Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4474/14 (M. A. iz Sarajeva, M. M. iz Sarajeva, M. H. iz Sarajeva, A. E. iz Sarajeva, F. H. iz Sarajeva, S. Ž. iz Vogošće, H. S. iz Ilidže, F. H. iz Hadžića, E. D. iz Sarajeva i M. V. iz Sarajeva)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu · čl. 420
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4474/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4474/14, rješavajući apelaciju Mahe Alijagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mahe Alijagića, Mirsada Mehanovića, Munira Halilovića, Admira Efendića, Faruka Helje, Saše Žutića, Hajrudina Sokolovića, Fahrudina Halvadžije, Edina Dževlana i Muniba Vatreša, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 110592 12 Rev od 29. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Maho Alijagić iz Sarajeva, Mirsad Mehanović iz Sarajeva, Munir Halilović iz Sarajeva, Admir Efendić iz Sarajeva, Faruk Helja iz Sarajeva, Saša Žutić iz Vogošće, Hajrudin Sokolović iz Ilidže, Fahrudin Halvadžija iz Hadžića, Edin Dževlan iz Sarajeva i Munib Vatreš iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 16. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 110592 12 Rev od 29. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) 11. novembra 2016. godine.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 15. do 21. novembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 110592 09 P od 12. jula 2010. godine obavezan je tuženi apelantima isplatiti razlike osnovnih plaća, uvećanih za minuli rad za period od 1. septembra 2006. godine do 30. aprila 2010. godine, u novčanim iznosima navedenim u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka u određenom novčanom iznosu navedenom u izreci presude, te naloženo tuženom da apelantima obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaće za navedeni period.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti 31. augusta 2009. godine podnijeli tužbu, u kojoj su istakli da su zaposlenici tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da im tuženi u spornom periodu nije isplaćivao puni iznos plaće na koji su imali pravo u skladu s ugovorima o radu i članom 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije u FBiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da su apelanti dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, obrazloženo je da je iz nalaza vještaka utvrđeno da su apelantima isplaćene plaće manje od onih koje su regulirane čl. 39. i 40. Granskog kolektivnog ugovora, te da je njegova primjena utvrđena ugovorom o radu za sve apelante, Pravilnikom o radu, Zakonom o radu i članom 37. Kolektivnog ugovora tuženog.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 110592 10 Rsz od 23. maja 2012. godine, odbijena je žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je citirao odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu, te naveo da je 18. aprila 2008. godine zaključen Kolektivni ugovor za tuženog između sindikata tuženog i tuženog kao poslodavca, na osnovu Zakona o radu i Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Članom 37. tog ugovora je ugovoreno da za obavljanje rada zaposlenik ima pravo na plaću koja ne može biti manja od iznosa određenog Granskim kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Kantonalni sud je zaključio da je žalba tuženog bila neosnovana, jer je Općinski sud pravilno utvrdio da je tuženi prilikom obračuna i isplate plaće apelantima postupio suprotno naprijed navedenim zakonskim propisima. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni navod tuženog da je od 1. maja 2008. godine postao privatno vlasništvo i da se na njega ne primjenjuje Granski kolektivni ugovor, jer je odredbom člana 105. Zakona o radu propisano da promjena strukture kapitala, odnosno vlasnika, kao i promjena poslodavca, ne utječu na prava i obaveze zaposlenika koji mu se pripajaju po osnovu ugovora o radu, odnosno kolektivnog ugovora. Dalje je istakao da je tuženi pravni sljednik ranijeg pravnog lica koji je nastavio kontinuitet njegovog poslovanja, preuzeo prava i obaveze prema trećim licima, pa činjenica da je došlo do promjene vlasničke strukture je irelevantna za rješenje predmetnog spora.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 110592 12 Rev od 29. jula 2014. godine, revizija tuženog je djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke o isplati razlike plaća i odluci o troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan apelantima isplatiti novčane iznose na ime razlike plaća i troškova parničnog postupka bliže precizirane u izreci presude, dok je revizija u ostalom dijelu odbijena.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenio da je u nižestepenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo – član 2. Granskog kolektivnog ugovora za period od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. S tim u vezi, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da je tuženi od 16. marta 2007. godine privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom, a da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da, nakon izvršene dokapitalizacije tuženog od INA-MOL 16. marta 2007. godine, na tuženog, kao privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom, nije se odnosio Granski kolektivni ugovor, odnosno nije obavezivao tuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda, društva s privatnim, odnosno većinskim privatnim kapitalom, obavezuje Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine, koji se primjenjuje na sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala. S obzirom na to da je apelantima dosuđena razlika plaća po odredbama Granskog kolektivnog ugovora i za period nakon što je tuženi postao većinski privatno društvo (dokapitalizacija), tj. od 16. marta 2007. godine do kraja utuženog perioda, tj. do 30. aprila 2010. godine, Vrhovni sud je odbio zahtjeve apelanata za sporni period od 1. aprila 2007. do 30. aprila 2010. godine kao neosnovane i dosudio im iznose precizirane u izreci presude. Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu tražili razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru, da bi se moglo provjeriti postojanje razlike plaća pripadajuće po Općem kolektivnom ugovoru i primljenih iznosa plaća. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 7. Općeg kolektivnog ugovora osnovna plaća proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, a da se prema članu 10. vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti. Kako se Granski kolektivni ugovor nije primjenjivao na tuženog, Vrhovni sud je zaključio da nedostaje drugi činilac za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti tvrde da je Vrhovni sud u velikom broju predmeta koji se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja (isplate razlike plaća) donosio presude u kojima je prihvatio pravne stavove nižih sudova kojima su u cijelosti usvojeni tužbeni zahtjevi apelanata (apelanti su uz apelaciju dostavili presude Vrhovnog suda na koje su se pozvali u apelaciji), te stoga smatraju da su diskriminirani u odnosu na druge zaposlenike tuženog. Apelanti navode da je odredbama člana 105. Zakona o radu propisano da se u slučaju statusnih promjena, ugovori o radu prenose na novog poslodavca. U vezi s tim, apelanti, između ostalog, tvrde da se ugovori o radu koji su zaključili apelanti i tuženi pozivaju na primjenu odredbi Granskog kolektivnog ugovora, te da nakon dokapitalizacije tuženi nije zaključivao nove ugovore, osim s prvoapelantom i šestoapelantom, tako da su na snazi bili navedeni ugovori o radu. U pogledu ugovora o radu za prvoapelanta i šestoapelanta, ističu da su i u njihovim novim ugovorima na identičan način ugovorne strane se pozvale na primjenu odredaba Granskog kolektivnog ugovora, kao i Kolektivnog ugovora za tuženog iz 2008. godine. S tim u vezi, ističu da je odredbama člana
37. Kolektivnog ugovora za tuženog predviđeno da plaća zaposlenika ne može biti manja od one određene Granskim kolektivnim ugovorom, kao i da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario navedenu odredbu člana 37. Kolektivnog ugovora za tuženog. Apelanti ističu da su u izvršnom postupku naplatili potraživanja koja su im dosuđena presudama Općinskog i Kantonalnog suda, te je Vrhovni sud donoseći osporenu odluku povrijedio njihovo pravo na imovinu. Apelanti također smatraju da im je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni parnični postupak trajao pet godina u kojem su donesene različite odluke, te tražeći naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 50.000,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude i smatra da apelantima nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu, te da primjena prava nije bila proizvoljna.
13. Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata u drugostepenom postupku. Ističe da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja od 22. jula 2015. godine zauzeo stav da se za zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovor o radu primjenjuje raniji Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije.
14. Općinski sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanata u prvostepenom postupku. Ističe da je postupak okončan u razumnom roku, jer je trajao manje od jedne godine, te da apelantima nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
15. Tuženi navodi da u postupcima pred redovnim sudovima između tuženog i njegovih zaposlenika povodom istog pitanja postoji određeni broj presuda koje su donesene u korist tuženog i određeni broj presuda donesenih u korist zaposlenika. U vezi s tim, tuženi ukazuje na više presuda Vrhovnog suda koje su donesene u toku 2013. i 2014. godine kojima su preinačene nižestepene presude tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi zaposlenika, uz obrazloženje da je tuženi preduzeće s većinskim privatnim kapitalom, te da se stoga na tuženog ne mogu primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora. Ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud, kao i apelanti, zanemarili činjenicu da su sindikat tuženog i tuženi kao poslodavac pregovarali i zaključili Kolektivni ugovor za tuženog (svake godine na osnovu člana 111. Zakona o radu je zaključivan novi kolektivni ugovor u okviru istog, u skladu s praksom tuženog), te da su apelanti podnijeli tužbu za vrijeme važenje Kolektivnog ugovora za tuženog. U situaciji kada tuženi, kao društvo s većinski privatnim kapitalom ima zaključen pojedinačni kolektivni ugovor koji ga obavezuje, tuženi smatra da nije bilo mjesta za obračunavanje zahtijevanih razlika u isplati plaća prema Granskom kolektivnom ugovoru već prema Kolektivnom ugovoru za tuženog, ukoliko je navedeno povoljnije u odnosu na Opći kolektivni ugovor. Tuženi ističe da je Vrhovni sud navedeno u potpunosti pravilno utvrdio, te stoga nije povrijedio pravo apelanata na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju, te da je navedeni stav potvrdio i Ustavni sud u svojoj odluci broj AP 4022/13. Predlaže da se apelacija apelanata odbaci kao očigledno neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
17. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 105.
U slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja (npr. zbog nasljeđivanja, prodaje, spajanja, pripajanja, podjele, promjene oblika društva i dr.), ugovori o radu prenose se na novog poslodavca, uz saglasnost zaposlenika, u skladu sa kolektivnim ugovorom.
18. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 54/05 i i 62/08) relevantne odredbe glase: Član 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
19. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
Ugovorne strane saglasne su da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 110592 12 Rev od 29. jula 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 18. augusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor o isplati razlike plaća i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tj. na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24), iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
a)Ostali aspekti prava na pravično suđenje
28. Apelanti u suštini smatraju da je do kršenja njihovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što je Vrhovni sud osporenom presudom proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je, djelimično uvažavajući reviziju tuženog, preinačio nižestepene presude na način što je zapravo odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća za period od 1. aprila 2007. do 30. aprila 2010. godine.
29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tuženi da apelantima, na ime razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad, za period od 1. septembra 2006. godine do 30. aprila 2010. godine isplati određene novčane iznose, te naloženo tuženom da apelantima obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaće za navedeni period. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pozivajući se na Granski kolektivni ugovor, te u vezi s tim na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključili da je zahtjev apelanata za isplatu razlike plaća u određenim novčanim iznosima osnovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da su osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, preinačene nižestepene presude tako što je tuženi obavezan da apelantima isplati razliku plaća samo za period od 1. septembra 2006. do 31. marta 2007. godine u određenim novčanim iznosima, uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 2. Granskog kolektivnog ugovora, kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev i za period od 1. aprila 2007. do 30. aprila 2010. godine, od kada je tuženi privredno društvo s većinskim privatnim kapitalom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora propisano da su ugovorne strane saglasne da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH. Vrhovni sud je također obrazložio da apelanti u konkretnom slučaju nisu tražili razliku plaća po Općem kolektivnom ugovoru da bi se moglo utvrditi postojanje razlike plaća po tom kolektivnom ugovoru i primljenih plaća, a da s obzirom na to da se Granski kolektivni ugovor ne primjenjuje na tuženog, u smislu odredaba čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora, nedostaje i parametar za obračun osnovne plaće po Općem kolektivnom ugovoru. Dovodeći u vezu odredbe člana 2. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora i odredbe čl. 7. i 10. Općeg kolektivnog ugovora s odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda u navedenom dijelu. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud u potpunosti zanemario odredbu člana 37. Kolektivnog ugovora za tuženog, Ustavni sud zapaža da su apelanti tužbom tražili razliku plaće na koje su imali pravo u skladu s ugovorima o radu i članom 39. Granskog kolektivnog ugovora, te je Vrhovni sud i dao obrazloženje u okviru navedenog.
31. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da su apelanti u predmetnoj apelaciji ukazali na to da je Vrhovni sud, postupajući u identičnim predmetima (isplate razlike plaća), odbijao revizije tuženog i potvrđivao nižestepene presude kojima su usvajani tužbeni zahtjevi zaposlenika tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 700/14 razmatrao apelaciju u kojoj je apelantica u tom predmetu osporavala presudu Vrhovnog suda kojom je, u konačnici, u cijelosti odbijen njen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća od istog tuženog (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine). Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci ukazao da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao apelacije koje su pokretale identično činjenično i pravno pitanje, a koje su podnosili tuženi i zaposlenici tuženog (u zavisnosti od odlučenja redovnih sudova povodom predmetne pravne stvari), te da je sve apelacije odbacio kao nedopuštene zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane (vidi, Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti broj AP 3339/13 od 24. aprila 2015. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 4197/14 od 12. januara 2016. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2639/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud je u navedenoj odluci (tačka 24. Odluke broj AP 700/14) naveo: „Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 3339/13 ispitivao apelacije tuženog podnesene protiv presuda Vrhovnog suda kojima je tuženi obavezan da zaposlenicima isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je, u skladu s načelom povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, za zaposlenike povoljniji Granski kolektivni ugovor. Ustavni sud dalje ukazuje da je u predmetu broj AP 4197/14 ispitivao apelaciju zaposlenika tuženog protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da isplati zaposleniku razliku plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, ali od 14. jula 2005. do 16. marta 2007. godine, uz obrazloženje da nakon tog datuma Granski kolektivni ugovor ne obavezuje tuženog, budući da je tuženi postao preduzeće s većinskim privatnim kapitalom. Također, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 2639/16 ispitivao apelaciju tuženog podnesenu protiv presude Vrhovnog suda kojom je tuženi obavezan da zaposleniku isplati razlike plaća u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom, uz obrazloženje da je taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 12. marta 2015. godine usvojio pravno shvatanje da promjena vlasničke strukture poslodavca ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika sa svim stečenim pravima zasnovanim na normativnom dijelu Granskog kolektivnog ugovora koji je do tada obavezivao poslodavca.“
32. Također, Ustavni sud je u tački 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine naveo: „U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je javna vlast obavezna da organizira svoje pravne sisteme na takav način da se izbjegne usvajanje protivrječnih presuda (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Brezovec protiv Hrvatske, aplikacija broj 13488/07, 29. mart 2011. godine, stav 66), te da je u tom smislu važno da se uspostavi mehanizam kojim bi se osigurala dosljedna sudska praksa i uniformnost jurisprudencije (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Taussik protiv Češke Republike, aplikacija broj 42162/02 od 2. decembra 2008. godine). Imajući u vidu da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja, održanoj 12. marta 2015. godine, usvojio pravno shvatanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 760/13 od 30. septembra 2016. godine, tač. 56-59, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje je tumačenje redovnih sudova pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.“
33. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir stavove iz tač. 24. i 25. Odluke broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku b.1) Relevantna načela
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38). Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).
b.2) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započet 31. augusta 2009. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog, a da je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 29. jula 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao gotovo pet godina, što je relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka.
36. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti u konkretnom slučaju i obim dokaznog postupka, Ustavni sud ne smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
37. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da su apelanti doprinijeli dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom okončan nakon 11 mjeseci od dana podnošenja tužbe, što je po mišljenju Ustavnog suda primjeren rok za donošenje prvostepene odluke u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, povodom žalbe tuženog, trajao malo manje od dvije godine, a da je postupak povodom revizije trajao nešto duže od dvije godine. Međutim, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini.
38. Imajući u vidu sve navedeno i uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni smatra, bez obzira na nešto duže periode trajanja žalbenog i revizionog postupka, da ukupan period od manje od pet godina u kojemu je na tri sudske instance okončan predmetni parnični postupak nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da je dužina postupka razmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
b.3) Naknada nematerijalne štete
39. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti traže da im se isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od po 50.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
40. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantima ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
Pravo na imovinu
41. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
42. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili argumente, ni dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kršenju člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, neosnovani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 700/14 od 6. decembra 2016. godine, tačka 27).
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba Granskog kolektivnog ugovora u odnosu na tužbeni zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosio na isplatu razlika plaća za period od 1. aprila 2007. do 30. aprila 2010. godine, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku, koji je na tri sudske instance trajao gotovo pet godina, nije prekršen standard donošenja odluke u razumnom roku.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, ni kršenja člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava iz ovih članova.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman