu potraživanja po osnovi stjecanja bez osnove, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije.
28. U konkretnom slučaju apelant smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant tražio da sud obveže tuženog da mu isplati određeni novčani iznos na ime povrata prinudno naplaćenog iznosa na ime komunalne pristojbe za istaknutu firmu, po osnovi odluka tuženog za koje je naknadno predmetnom presudom Ustavnog suda FBiH utvrđeno da nisu sukladne Ustavu FBiH.
31. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nakon provedenog postupka odlukom usvojio apelantov tužbeni zahtjev, međutim, u prizivnom postupku Kantonalni sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, što je potvrdio i Vrhovni sud u revizionom postupku. Naime, Kantonalni sud i Vrhovni sud su zauzeli stav da predmetna presuda Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta njezinog objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, odnosno ex nunc, što je značilo da su odluke tuženog bile na pravnoj snazi u momentu prinudne naplate obveza za pristojbu apelanta i zakonito su naplaćene, te nije bilo obveze njihovog vraćanja po članku 210. ZOO. Apelant spori navedeni zaključak redovitih sudova i smatra da predmetna presuda Ustavnog suda ima retroaktivno djejstvo (ex tunc). S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. srpnja 2014. godine, dostupnoj na www.ustavnisud.ba, gdje je, između ostalog, zaključio:“Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u svezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (točka 56. navedene odluke). Dovodeći u svezu navedeni stav sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen iz navedenih razloga. Pri tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redoviti sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u svezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Što se tiče apelantovih navoda da su redoviti sudovi donosili različite odluke o istom pravnom pitanju, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje propisa redovitih sudova pravilno, jer je navedeno u isključivoj nadležnosti redovitih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovitih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava i zaključio da se u razlozima osporenih odluka ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman