Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5345/14 (B. M., A. M. i A. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5345/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5345/14, rješavajući apelaciju Begzade Mehmedagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Begzade Mehmedagić, Anisa Mehmedagića i Asmira Mehmedagića, podnesena protiv rješenjā Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 V 058069 15 Rev od 20. februara 2015. godine i 96 0 V 058069 14 Gž od 4. novembra 2014. godine, i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 V 058069 13 V od 22. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Begzada Mehmedagić, Anis Mehmedagić i Asmir Mehmedagić (u daljnjem tekstu:

apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 9. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 V 058069 14 Gž od 4. novembra 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 V 058069 13 V od 22. maja 2014. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-5345/14.

2. Apelanti su 18. marta 2015. godine podnijeli Ustavnom sudu apelaciju protiv, u međuvremenu donesenog, Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 V 058069 15 Rev od 20. februara 2015. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-1247/15.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu i zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-5345/14 i AP-1247/15, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-5345/14.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlagač), zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Apelacioni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo, kao zakonski zastupnik predlagača, su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 11. do 14. oktobra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 V 058069 13 V od 22. maja 2014. godine apelantima je kao ranijim suvlasnicima određena naknada za nekretnine preciziranim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje su eksproprirane djelimičnim rješenjem Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-pravne poslove od 30. oktobra 2012. godine, i to u iznosima kako je sve precizirano u izreci tog rješenja uz naknadu troškova postupka.

8. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je konstatirao da je predmet odlučivanja u predmetnoj vanparničnoj stvari određivanje naknade za eksproprirane nekretnine apelanata, koje su djelimičnim rješenjem od 30. oktobra 2012. godine izuzete u korist predlagača kao korisnika eksproprijacije u svrhu izgradnje obilaznice oko grada Brčko, jer pred nadležnim organom uprave nije postignut sporazum o naknadi. Također, Osnovni sud je konstatirao da je prema odredbama člana 33. stav 1. Zakona o eksproprijaciji Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o eksproprijaciji), a u vezi s odredbama člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) odlučna činjenica, koju sud treba utvrditi u postupku određivanja naknade, tržišna vrijednost ekspropriranih nekretnina u momentu plaćanja naknade.

9. Osnovni sud je obrazložio da je naknadu za eksproprirane nekretnine odredio ocjenom provedenih dokaza i u suštini prihvatanjem procjene tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina, koju je utvrdila Komisija za utvrđivanje iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina Direkcije za finansije Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), zapisnikom o procjeni tržišne vrijednosti broj 0384/14 od 4. aprila 2014. godine. Naime, Osnovni sud je konstatirao da je Komisija procjenu vrijednosti ekspropriranih nekretnina izvršila na temelju važećih propisa (Pravilnik o načinu utvrđivanja iznosa naknade u postupku eksproprijacije nekretnina, Prostorni plan Brčko distrikta BiH 2007-2017) i time utvrdila da predmetne eksproprirane nekretnine čine poljoprivredno zemljište, te je prilikom procjene uzela u obzir i relevantne pokazatelje – parametre: površinu zemljišta, vrijednost za zonu gdje se zemljište nalazi, vrijednost za upotrebu zemljišta, vrijednost za pristup zemljišta i faktor atraktivnosti 1,20. Osnovni sud je naveo da je navedenu procjenu prihvatio kao potpunu i objektivnu konstatirajući da je u skladu sa zakonom sačinjen podatak o tržišnoj vrijednosti, pa je visinu naknade u konačnici odredio kao u izreci rješenja.

10. Nasuprot tome, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio procjenu tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koja se zasniva na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke Z. B. Naime, Osnovni sud je konstatirao da je navedeni vještak u svom nalazu upoređivao neprovjerene i neargumentirane podatke (sve kako je detaljno opisano u obrazloženju rješenja), te da je predmetne nekretnine procjenjivao kao građevinsko zemljište, ne uvažavajući da je Prostornim planom to zemljište tretirano kao poljoprivredno, zbog čega nije mogao doći do pravilne tržišne cijene za predmetne nekretnine u momentu donošenja rješenja.

11. Cijeneći da su u Zapisniku o procjeni tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina koje su izuzete od apelanata uzete u obzir sve okolnosti i korišteni konkretni parametri, te da je u skladu sa zakonom izvršena procjena vrijednosti, Osnovni sud je naveo da je tu procjenu tržišne vrijednosti i prihvatio kao osnovanu. Shodno navedenom, Osnovni sud je na osnovu člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, kao i člana 33. stav 1. i 40. Zakona o eksproprijaciji, a u vezi s članom 21. stav 2. Zakona o vlasništvu, odlučio kao u izreci rješenje i utvrdio da dosuđeni iznos predstavlja tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina u momentu donošenja tog rješenja.

12. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 V 058069 14 Gž od 4. novembra 2014. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno.

13. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih i pravilno ocijenjenih dokaza, a prvenstveno dva dokaza o tržišnoj vrijednosti predmetnog zemljišta, prvog kojeg je ponudio predlagač (procjena Komisije) i drugog kojeg su ponudili apelanti (nalaz i mišljenje vještaka Z. B.), u situaciji kada žalbom nije argumentirano osporen i pobijen zaključak tog suda da su upoređivani neprovjereni i neargumentirani podaci, u nedostatku drugih pokazatelja o tržišnoj vrijednosti, pravilno postupio kada je tržišnu vrijednost utvrdio prema procjeni Komisije koja je tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina utvrdila kao poljoprivredno zemljište. Pritom, Apelacioni sud je ukazao da je prvostepeni sud prihvatajući prijedlog apelanata proveo vještačenje po vještaku građevinske struke Z. B., ali je prvostepeni sud odlučio da tržišnu vrijednost ekspropriranih nekretnina koju je navedeni vještak utvrdio svojim nalazom i mišljenjem ne može prihvatiti, jer je vještak eksproprirane nekretnine cijenio i utvrđivao tržišnu vrijednost istih kao za građevinsko zemljište, a ne poljoprivredno kakav status predmetne nekretnine imaju prema dokumentaciji u spisu. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovane žalbene tvrdnje da je prvostepeno rješenje doneseno povredom odredaba postupka.

14. Apelacioni sud je također ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata kojim ukazuju da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, budući da na licu mjesta nije obavio uviđaj na okolnost identifikacije nekretnina i utvrđenja da se u pogledu ekspropriranih nekretnina radi o poljoprivrednom zemljištu, budući da je navedena činjenica utvrđena na osnovu dokumentacije u spisu tako da nije bilo potrebno vršenje uviđaja na licu mjesta radi identifikacije i utvrđivanja „pravog statusa“ ekspropriranih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor koji se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Pored toga, Apelacioni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju naknada za eksproprirane nekretnine određena u skladu s pozitivnim propisima i da je neosnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 V 058069 14 Rev od 20. februara 2015. godine kojim je revizija odbijena.

16. Apelacioni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da su nižestepeni sudovi na podlozi utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo i da nisu počinili ukazane povrede procesnog prava, odnosno da revizioni prigovori nisu osnovani. U vezi s tim, Apelacioni sud je zaključio da je Osnovni sud na osnovu izvedenih i pravilno procijenjenih dokaza, u konkurenciji dva dokaza o tržišnoj vrijednosti ekspropriranog zemljišta u smislu pravilno postupio kada se opredijelio za procjenu Komisije, koja je predmetne nekretnine procijenila kao poljoprivredno zemljište, budući da su i Prostornim planom za 2007.-2017. godinu definirane kao poljoprivredno zemljište, u kojem statusu je i eksproprirano i samo kao takvom se mogla utvrditi njegova tržišna vrijednost i apelantima odrediti naknada. Naime, Apelacioni sud je zaključio da je za procjenu vrijednosti zemljišta odlučna činjenica pravni režim zemljišta u vrijeme eksproprijacije (je li zemljište eksproprirano kao građevinsko ili kao poljoprivredno). Stoga, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao sasvim jasne razloge o tome zašto je prihvatio procjenu Komisije, a zašto nije prihvatio procjenu vještaka S. B. koji je zemljište procijenio kao građevinsko, koje razloge je u cijelosti kao pravilne prihvatio drugostepeni sud, pa i reviziono vijeće tog suda. S obzirom na navedeno, Apelacioni sud je zaključio da su nižestepene presude zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je ocijenio neosnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti zapravo ponavljaju navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, smatrajući da su u osporenim odlukama proizvoljno cijenjeni dokazi, te pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelanti u suštini tvrde da im, u smislu člana 21. Zakona o vlasništvu i člana 34. Zakona o eksproprijaciji, u konkretnom slučaju nije dosuđena pravična naknada u visini tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina (zemljišta), jer su u vezi s tim redovni sudovi uzeli u obzir kao dokaz procjenu Komisije, dok nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Z. B. koji predmetne nekretnine cijeni kao građevinsko zemljište, jer je namijenjeno za izgradnju objekata. Pored toga, apelanti tvrde da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda, „čime je prouzrokovana diskriminacija“.

b) Odgovor na apelaciju

18. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci i razlozima navedenim u njenom obrazloženju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku određivanja visine naknade za eksproprirane nekretnine nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.

20. Pravobranilaštvo smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ u predmetnoj apelaciji, pa predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o eksproprijaciji Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 26/04, 19/07, 2/08 i 19/10 i 15/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 33.

„Naknada za ekspropriranu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprirane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja.

Ako se ekspropriše stambeni objekat ili poseban dio stambenog objekta, prijašnjem vlasniku obezbijedit će se naknada za ekspropriranu nekretninu prije rušenja ekspropriranog objekta.“

Član 40.

Ako se sporazum o naknadi u cjelini ne postigne u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, Odjeljenje će dostaviti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, sa svim spisima nadležnom sudu, radi određivanja naknade.

Ako Odjeljenje ne postupi po odredbi stava 1 ovog člana, raniji vlasnik ili nosilac prava građenja i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade.

22. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» br. 1/01, 8/03, 40/04 i 19/07) Član 21.

(1) Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu shodno Ustavu BiH, Statutu Distrikta Brčko BiH i pod uvjetima određenim zakonom.

(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu shodno propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u trenutku plaćanja naknade.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 96 0 V 058069 14 Rev od 20. februara 2015. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 3. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem su apelanti tražili da se utvrdi naknada za eksproprirane nekretnine pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

32. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući na tri sudske instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasna obrazloženja koja su zasnivali na relevantnim odredbama čl. 33. i 40. stav 1. Zakona o eksproprijaciji u vezi s odredbama člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda, koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti i u apelaciji ponavljaju svoju tvrdnju o tome da su sudovi prihvatajući u predmetnom postupku procjenu tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina koju je izvršila Komisija pogrešno odredili naknadu za njihove eksproprirane nekretnine, pri čemu su pogrešno primijenili i odredbe člana čl. 33. i 40. stav

1. Zakona o eksproprijaciji u vezi s odredbom člana 21. stav 2. Zakona o vlasništvu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja zašto su zaključili da se u konkretnom slučaju radilo o određivanju tržišne vrijednosti za poljoprivredno zemljište i zašto, suprotno navodima apelanata, nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade po tržišnoj vrijednosti za građevinsko zemljište, koju procjenu je izvršio vještak građevinske struke Z. B.

34. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o vlasništvu na kojima su zasnovane osporene odluke, kao i činjenicu da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju Ustavni sud već ranije odlučivao (vidi, mutatis mutandis, odluke AP 5371/14 od 7. marta 2017. godine, AP 748/15 od 26. oktobra 2016. godine), Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava nisu posebno obrazložili, već se navodi o kršenju tog prava također zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

39. Iako apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nisu ponudili bilo kakav argument koji bi upućivao na to da su apelanti u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali iscrpne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Također, u odnosu na apelante nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su apelanti bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5345/14 (B. M., A. M. i A. M.) | Sudska praksa | Aktio