Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-716/17 ("Misoča" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-716/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-716/17, rješavajući apelaciju "Misoča" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57 stav (2) tač. a) i h) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Misoča" d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH broj 06-6-14/03-3 od 8. novembra 2003. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Misoča" d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 018887 15 U od 22. decembra 2016. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Misoča" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Šefket Gabela, direktor društva, podnio je 23. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH (u daljnjem tekstu. Komisija) broj 06-6-14/03-3 od 8. novembra 2003. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 018887 15 U od 22. decembra 2016. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je zatražio da Ustavni sud „suspenduje neustavnu i proizvoljnu Odluku Komisije“ do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.
2. Osporenom Odlukom Komisije broj 06-6-14/03-3 od 8. novembra 2003. godine proglašeno je nacionalnim spomenikom arheološko područje - Stari grad Dubrovnik u Višnjici kod llijaša, a koji se nalazi na lokaciji koja obuhvata k.č. 8271, Općina llijaš, parcela Solila i određeno da se na isti primjenjuju mjere zaštite i rehabilitacije utvrđene Zakonom o provođenju odluka Komisije prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (član 1.). Istom Odlukom Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezana je da obezbijedi pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i finansijske mjere za zaštitu, konzervaciju, prezentaciju i rehabilitaciju nacionalnog spomenika (član 2. Odluke), određeni su stepeni zaštite nacionalnog spomenika (član
3. Odluke), stavljeni su van snage svi provedbeni i razvojni prostorno-planski spisi koji su u suprotnosti sa odredbama ove odluke (član 4. Odluke) i obavezani su svi, a posebno nadležna tijela Federacije Bosne i Hercegovine, kantonalne, gradske i općinske službe da se suzdrže od preduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pianje njegovu zaštitu (član 5. Odluke).
3. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 018887 15 U od 22. decembra 2016. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova tužba protiv osporene Odluke Komisije broj 06-6-14/03-3 od 8. novembra 2003. godine, jer osporeni akt nije upravni akt u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima protiv kojeg se može voditi upravni spor.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3). tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
h) apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Nenadležnost za odlučivanje
6. U pogledu osporene Odluke Komisije broj 06-6-14/03-3 od 8. novembra 2003. godine, Ustavni sud, prije svega, treba da odgovori na pitanje da li nadležan za preispitivanje odluka Komisije. Da bi dao odgovor na to pitanje Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu povodom sličnog pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-32/01 od 22. juna 2001. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je u tač. 17. i 18. naveo, između ostalog, da je, prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije podnesene protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, pošao od Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da je imao u vidu da su Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH, pored organa i tijela na osnovu Ustava BiH, uspostavljena u pojedinim aneksima i druga tijela: Privremena izborna komisija, Komisija za ljudska prava i Ured ombudsmena za ljudska prava, Komisija za raseljena lica i izbjeglice i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Ustavni sud je ukazao iz same strukture Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH proizlazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. U vezi s tim, Ustavni sud je podsjetio da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, te zaključio da nije nadležan da preispituje odluke Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica. Naime, Ustavni sud je ukazao da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te da navedena institucija vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture BiH.
7. Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da preispituje odluke Komisije, koja je uspostavljena Aneksom 8 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, budući da i ova institucija vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture BiH. Dopustivost ratione materiae
8. U pogledu osporenog Rješenja Suda BiH broj S1 3 U 018887 15 U od 22. decembra 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da je tim rješenjem odbačena kao nedopušten apelantova tužba protiv Odluke Komisije broj 05.2-2.5-58/14-6 od 4. novembra 2014. godine jer osporeni akt nije upravni akt u smislu člana 8. Zakona o upravnim sporovima protiv kojeg bi se mogao voditi upravni spor.
9. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u tom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.).
10. Ustavni sud ukazuje da apelant osporava odluku donesenu u postupku u kojem je Sud BiH odlučivao samo o procesnoj dopustivosti "pravnog lijeka" koji je apelant koristio. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivao o «građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Prema članu 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluke o privremenim mjerama su obavezujuće do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. U predmetnom slučaju Ustavni sud nije nadležan, odnosno apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pa proizlazi da nema osnova za posebno razmatranje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. a) i h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman