Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4214/14 (Hotel „Bosna“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Privatizacija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4214/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4214/14, rješavajući apelaciju Hotela „Bosna“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Bosna“ a.d.
Banjaluka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007013 11 U od 29. augusta 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/475-156/10 od 7. aprila 2011.
godine i Rješenja Područne jedinice Banjaluka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 21.11/475-344/09 od 11.
februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hotel „Bosna“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. septembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 007013 11 U od 29. augusta 2013. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/475-156/10 od 7. aprila 2011. godine i Rješenja Područne jedinice Banjaluka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.11/475-344/09 od 11. februara 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičke uprave zatraženo je 12. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud, kao i Republička uprava su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 30. januara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.11/475-344/09 od 11. februara 2011. godine utvrđeno je da je Hotel „Palas“ a.d. Banjaluka stekao pravo vlasništva kupovinom državnog kapitala u ODP „Palas“ Banjaluka, čija je vrijednost utvrđena Rješenjem Direkcije za privatizaciju RS od 17. jula 2001. godine, na nekretninama preciznije određenim u izreci rješenja (stav I izreke). Stavom II izreke naloženo je Osnovnom sudu u Banjaluci - Zemljišno-knjižnom odjeljenju i Područnoj jedinici -Odjeljenju za geodetske poslove da nakon pravomoćnosti tog rješenja i uplate troškova postupka izvrše uknjižbu prava vlasništva, odnosno prava posjeda na zemljištu iz stava I izreke u korist Hotela „Palas“ a.d. Banjaluka sa 1/1 dijela. Stavom III izreke obavezan je Hotel „Palas“ a.d. Banjaluka da plati troškove upravnog postupka kako je precizirano izreci. U stavu IV izreke riješeno je da se apelantu ne priznaje svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku.
6. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je, između ostalog, navela da su se u toku ponovnog postupka pred tim organom pojavila zainteresirana lica, među kojima je i apelant, međutim da oni, kako je zaključeno, u predmetnom postupku nisu dokazali stranački legitimitet prvenstveno imajući u vidu navode iz citiranog rješenja Vrhovnog suda RS broj U-129/99 od 11. augusta 2004. godine (kojim je odbačena apelantova tužba u vezi s tvrdnjom da Hotel „Palas“ a.d. Banjaluka nije osnovan, niti privatiziran na zakonit način). U odnosu na apelantove navode da taj organ nije nadležan da donese predmetno rješenje Područna jedinica je istakla da je, imajući u vidu provedeni postupak i utvrđene činjenice, te cijeneći da je predmetna materija regulirana Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), koji je u konkretnom slučaju materijalni propis lex specialis, zaključeno da se predmetna upravna stvar rješava pred tim organom uprave čiju je stvarnu nadležnost i postupanje odredio navedeni zakon u članu 8a.
7. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/475-156/10 od 7. aprila 2011. godine obustavljen je postupak povodom žalbe Pravobranilaštva Republike Srpske (stav I izreke). Stavom II izreke odbačena je apelantova žalba jer ju je izjavilo neovlašteno lice.
8. Apelant je tužbom protiv navedenog rješenja Republičke uprave (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Odlučujući o tužbi Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 007013 11 U od 29. augusta 2013. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
9. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom Hotela ,,Palas“ a.d. Banjaluka radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet privatizacije u smislu odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji. Dalje je utvrđeno da su u predmetnom postupku pravilno raspravljene sve činjenice neophodne za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari koja, u osnovi, predstavlja okončanje procesa privatizacije. Okružni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da je tadašnji ODP Hotel ,,Palas“ osnovan 1996. godine kao preduzeće od lokalnog interesa, i to na cjelokupnoj imovini ,,Palasa“, da ga je 1998. godine Vlada RS proglasila državnim preduzećem od interesa za Republiku Srpsku, zatim da ga je 2001. godine privatizirao nadležni organ - Direkcija za privatizaciju RS kada je rješenjem od 17. jula 2001. godine odobren Program privatizacije koji je navedeno preduzeće predalo, a čiji je sastavni dio Obrazac ,,P-1“ u kojem su uneseni podaci o svim nekretninama. Dalje je istaknuto da je na osnovu takvog utvrđenja prvostepeni organ pravilno cijenio da su ispunjeni uvjeti za usvajanje zahtjeva Hotela „Palas” a.d. Banjaluka, dajući o tome valjano obrazloženje, da je u tom pravcu pravilan zaključak zauzela i tužena dajući za svoju odluku razloge koje je prihvatio i taj sud. Okružni sud je također utvrdio da je pobijanim rješenjem apelantova žalba trebala biti odbijena kao neosnovana, a ne odbačena kao izjavljena od neovlaštenog lica. Međutim, s obzirom na istovjetne pravne posljedice, navedeno utvrđenje sud nije cijenio kao razlog nezakonitosti pobijanog rješenja. U prilog navedenom, Okružni sud je također cijenio činjenicu da, prema ocjeni tog suda, apelant konkretnim upravnim postupkom nikako ne može dovesti u pitanje primjenu člana 8a. Zakona o privatizaciji, a ni pobijati podatke o početnom bilansu stanja i nekretninama Hotela ,,Palas“ koje su bile predmet privatizacije. Zaključeno je da je privatizacija državnog kapitala Hotela ,,Palas“ provedena i da je ostala na snazi, da je predmet prodaje bila sva imovina Hotela ,,Palas“, te da je konkretni postupak samo njezina posljednja etapa. Okružni sud je ukazao i na Odluku Ustavnog suda RS broj U-41/09 od 7. oktobra 2010. godine u kojoj se Ustavni sud izjasnio o ustavnosti odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji i nije doveo u pitanje ustavnost navedene odredbe.
10. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine zahtjev odbio kao neosnovan. Istom presudom apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka je odbijen kao neosnovan.
11. U obrazloženju je navedeno da je podnesenim zahtjevom apelant osporio zaključak tužene da on nema svojstvo stranke i da treba da dokazuje svoja vlasnička prava jer je on upisan u zemljišnoj knjizi kao nosilac prava korištenja na parceli označenoj kao k.č. broj 3/19, k.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporna parcela) i da mu se iz tog razloga i po tom osnovu u konkretnom postupku mora priznati svojstvo stranke. Navedeno je da je apelant istakao da sporna parcela nije mogla ni po kom osnovu, a niti po knjigovodstvenom bilansu, ni računovodstvenim standardima biti upisana u poslovne knjige kao osnovno sredstvo imovine Hotela ,,Palas“, odnosno da nije mogla biti predmet privatizacije, zbog čega su donesena rješenja i pobijana presuda nezakoniti. Vrhovni sud je dalje naveo da je Hotel „Palas“ kao zainteresirano lice u predmetnom postupku u odgovoru na apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke naveo razloge zbog kojih je apelantove navode smatrao neosnovanim.
12. Vrhovni sud je utvrdio da iz podataka spisa proizlazi da je postupak u toj upravnoj stvari pokrenut zahtjevom Hotela ,,Palas“ za utvrđivanje prava vlasništva u smislu člana 8a. Zakona o privatizaciji na nekretninama koje su bile predmet privatizacije i koje je iskazao u Programu privatizacije državnog kapitala. U odnosu na osnivanje Hotela ,,Palas“ Vrhovni sud je naveo odluku Skupštine općine Banjaluka od 21. februara 1996. godine o osnivanju ovog preduzeća kao državnog, zatim odluku istog organa od 1. jula 1996. godine o osnivanju tog preduzeća kao preduzeća od lokalnog interesa, a zatim od interesa za Republiku Srpsku prema odluci Vlade RS od 8. decembra 1998. godine.
13. Vrhovni sud je utvrdio da je apelantov prednik tada MDD ,,Bosna“ Banjaluka osporavao odluku Vlade RS o proglašenju tadašnjeg ODP Hotel „Palas“ Banjaluka kao preduzeća od interesa za Republiku Srpsku, kao i da je tužba apelantovog prednika u tom postupku odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj U-129/99 od 11. augusta 2004. godine u kojem su dati odgovori na sva sporna pitanja i apelantove prigovore. Dalje je navedeno da je na osnovu rješenja Direkcije za privatizaciju RS od 6. septembra 2000. godine, na koje se pozvao i Vrhovni sud u spomenutom rješenju, utvrđeno da je nakon podjele DP ,,Kontinental“ svih osam preduzeća nastalih tom podjelom (među kojima je i apelantov prednik) zaključilo ugovor o suvlasničkim dijelovima na objektima i zemljištu Hotela ,,Palas“, da su se nakon toga, na prijedlog Direkcije, preduzeća usaglasila da se odreknu prava vlasništva na objektima i zemljištu i da se u poslovnim knjigama vrijednost te imovine isknjiži na teret državnog kapitala, te da su preduzeća nastala podjelom DP ,,Kontinental“ Banjaluka donijela odgovarajuće odluke u vezi sa isknjižavanjem spomenute imovine. Tako je, kako je utvrdio Vrhovni sud, donesena odluka Upravnog odbora MDD Hotel ,,Bosna“ Banjaluka (apelantovog prednika) od 1. augusta 2000. godine (čiji je udio u imovini Hotela ,,Palas“ bio najveći u odnosu na ostale pravne sljednike ,,Kontinentala“), ovjerena pečatom Direkcije za privatizaciju RS. Navedenom odlukom je, kako je dalje utvrđeno, suvlasnički dio apelantovog prednika MDD „Bosna“ na nekretninama Hotela ,,Palas“ (među kojima je navedena k.č. broj 3/18, odnosno k.č. 3773 k.o. Banjaluka - novi premjer i ,,druge nekretnine“) prenesen u državno vlasništvo, dakle izvršen je prenos suvlasničkog udjela na kompletnim nekretninama izgrađenim na k.č. novog premjera broj 3773 k.o. Banjaluka (koje su predmet konkretnog postupka). Vrhovni sud je utvrdio da predmetno isknjižavanje nije bilo besteretno jer su na tom osnovu preduzeća dobila adekvatan - preračunati dodatni procenat dioničkog - privatnog kapitala, što proizlazi iz akta koji je ovjerila Direkcija broj 282-01/1999 - „Pregled učešća privatnog kapitala u strukturi osnovnog kapitala preduzeća nastalih podjelom bivšeg DP „Kontinental“.
14. Vrhovni sud je istakao da su svi istaknuti dokazi provedeni u toku prvostepenog upravnog postupka u kojem je izvršen uviđaj na licu mjesta, uz stručnu pomoć vještaka geometra koji je izvršio identifikaciju zemljišta koje je predmet zahtjeva. Iz navedenih dokaza utvrđeno je, kako je istakao Vrhovni sud, da se zemljište na kojem se nalaze objekti Hotela ,,Palas“ sastoji od k.č. broj 3/18 (upisane kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela s pravom raspolaganja Hotel ,,Palas“ a.d. Banjaluka sa 1/1 dijela) i sporne parcele (k.č. broj 3/19 upisane kao općenarodna imovina sa 1/1 dijela s pravom korištenja tadašnjeg Hotelsko-ugostiteljskog preduzeća ,,Bosna“ Banjaluka sa 1/1 dijela). Dalje je utvrđeno da obje navedene katastarske čestice prema novom premjeru zajedno čine k.č. broj 3773, upisanu kao posjed ,,Kontinentala“ hotelsko-ugostiteljsko preduzeće sa 1/1 dijela. Također je utvrđeno da prema Regulacionom planom „Centralnog područja Grada Banjaluka” predmetno zemljište čini zemljište koje služi redovnoj upotrebi objekata Hotela ,,Palas“.
15. Vrhovni sud je zaključio da su sve činjenice relevantne za odluku u toj upravnoj stvari pravilno i potpuno raspravljene u prvostepenom postupku koji je taj organ proveo u skladu s navedenom odredbom člana 8a. stav 2. Zakona o privatizaciji, pa su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i prema ocjeni Vrhovnog suda, ispunjeni uvjeti da se Hotelu ,,Palas“ kao zainteresiranom licu u smislu navedene odredbe utvrdi pravo vlasništva na predmetnom zemljištu. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je apelantu omogućeno aktivno učešće u predmetnom postupku u smislu odredbe člana 131. Zakona o općem upravnom postupku, te da nije bilo osnova da mu se u prvostepenom rješenju to svojstvo ne prizna (stav IV izreke prvostepenog rješenja). Nadalje, Vrhovni sud je istakao da nije bilo ni osnova za odbacivanje apelantove žalbe drugostepenim upravnim rješenjem budući da apelantu pravo na učešće u postupku pripada po osnovu upisa prava korištenja na spornoj parceli koja je predmet postupka. Takav postupak upravnih organa predstavlja propust, ali prema ocjeni Vrhovnog suda, zbog istovjetnih pravnih posljedica odbijanja i odbacivanja, nije takve prirode da bi bio razlog za nezakonitost tog dijela osporenog akta, kako je pravilno zaključio i nižestepeni sud.
16. Vrhovni sud je dalje istakao da apelant u konkretnom postupku ne može pobijati ranije pravomoćno okončane postupke privatizacije Hotela ,,Palas“, kako je to zaključio i nižestepeni sud. U odnosu na apelantove navode da odlukom Upravnog odbora MDD Hotel ,,Bosna“ Banjaluka od 1. augusta 2000. godine nije obuhvaćena sporna parcela koja je dokaz da se radi o njegovom vlasništvu, Vrhovni sud je utvrdio da je navedenom odlukom izvršen prenos apelantovog suvlasničkog udjela na kompletnim nekretninama izgrađenim na parceli novog premjera k.č. broj 3773 k.o. Banjaluka, a koju prema starom premjeru čine parcele k.č. broj 3/18 i sporna parcela (identifikacija koju je izvršio vještak geometar). Iz navedenog Vrhovni sud je zaključio da je izvršen prenos suvlasničkog udjela i na spornoj parceli. Vrhovni sud je utvrdio da se citirana odluka mora tumačiti u svojoj cjelokupnosti, pa bez obzira što u njoj nije navedena i sporna parcela, navedena je cijela k.č. broj 3773 (čiji je sastavni dio sporna parcela), a rečeno je ,,i drugim nekretninama“, dok je u opisnom dijelu jasno rečeno da se vrši isknjižavanje na svim objektima (starom i novom dijelu Hotela ,,Palas“), kao i na zemljištu. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da apelant nije argumentirano osporio da u svoj Program privatizacije nije unio ništa od predmetnih nekretnina, a da je po osnovu odricanja od suvlasničkog dijela Hotela ,,Palas“ povećan njegov procent dioničkog kapitala. Vrhovni sud je zaključio da apelant svoja eventualna prava na spornoj parceli može pokušati ostvariti u redovnoj građanskoj parnici tužbom koja mu stoji na raspolaganju, što je, kako je naveo, i učinio u toku trajanja predmetnog postupka. Međutim, kako je utvrdio Vrhovni sud, ta činjenica nije osnov za prekid konkretnog postupka, niti predstavlja prethodno pitanje, kako to apelant pogrešno zaključuje. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da nema povrede prava koja je apelant naveo u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da su organi uprave pogrešno zaključili da apelant nema svojstvo stranke u upravnom postupku. Dalje je naveo da je sporna parcela (k.č. broj 3/19) apelantovo vlasništvo, da je kao takva upisana u zemljišnim knjigama, da je na njoj izgrađen objekt koji nije dovršen, čiji je investitor apelant. Istakao je da spornu parcelu nije mogao privatizirati Hotel „Palas“ a. d. Banjaluka, koja nije bila njegov osnivački ulog, a niti je Hotel „Palas“ pravni sljednik HUTDP „Kontinental“, odnosno da vlasništvo nad spornom parcelom nikakvim ugovorom nije preneseno sa apelanta na drugog subjekta. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 8a. Zakona o privatizaciji jer postoji spor između apelanta (kao i drugih preduzeća) i Hotela „Palas“ u pogledu privatiziranih nekretnina, a koji se jedino može riješiti u parničnom postupku pred redovnim sudom. Istakao je da je pokrenut spor i da se parnični postupak vodi pred Okružnim privrednim sudom Banjaluka, zbog čega je, prema apelantovom mišljenju, postojala apsolutna nenadležnost kako upravnog organa tako i suda u upravnom sporu. Predložio je da Ustavni sud ukine odluku Vrhovnog suda i naloži tom sudu da donese novu odluku u skladu sa apelantovim ustavnim pravima.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju pobijane presude dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu. Posebno je istakao da apelant u apelaciji ponavlja navode zahtjeva, ukazuje na nezakonitosti rješenja donesenih u postupku privatizacije preduzeća Hotel ,,Palas“ a.d. Banjaluka, koja su pravomoćna, i takvi razlozi se ne mogu isticati u predmetnom postupku. U odnosu na razloge osporavanja odluke Upravnog odbora MDD Hotel ,,Bosna“ Banjaluka, koje ponavlja i u apelaciji, Vrhovni sud je istakao da je također dato detaljno obrazloženje, te ukazano apelantu da svoja eventualna prava na predmetnim nekretninama može ostvariti u parničnom, a ne u predmetnom postupku. Prema apelantovim navodima pokrenut je parnični postupak, ali on ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj upravnoj stvari, pa nije bilo osnova za prekid postupka, kako to apelant smatra. Istaknuto je da uknjižba prava korištenja sporne parcele u korist apelanta datira odranije, tj. prije privatizacije i prije podjele preduzeća „Kontinental“, što se zaključuje i iz samog naziva upisanog apelantovog prednika, preduzeća Hotelsko-ugostiteljsko preduzeće ,,Bosna“. Vrhovni sud je također naveo da je sporna parcela zemljište koje pripada objektu Hotela ,,Palas“, te da se apelant odrekao prava vlasništva na objektima i zemljištu pripadajućem Hotelu ,,Palas“ o čemu, osim odluke Upravnog odbora MDD Hotel ,,Bosna“ Banjaluka, svjedoči i činjenica da niko od pravnih sljednika ranijeg zajedničkog preduzeća ,,Kontinetal“, pa ni apelant spornu parcelu nije iskazao u svom Programu privatizacije. Pored toga, istaknuto je da je apelantu bilo omogućeno učešće u svim fazama postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je donošenju odluke tog organa prethodio postupak u skladu sa zakonom, te da odlukom tog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08 i 58/09) relevantne odredbe glase:
Član 8a.
(1) Na osnovu službene evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a.d. Banja Luka, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu zainteresovanog lica, izdaje uvjerenje kojim se označavaju nepokretnosti koje su u početnom bilansu stanja (aktivni bilans) iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. (2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišno-knjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu zainteresovane stranke, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka će provesti postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, prema regulacionom planu, odnosno mišljenju organa jedinice lokalne samouprave nadležnog za uređenje prostora na području za koje nije donesen regulacioni plan, donijeće rješenje kojim se utvrđuje pravo vlasništva u korist podnosioca zahtjeva.
(3) Po dostavljanju pravosnažnog rješenja iz stava 2. ovog člana, od strane organa Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, zemljišno-knjižno odjeljenje nadležnog suda i odjeljenje za katastar izvršiće njegovo provođenje u javnim registrima.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 007013 13 Uvp od 13. juna 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 16. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom i sudskom postupku u kojem se utvrđivalo pravo vlasništva na nekretninama, odnosno radi se o sporu građanskopravne prirode, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da su donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
31. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave, odlučujući u upravnom postupku, i redovni sudovi, odlučujući u postupku upravnog spora i postupka vanrednog preispitivanja sudske odluke, dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i navoda koje je isticao u tužbi za pokretanje upravnog spora i zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koje su organi uprave i sudovi ispitali u osporenim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i sudovi neosnovano odbili pravne lijekove koje je koristio pri čemu su se pogrešno pozvali na član 8a. Zakona o privatizaciji. Apelant je istakao da je pogrešno utvrđena činjenica da je spornu parcelu privatizirao Hotel „Palas“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi dali detaljna obrazloženja zašto su smatrali da apelantovi istaknuti navodi u okolnostima konkretnog slučaja nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud dalje zapaža da su, u konačnici, redovni sudovi svoje zaključke zasnivali na relevantnim odredbama člana 8a. Zakona o privatizaciji, utvrdivši pri tome da apelant u konkretnom postupku ne može sa uspjehom pobijati ranije pravomoćno okončane postupke privatizacije Hotela ,,Palas“. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u pogledu apelantovih navoda da mu u upravnom postupku nije bila priznata stranačka sposobnost utvrdili da je apelant u predmetnom postupku aktivno učestvovao, te da su dali jasne i argumentirane razloge zašto u konkretnom postupku nisu utvrdili nezakonitost upravnih rješenja na koja je apelant ukazao, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove navode da se pitanje vlasništva na spornoj parceli treba utvrditi u parničnom postupku, a ne u predmetnom upravnom postupku, kao i navode da je ta činjenica osnov za prekid konkretnog postupka, odnosno da predstavlja prethodno pitanje, te da su dali jasna i dovoljna obrazloženja zašto istaknuti navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konačnici u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Zabrana diskriminacije
36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
37. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelant pravno lice, slijedom čega Ustavni sud smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2512/09 od 20. decembra 2012. godine, AP 240/12 od 24. aprila 2015. godine, AP 1621/11 od 10. aprila 2014. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Naime, iz sadržaja odredbe navedenog člana proizlazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizička lica, pa zbog toga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta kao pravno lice prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije s obzirom na to da se domen zaštite navedenih prava može vezati isključivo za fizička lica.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman