Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3296/14 (M. T.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izdržavanje
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3296/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3296/14, rješavajući apelaciju Milke Talić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. ožujka 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Milke Talić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008472 12 Rev od 29. travnja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milka Talić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar – Ćurić – Miletić iz Mostara, podnijela je 16. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008472 12 Rev od 29. travnja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tuženog Euroherc osiguranje d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 21. prosinca 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda istodobno je zatražen predmetni spis na uvid.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, te tuženi, su odgovor na apelaciju, odnosno predmetni spis, dostavili u razdoblju od 28. prosinca 2016. godine do 13. siječnja 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Apelantica je zajedno sa svoje troje djece 24. travnja 2006. godine pokrenula predmetni parnični postupak protiv tužene radi isplate naknade štete po osnovu izgubljenog izdržavanja za razdoblje od 1. kolovoza 2008. godine do 1. kolovoza 2010. godine, u iznosu od po 250,00 KM mjesečno (kako je traženo preciziranim tužbenim zahtjevom od 18. studenog 2010. godine), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Osnov za traženu naknadu utemeljen je na odredbi članka 194. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) po osnovu štetnog događaja koji se desio 25. studenog 1995. godine, u kojem je kao posljedica prometnog udesa smrtno stradao apelantičin suprug. Kazneni postupak protiv odgovorne osobe je pravomoćno okončan 26. studenog 1996. godine, u kojem je odgovorna osoba oglašena krivom za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz članka 177. stavak 4. u svezi s člankom 172. st. 4. i 1. preuzetog Kaznenog zakona R BiH i kažnjena kaznom zatvora u trajanju od osam mjeseci, uvjetno na dvije godine.

Osporeni postupak

6. Općinski sud je nakon provedenog postupka donio Presudu broj 07 58 P 008472 06 P od 13. siječnja 2011. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, uz apelantičino obvezivanje i ostalih tužitelja na naknadu troškova postupka.

7. Iz obrazloženja proizlazi da je tuženi osporio utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši istodobno i prigovor zastare potraživanje, pozvavši se na odredbe članka 370. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članka 373. st. 1. i 2. ZOO-a.

8. Općinski sud se prije svega osvrnuo na istaknuti prigovor zastare potraživanje, nalazeći da je utemeljen, imajući u vidu da zastara kaznenog gonjenja za kazneno djelo za koje je osoba koja je skrivila prometnu nezgodu kažnjena nastupa za 10 godina od dana kada se desio štetni događaj (25. studeni 1995. godine), te imajući u vidu i odredbe članka 121. st. 1 točka 4. KZ F BiH i članka 122. stavak 6. KZ F BiH iz 1998. godine, koje reguliraju vrijeme zastare, pri čemu je prvostupanjski sud uzeo u obzir datum podnošenja tužbe (24. travanj 2006. godine). Općinski sud je prilikom razmatranja prigovora zastare potraživanja uzeo u obzir i relevantne odredbe ZOO-a (članak 370., članak 372. stavak 1., članak 373. st. 1. i 2., članak 376. st. 1. i 2. i članak 377.) koje je citirao, o čemu se detaljnije izjasnio na str. 3-5 obrazloženja presude.

9. U vezi s utemeljenošću i visinom tužbenog zahtjeva, Općinski sud je nakon analize provedenih dokaza utvrdio da apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali ni temelj ni visinu tužbenog zahtjeva (o čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na str. od 6-8 obrazloženja). Tako je Općinski sud u tom pravcu, između ostalog, naveo da apelantica i ostali tužitelji nisu predlagali izvođenje dokaza na okolnost ostvarivanja dohotka od početka rata do dana pogibije apelantičinog supruga, odnosno kojim sredstvima i prihodima je poginuli izdržavao svoju obitelj i kolika su ta primanja bila, je li imao drugi izvor prihoda i koliko su ti prihodi iznosili, budući da je utvrđeno da apelantičin suprug nije bio zaposlen, pa u takvim okolnostima nije bilo moguće prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka koji je kao kriterij za visinu prihoda uzeo u obzir stručnu spremu poginulog, jer tijekom postupka nisu dostavljeni dokazi da je poginuli ostvarivao bilo kakva primanja i sl. Stoga, kako apelantica i ostali tužitelji nisu dokazali ni utemeljenost, ni visinu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je istaknuo da se nisu ispunili uvjeti ni za primjenu članka 127. ZPP-a, tako da bi tužbeni zahtjev bio odbijen i da tuženi nije istaknuo prigovor zastare.

10. Odlučujući o apelantičinom i prizivu ostalih tužitelja, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 008472 11 Gž od 9. prosinca 2011. godine priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim prigovore vezane za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i to odredbe čl. 370., 373. i 377. ZOO-a, zaključivši da od prvostupanjskog suda nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu. Naime, Kantonalni sud je ispitujući ovaj prigovor imao u vidu odredbu članka 377. ZOO-a, zatim pravomoćnu presudu donesenu u kaznenom postupku koja je postala pravomoćna, kazneno djelo za koje je odgovorna osoba oglašena krivom i visinu zatvorske kazne, vrijeme kada je štetni događaj nastao kao i datum podnošenja tužbe. Zatim je Kantonalni sud sve navedene okolnosti doveo u svezu s odredbama članka 373. st. 1. i 2. ZOO-a koje govore o zastari povremenih potraživanja (pet godina). Kantonalni sud je također utvrdio da nije bilo moguće primijeniti ni odredbe koje se odnose na prekid zastare, pri čemu je naglašeno da vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastarijevanja potraživanje naknade štete. Još je navedeno da samo prijavljivanje i podnošenje imovinsko-pravnog zahtjeva u kaznenom postupku ima učinak prekida tijeka zastarnog roka, ali samo pod uvjetom da je u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti kaznene presude podnesena parnična tužba za naknadu štete, pa kako to apelantica nije učinila u tom roku, nije mogao ni biti prekinut tok roka zastarjelosti potraživanja.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 008472 12 Rev od 29. travnja 2014. godine apelantičinu reviziju odbio, uz odbijanje zahtjeva tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud najprije iznio činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova, navodeći da pravni temelj potraživanja leži na odredbi članka 194. ZOO-a, koju je citirao i dodatno pojasnio. Shodno tome, Vrhovni sud je naveo da su u smislu citirane odredbe apelantica i ostali tužitelji prethodno morali dokazati da su sukladno citiranoj odredbi imali pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog, a zatim u postupku dokazati šta bi poginuli, da je ostao u životu, mogao da ostvari radom i šta bi od ostvarenih prihoda bio u mogućnosti i bio dužan da izdvoji za potrebe izdržavanja osoba koje traže naknadu po tom osnovu. Pri tome bi, kako je Vrhovni sud istaknuo, u konkretnom slučaju apelantica i ostali tužitelji imali pravo samo na razliku između ostvarene obiteljske mirovine i stvarnog iznosa koji bi poginuli, da je živ, bio u mogućnosti i bio dužan da im da i je li taj iznos veći od iznosa obiteljske mirovine koju je ostvarila apelantica, u kom slučaju bi im pripadala razlika između tog iznosa i iznosa obiteljske mirovine. Stoga se i prema ocjeni Vrhovnog suda nisu ispunili uvjeti za usvajanje tužbenog zahtjeva, u smislu članka 194. ZOO-a.

12. U svezi s prigovorima koji se odnose na zaključke nižestupanjskih sudova, u svezi s utemeljenošću prigovora zastare potraživanja, Vrhovni sud je naveo da u situaciji kada apelantica i ostali tužitelji izvedenim dokazima nisu dokazali utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva, pravilnom primjenom o teretu dokazivanja kako je to učinio prvostupanjski sud, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti bez obzira na utemeljenost ili neutemeljenost prigovora zastarjelosti potraživanja. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica osporava presude redovitih sudova pozivajući se na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/4.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatraju da su osporene presude nezakonite zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega apelantica nije bila ravnopravna stranka u postupku. Pogrešna primjena materijalnog prava se prema apelantičinoj ocjeni očituje u usvajanju prigovora zastare, jer u konkretnom slučaju zastare nema jer ista počinje teći od dana pravomoćnosti kaznene presude, što redoviti sudovi nisu cijenili na pravilan način. Također smatra da su svi ostali navodi u osporenim presudama neutemeljeni i predstavljaju samo pravdanje za neusvajanje tužbenog zahtjeva, što također upućuje na zaključak da apelantica tijekom postupka nije imala ravnopravan status u postupku. Prema apelantičinoj ocjeni i „sama dugotrajnost postupka jasno ukazuje na povredu prava na pravično suđenje“, zbog čega smatra da apelaciju treba uvažiti.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da smatra da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji, jer od revizijskog suda primjena prava nije bila proizvoljna.

15. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja materijalno pravo pravilno primjenio, zbog čega smatra da apelantičina prava nisu povrijeđena, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji pozvala. Navedeno je da je apelantica očito nezadovoljna ishodom postupka iako joj je tijekom postupka bio omogućen pristup sudu, jednak položaj u postupaka kao i suprotnoj strani, a prvostupanjska presuda je donesena na temelju provednih dokaza kojima apelantica, u smislu čl. 7. i 123. ZPP-a, nije dokazala ni utemeljenost, a ni visinu tužbenog zahtjeva. Općinski sud se u odgovoru posebice još jedanput osvrnuo i na prigovor vezan za zastaru potraživanja, ocijenivši prigovor usmjere u tom pravcu neutemeljenim. U svezi s paušalnim navodom vezanim za dužinu postupka, Općinski sud je između ostalog naveo da se apelantica i ne može pozivati na kršenje suđenja u razumnom roku uzme li se u obzir činjenica da je tužba podnesena izvan zakonom propisanih rokova, odnosno 11 godina nakon štetnog događaja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tuženi se u iscrpnom odgovoru na apelaciju bavio prigovorima vezanim za zastaru, pozivajući se u tom pravcu na praksu Ustavnog suda (vezano za primjenu članka 377. u kontekstu primjene objektivne odgovornosti), kao i na praksu sudova u R. Hrvatskoj u kontekstu spornog pitanja zastare, uz zaključak da su prigovori neutemeljeni. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br.

53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom razdoblju, u bitnom dijelu glasi:

Članak 7. stavak (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Članak 102. stavak (1) (1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđenje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Članak 123. stavak (1) (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

19. U Zakonu o obligacijskim odnosima („Sl. list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni list R BiH“ 2/92, 13/93 i 13/94, i „Službene novine Federacije BiH“ 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Pravo osoba koje je poginuli izdržavao Članak 194.

(1) Osoba koju je poginuli izdržavao ili redovito pomagao, kao i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati izdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom izdržavanja, odnosno pomaganja.

(2) Ova šteta naknađuje se plaćanjem novčane rente, čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u životu.

Povremena potraživanja Članak 372. stavak (1).

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Zastarjelost samog prava Članak 373. stavak (1).

(1) Samo pravo iz koga potječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane kaznenim djelom Članak 377. stavak (1) (1) Kad je šteta prouzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost kaznenog gonjenja.

VI.Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 008472 12 Rev od 29. travnja 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin punomoćnik je primio 9. lipnja 2014. godine, a apelacija je podnesena 16. srpnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. U konkretnom slučaju postupak koji je apelantica vodila pred redovitim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

28. U svezi s prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li prilikom odlučivanja došlo do proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na koju je apelantica ukazala.

30. Dakle, apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u kontekstu zastare njezinog potraživanja za naknadu štete na ime izdržavanja za relevantno razdoblje. Smatra da redoviti sudovi nisu imali temelj u relevantnim odredbama ZOO-a za usvajanje prigovora zastare potraživanja, jer se zastara potraživanja računa od pravomoćnosti presude donesene u kaznenom postupku, a ne od štetnog događaja. Smatra da je u postupku imala neravnopravan status zbog nezakonitog postupanja redovitih sudova prilikom odlučivanja.

31. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na sve tri instance bili jedinstveni u stavu da je tužbeni zahtjev neutemeljen, u prvom redu što apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala ni temelj ni visinu tužbenog zahtjeva, i to bez obzira na istaknuti prigovor zastare na kojem apelantica istrajava i u apelaciji. Ustavni sud zapaža da su se u svezi s tim iscrpno izjasnili i prvostupanjski sud, a potom i Vrhovni sud koji je dodatno pojasnio koje dokaze je trebalo predočiti da bi se ostvarili uvjeti za isplatu naknade po osnovu odredbe članka 194. ZOO-a. Ustavni sud također zapaža da apelantica ni u apelaciji nije ponudila dokaze u svezi s tim, ni obrazloženje u čemu se sastoji proizvoljnost redovitih sudova u tom dijelu, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelacijski navodi nešto konkretniji kada je u pitanju zastara potraživanja o kojoj su redoviti sudovi također raspravljali, budući da je tuženi tijekom postupka istaknuo prigovor zastare. Suprotno apelantičinim tvrdnjama, Ustavni sud ni u tom segmentu ne uočava proizvoljnost redovitih sudova. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, posebice Općinski i Kantonalni sud tom pitanju posvetili veliku pozornost, detaljno predočivši sve relevantne okolnosti bitne za ocjenu opravdanosti prigovora zastare, razmotrivši i mogućnost prekida zastare do koje u konkretnom slučaju nije došlo, za što su dali relevantno obrazloženje koje korespondira s odredbama materijalnog prava koje reguliraju pitanje zastare. Stoga u takvim okolnostima apelantičino pozivanje na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, samo zato što je nezadovoljna ishodom postupku, bez navođenja konkretnog prigovora u čemu se sastoji navedeno kršenje, samo po sebi ne pokreće pitanje kršenja tog principa kao segmenta prava na pravično suđenje.

32. Konačno, Ustavni sud zapaža da se u navodima apelacija ističe da sama „dugotrajnost postupka“ govori u prilog apelantičinih tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje, zbog čega se traži usvajanje apelacije. Međutim, Ustavni sud ne uočava da se apelantica eksplicitno pozvala na kršenje principa suđenja „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje. Usto, Ustavni sud ne zapaža da je apelantica u svezi s dužinom postupka iznijela bilo koju drugu pojedinost, niti je tražila isplatu naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, kako bi Ustavni sud ekstenzivnim tumačenjem, mogao izvesti zaključak da apelantica zaista i ukazuje na kršenje i tog principa. Navedeno posebice u svjetlu činjenice da je apelanticu u postupku pred Ustavnim sudom zastupalo odvjetničko društvo koje je bilo u obvezi precizirati apelacijske navode.

33. Imajući u vidu sve navedeno u svjetlu apelacijskih prigovora i danih obrazloženja redovitih sudova, Ustavni sud smatra da izneseni prigovori u kontekstu primjene prava nisu opravdani, pa zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

34. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su redoviti sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev usvojivši prigovor zastare potraživanja, pri čemu su utvrdili i da apelantica, bez obzira na zastaru potraživanja, ponuđenim dokazima nije dokazala ni temelj ni visinu tužbenog zahtjeva za što su dana argumentirana obrazloženja koja korespondiraju s odredbama materijalnog i procesnog prava, koje su redoviti sudovi imali u vidu prilikom odlučivanja.

36. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada apelantica navode o kršenju ovog prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3296/14 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio