Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2698/14 (N. J.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Dokazni postupak
- Vještak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2698/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2698/14, rješavajući apelaciju Nenada Jelića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Jelića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 000440 13 Rev 2 od 27. marta 2014. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000440 13 Gž 4 od 4.
novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 000440 12 P 3 od 26. marta 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Milenko Radonjić, advokat iz Doboja, podnio je 7. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 000440 13 Rev 2 od 27. marta 2014. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 000440 13 Gž 4 od 4. novembra 2013. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 000440 12 P 3 od 26. marta 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Dragana Ristića (u daljnjem tekstu: tužilac-protivtuženi) zatraženo je 9. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovor na apelaciju 15., 17., 21. i 22. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 000440 12 P 3 od 26. marta 2013. godine apelant je obavezan da tužiocu-protivtuženom isplati novčani iznos od 337.785,33 KM sa zateznom kamatom počevši od 1. aprila 2008. godine do konačne isplate i kao i da tužiocu-protivtuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 24.345,00 KM, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke presude). Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa tužilac-protivtuženi je odbijen (stav II izreke presude). Djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta te je tužilac-protivtuženi obavezan da apelantu po osnovu ugovora o zakupu, zaključenog 19. avgusta 2004. godine i ovjerenog pod brojem Ov.br. 9301/04 isplati, iznos od po 350,00 KM mjesečno za period od 31. avgusta 2004. godine do 31. avgusta 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 10-og u mjesecu za protekli mjesec sve do isplate, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav III izreke presude). Odbijen je apelantov preostali dio protivtužbenog zahtjeva za naknadu zakupnine preko dosuđenog iznosa od 350,00 KM mjesečno za period od 1. septembra 2009. godine do 31. januara 2013. godine, kao i protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužioca da apelantu isplati iznos od 2.618,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. februara 2007. godine pa do isplate (stav IV izreke presude).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je predmet spora po tužbenom zahtjevu tužitelja isplata dijela sredstava uloženih u izgradnju predmetnog objekta u iznosu od 387.111,00 KM sa pripadajućim sporednim potraživanjima. Istaknuto je da je predmet spora po protivtužbenom zahtjevu apelanta isplata mjesečnog iznosa od po 4.000,00 KM na ime zakupnine predmetnog objekta za period od 31. avgusta 2004. godine do 31. januara 2013. godine sa pripadajućim sporednim potraživanjima.
7. Na osnovu provedenog dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio da su parnične stranke kao kupci sa dijelovima od 1/2 zaključili 15. februara 2000. godine kod Osnovnog suda sa prodavcima Esadom i Esmirom Dipićem ugovor o kupoprodaji nedovršenog građevinskog objekta namjene poslovni prostor u suterenu i prizemlju objekta, a stambeni prostor na spratu objekta, koji se gradi na zemljištu označenom kao k.č. broj 747 zv. „Pačji trn“-kuća i zgrada i njiva treće klase površine 439 m2 upisana u posjedovni list broj 76 u k.o. Teslić-Grad, a na osnovu kojeg su se uknjižili u posjedovnom listu broj 1030 u k.o. Teslić-Grad.
8. Ukazano je da su parnične stranke učinile nespornim da su kupcima za kupljeni objekat isplatili iznos od 280.000,00 KM od čega je tužilac-protivtuženi dao iznos od 80.000,00 KM a apelant iznos od 200.000,00 KM.
9. Prvostepeni sud je naveo da je izvedenim dokazima tužilac-protivtuženi dokazao da je na ime poreza na promet po zaključenom ugovoru platio iznos od 9.103,00 KM (pečat poreske uprave na poleđini ugovora) dok je na ime naknade za uređenje građevinskog zemljišta uplatio iznos od 26.266,70 KM. Istaknuto je da su parnične stranke kod Osnovnog suda 25. februara 2000. godine pod brojem OV-409/2000 ovjerile punomoć na ime Branislava Ristića (brata tužioca-protivtuženog), te ga ovlastile da može „u njihovo ime obaviti sve potrebne radnje vezane za dobijanje urbanističke, građevinske, projektne i druge potrebne dokumentacije kod opštinskog Sekretarijata za privredu, prostorno i društveno planiranje Teslić kao i sve druge potrebne radnje“. Ukazano je da stranke nisu osporavale činjenicu da je ovaj punomoćnik imao njihovo ovlaštenje za preduzimanje radnji usmjerenih na izvođenje građevinskih radova na kupljenom objektu.
10. Navedeno je da su 19. avgusta 2004. godine parnične stranke i to tužilac kao zakupac i apelant zakupodavac zaključili ugovor o zakupu na određeno vrijeme za period od 1. avgusta 2004. godine do 31. jula 2009. godine. Predmetom tog ugovora je 1/2 poslovnog prostora u suterenu objekta koji predstavlja posjedovni dio apelanta za koje su pribavili upotrebnu dozvolu od 21. aprila 2004. godine u svrhu djelatnosti disko bara za mjesečnu zakupninu u visini od 350,00 KM.
11. Dalje je navedeno da je apelant 18. marta 2005. godine podnio zahtjev Urbanističko-građevinskoj inspekciji za zabranu radova koje izvodi tužilac na iskopu zemlje u širokom otkopu kod objekta na kojem su stranke upisane kao suposjednici. Odsjek za inspekcijske poslove je rješenjem od 23. marta 2005. godine naložio obustavu daljeg izvođenja radova.
12. Istaknuto je da je vještak iz oblasti arhitekture i građevinarstva u pismenoj dopuni nalaza iz aprila 2008. godine iznio mišljenje da je ukupna vrijednost izvedenih građevinskih radova na objektu 876.930,90 KM a što se odnosi na radove izvedene od kupovine do izrade nalaza. Utvrđena vrijednost se sastoji od radova izvedenih u etaži podruma diskoteke „tunelu“ u visini od 84.227,58 KM, radova izvedenih u etaži podruma diskoteke u visini od 249.420,42, radova izvedenih na opremanju prostora diskoteke u visini od 141.024,20 KM, radova izvedenih na etaži prizemlja u visini od 120.474,27 KM, radova izvedenih na etaži sprata u visini od 59.709,04 KM, radova izvedenih na etaži potkrovlja u visini od 145.320,81 KM i radova izvedenih na vanjskom dijelu objekta u visini od 40.025,24 KM, te od ostalih troškova u vezi objekta u visini od 36.729,24 KM. Na utvrđeni iznos od 876.930,90 KM, koji čini zbir navedenih radova pojedinačno utvrđenih vrijednosti, po mišljenju vještaka treba dodati i iznos u visini maksimalno „cca 30.000,00 KM“ koji predstavljaju one radove koji su “eventualno izostavljeni ili neuračunati, a vjerovatno izvedeni tokom građenja“. Stoga je vještak iskazao mišljenje da ukupna vrijednost izvedenih radova na objektu iznosi 906.930,90 KM.
13. Osnovni sud je naveo da je vještak procjenu izvršenih građevinskih radova odnosno njihovu vrijednost utvrdio po tržišnim cijenama u momentu izrade nalaza a u skladu sa normativima koji su važeći u građevinarstvu i Posebnim uzansama o građenju. Ukazano je da je apelant prijedlog za provođenje dokaza novim vještačenjem po vještaku građevinske struke iznio tek na glavnoj raspravi dok je odredbama Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se prijedlozi za provođenje dokaza moraju iznijeti i svi dokazi predložiti na pripremnom ročištu (član 94 ZPP) a samo izuzetno sud odobrava provođenje dokaza predloženog na glavnoj raspravi u skladu sa članom 102 stav 2 ZPP ako stranke učine vjerovatnim da bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti dokaze na pripremnom ročištu. Ukazano je da je apelant imao mogućnost da predloži provođenje dokaza vještačenjem po novom vještaku građevinske struke na pripremnom ročištu, a što nije učinio već je provođenje dokaza predložio na glavnoj raspravi.
14. Osnovni sud je ocjenom iskaza saslušanih stranaka, svjedoka i vještaka, te posredno izvedenih dokaza našao dokazanim da je apelant u izgradnju objekta uložio ukupno 280.000,00 KM, što čini iznos od 200.00,00 KM koji je dao na ime kupoprodajne cijene i iznos od 80.000,00 KM na ime „dodatnog ulaganja“ u izgradnju objekta.
15. Utvrđujući vrijednost izvedenih građevinskih radova na objektu, a uzimajući kao osnovu dopunu nalaza vještaka građevinske struke prvostepeni sud je ocijenio da ta vrijednost iznosi 840.201,00 KM (utvrđena vrijednost od 876.930,90 KM umanjena za „vrijednost ostalih troškova u vezi objekta“ u iznosu od 36.729,24 KM i bez uračunavanja dodatnih „cca 30.000,00 KM“). Navedeni iznos od 840.201,00 KM prvostepeni sud je umanjio za iznos od 200.000,00 KM (dio kupoprodajne cijene dat od strane apelanta) čime se došlo do iznosa od 640.201,00 KM na koji je dodat iznos od 9.103,00 KM, plaćen na ime poreza na promet, i iznos od 26.266,70 KM, plaćen na ime uređenja građevinskog zemljišta. Na taj način Osnovni sud je utvrdio da je ukupno ulaganje u izgradnju objekta iznosilo 675.570,66 KM pa je s obzirom da su stranke suposjednici sa jednakim dijelovima, što se tokom postupka nije osporavalo, našao da je potraživanje tužioca djelomično osnovano u visini od 337.785,33 KM.
16. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev prvostepeni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je između stranaka postojao usmeni sporazum po kome je mjesečna zakupnina iznosila 4.000,00 KM, te da prihvata onu zakupninu koja je navedena u zaključenom ugovoru (350,00 KM). Pri tome je prvostepeni sud ocijenio da apelantu pripada zakupnina samo za vremenski period na koji je ugovor zaključen (od 1. avgusta 2004. godine do 31. jula 2009. godine) ali ne i za utuženi period nakon toga sve do 31. januara 2013. godine kako je traženo protivtužbenim zahtjevom.
17. Protivtužbeni zahtjev apelanta za isplatu iznosa od 2.618,71 KM prvostepeni sud je odbio nalazeći da se radi o ličnoj obavezi apelanta po rješenju o prinudnoj naplati poreza koju ne može potraživati od tužioca.
18. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud presudom broj 87 0 P 000440 13 Gž 4 od 4. novembra 2013. godine djelimično uvažio, te prvostepenu presudu preinačio u odluci o troškovima postupka tako što je tužilac-protivtuženi obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.962,25 KM u roku od 30 dana, računajući od prvog dana poslije dostavljanja prepisa presude. Odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu po tužbenom zahtjevu (stav I izreke prvostepene presude) i u odbijajućem dijelu po protivtužbenom zahtjevu (stav IV izreke prvostepene presude). Žalba tužioca-protivtuženog je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu po protivtužbenom zahtjevu tako što obaveza tužioca-protivtuženog da apelantu plati mjesečnu zakupninu od 350,00 KM teče od 31. novembra (umjesto od 31. avgusta) 2004. godine (dio stava III izreke prvostepene presude) kao i u odluci o troškovima postupka tako što se pored dosuđenog iznosa od 24.345,00 KM apelant obavezuje da plati tužiocu-protivtuženom iznos od 4.148,00 KM na ime troškova postupka.
19. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant žalbenim prigovorima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude u dosuđujućem dijelu po tužbenom zahtjevu (stav I izreke prvostepene presude) te da prvostepena presuda nije zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka iz člana 209 u vezi sa čl. 2, 7, 8, 123 i 191 st. 3 i 4 ZPP kako to apelant pogrešno ukazuje žalbom. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud se kretao u granicama zahtjeva istaknutog u tužbi tužioca-protivtuženog. Ukazano je da je tužilac u postupku pred prvostepenim sudom iznosio činjenice i izvodio dokaze u smislu odredbe čl. 7 i 123 ZPP, a kako je izloženo na raspravnim zapisnicima. Istaknuto je da je među dokazima koje je predložio tužilac izveden i dokaz po vještaku građevinske struke, te da je navedeni dokaz prvostepeni sud iscrpno izložio na str. 23, 24, 25 i 26 obrazloženja prvostepene presude, te izložio i primjedbe stranaka na nalaz vještaka. Takođeje navedeno da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 8 ZPP dao ocjenu svih izvedenih dokaza.
20. Po mišljenju Okružnog suda neosnovan je navod apelanta da je nalaz vještaka nejasan, konfuzan, protivan utvrđenim činjenicama i okolnostima. Naime, ukazano je da je vještak u svom nalazu iz 2007. godine i dopuni nalaza iz 2008. godine, kod kojeg je ostao u cijelosti na raspravi održanoj pred tim sudom 17. decembra 2012. godine, obrazložio primjedbe stranaka. Po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je u obrazloženju presude iscrpno izložio sve okolnosti vezane za predmetno vještačenje, te potom prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke imajući u vidu da je vještak procjenu izvršenih radova odnosno njihovu vrijednosti utvrdio po tržišnim cijenama u momentu izrade nalaza a u skladu sa normativima koji su važeći u građevinarstvu i po Posebnim uzansama o građenju. Takođe po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je naveo propis na osnovu kojeg je zasnovao svoju odluku o tužbenom zahtjevu a to je odredba člana 210 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
21. Dalje je Okružni sud našao da je navod apelanta da je vještak građevinske struke samoinicijativno izlazio na lice mjesta suprotan sadržaju zapisnika Osnovnog suda od 26. marta 2007. godine, sastavljenog na licu mjesta, u prostorijama poslovnog objekta „XL“, uz prisustvo vještaka građevinske struke, punomoćnika tužioca, apelanta lično i njegovog punomoćnika. Ukazano je da je u zapisniku konstatovano da se uz saglasnost stranaka daje zadatak vještaku da u svom nalazu uradi procjenu objekta po zaključenju ugovora, te vrstu, opis i vrijednost izvršenih radova u cijelom objektu, a navedeni zapisnik je potpisan lično od strane apelanta pa su po mišljenju Okružnog suda neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je vještak samoinicijativno izlazio na lice. Po ocjeni Okružnog suda svi istaknuti žalbeni prigovori apelanta u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva (stav I izreke prvostepene presude) su neosnovani i prvostepena presuda u tom dijelu nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava kako to apelant pogrešno ukazuje žalbom.
22. Okružni sud je ocijenio da je apelantova žalba osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka. S tim u vezi je navedeno da apelant potražuje isplatu zakupnine u visini od 404.000,00 KM a dosuđen mu je iznos od 19.950,00 KM. Nalazeći da je apelant uspio u parnici sa 5%, te da po ispostavljenom troškovniku traži isplatu iznos od 58.745,00 KM, Okružni sud je, imajući u vidu procentualni uspjeh po njegovom zahtjevu, utvrdio da apelantu pripadaju troškovi u iznosu od 2.962,25 KM.
23. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 87 0 P 000440 13 Rev 2 od 27. marta 2014. godine djelimično usvojio, te preinačio obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke prvostepene presude) tako što se dosuđeni iznos od 337.785,33 KM snižava na iznos od 253.339,00 KM. Ukinuta je drugostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu za isplatu zakupnine za period od 1. septembra 2009. godine do 31. januara 2013. godine i u pogledu odluke o parničnim troškovima, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
24. U obrazloženju revizione presude se navodi da je Osnovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 17, 26, 210 i 277 ZOO. Dalje je navedeno da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz kojeg razloga se revizija apelanta ukazuje djelimično osnovanom. S tim u vezi je navedeno da je vještak građevinske struke u dopuni nalaza iz aprila 2008. godine procijenio vrijednost građevinskih radova izvedenih od kupovine objekta pa do izrade nalaza, prema prosječnim cijenama u vrijeme izrade dopunjenog nalaza. Vještak je u dopuni nalaza pojedinačno naveo vrstu radova izvedenih po etažama objekta (od podruma do krovne konstrukcije i uređenja vanjskog prostora), tako što je za svaki rad izračunao količinu izvedenih radova, pojedinačnu cijenu koja je u sebi sadržavala prosječnu vrijednost rada i materijala i ukupnu cijenu. Ukazano je da se iz nalaza jasno vidi na koji način je vještak došao do obračunate vrijednosti izvedenih radova u svakom dijelu objekta odnosno do ukupno utvrđene vrijednosti od 876.930,90 KM.
25. Vrhovni sud je naveo da je pri utvrđivanju ukupne vrijednosti izvedenih radova prvostepeni sud pravilno postupio kada je iznos od 876.930,90 KM umanjio za “vrijednost ostalih troškova u vezi objekta” u iznosu od 36.729,24 KM jer taj iznos ne predstavlja vrijednost izvedenih radova. Takođe po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno analizirao nalaz kada nije prihvatio da u vrijednost izvedenih radova uračuna i dodanih “cca 30.000. 00 KM” koje je vještak izračunao na bazi “eventualno izostavljenih ili neuračunatih, a vjerovatno izvedenih radova”. Na utvrđenu osnovu vrijednosti izvedenih radova u iznosu od 640.201,00 KM pravilno je dodat iznos od 9.103,00 KM plaćen na ime poreza na promet i iznos od 26.266,70 KM plaćen na ime uređenja građevinskog zemljišta, jer oni predstavljaju nužne troškove čijim plaćanjem se ostvaruje preduslov za zakonito izvođenje građevinskih radova. Na taj način je po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio da ukupno ulaganje u izgradnju objekta iznosi 675.570,66 KM.
26. Ukazano je da se osnovano u reviziji navodi da je sam tužilac-protivtuženi ukazao da je za izvođenje građevinskih radova, zajednički ovlašteni punomoćnik stranaka Branislav Ristić, sklapao ugovore sa privatnim poduzetnicima u namjeri da troškovi izgradnje budu manji. Istaknuto je da je na tu okolnost tužilac izveo relevantne dokaze koje je Vrhovni sud detaljno naveo u obrazloženju svoje presude (str. 5 i 6 presude).
27. Po mišljenju Vrhovnog suda revizija apelanta pravilno ukazuje da vještak pri izradi nalaza nije cijenio navedene ugovore što je opravdavao postavljenim zadatkom od strane suda koji nije naložio ocjenu ovih ugovora. Međutim ukazano je da se na ročištu od 17. decembra 2012. godine vještak izjasnio da bi izvođenje radova u “privatnoj režiji trebalo da bude jeftinije za 20% pa čak i 30%” od cijena koje je on naveo u svojoj dopuni nalaza.
28. Vrhovni sud je ukazao da tokom postupka tužilac nije izvodio materijalne dokaze na okolnosti nabavke građevinskog ili drugog materijala odnosno proizvoda i elementa, ugrađenih u objekat (količina, cijena), iako je očigledno da se radi o materijalima čija je vrijednost jako velika, kada se ima u vidu utvrđena vrijednost iz dopune nalaza vještaka. Istaknuto je da je prilikom utvrđivanja vrijednosti građevinskih radova izvedenih na objektu stranaka vještak pošao od prosječnih cijena rada i građevinskog materijala našavši da kvalitet materijala i radova odgovara normativima gradnje.
29. Navedeno je da je apelant isticao da vještak nije dokazao na osnovu kojih pribavljenih cijena je utvrdio cijene koje je naveo u nalazu, ali da nije pružio dokaz da su prikazane cijene nerealne odnosno da ne odgovaraju prosječnim cijenama u mjestu izgradnje objekta. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda, kada se primjeni pravilo o teretu dokazivanja, utvrđenu vrijednost izvedenih radova od 675.570,66 KM treba umanjiti za 25% (prosjek između 20% i 30% niže cijene koštanja zbog izvođenja radova u privatnoj režiji), odnosno za iznos od 168.892,00 KM, čime se dolazi do iznosa vrijednosti izvedenih radova od 506.678,00 KM. Ovaj iznos treba podijeliti na jednake dijelove prema suvlasničkim dijelovima stranaka od po 1/2 čime se zahtjev iz tužbe ukazuje djelimično osnovanim za iznos od 253.339,00 KM.
30. Po mišljenju Vrhovnog suda na ovaj dosuđeni iznos prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 186 i člana 277 stav 1. ZOO kada je zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana izrade dopunskog nalaza po vještaku građevinske struke, a ne od dana presuđenja. Ovo stoga, što je od izrade dopunskog nalaza (1. april 2008. godine) do donošenja prvostepene presude (26. mart 2013. godine), protekao dug vremenski period (5 godina), koji samim svojim trajanjem podrazumijeva, bar u izvjesnoj mjeri, promjenu okolnosti koje utiču na utvrđivanje visine naknade materijalne štete. Vrhovni sud je naveo da je opće poznata je činjenica da ovako dug vremenski period u robnim i novčanim tokovima, pa i bez većih ekonomskih poremećaja, dovodi do promjene najčešće porasta pojedinih cijena roba i usluga.
31. Vrhovni sud je naveo da proizilazi dokazanim da je apelant u izgradnju objekta uložio 80.000,00 KM. Dalje je ukazano da se ne može prihvatiti revizioni prigovor apelanta da je ukupni dug apelanta po osnovu izvršenih ulaganja 53.500,00 KM. Navedeno zbog toga što iz iskaza svjedoka proizilazi da je usmeni razgovor o sravnjenju ulaganja vođen poslije otvaranja diskoteke (otvorena 1. maja 2004. godine), a utvrđeno je da su radovi na objektu izvođeni i nakon tog vremena sve do 23. marta 2005. godine, kada je nadležna inspekcija, po zahtjevu apelanta, zabranila njihovo dalje izvođenje.
32. Takođe po mišljenju Vrhovnog suda bez osnova su revizioni navodi apelanta o tome da se ne može prihvatiti ulaganje koje je vještak izračunao na bazi “eventualno izostavljenih ili neuračunatih," a vjerovatno izvedenih radova” u visini od “cca. 30.000,00 KM”. S tim u vezi je navedeno da je vještak objasnio upotrijebljene izraze iz nalaza “znatno velikom obimu”, „velikom obimu” i „izvjesnom obimu”, pojašnjavajući da se radi o opisu količine izvedenih radova u odnosu na njihovu potpunu završenost, te da to ne utiče na pravilnost nalaza jer je vještak i u tim radovima pojedinačno utvrdio vrstu, količinu i vrijednost izvedenih radova.
33. Navedeno je da je apelant tokom postupka, a i u reviziji, iznosio tvrdnju da je tužilac izvodio radove bez njegove saglasnosti, ali nije dokazao o kojim radovima je riječ. Stoga po mišljenju Vrhovnog suda, nema povrede odredbe čl. 14, 15 i 16 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima [tim odredbama su regulisana prava suvlasnika]. Po mišljenju Vrhovnog suda na pravilnost odluke ne utiče to što se drugostepeni sud pozvao na odredbe člana 210 i 214 ZOO iako se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom obogaćenju na strani apelanta već o njegovoj obavezi ispunjenja ugovora o zajedničkoj kupovini i ulaganju.
34. Dalje je Vrhovni sud naveo da se ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da tužilac nije dokazao osnov svog potraživanja, te da je u tom dijelu drugostepena presuda pravilna u odnosu na dosuđujući dio odluke o protivtužbenom zahtjevu.
35. U vezi sa zakupom disko bara u predmetom objektu Vrhovni sud je ukazao da su uvidom u zaključeni ugovor nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je taj ugovor zaključen na određeno vrijeme za period od 1. avgusta 2004. godine do 31. jula 2009. godine, te da je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 350,00 KM trebalo da se plaća tromjesečno. Ukazano je da je apelant u svom iskazu navodio da je stvarno dogovorena visina zakupnine u iznosu od 4.000,00 KM, te da su se dogovorili da u ugovoru bude naveden iznos od 700,00 KM “zbog manjeg poreza”, ali da je u ugovoru naveden iznos zakupnine od 350,00 KM. U vezi sa sastavom ugovora u kome je navedena zakupnina u visini od 350,00 KM, apelant je naveo da je taj ugovor sačinjen kod advokata bez njegovog prisustva, a da je tek pri potpisivanju ugovora reagovao na ovaj navedeni iznos i da je prihvatio ono što mu je rekao Branislav Ristić (“da je to zbog poreza i da se ne brine da će njemu biti isplaćeno ugovorenih 4.000,00 KM”). Vrhovni sud je istakao da je zaista teško prihvatiti da apelant koji je radni vijek proveo u SR Njemačkoj, tako olako prihvatio tvrdnje da će mu biti isplaćivana 10 puta veća suma od one koja je navedena u ugovoru, a istovremeno zna da su nastupili problemi u međusobnim odnosima, kako u vezi obima ulaganja, tako i u vezi sa samim korištenjem objekta.
36. Vrhovni sud je naveo da u ovakvim okolnostima nema povrede odredbe člana 8 ZPP kada su nižestepeni sudovi ocijenili da iz izvedenih dokaza od strane apelanta ne proizilazi dokazanim da je ugovorena visina zakupnine u iznosu od 4.000,00 KM mjesečno, već da je tužilac dokazao da je ugovorena ona zakupnina koja je navedena u ugovoru. Ukazano je da zakupljeni dio prostora koji predstavlja posjed apelanta iznosi 232 m2 (po nalazu vještaka) i da životna i ekonomska logika ukazuju da je ugovorena zakupnina neadekvatna. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda pitanje da li je zakupnina zaista ugovorena u iznosu od 4.000,00 KM mjesečno ne može se riješiti primjenom logičnog posmatranja i zaključivanja, već pravilom tereta dokazivanja, a to je morao dokazati apelant, a što nije učinio.
37. Vrhovni sud je naveo da nije osnovano pozivanje revizije na povrede odredi člana 12 i 17 ZOO, kao ni ukazivanje na pogrešnu primjenu odredbi člana 99 i 100 ZOO, vezano za zaključeni ugovor o zakupu. Ukazano je da je predmetni ugovor sačinjen nakon što su se stranke dogovorile o bitnim elementima ugovora. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda revizija apelanta osnovano ukazuje da je drugostepena odluka nepravilna u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu apelanta kojim je potraživana isplata zakupnine za period od 1. septembra 2009. godine do 31. januara 2013. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su redovni sudovi u konačnoj odluci zanemarili nespornu činjenicu da je prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji objekta apelant isplatio prodavcima na ime kupoprodajne cijene iznos od 200.000,00 „DM“ a tužilac iznos od 80.000,00 „DM“. Smatra da je tužilac trebao investirati iznos od 120.000,00 „DM“ da bi ulaganja u startu bila ista. Ako se tome doda utvrđena činjenica o naknadnom investiranju apelanta u izgradnju objekta u iznosu od 80.000,00 „DM“ to znači da je tužilac morao investirati 200.000,00 „DM“ da bi ulaganja bila ista. Ukazuje da je vještak samoinicijativno sa svjedokom tužioca izlazio na lice mjesta uzimao potrebne podatke za izradu dopunskog nalaza i mišljenja, a da o toj radnji nije obaviješten ni sud niti apelant. Smatra da je takvim propustom povrijeđeno načelo jednakosti postupanja odnosno ravnopravnosti učesnika u postupku odnosno kontradiktornosti postupka. Po mišljenju apelanta nalaz i dopunski nalaz i mišljenje vještaka su proizvoljni, pristrasni i neobjektivni slijedom čega su i utvrđenja sudova u odnosu na činjenično stanje proizvoljna. Po mišljenju apelanata nije moguće prihvatiti stavove redovnih sudova da je zakupnina ugovorena u iznosu od 350,00 KM kada je tužilac na raspravi od 25. januara 2013. godine potvrdio da je „vođen razgovor o sniženju kirije pred nekim drugim licima“. Dalje navodi da je vještačenje obavljeno od strane vještaka koji se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka. Ukazuje da Vrhovni sud ne navodi ni jednu relevantnu odredbu ZOO na osnovu koje je donesena presuda o obavezi apelanta na isplatu iznosa iz izreke presude. Također, smatra da ni odluka o kamati nije pravilna budući da se ona određuje u smislu člana 189 ZOO prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
b) Odgovor na apelaciju
39. Vrhovni sud je naveo da su razlozi izneseni u apelaciji neosnovani, te da je apelant nezadovoljan konačnom odlukom suda, ali da ne nudi dokaze o navodno počinjenim povredama na kojima zasniva podnesenu apelaciju. Ukazano je da apelacija predstavlja ponavljanje činjeničnog stanja predmeta onako kako ga posmatra apelant. Po mišljenju Vrhovnog suda u osporenoj presudi su jasno i detaljno obrazloženi razlozi kojima se ovaj sud rukovodio u donošenju odluke, te da nije došlo do proizvoljne primjene prava kao ni povrede apelantovih ustavnih prava koja navodi u apelaciji. Istaknuto je da se apelacija bavi valjanošću ocjene pojedinih izvedenih dokaza na način koji je suprotan ocjeni datoj u revizionoj odluci, te da apelant osim subjektivne ocjene dokaza ne ukazuje na postojanje opravdanog razloga zbog kojeg bi se ocjena koju je dao revizioni sud mogla da smatra proizvoljnom.
40. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju drugostepene presude, te da odlukom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji.
41. Osnovni sud je naveo da je predmetni postupak proveo poštujući norme procesnog prava, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne norme materijalnog prava. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava koja navodi u apelaciji.
42. Tužilac smatra da su navodi apelacije netačni, neargumentirani i paušalni jer su sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporenih odluka tako da nema povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
43. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Član 17.
(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.
44. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), relevantne odredbe glase:
Član 3.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u toku postupka.
Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima.
Član 5.
Svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Samo kad je to ovim zakonom određeno, sud je ovlašten da odluči o zahtjevu o kome protivnoj stranci nije bila pružena mogućnost da se izjasni.
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 94. stav 1.
Na pripremnom ročištu sud će rješenjem odrediti:
1) dan i čas održavanja glavne rasprave;
2) pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi;
3) dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;
4) lica koja će biti pozvana na glavnu raspravu.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
VI. Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 000440 13 Rev 2 od 27. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 7. juna 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
49. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: […]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom
51. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
52. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na isplatu obaveza vezanih za realizaciju ugovoru o zajedničkoj kupovini i građevinskim ulaganjima izvršenim u kupljeni prostor te isplate zakupnine, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
53. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
54. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
55. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u konačnici Vrhovni sud djelimično uvažio apelantovu reviziju i preinačio nižestepene presude u dosuđujućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu na način što je umanjio dosuđeni iznos tužiocu-protivtuženom na 253.339,00 KM (po osnovu ulaganja u izgradnju predmetnog objekta) dok je u dijelu odluke o apelantovom protivtužbenom zahtjevu za isplatu zakupnine za period od 1. septembra 2009. godine do 31. januara 2013. godine i odluke o parničnim troškovima predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci detaljno naveo činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te da je njihovom analizom došao do zaključka o vrijednosti izvedenih radova na predmetnom objektu. Pri tome je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom obogaćenju već o obavezi ispunjenja ugovora o zajedničkoj kupovini i ulaganju. Dakle, Vrhovni sud je uputio na opšti princip ispunjenja ugovorne obaveze iz člana 17 ZOO. U navedenom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku dovoljno jasno obrazložili zbog čega nisu mogli prihvatiti apelantove tvrdnje da je ugovorena zakupnina u konkretnom slučaju iznosi 4.000,00 KM mjesečno. Naime, u pogledu navedenog Ustavni sud primjećuje da apelant u predmetnom postupku nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi opovrgli tvrdnju tužioca-protivtuženog da zakupnina predmetnog objekta iznosi 350,00 KM mjesečno kako je to i navedeno u ugovoru o zakupu. U navedenom obrazloženju redovnih sudova, suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.
56. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnosti nalaza vještaka Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi dali veoma jasne i detaljne razloge zbog čega su prihvatili nalaz i dopunu nalaza vještaka, kao i zbog čega smatraju da su navedeni nalazi urađeni u skladu sa pravilima struke odnosno normativima važećim u građevinarstvu i Posebnim uzansama o građenju. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da su parnične stranke imale mogućnost da stave primjedbe na nalaz i dopunu nalaz ovog vještaka što su i učinile te je vještak na raspravi pred prvostepenim sudom detaljno obrazložile primjedbe stranaka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku tražio vještačenje po novom vještaku, ali da je to učinio tek na ročištu za glavnu raspravu, što je suprotno odredbi člana 94 ZPP, te da u konkretnom slučaju nije bilo izuzetka u smislu člana 102 stav 2 ZPP zbog kojeg bi apelantu bilo dozvoljeno izvođenje tog dokaza i na ročištu za glavnu raspravu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali i jasne razloge o tome zbog čega su neosnovani navodi apelanta o tome da je vještak samoinicijativno izlazio na lice mjesta ukazujući da su takvi apelantovi navodi suprotni zapisniku Osnovnog suda od 26. marta 2007. godine, koji je sačinjen na licu mjesta uz apelantovo prisustvo, te koji je apelant potpisao. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani, te da ni u ovom dijelu nema bilo kakve proizvoljnosti u osporenim odlukama redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku apelant tražio izuzeće vještaka zbog nepristranog postupanja, te da je sa takvim zahtjevom odbijen rješenjem Osnovnog suda od 17. septembra 2012. godine. Dakle, proizilazi da je apelant u predmetnom postupku tražio izuzeće vještaka zbog nepristranog postupanja, ali ne i zbog toga što se radi o vještaku koji se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, kako to apelant navodi u apelaciji. Naime, apelant u apelaciji ničim ne ukazuje da je ove navode isticao u redovnom postupku iz čega proizlazi da ih po prvi put iznosi u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u ovakvim slučajevima, kada apelanti određene navode po prvi put ističu u apelaciji, Ustavni su ističe da ove navode apelant ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom s obzirom da ih je trebao koristiti u toku postupka pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. i AP1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
57. U odnosu da dosuđivanje zatezne kamate Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge zbog čega je zateznu kamatu trebalo dosuditi od momenta sačinjavanja dopunskog nalaza, a ne od momenta presuđenja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu prema kojoj se zatezna kamata kod materijalne štete dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana presuđenja, kako to apelant navodi u apelaciji (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07). Pri tome Ustavni sud naglašava da je vrijeme nastanka štete faktičko pitanje koje redovni sud treba da utvrdi u svakom konkretnom slučaju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1177/07 od 14. oktobra 2005. godine, stav 35 dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelant osim navoda da je zateznu kamatu trebalo dosuditi od dana presuđenja, kako je tvrdio i u postupku pred redovnim sudovima, u apelaciji nije problematizirao kada je u konkretnom slučaju nastala šteta, te s tim u vezi računanje zatezne kamate. Prema tome, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
58. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca-protivtuženog pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant u predmetnom postupku imao stručnu pomoć advokata, te da je u toku cijelog postupka imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima tužioca-protivtuženog čime je zadovoljen princip „jednakosti oružja“ kao važan segment prava na pravično suđenje. Dakle, iz osporenih presuda redovnih sudova, suprotno navodima apelanta, ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način u predmetnom postupku stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca-protivtuženog, te da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela jednakosti strana u postupku i načela kontradiktornosti postupka.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
60. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, kao ni na kršenje principa jednakosti strana u postupku i principa kontradiktornosti, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
62. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
63. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman