Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2177/16 (B. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2177/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2177/16, rješavajući apelaciju Besima Mujezinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Besima Mujezinovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka u predmetu Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 I 001292 07 I (raniji broj 039-0-I- 07-000 157).

Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju, u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Besimu Mujezinoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Općinskom sudu u Tešnju i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Besim Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mekiša, općina Tešanj, kojeg zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnio je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 39 0 I 001292 07 I (raniji broj 039-0-I- 07-000 157). Apelant je 31. januara 2017. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 18. jula 2016. i 27. januara 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 8. februara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 5. oktobra 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv S. S. (u daljnjem tekstu: izvršenik) na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj Mal. 352/05 od 21. augusta 2007. godine radi isplate duga, vrijednost spora 3.000,00 KM. Apelant je predložio da se izvršenje provede pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari izvršenika, prvenstveno putničkog motornog vozila „VW JETA“, kao i ostalih pokretnih stvari koje se zateknu u porodičnoj kući i domaćinstvu izvršenika.

6. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 039-0-I-07-000 157 od 9. oktobra 2007. godine dozvolio predloženo izvršenje.

7. Općinski sud je zaključkom od 16. februara 2010. godine naložio apelantu da predujmi troškove na ime izlaska sudskog izvršioca, po kojem je apelant postupio tako što je 19. februara 2010. godine uplatio traženi iznos na depozitni račun suda, nakon čega je sudskom izvršiocu data naredba da izvrši popis i procjenu pokretne imovine izvršenika.

8. Apelant je podneskom od 8. januara 2014. godine tražio da sud, u smislu člana 37. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, od Policijske uprave Tešanj i izvršenika pribavi podatke o izvršenikovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, te da od Porezne uprave pribavi podatak o statusu izvršenika. S obzirom da se navedena zakonska odredba primjenjuje ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi nabrojana fizička i pravna lica mogla imati tražene podatke, te kako apelant u konkretnom slučaju nije učinio vjerovatnim, nego je samo izvršio nabrajanje pravnih lica, sud je pozvao apelanta da otkloni navedeni nedostatak.

9. Nakon toga, apelant je podneskom od 26. marta 2014. godine dostavio sudu prijedlog za promjenu sredstva izvršenja i to pljenidbom ½ plaće koju izvršenik ostvaruje kod poslodavca „Trans-putevi“ d.o.o. Doboj, što je sud dozvolio Rješenjem broj 39 0 I 001292 07 I od 21. aprila 2014. godine i rješenje dostavio izvršenikovom poslodavcu, nakon čega je sud obaviješten da izvršenik nije više zaposlen kod pomenutog poslodavca.

10. Sud je u nastavku postupka 28. novembra 2014. godine zatražio od Porezne uprave podatke o izvršeniku, dok je 17. juna 2015. godine zatražio od MUP-a Zeničko-dobojskog kantona podatak o motornim vozilima izvršenika.

11. Porezna uprava je dopisom od 9. decembra 2014. godine dostavila sudu informaciju da je izvršenik registriran kao nezaposleno lice kod Službe za zapošljavanje, dok je MUP Zeničko-dobojskog kantona dopisom od 24. juna 2015. godine obavijestio sud da se izvršenik ne nalazi u evidenciji registriranih vozila.

12. Općinski sud je također 18. augusta 2015. godine dostavio izvršeniku zaključak kojim ga je pozvao da dostavi podatke o pokretnoj i nepokretnoj imovini i novčanim primanjima i depozitima, međutim izvršenik sudu nije dostavio tražene podatke.

13. Apelant je podneskom od 1. decembra 2015. godine predložio Općinskom sudu da se izvršenje nastavi popisom i pljenidbom pokretnih stvari izvršenika koje se nalaze u njegovoj kući.

14. Sudski izvršilac je 22. novembra 2016. godine izvršio popis pokretne imovine izvršenika, nakon čega je zakazana prva prodaja popisanih i zaplijenjenih stvari izvršenika.

15. Apelant je u periodu od 2008. do 2016. godine podnio 13 urgencija Općinskom sudu s ciljem okončanja predmetnog izvršnog postupka.

16. Prema stanju spisa predmeta, izvršni postupak je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da izvršni postupak neopravdano dugo traje i da trpi nenadoknadivu štetu. Apelant zahtijeva naknadu štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, koja je u skladu s dostavljenim podacima navedena u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je također naveo da je sve radnje u postupku preduzimao u razumnim vremenskim rokovima, te da je u predviđenim rokovima odlučivao o apelantovim prijedlozima.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12, 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

23. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelant pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne presude, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

24. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utječu na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).

27. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njegovog prijedloga za izvršenje od 5. oktobra 2007. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. U konkretnom slučaju apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

34. Evropski sud je također ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je apelant prijedlogom za izvršenje od 5. oktobra 2007. godine pokrenuo izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirao svoje potraživanje i da taj postupak, prema stanju spisa, još nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od devet godina i pet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelant pokrenuo radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (naplata apelantovog potraživanja pljenidbom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari), Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

37. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon što je apelant podnio prijedlog za izvršenje, u vrlo kratkom roku donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje, ali da je nakon toga sud bio neaktivan u periodu od dvije godine i četiri mjeseca (kada je preduzeo narednu procesnu radnju, tj. naložio apelantu uplatu predujma troškova). Nakon toga, ponovo je vidljiva neaktivnost suda u periodu od skoro četiri godine, nakon čega je Općinski sud u narednom periodu preduzimao određene procesne radnje s ciljem provođenja izvršenja na novčanim sredstvima izvršenika, a nakon toga i na izvršenikovim pokretnim stvarima. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant podneskom od 11. decembra 2015. godine predložio da sud ponovo pokuša provesti izvršenje popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu bila potrebna skoro jedna godina, nakon podnošenja apelantovog prijedloga, da sudski izvršilac izvrši popis pokretnih stvari izvršenika. Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava da je Općinski sud prilikom postupanja u konkretnom predmetu morao biti svjestan činjenice da je izvršni postupak, koji je zakonom označen kao hitan postupak, pokrenut 2007. godine, te da je taj sud bio dužan postupati efikasno i u skladu s pozitivnim propisima kako bi se postupak okončao što brže. Imajući u vidu da predmetni postupak traje devet godina i pet mjeseci, i to u odlučujućoj mjeri zbog neaktivnosti Općinskog suda, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog postupka u suprotnosti s načelom „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati neaktivnost tog suda, odnosno dužinu trajanja postupka pred tim sudom, iako bi, istina, bilo teško i zamisliti da postoje opravdani razlozi za takvu neaktivnost suda.

38. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka budući da je aktivno postupao u predmetnom postupku, te preduzimao radnje koje su mu bile na raspolaganju, pa čak i podnosio urgencije, i to njih 13, sve s ciljem izvršenja pravomoćne i izvršne presude.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

40. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da predmetni postupak traje više od devet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

42. S obzirom na to da se navodi o povredi prava na imovinu također odnose na dužinu trajanja postupka, o čemu je Ustavni sud odlučio razmatrajući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada izvršni postupak, koji je po samom zakonu hitan, traje devet godina i pet mjeseci, a, pri tome Općinski sud nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2177/16 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio