Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-809/17 (M.D.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vanbračna zajednica
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-809/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-809/17, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. D.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 023514 15 Rev od 8. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 2. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 023514 15 Rev od 8. decembra 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom će se obustaviti izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 023514 11 P (apelant je greškom naveo broj 72 0 P 002523 08 P) od 17. maja 2013. godine do okončanja postupka, odnosno donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom obavezan je apelant da po osnovu sticanja bez osnova isplati tužiteljici (M. K.) određeni novčani iznos, te da joj naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da tužiteljica traži da joj apelant naknadi iznos koristi kojim se isti obogatio njenim radom uloženim u njegovu imovinu za vrijeme dok su živjeli u vanbračnoj zajednici. Vrhovni sud je istakao da su imovinski odnosi lica u vanbračnoj zajednici uređeni Porodičnim zakonom koji propisuje da se radom u vanbračnoj zajednici koja je duže trajala stiče zajednička imovina (član 284. stav 1.). Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su parnične stranke skoro 12 godina živjele u vanbračnoj zajednici, te da iako tužiteljica u toku trajanja te zajednici nije stekla sa apelantom zajedničku imovinu, što je utvrđeno pravosnažnom presudom (u drugom predmetu), ona je ulagala svoj rad i dio svoje zarade u cilju održavanja i povećavanja apelantove imovine. Vrhovni sud je istakao da su rezultati tužiteljičinog rada i ulaganja u apelantovo domaćinstvu doveli do neosnovanog obogaćenja (sticanja bez osnova) apelanta, slijedom čega su ispunjeni uslovi iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naglasio da je tužiteljica bila u radnom odnosu, za razliku od apelanta te njegovih roditelja i brata (svi su oni živjeli u zajedničkom domaćinstvu), što znači da je ostvarivala primanja u novcu, od čega je dio zarade ulagala u vanbračnu zajednicu. Vrhovni sud je dalje naveo, da je tužiteljica obavljala i „domaće poslove“, pomagala apelantu i starala se o njegovoj imovini, te da je svim ovim oblicima rada doprinijela održavanju i povećanju apelantove imovine. Vrhovni sud je konstatovao da se neosnovano u apelantovoj reviziji ukazuje da su u konkretnoj parnici morali učestvovati i apelantovi roditelji i brat kao jedinstveni suparničari. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da se sva imovina u koju je tužiteljica ulagala svoj rad i sredstva vodi na apelantovom imenu sa 1/1 dijela, pa samo on ima pasivnu legitimaciju u konkretnom sporu. Vrhovni sud je istakao da je isto tako neosnovana apelantova tvrdnja da se radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da je u ranijoj parnici odlučivano o stvarno - pravnom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje prava suvlasništva na nekretninama, dok je u konkretnoj parnici predmet spora obligacioni zahtjev za plaćanje naknade u novcu. Vrhovni sud je naglasio da nije od uticaja na odluku u ovom sporu okolnost što tužiteljica nije predočila materijalni dokaz o visini plate koju je ostvarivala za vrijeme trajanja vanbračne zajednice. Vrhovni sud je ukazao da prema stanju spisa ni tužiteljica ni sud nisu mogli doći do tih podataka jer je preduzeće u kome je tužiteljica radila palo pod stečaj, a „Perutnina-Ptuj“ koja je kupila nekadašnji „Živinoprodukt“ Srbac, ne raspolaže podacima o zaradi ranije zaposlenih radnika. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da je na osnovu iskaza svjedoka, koji su radili sa tužiteljicom, utvrđena prosječna visina primanja tužiteljice, te da su nižestepeni sudovi pošli od pretpostavke da je tužiteljica ostvarivala minimalnu platu od po 300.00 KM mjesečno, kao i da joj se u ratnom periodu plata nije isplaćivala redovno i da je povremeno umjesto plate dobijala piliće koje je prodavala i tako ostvarivala zaradu. Vrhovni sud je mišljenja da su nižestepeni sudovi tužiteljici dosudili simboličan iznos od nešto preko 1.000.00 KM za svaku godinu provedenu u zajednici sa apelantom, pa da su neprihvatljivi navodi apelantove revizije da je tužiteljica samo finansijskim vještačenjem mogla dokazati visinu svojih primanja. Vrhovni sud je ukazao da treba imati u vidu da se doprinos tužiteljice u očuvanju, održavanju i uvećanju apelantove imovine prvenstveno ogleda u njenom radu, a samo u manjem dijelu je taj doprinos bio u novčanom obliku. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se u konkretnom predmetu radi o presuđenoj stvari, te da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud Banjoj Luci i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman