Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4731/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Eksproprijacija
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Naknada
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4731/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4731/14, rješavajući apelaciju „Ratar“ a.d. Prnjavor, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Ratar“ a.d. Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 011529 13 U od 23. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Ratar“ a.d. Prnjavor (u daljem tekstu: apelant), iz Prnjavora, kojeg zastupa Ljiljana Stajić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj (u daljem tekstu: Okružni sud) 11 0 U 011529 13 U od 23. septembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljem tekstu: Republička uprava) i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Prnjavor (u daljem tekstu: Područna uprava), zatraženo je 10. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Područna uprava, Republička uprava i Okružni sud su 18. januara 2017. godine dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Područne uprave broj 21.36/473-11-21/09 od 26. septembra 2012. godine odbijen je prijedlog Republike Srpske da se, u svrhu izgradnje objekta saobraćajne infrastrukture auto-puta Banja Luka – Doboj, potpuno eksproprišu nepokretnosti navedene u dispozitivu rješenja.

6. U obrazloženju rješenja se navodi da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije bilo niti je moglo biti predmet privatizacije, s obzirom na to da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98), koji je bio na snazi u vrijeme privatizacije „Ratar“ a.d. Prnjavor, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište osim zemljišta iz člana 4 tog zakona. Navedenom odredbom člana 4 je bilo propisano da izgrađeno građevinsko zemljište koje preduzeće koristi u skladu s danom stupanja na snagu tog zakona ulazi u imovinu preduzeća i postaje njegovom svojinom, osim gradskog građevinskog zemljišta na kojem se stiče trajno pravo korišćenja, što znači da poljoprivredno zemljište nije bilo predmet privatizacije.

7. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja, a polazeći od odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS”, br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) kojim je propisano da su predmet eksproprijacije nepokretnosti u vlasništvu fizičkih i pravnih lica, člana 29 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz člana 25 tog zakona. Navedeno je da su ti dokazi o utvrđenom opštem interesu, podaci o nepokretnostima, dokaz o pokušaju sporazumnog rješavanja pitanja sticanja prava svojine i dokaz o obezbijeđenim potrebnim sredstvima za davanje naknade za nepokretnosti koje su predložene za eksproprijaciju, odnosno obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti.

8. Naime, kako se dalje navodi u obrazloženju, očigledno je da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je koristio OOUR „Ratar“, odnosno ODPP „Ratar“ Prnjavor, kao nekadašnje društveno odnosno državno preduzeće, a na kojem apelant nema nikakva prava, i da poljoprivredno zemljište kao dobro od opšteg interesa nije bilo predmet privatizacije, te da je to zemljište svojina Republike Srpske koja ga faktički koristi i upravlja njime što znači da ni ne može biti predmet eksproprijacije, niti ima potrebe da se po zahtjevu Republike Srpske eksproprišu nepokretnosti koje su u njenoj svojini.

9. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-417/09 od 17. decembra 2012. godine poništeno je Rješenje Područne uprave broj 21.36/473-11-21/09 od 26. septembra 2012. godine i predmetna upravna stvar vraćena na ponovni postupak i odlučivanje. Utvrđeno je da će u ponovnom postupku prvostepeni organ, imajući u vidu stvarno činjenično stanje, odredbu člana 28 stav 3 Zakona o eksproprijaciji, donijeti odluku kojom će odlučiti o upisu prava svojine, odnosno posjeda Republike Srpske na predmetnim nepokretnostima u javnim evidencijama o nepokretnostima (zemljišna knjiga, katastarski operat).

10. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-11-21/09 od 26. decembra 2012. godine odbijen je prijedlog Republike Srpske da se u svrhu izgradnje objekta saobraćajne infrastrukture auto-puta Banja Luka – Doboj potpuno eksproprišu nepokretnosti navedene u dispozitivu rješenja. Nakon pravosnažnosti ovog rješenja, na nepokretnostima iz tačke 1 dispozitiva rješenja će se izvršiti uknjižba Republike Srpske kao vlasnika i posjednika sa 1/1 dijela.

11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, kao i uputstva data u obrazloženju drugostepenog Rješenja broj 21.05/473-417/09 od 17. decembra 2012. godine, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja, a polazeći od odredbi člana 4 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da su predmet eksproprijacije nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica, člana 29 Zakona o eksproprijaciji kojim je propisano da će organ uprave rješenjem usvojiti prijedlog za eksproprijaciju, ako su uz prijedlog podneseni dokazi iz člana 25 tog zakona. U obrazloženju rješenja je dalje elaborirano da se ti dokazi odnose na dokaz o utvrđenom opštem interesu, podatke o nepokretnostima, dokaz o pokušaju sporazumnog rješavanja pitanja sticanja prava svojine i dokaz o obezbijeđenim potrebnim sredstvima za davanje naknade za nepokretnosti koje su predložene za eksproprijaciju, odnosno obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, a u protivnom odbiće taj prijedlog.

12. Naime, kako se dalje navodi, očigledno je da se radi o poljoprivrednom zemljištu koje je koristio OOUR „Ratar“, odnosno ODPP „Ratar“ Prnjavor kao nekadašnje društveno odnosno državno preduzeće, a na kojem apelant nema nikakva prava i da poljoprivredno zemljište kao dobro od opšteg interesa nije bilo predmet privatizacije, te da je to zemljište svojina Republike Srpske koja ga faktički koristi i upravlja njime, što znači da ni ne može biti predmet eksproprijacije, niti ima potrebe da se po zahtjevu Republike Srpske eksproprišu nepokretnosti koje su u njenoj svojini. Apelantov zahtjev za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji nije uopšte ni razmatran jer je očigledno, iz činjenica utvrđenih u postupku, da je takav zahtjev potpuno bespredmetan, a nije ni navedeno u pogledu kojih parcela se traži primjena člana 11 Zakona o eksproprijaciji. Naime, s obzirom na to da je utvrđeno da ne postoji osnov za vođenje postupka eksproprijacije, ne postoji ni mogućnost da se čak raspravlja o zahtjevu za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji.

13. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-417/09 od 6. februara 2013. godine poništeno je Rješenje Područne jedinice broj 21.36/473-11-21/09 od 26. decembra 2012. godine, i predmetna upravna stvar riješena na način da: a) „Dozvoljava se uknjižba prava svojine na navedenim nepokretnostima upisane u zk.ul.br. 356 k.o. Lišnja u korist Republike Srpske sa 1/1 dijela, b) „Brišu se dosadašnji upisi uBiC listu zk.ul.br. 356 k.o. Lišnja na nepokretnostima pobliže opisanim u podtački a), v) Sprovodi se promjena u katastarskom operatu za k.o. Puraći tako da se umjesto dosada (staro stanje) upisanog posjednika AD Ratar Prnjavor sa 1/1 dijela, na nepokretnostima označenim kao k.č.br. 69/4, 75/1, 85/2, 85/3, 90/81, 90/86 i 90/87 upisane u pl.br.174 k.o. Puraći, ispisuju iz dosadašnjeg posjedovnog lista i upisuju u novi posjedovni list (novo stanje) na ime posjednika Republika Srpska sa 1/1 dijela. I konačno, tačkom 2 istog rješenja je obustavljen postupak po zahtjevu Pravobranilaštva Republike Srpske za eksproprijaciju nepokretnosti pobliže opisanih u tački 1 dispozitiva ovog rješenja.

14. Dakle, kako slijedi iz citiranog rješenja Republičke uprave, kao nesporno proizlazi da su predmetne nepokretnosti vanknjižna svojina Republike Srpske, na kojima ista nije uknjižena u javnim evidencijama kao nosilac prava svojine odnosno posjeda, ali svoje pravo svojine derivira na osnovu zakona, prvenstveno Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, a da uknjižena lica s pravom korišćenja ne polažu pravo svojine odnosno posjeda na nepokretnostima koje su u javnim evidencijama upisane na njihovo ime, s obzirom na to da je to pravo preneseno u društvenu svojinu, odnosno da Republika Srpska po osnovu zakona upravlja i raspolaže nepokretnostima u državnoj svojini. Nadalje je navedeno da apelant nijednom ispravom ne dokazuje svoje pravo na predmetnim nepokretnostima (jedini dokaz bi bilo uknjiženo pravo svojine u javnim registrima nepokretnosti, a na osnovu rješenja organa za imovinsko-pravne poslove, doneseno primjenom člana 8a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima).

15. S tim u vezi, a imajući u vidu stvarno činjenično stanje, Republička uprava je odlučila da u javnim evidencijama koje se vode kod ove uprave, odnosno mjesno nadležne Područne jedinice Prnjavor, dozvoli promjenu titulara prava svojine odnosno posjeda, te je slijedom toga, a imajući u vidu materijalne propise koji regulišu pitanje upisa prava u javnim evidencijama (Zakon o zemljišnim knjigama i Zakon o premjeru i katastru zemljišta), odlučila kao u dispozitivu ovog rješenja.

16. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011529 13 U od 23. septembra 2014. godine, apelantova tužba protiv Rješenja broj 21.05/473-417/09 od 6. februara 2013. godine je odbijena kao neosnovana.

17. Po ocjeni Okružnog suda, tužena Republička uprava je pravilno postupila kada je osporenim aktom dozvolila uknjižbu prava svojine na predmetnim nepokretnostima u korist Republike Srpske sa dijelom 1/1. U skladu s tim pravilno je tužena postupila i u dijelu dispozitiva osporenog akta u kojem je odlučila da se brišu dosadašnji upisi uBiC listu zk.ul. br. 356 k.o. Lišnja na predmetnim nepokretnostima i da sprovede promjenu u katastarskom operatu za k.o. Puraći tako da se umjesto dotada upisanog posjednika na predmetnim nepokretnostima, koje se ispisuju iz dosadašnjeg posjedovnog lista i upisuju u novi posjedovni list, kao njihov posjednik upisuje Republika Srpska s dijelom 1/1. Ovo stoga jer prethodno izneseni razlozi pouzdano ukazuju na to da je stupanjem na snagu pomenutog Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu iz 1993. godine, društvena svojina na predmetnom zemljištu prešla u državnu svojinu (svojinu Republike Srpske), s tim što ovakvo zemljište nije moglo biti ni predmetom privatizacije prema odredbi člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, na šta je ukazano i u Presudi Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 003377 Uvp od 14. marta 2012. godine. S obzirom na sve navedene razloge, pravilno se u obrazloženju osporenog akta navodi da Republika Srpska svoje pravo svojine na predmetnim nepokretnostima izvodi (derivira) iz prethodno pomenutih zakonskih odredaba na koje je, u bitnom, ukazano i u pomenutoj presudi Vrhovnog suda od 14. marta 2012. godine. Usljed toga, po ocjeni Okružnog suda, nije moglo doći niti je došlo do povrede materijalnog prava u bilo kom smislu, pa tako ni u smislu na koji je ukazano predmetnom tužbom od strane apelanta. Stoga, kako se dalje navodi u presudi, kod ovakvog stanja stvari nije došlo do povrede, kako Ustava Bosne i Hercegovine i Ustava Republike Srpske tako ni Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), niti bilo kojeg njenog protokola, kao ni Zakona o eksproprijaciji, Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, niti bilo kog drugog zakona ili propisa zasnovanog na zakonu. Kod ovakvog stanja stvari nije, po mišljenju Okružnog suda, bilo osnova da se ekproprišu predmetne nepokretnosti po prijedlogu Republike Srpske (prijedlogu njenog zastupnika po zakonu), s obzirom na to da je osporenim aktom upravo u korist Republike Srpske s dijelom 1/1 dozvoljena uknjižba prava svojine odnosno prava posjeda na tim nepokretnostima.

18. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu i ostale razloge iznesene u obrazloženju ove presude, nije osnovan ni onaj dio tužbe u kojem je zahtijevana naknada štete apelantu. Ovo stoga jer se postupanjem tužene, kao ni postupanjem Republike Srpske koja njeno svojinsko pravo na predmetnim nepokretnostima zasniva na zakonu (a ne na protivpravnom aktu ili radnji), apelantu ne nanosi šteta. Drugim riječima, da bi apelantov zahtjev za naknadu štete u ovom upravnom sporu bio pravno osnovan potrebno je da, s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, takvu štetu apelantu nanese tužena njenim nezakonitim aktom ili radnjom, odnosno da mu takvu štetu nanese Republika Srpska. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, postupanje tužene, kako aktom tako ni radnjom, nije bilo nezakonito niti je takvog postupanja bilo na strani Republike Srpske, budući da ona svoje svojinsko pravo na predmetnim nepokretnostima zasniva na zakonu, a ne na protivpravnom aktu ili radnji.

19. Prema tome, na osnovu svih prethodno iznesenih razloga, Okružni sud smatra da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta postupljeno prema pravilima postupka, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima iz predmetne tužbe, nakon čega je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen zakon. Usljed toga, kako zaključuje Okružni sud, predmetna tužba nije osnovana, pa ju je kao takvu sud odbio na osnovu člana 31 st. 1 i 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljem tekstu: ZUS).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3

a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

21. Apelant prvenstveno smatra da posjeduje pravo na raspolaganje, korišćenje i upravljanje društvenom svojinom, odnosno poljoprivrednim zemljištem za koje se osporenim rješenjima faktički utvrđuje da je vlasnik predmetnog zemljišta Republika Srpska i da, stoga, nije potrebno vršiti eksproprijaciju jer vlasnik ne treba vršiti eksproprijaciju zemljišta na kome je kao takav upisan, a sve iz razloga što se radi o poljoprivrednom zemljištu na kome je apelant samo upisan kao posjednik, a ne i vlasnik. S tim u vezi apelant ističe da u sudskoj praksi sve do Ustava SFRJ 21. februara 1974. godine, odnosno Zakona o udruženom radu (11. decembra 1976. godine), prevladavalo shvatanje da društvena svojina, iako negacija prava svojine, ne negira stvarnopravnu prirodu prava društvenopravnih lica na stvarima u društvenom viasništvu. Navodi da je pravo korišćenja, kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj svojini, zapravo imovinsko stvarno pravo društvenopravnog lica, bilo da se radi o radnoj organizaciji, osnovnoj i složenoj organizaciji udružnog rada, samoupravnoj interesnoj zajednici i sl., tako i društvenopolitičkoj zajednici, opštini ili bilo kom drugom društvenopravnom licu. Apelant navodi da je pravo raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini ekvivalent prava svojine, jednako kao i pravo korišćenja kojemu je prethodilo, jer se ova prava, kao i nekadašnje pravo upravljanja koje se po inerciji zadržalo u zemljišnoj knjizi, pretvaraju u pravo svojine.

22. Nadalje, apelant smatra da su postupanjem svih organa u ovom postupku izvršene grube povrede materijalnog prava, jer ako je već i zauzet pravni stav da je zemljište koje je opisano u pobijanom rješenju svojina Republike Srpske, a drugo lice ga drži u posjedu, onda to pravno lice ima pravo na obeštećenje kao opšte pravilo sadržano i u odredbi člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), a kao imovinsko pravo zaštićeno članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navedeno ustavno pravo nalaže uravnoteženje zahtjeva od opšteg interesa za uplitanje države u imovinska prava i zaštite prava pojedinaca, odnosno u konkretnom slučaju apelanta kao pravnog lica pretežno u privatnom akcionarskom vlasništvu, a takva ravnoteža mora podrazumijevati i mogućnost faktičkog posjedovanja privatne svojine i dobara u privatnoj imovini, a to istovremeno znači i obavezu države da pojedinca odnosno pravno lice obešteti za oduzetu vrijednost nepokretnosti.

b) Odgovor na apelaciju

23. U odgovoru Područne uprave se navodi da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu koje nije moglo biti predmet privatizacije, s obzirom na to da je odredbama člana 8 Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, koji je bio na snazi u vrijeme apelantove privatizacije, bilo propisano da predmet privatizacije ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje, kao i zemljište osim zemljišta iz člana 4 tog zakona.

24. Republička uprava smatra da su apelantovi navodi neosnovani, s obzirom na to da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom i pravilima postupka, te da nije došlo do povrede prava na imovinu. U tom smislu se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud ističe da nije bilo povrede odredaba postupka na apelantovu štetu, a sadržina same presude jasno ukazuje na pravilnost i zakonitost postupanje Okružnog suda, uz napomenu da protiv navedene presude apalant nije podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, tako da je navedena presuda u međuvremenu postala ne samo pravosnažna, već i izvršna.

V.Relevantni propisi

26. U Zakonu o eksproprijaciji RS („Službeni glasnik RS” br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08), relevantne odredbe glase:

Član 4.

Predmet eksproprijacije su nepokretnosti u svojini fizičkih i pravnih lica. Član 11.

(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.

(2) Službeno lice koje vodi postupak eksproprijacije dužno je da upozori vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stava 1 ovog člana, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.

(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može se podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji.

(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stava 2 ovog člana.

Član 25.

Uz prijedlog za eksproprijaciju moraju se podnijeti:

a) dokaz o utvrđenom opštem interesu za izgradnju objekata ili izvođenje radova (akt o utvrđivanju opšteg interesa, izvod iz regulacionog plana ili urbanističkog projekta); b) izvod iz zemljišnih i drugih javnih knjiga u kojima se upisuje svojina na nepokretnostima, koji sadrži podatke o nepokretnosti za koju se predlaže eksproprijacija, odnosno katastarske i druge podatke ako takve knjige ne postoje;

v) dokaz (zapisnik o sporazumu) da je korisnik eksproprijacije prethodno s vlasnikom nepokretnosti pokušao sporazumno da riješi pitanje sticanja prava svojine na određenoj nepokretnosti na drugi način (pisana ponuda, javni oglas, kupoprodaja, odricanje uz naknadu i sl.); g) dokaz da su obezbijeđena potrebna sredstva i položena kod banke u visini približno potrebnoj za davanje naknade za nepokretnosti predložene za eksproprijaciju i troškove postupka eksproprijacije, odnosno dokaz o obezbijeđenoj drugoj odgovarajućoj nepokretnosti. Član 28.

(1) Rješenje o prijedlogu za eksproprijaciju donosi organ uprave na čijoj teritoriji se nalazi nepokretnost za koju se eksproprijacija predlaže.

2) Prije donošenja rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će saslušati vlasnika nepokretnosti o činjenicama u vezi s eksproprijacijom.

(3) Ako postoji neslaganje zemljišno-knjižnog i faktičkog stanja na nepokretnosti, raspraviće se pravo svojine kao prethodno pitanje i druga prethodna pitanja.

Član 29.

Ako su uz prijedlog za eksproprijaciju podneseni dokazi iz člana 25 ovog zakona i ako su tim dokazima utvrđene potrebne činjenice, organ uprave usvaja rješenjem prijedlog za eksproprijaciju, a u protivnom odbija taj prijedlog.

27. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:

Član 8.

(1) Predmet privatizacije na osnovu ovog zakona ne mogu biti prirodna bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja, koja su preduzeću data na korišćenje.

(2) Status građevinskog i poljoprivrednog zemljišta utvrđuje se posebnim zakonima.

28. U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase: Član 3.

Sredstva u društvenoj svojini, kao i sredstva koja su postala privatna svojina internim dionicama svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske, postaju državna svojina.

VI.Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 011529 13 U od 23. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje i ostala prava navedena u apelaciji

34. Ustavni sud napominje da je donio Odluku broj AP 2108/14 od 7. marta 2010. godine (dostupno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), u kojoj je odlučio o skoro identičnim navodima istog apelanta u vezi povreda ustavnih prava utvrdivši sljedeće: „Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu upravni organi vodili postupak eksproprijacije na spornim nepokretnostima koje je tada koristio apelant, te zaključili da apelant nema pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti „jer se radi o nepokretnostima koje su stvarno i faktički svojina Republike Srpske s dijelom 1/1“. Osim toga, Ustavni sud napominje da u momentu donošenja rješenja o eksproprijaciji apelant nije bio privatizovan, odnosno nalazio se u državnoj svojini. Nakon toga, apelant je pred Okružnim sudom u upravnom sporu tražio poništenje osporenog rješenja u kojem nije uspio. Ustavni sud primjećuje da je sud utvrdio da je apelant bio korisnik nepokretnosti koje su predmet eksproprijacije, te da su sporne nepokretnosti eksproprisane u javnom interesu, a sam apelant nije dokazao da je bio vlasnik nepokretnosti već samo korisnik, koji to radi javnog interesa više i nije, jer su navedene nepokretnosti upisane u zemljišno-knjižnim evidencijama i drugim javnim registrima kao državna svojina, kojima upravlja i raspolaže Republika Srpska. (....) Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka nije dokazao da je vlasnik spornih nepokretnosti. Apelant je samo dokazao da je u trenutku sprovođenja eksproprijacije bio njihov korisnik. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud, odlučujući o poništenju rješenja u predmetu eksproprijacije nepokretnosti, utvrdio da su navedene nepokretnosti upisane u zemljišno-knjižnim evidencijama i drugim javnim registrima kao državna svojina u dijelu 1/1, kojima upravlja i raspolaže Republika Srpska. Nadalje, kada se radi o naknadi eventualno nastale štete koju je pretrpio apelant raskidom ugovora o koncesiji, a koji je zaključen na period od 20 godina, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi utvdili da se ista ne može utvrđivati u predmetnom upravnom sporu u kojem su odlučne činjenice utvrđene na nesumnjiv način. Dovodeći u vezu iznesene stavove s konkretnim slučajem, Ustavni sud nalazi da apelant u postupku pred upravnim organima i redovnim sudom nije uspio dokazati da je vlasnik predmetnih nepokretnosti, pa prema tome niti da polaže pravo na naknadu za sporne nepokretnosti koje su bile predmet eksproprijacije. Ustavni sud posebno naglašava činjenicu da je apelant u vrijeme eksproprijacije bio u državnoj svojini. Stoga, Ustavni sud zaista ne vidi osnov koji bi davao pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti koje su bile u državnoj svojini za pravno lice koje je takođe u državnoj svojini. (..... ). Apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminisan, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminaciona primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe neosnovani. (....) Apelant je u apelaciji ukazao i da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na život i pravo na slobodu kretanja. Međutim, apelant ovaj navod nije obrazlagao, a iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se na bilo koji način osporenom odlukom dovode u pitanje garancije u pogledu apelantovog prava na život i pravo na slobodu kretanja i prebivališta, kao vrijednosti koje štite navedena ustavna prava. Stoga se Ustavni sud nije mogao ni upustiti u ispitivanje ove apelantove tvrdnje.

35. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP- 2108/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2108/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelantovih navoda, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP-2108/12 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da je, suprotno apelacionim navodima, redovni sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u predmetu po prijedlogu za potpunu eksproprijaciju nepokretnosti i uknjižbe prava svojine na nepokretnosti. Osim toga, u Odluci broj AP-2108/14 zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na život, zabrane diskriminacije, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na život iz člana II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na slobodu kretanja iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je redovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

38. Ustavni sud zaključuje da, u postupku okončanom Presudom Okružnog suda, nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nema «imovinu» koja je zaštićena članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine ili članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluke donesene u upravnom sporu iz kojeg je proistekla osporena odluka, niti ima kršenja apelantovog prava iz člana II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, i iz člana 2 Protokola broj 4 Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4731/14 („Ratar“ a.d. Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio