Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4240/14 (I. A.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 10
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 66
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4240/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4240/14, rješavajući apelaciju Ibrahima Ahmetkadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Ahmetkadića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 V 025066 13 Gž 2 od 24.
jula 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 025066 12 V 2 od 31 decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ibrahim Ahmetkadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnio je 17. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 V 025066 13 Gž 2 od 24. jula 2014. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 025066 12 V 2 od 31. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo zatraženo je 10. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili u periodu od 16. novembra do 9. decembra 2016. godine, dok JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Živinica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/4 31-3492/06 od 16. juna 2010. godine „sa klauzulom pravomoćnosti sa danom 6.12.2010. godine“ eksproprirane su nekretnine, apelantovo vlasništvo, preciznije označene u navedenom rješenju (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u korist JP Elektroprivreda BiH d.d.-Sarajevo Zavisno društvo rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) u svrhu proširenja - izgradnje vanjskog odlagališta „Zapad“ za potrebe rudnika „Dubrava“. Budući da između stranaka nije postignut sporazum o naknadi za predmetne nekretnine (zapisnik od 25. maja 2010. i 7. decembra 2010. godine), utvrđeno je da apelantu kao ranijem vlasniku pripada pravo na pravičnu naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku, nakon pravomoćnosti ovog rješenja.
Vanparnični postupak za utvrđivanje naknade
6. Kako proizlazi iz činjenica predmeta, Općinski sud je u predmetnom vanparničnom postupku održao pripremno ročište 17. februara 2011. godine, te raspravu 27. juna 2011. godine.
7. Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 V 025066 10 V od 16. novembra 2011. godine, donesenim u postupku određivanja pravične naknade za eksproprirane nekretnine „v.s 500.000,00 KM“, odredio pravičnu naknadu za apelantove eksproprirane nekretnine, i to (stav I izreke): za nekretninu zvanu „Tukovi“ kuća (u iznosu od 61.544,24 KM) i dvorište (u iznosu od 12.500,00 KM), preciznije označenu u izreci presude, u ukupnom iznosu za te nekretnine 74.044,24 KM; za nekretninu zvanu „Tukovi“ voćnjak iznos od 64.120,00 KM; za uništena šumska stabla iznos od 1.789,00 KM; za uništena ukrasna stabla iznos od 818,00 KM; za uništena stabla voćki 9.459,60 KM; te za uništenu živu ogradu iznos od 1.200,00 KM. Stavom II izreke je utvrđeno da je ukupna naknada za eksproprirane nekretnine iznos od 151.430,80 KM počev od 18. novembra 2011. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. novembra 2011. godine. Određeno je da je protivnik predlagača (stav III izreke) dužan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.481,11 KM. Na osnovu izvedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je apelant posjednik predmetnih nekretnina, koje se potpuno ekspropriraju u korist protivnika predlagača. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 45. stav 1. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE) propisano da se naknada za eksproprirane nekretnine, po pravilu, određuje davanjem druge odgovarajuće nekretnine u istoj općini ili gradu koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se eksproprira, kojom se vlasniku nekretnine koja se eksproprira omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu. Međutim, kako iz iskaza protivnika predlagača proizlazi da nema na raspolaganju drugu nekretninu koju bi apelantu dao kao naknadu za njegove eksproprirane nekretnine, to su se stranke saglasile da se naknada za eksproprirane nekretnine odredi u novcu, te je ona i određena shodno nalazu vještaka (geodetske, poljoprivredne, šumarske i građevinske struke), te podataka Komisije za procjenu nekretnina i Porezne uprave.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i protivnika predlagača izjavljenim protiv Rješenja Općinskog suda od 16. novembra 2011. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 V 025066 12 Gž od 25. maja 2012. godine žalbe djelimično uvažio i prvostepeno rješenje ukinuo u dijelu u kome je određena naknada za ekspropriranu predmetnu nekretninu zvanu „Tukovi“ kuća i dvorište u ukupnom iznosu od 74.044,24 KM, odnosno prvostepeno rješenje je ukinuto „preko ukupnog iznosa od 77.386,56 KM do ukupno dosuđenog iznosa od 151.430,89 KM s kamatom na taj iznos“, kao i u dijelu koji se odnosi na troškove i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dužan u ponovnom postupku postupiti po uputama ovog suda u pogledu ukinutog dijela pobijanog rješenja i utvrditi da li apelantu pripada naknada za eksproprirani objekt - kuću, zemljište - dvorište koje se nalazi ispred tog objekta, te izvršiti ocjenu apelantovih navoda u odnosu na primjenu odredbe člana 47. ZE u pogledu apelantovih ličnih i porodičnih prilika kao korektiva uvećanja utvrđene naknade, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka. Osporene odluke
9. Postupajući u ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 V 025066 12 V 2 od 31. decembra 2012. godine odredio da apelantu pripada pravična naknada za ekspropriranu nekretninu zvanu „Tukovi“ - zemljište ispod kuće, preciznije označeno u stavu I izreke rješenja u iznosu od 11.200,00 KM koji mu je protivnik predlagača dužan isplatiti sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2012. godine. Stavom II navedenog rješenja odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu za kuću koja se nalazi na nekretnini zvanoj „Tukovi“, preciznije označenoj u izreci rješenja, dok je stavom III apelant odbijen sa zahtjevom za uvećanje ukupno dosuđenog iznosa naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika kao korektiva uvećanja utvrđene naknade za eksproprirane nekretnine pojedinačno navedene kao u izreci rješenja. Stavom IV rješenja utvrđeno je da je protivnik predlagača dužan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.050,27 KM, dok je stavom V odbijen kao neosnovan zahtjev protivnika predlagača za naknadu troškova postupka u iznosu od 150,00 KM.
10. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je postupajući u ponovnom postupku održao ročište, te je na osnovu ranije provedenih dokaza, podataka o tržišnoj vrijednosti predmetnih nekretnina dostavljenih od Porezne uprave Kantonalnog ureda Tuzla - Porezna ispostava Živinice od 15. juna 2011. godine, posebno cijeneći nalaze i mišljenja vještaka geodetske struke od 3. marta 2011. godine i vještaka poljoprivredne struke od 15. marta 2011. godine, utvrdio da apelantu pripada visina naknada za eksproprirane predmetne nekretnine kao u stavu I izreke rješenja u iznosu od 11.200,00 KM. Naime, uvidom u rješenje SO Živinice od 12. septembra 1978. godine Općinski sud je utvrdio da je apelant 18. maja 1978. godine podnosio zahtjev nadležnoj službi za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju vikend kuće i taj apelantov zahtjev je odbijen zato što se navedena nekretnina nalazi unutar granica odlagališta rudnog polja „Južna sinklinala“, a da mu je rješenjem od 27. augusta 1985. godine data urbanistička saglasnost za sanaciju kuće s rokom važenja od godinu dana. Dalje, iz iskaza svjedoka i ostalih materijalnih dokaza proizlazi da je apelant predmetni objekt - kuću gradio u periodu od 1981. do 1982. godine, da za njegovu gradnju nikad nije dobio ni urbanističku niti građevinsku dozvolu, pa je na osnovu odredbi člana 45. stav 2. ZE Općinski sud zaključio da mu ne pripada naknada za objekt koji je bespravno izgrađen. U tom smislu, kako na predmetnom zemljištu nije predviđena gradnja, također je utvrđeno da se navedeno zemljište ne može smatrati građevinskim zemljištem, već poljoprivrednim, pa je vještačenjem vještaka poljoprivredne struke određeno da apelantu za njega pripada naknada u iznosu od 12,00 KM po 1 m . Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za primjenu odredbe člana 47. ZE (lične i porodične prilike kao korektiv uvećanja utvrđene naknade), pri tome cijeneći činjenicu da iako je apelant invalid I grupe sa 100% invaliditetom, njemu ne pripada navedeni korektiv uvećanja utvrđene naknade budući da posjeduje drugu stambenu jedinicu, a predmetno zemljište je koristio kada ne radi, tj. jer je bio u radnom odnosu, te s obzirom da apelant po osnovu invaliditeta ostvaruje odgovarajući prihod - invalidninu prema rješenju Centra za socijalni rad Tuzla. Odluku o troškovima postupka koji pripadaju apelantu Općinski sud je donio primjenom odredbi člana 66. ZE i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/05 od 23. marta 2005. godine) koje se odnose na troškove zastupanja apelanta po punomoćniku, a prema precizno navedenim radnjama u obrazloženju rješenja. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu, koji je „tražio iznos od 500.000,00 KM, a ukupna naknada je 88.586,61 KM“ na ime troškova postupka pripada iznos od 1.050,27 KM s obzirom na to da je u predmetnom postupku uspio sa 17,71%.
11. Kantonalni sud je Rješenjem broj 33 0 V 025066 13 Gž 2 od 24. jula 2013. godine, odlučujući o žalbama apelanta i protivnika predlagača izjavljenim protiv rješenja Općinskog suda od 31. decembra 2013. godine, žalbe stranaka odbio kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrdio. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 45. stav 2. ZE, kojom je propisano da za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu da mu pripada naknada za kuću. Stoga, u situaciji kada apelantu kao bespravnom graditelju ne pripada pravo na novčanu naknadu za predmetnu kuću, Kantonalni sud, također, smatra pravilnim stav prvostepenog suda da se i zemljište na kojem se nalazi predmetna kuća i zemljište ispred kuće (dvorište) ne može smatrati građevinskim zemljištem, već da ono ima karakter poljoprivrednog zemljišta, na osnovu čega je vještačenjem vještaka poljoprivredne struke utvrđeno da apelantu za navedeno zemljište pripada naknada u visini od 11.200,00 KM. Kantonalni sud, također, smatra pravilnim stav prvostepenog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev da mu pripada pravo na uvećanu visinu utvrđene naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika budući da je lice sa invaliditetom jer smatra da navedena činjenica, sama po sebi, ne predstavlja osnov za primjenu odredbe člana 47. ZE. U vezi s tim je istaknuto da navedena okolnost u konkretnom slučaju nije od bitne važnosti za apelantovu materijalnu egzistenciju u situaciji kada on po tom osnovu ostvaruje invalidsku penziju jer posjeduje stan u Tuzli u kojem je živio i ranije dok se nalazio u radnom odnosu, odnosno jer apelant ničim nije dokazao da mu predmetne nekretnine predstavljaju izvor materijalne egzistencije. Dalje, Kantonalni sud je odbio apelantove žalbene navode kojim pobija odluku o troškovima postupka, tvrdeći da su mu oni trebali biti dosuđeni u većem iznosu zbog označene vrijednosti predmeta u iznosu od 500.000,00 KM jer, prema ocjeni tog suda, ovi apelantovi navodi nemaju uporište u propisima kojima su regulirana prava i visina naknade troškova parničnog, odnosno vanparničnog postupka. U vezi s tim je ukazano da je naknada troškova dosuđena primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH koji propisuje limit za pojedine radnje advokata u visini prosječne plaće u FBiH u vrijeme obavljanja tih radnji. Suprotno žalbenim navodima protivnika predlagača, Kantonalni sud, također, smatra da je apelantu primjenom odredbe čl. 46, 53. i 64. ZE, kao i podataka Komisije za procjenu nekretnina Porezne uprave Tuzla, Porezna ispostava Živinice od 15. juna 2011. godine dosuđena pravična naknada za eksproprirano poljoprivredno zemljište. Stoga je Kantonalni sud, primjenom odredbe člana 235. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u vezi sa članom 2. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), odlučio kao u izreci rješenja.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine revizije apelanta i protivnika predlagača izjavljene protiv rješenja Kantonalnog suda od 24. jula 2013. godine odbio kao neosnovane. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant u reviziji ukazao da se osporena presuda zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da mu pripada pravo na naknadu za ekspropriranu kuću. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant predmetnu kuću počeo graditi 1981. godine do 1982. godine, da je prije izgradnje kuće tražio građevinsku dozvolu za njezinu gradnju, koju nije dobio zato što se zemljište na kome je namjeravao graditi kuću nalazi unutar granica odlagališta rudnog polja „Južna sinklinala“. S obzirom na to da apelant ne posjeduje građevinsku dozvolu, Vrhovni sud je ukazao da apelantu kao bespravnom graditelju prema odredbama člana 45. stav 2. ZE ne pripada pravo na pravičnu naknadu za predmetnu kuću. Navedeno je da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant predmetnu kuću koristio kao vikendicu, te da posjeduje stan u Tuzli, gdje je bio zaposlen. Vrhovni sud je također ukazao da apelant nema pravo na uvećanu visinu naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika, te smatra da je Kantonalni sud osporenom odlukom pravilnom primjenom materijalnog prava odbio navedeni apelantov zahtjev. Također je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojima pobija visinu dosuđene naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište, za koju smatra da je utvrđena na osnovu pravilno izvedenih dokaza (cijeneći podatke Komisije za procjenu nekretnina i Porezne uprave od 15. juna 2011. godine, te na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne i geodetske struke). Vrhovni sud je nadalje istakao da smatra pravilnom odluku nižestepenog suda o visini zakonske zatezne kamate, ukazujući da se shodno odredbi člana 63. stav
1. ZE visina naknade za ekspropriranu nekretninu određuje u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja. Dakle, donošenjem sudske odluke od 31. decembra 2012. godine protivniku predlagača kao korisniku eksproprijacije je bio poznat iznos naknade koju je dužan platiti 31. decembra 2012. godine u visini od 11.200,00 KM, kada pada u docnju i kada je obavezan na taj iznos plaćati kamate do ispunjenja obaveze u skladu sa odredbom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je početak toka zakonske zatezne kamate propisan članom 70. stav 1. ZE koji se odnosi na predmetni slučaj. Prema tome apelantove tvrdnje da je dužnik u okolnostima konkretnog slučaja pao u docnju 18. februara 2007. godine, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu od značaja za nastanak njegove obaveze. Također smatra da je odluka o troškovima postupka donesena pravilnom primjenom odredbe člana 66. stav 2. ZE u vezi sa čl. 386. stav 1. i 387. stav 1. ZPP, zbog čega smatra da ne stoji kao osnovan apelantov prigovor u pogledu troškova postupka. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode protivnika predlagača vezano za visinu dosuđene naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište u iznosu od 11.200,00 KM budući da je odluka u tom dijelu donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 46. i 64. ZE, te na osnovu podataka Komisije za procjenu nekretnina Porezne uprave od 15. juna 2011. godine, kao i rezultata vještačenja koja su izvršili vještak geometar i vještak poljoprivredne struke. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da ne stoje razlozi zbog kojih su izjavljene revizije, pa je primjenom odredbe člana 248. u vezi sa čl. 254. stav 1. i 4. ZPP revizije apelanta i protivnika predlagača odbio kao neosnovane. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava jer, kako ističe, sud je bio dužan da mu isplati naknadu za predmetni objekt - kuću s obzirom da ga do momenta eksproprijacije niko nije uznemiravao u mirnom posjedu njezinog korištenja, te jer se smatra legalnim korisnikom navedenog objekta. U vezi s tim ističe da je sud došao do pogrešnog zaključka da se radi o „bespravnom graditelju“ jer nije imao građevinsku dozvolu, odnosno jer smatra da se „urbanistička saglasnost tretira kao građevinska dozvola u širem smislu riječi“. Također tvrdi da je u toku prvostepenog upravnog postupka propušteno da se s korisnikom eksproprijacije pokuša zaključiti sporazum o visini isplate naknade za eksproprirane nekretnine, odnosno jer je upravni organ „ignorirajući“ navedenu zakonsku obavezu upravni spis samo proslijedio Općinskom sudu. Apelant, također, navodi da su mu pogrešno dosuđeni troškovi postupka „po načelu uspjeha u sporu jer se postupak eksproprijacije vodi po službenoj dužnosti“, zbog čega tvrdi da su mu navedeni troškovi trebali biti dosuđeni u skladu sa Advokatskom tarifom. Osim toga, apelant ističe da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, imajući u vidu da je odredbom člana 65. Zakona o eksproprijaciji propisano da se navedeni postupak smatra hitnim, zbog čega traži isplatu naknade na ime nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM. Osim toga, apelant je ukazao da je prethodno Ustavni sud njegovu apelaciju broj AP 4175/13, koju je podnio protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda, odbacio kao preuranjenu Odlukom broj AP 3223/13 od 19. novembra 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da apelantove navode smatra neosnovanim, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u rješenju tog suda od 24. jula 2013. godine cijeneći da je doneseno na osnovu pravilne primjene materijalnog prava i uz poštovanje apelantovih prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je naveo da je predmetni postupak određivanja naknade kod tog suda pokrenut 10. decembra 2010. godine, da je prvo ročište održano 17. februara 2011. godine, da su u toku postupka provođena vještačenja po vještacima geodetske, poljoprivredne, šumarske i građevinske struke i da je svakom vještaku spis dostavljan radi potpunog uvida u dokumentaciju. Istaknuto je da je taj sud donio rješenje 16. novembra 2011. godine, ali da je to rješenje djelimično ukinuto i da je po ukinutom dijelu taj sud donio rješenje od 31.12.2012. godine. S obzirom da su u predmetnom postupku provedeni brojni dokazi, Općinski sud je istakao da apelantove navode smatra neosnovanim budući da je po predmetu postupao ažurno.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/89, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav 2.
[….] U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, za koje zakonom nije drugačije određeno.
Određivanje naknade za ekspropisane nepokretnosti Član 146.
U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.
Član 148.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.
Postupak iz prethodnog stava je hitan.
Član 149.
Sud će odrediti ročište na kom će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.
Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odrediće i vještačenje.
Član 150.
Troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika.
Član 152.
Nakon što utvrdi bitne činjenice, sud donosi rješenje kojim određuje oblik i obim, odnosno visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost.
[….]
20. U Zakonu o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 112/06, 37/07 i 110/08) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 12. stav 4.
Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.
Član 45.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini tržišne vrijednosti nekretnine koja se ekspropriše u istoj općini ili gradu, kojom se vlasniku nekretnine koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu.
Za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu.
Graditelj može poručiti zgradu i odnijeti materijal od te zgrade u roku koji odredi općinska služba za upravu, a u protivnom uklanjanje objekta će se izvršiti o njegovom trošku.
Član 46.
Ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine. Tržišna vrijednost je izrađena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija, a koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njezinog utvrđivanja.
Član 47.
Lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nekretnine uzet će se u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito ako je zbog eksproprijacije većeg dijela ili čitavog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost ugrožena njegova materijalne egzistencija, kao i u slučaju kada se zbog eksproprijacije članovi porodičnog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili. Član 53. stav 1.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.
Član 63.
Visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje se u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.
Ako je korisniku eksproprijacije predata nekretnina u posjed prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo birati da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nekretnine ili u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.
Član 64. stav 1.
Nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisanu nekretninu.
Član 66.
Troškove postupka za sporazumno određivanje naknade za eksproprisnu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije.
Troškove sudskog postupka za određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu određuje sud srazmjerno uspjehu stranaka u postupku.
Član 70.
(1) Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretninu je hitan.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 V 025066 13 Rev 2 od 8. jula 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da se radi o postupku koji je po ZE hitan, a koji je trajao neprihvatljivo dugo, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio da se utvrdi naknada za eksproprirane nekretnine pa, podržavajući svoju praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, st. 27. i 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova, tvrdeći da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizionih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi, prihvaćajući u predmetnom postupku nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, pogrešno odredili naknadu za njegovu ekspropriranu nekretninu, pri tome da su bili dužni isplatiti mu naknadu za predmetni objekt - kuću, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe čl. 45. i 53. Zakona o eksproprijaciji, te da je da je u upravnom postupku propušteno da mu se omogući da u smislu člana 46. stav 2. s korisnikom eksproprijacije zaključi sporazum o visini isplate naknade za eksproprirane nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da predmetna kuća predstavlja bespravno izgrađeni objekt, zbog čega apelantu u datim okolnostima konkretnog slučaja ne pripada naknada za taj objekt, a dato obrazloženje Ustavni sud, s obzirom na sadržaj odredbe člana 45. stav 2. ZE kojim je eksplicitno propisano: „Za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu“, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljne razloge zašto je neosnovan apelantov prijedlog za uvećanje ukupno dosuđenog iznosa naknade po osnovu ličnih i porodičnih prilika kao korektiv uvećanja utvrđene naknade za eksproprirane nekretnine. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto su zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o određivanju tržišne vrijednosti za poljoprivredno zemljište i zašto u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade za građevinsko zemljište i za predmetnu kuću. S obzirom na to Ustavni sud smatra da data obrazloženja u ovom dijelu, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova, te relevantne odredbe materijalnog prava, suprotno apelacionim navodima, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, već u potpunosti korespondiraju standardu obrazložene presude. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su predmet ovog apelacionog postupka odluke redovnih sudova donesene u vanparničnom postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, u kojem je apelant nesporno učestvovao, te da stoga u ovom postupku ne može cijeniti eventualne propuste koji su postojali u postupcima pred upravnim organima (u smislu da je u upravnom postupku propušteno da s korisnikom eksproprijacije zaključi sporazum o visini isplate naknade za eksproprirane nekretnine).
33. U pogledu apelantovih navoda kojima osporava visinu dosuđenih troškova postupka, po načelu uspjeha u sporu, Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama jasno i argumentirano obrazloženo da su ih sudovi dosudili apelantu cijeneći advokatsku tarifu, te primjenom odredbe člana 66. ZE kojom je propisano da troškove sudskog postupka za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu određuje sud razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno pojasnili zašto, i pored okolnosti da je apelant potraživao i označio kao vrijednost spora iznos od 500.000,00 KM, s obzirom na sadržaj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH koji propisuje limit za pojedine radnje advokata u visini prosječne plaće u FBiH, nije mogao dosuditi iznose koji bi korespondirali visini potraživanja. Prema tome, budući da je prema obrazloženju osporenih odluka apelantov uspjeh u predmetnom sporu utvrđen u procentu od 17,71, to Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova kada su apelantu, shodno uspjehu u parnici, primjenom citirane odredbe ZE, Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH i Advokatske tarife, dosuđeni troškovi postupka na način određen osporenim odlukama.
34. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
35. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Evropski sud je dalje ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18).
37. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je spis dostavljen Općinskom sudu 10. decembra 2010. godine, te da je predmetni postupak okončan rješenjem Vrhovnog suda od 8. jula 2014. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao tri godine i nepunih sedam mjeseci i taj period će biti predmet ocjene Ustavnog suda.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o vanparničnom postupku u okviru koga je trebalo utvrditi spornu visinu naknade za eksproprirane nekretnine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te okolnost da je tokom postupka provedeno više vještačenja, te brojni drugi materijalni i nematerijalni dokazi, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu i ta okolnost se suštinski i odrazila na dužinu predmetnog postupka.
40. Analizirajući predmetni postupak, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostepeni sud kojem je predmet dostavljen 10. decembra 2010. godine predmet odmah uzeo u rad i u roku nešto dužem od dva mjeseca održano je prvo ročište 17. februara 2011. godine. Nadalje , Ustavni sud zapaža da je u predmetom postupku prvostepeni sud odlučivao dva puta, da je prvi put o visini naknade koja pripada apelantu odlučio 16. novembra 2011. godine (dakle odluku je donio u roku kraćem od godinu dana), a drugi put, postupajući u ponovnom postupku po rješenju Kantonalnog suda od 25. maja 2012. godine kojim je njegovo rješenje djelimično ukinuto, odlučio u roku od sedam mjeseci i pet dana (31. decembra 2012. godine). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud u predmetnom postupku rješavao u dva navrata (25. maja 2012. i 24. jula 2013. godine), te da je odluke o žalbama donosio u primjerenim rokovima (prvi put u roku nešto dužem od pet mjeseci, a drugi put u roku nešto kraćem od sedam mjeseci, računajući od dana donošenja prvostepenih rješenja, a ti se rokovi, imajući u vidu odredbe koje reguliraju rokove dostavljanje žalbe na odgovor i odgovor na žalbu, ne mogu smatrati neprimjereno dugim). Nadalje proizlazi da je Vrhovni sud o izjavljenim revizijama obje strane odlučio u roku od 11 mjeseci i 14 dana (8. jula 2014. godine). Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka.
41. Stoga, posmatrajući predmetni postupak u cjelini, cijeneći okolnost da se radi o složenom predmetu Ustavni sud zapaža da dužina predmetnog postupka koji se smatra hitnim i koji je na tri sudske instance trajao tri godine i nepunih sedam mjeseci i u kojem su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka zadovoljava standard suđenja u razumnom roku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant je u apelaciji istakao da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tog prava apelant obrazlaže tvrdnjom o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Prema članu 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ u predmetnom postupku, Ustavni sud ukazuje da samim tim apelantu i ne pripada pravo na isplatu te naknade VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasna, argumentirana i na zakonu zasnovana obrazloženja u kojima nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pri čemu dužina predmetnog postupka, koji je na tri sudske instance trajao tri godine i nepunih sedam mjeseci i u kojem su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka, zadovoljava standard suđenja u razumnom roku.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud zaključuje da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman