Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2776/14 (Z. K. i H. I.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Ništavost
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
- Osnovi diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2776/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2776/14, rješavajući apelaciju Zijadete Kahriman i Haseme Isić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijadete Kahriman i Haseme Isić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038927 13 Rev od 20. marta 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 038927 03 P od 9.
novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zijadeta Kahriman i Hasema Isić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Jasmina Jasna Babić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 13. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038927 13 Rev od 20. marta 2014. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 038927 03 P od 9. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Osnovnog suda i Nenada Čekića, Radoslave Žižić i Nade Skelo (tuženih u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka - u daljnjem tekstu: N.Č, R.Ž. i N.S. odnosno tuženi) zatraženo je 17. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i tuženi su u periodu od 24. novembra do 2. decembra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio presudu broj 71 0 P 038927 03 P od 9. novembra 2011. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantica, te Muharema Isića, Fatime Vehabović i Zinete Hota (u daljnjem tekstu: M.I, F.V i Z.H. odnosno ostali tužioci), kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u Banjoj Luci 18. avgusta 1994. godine između Kadre Isića (u daljnjem tekstu: K.I. ili pravnog prednika ) i prvoapelantice s jedne strane, te Đure Čekića (u daljnjem tekstu: Đ.Č. ili pravnog prednika tuženih) s druge strane, ovjeren 31. augusta 1994. godine kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-3472/94 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim su K.I. i prvoapelantica svoje nekretnine u Banjoj Luci (i to porodičnu stambenu zgradu i stambeni objekat pobliže opisane u izreci te presude: u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili nekretnine u Banjoj Luci) razmijenili za nekretnine Đ.Č. u Zenici (i to porodičnu stambenu zgradu pobliže opisanu u izreci te presude; u daljnjem tekstu nekretnine u Zenici). Predmetnom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev da se tuženi obavežu da apelanticama i ostalim tužiocima predaju u posjed nekretnine u Banjoj Luci uz istovremenu obavezu apelantica i ostalih tužilaca da tuženima predaju u posjed nekretnine u Zenici, te da se tuženi obavežu da trpe i dozvole uspostavu zemljišno knjižnog i posjedovnog stanja na nekretninama u Banjoj Luci, kakvo je bilo prije zaključenja predmetnog ugovora.
6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom izvedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza pobliže opisanih na strani 3. presude, te saslušanjem prvoapelantice i tuženih N.S. i R.Ž. u svojstvu parničnih stranaka, čitanjem zapisnika Općinskog suda u Sarajevu od 16. augusta 2011. godine i izjave drugoapelantice sa tog zapisnika, kao i saslušanjem svjedoka Milivoja Bosančića (u daljnjem tekstu: M.B.), Dragana Stajića (u daljnjem tekstu: D.S.) i Dragice Šmitran (u daljnjem tekstu: D.Š.). Sadržaj iskaza navedenih parničnih stranaka i svjedoka je prezentovan na str. 4. do 6. predmetne presude. Osnovni sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizlazi, a što nije ni sporno između parničnih stranaka, da je predmetni ugovor o razmjeni nekretnina zaključen u Banjoj Luci 18. augusta 1994. godine između prvoapelantice i K.I. sa jedne strane, te Đ.Č. sa druge strane, i da je ovjeren 31. augusta kod Osnovnog suda u pod brojem I-OV-3472/94, kojim su prvoapelantica i K.I. nekretnine u Banjoj Luci na kojima su bili suvlasnici (K.I. sa 2/3 dijela, a prvoapelantica sa 1/3 dijela) razmijenili za nekretnine u Zenici (na kojima je Đ.Č. bio uknjižen sa ½ dijela u zemljišnim odnosno 1/1 dijela u katastarskim evidencijama). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da se prije predmetne razmjene ugovarači nisu poznavali, da u vrijeme zaključenja ugovora prvoapelantica nije živjela u Banjoj Luci, te da su nakon zaključenja ugovora izvjesno vrijeme (21 dan) K.I. i njegova supruga - drugoapelantica živjeli u nekretninama u Banjoj Luci zajedno sa Đ.Č. i njegovom suprugom Jovankom Čekić (u daljnjem tekstu: J.Č), a potom otišli u Zagreb gdje je K.I. preminuo. Nakon toga je drugoapelantica boravila u inostranstvu, a potom došla u Zenicu i ušla u posjed nekretnina u Zenici u kojima je boravila sve dok ih svojom voljom nije napustila i otišla kod kćerke u Sarajevo, a potom u gerijatrijski centar u Travnik jer iz zdravstvenih razloga nije više mogla boraviti sama u Zenici. Također, utvrđeno je da su apelantice i ostali tužioci zakonski nasljednici K.I. a da su tuženi zakonski nasljednici iza Đ.Č i J.Č, te da trenutno žive van Bosne i Hercegovine, a nekretnine u Banjoj Luci izdaju u zakup. Pored toga, utvrđeno je da niko od članova porodice Čekić nije vršio pritisak na članove porodice Isić da zaključe predmetni ugovor.
7. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li su prvoapelantica i I.K. dobrovoljno zaključili predmetni ugovor odnosno da li je taj ugovor ništav. U vezi sa tim, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da je prilikom odlučivanja s posebnom pažnjom cijenio pitanje da li su ugovorne strane izrazile stvarnu volju da zaključe predmetni ugovor, cijeneći pri tome da li su I.K. i drugoapelantica bili pod pritiskom Đ.Č. i članova njegove porodice, nekog trećeg ili pod pritiskom opšte situacije, kao i cijeneći intenzitet tog pritiska, te da li su postojale okolnosti lične prirode koje bi nesumnjivo ukazivale da su svojim oblikom i intenzitetom djelovanja vršile tako jak uticaj na volju I.K. da je samo zbog toga pristao da zaključi ugovor koji stvarno nije želio da zaključi. Osnovni sud je pored toga ukazao da su apelantice i ostali tužioci u smislu odredbi člana 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bili u obavezi dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da su K.I. i drugoapelantica prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora živjeli u nekretninama u Banjoj Luci, a da je prvoapelantica napustila Banja Luku 1992. godine i otišla u Ljubljanu odnosno da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije živjela na prostoru BiH i nije bila izložena ratnim dejstvima, pa da na nju niko nije mogao vršiti pritisak da pošalje punomoć za zaključenje predmetnog ugovora u njeno ime. Pri tome, Osnovni sud je zaključio da su neosnovani njeni navodi o napadima na drugoapelanticu i I.K. od strane svjedoka D.S. i drugih lica, ističući da prvoapelantica nije boravila u Banjoj Luci u to vrijeme, već da je navodno samo čula za te napade. Dalje, Osnovni sud je konstatovao da apelantice i ostali tužioci ni iskazom svjedoka M.P. nisu dokazali svoje navode o prijetnjama i pritiscima od strane uniformisanih nepoznatih lica, koji su se navodno dešavali noću, te navode o pretresanju kuće, kao i navode o napadima od strane svjedoka D.S. Naime, Osnovni sud je zaključio da iskaz tog svjedoka nije dosljedan u dijelu u kojem je tvrdio da su K.I. i drugoapelantica napadnuti jednom u toku noći od strane nepoznatih lica. Takođe, Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka vezano za navode o napadima na drugoapelanticu i I.K. od strane svjedoka D.S, uz obrazloženje da svjedok M.P. nije video te napade već da je za njih čuo, kao imajući u vidu činjenicu da je u sukobu sa svjedokom D.S. i da je sa njim vodio spor. Osnovni sud je također konstatirao da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio tvrdnje drugoapelantice da su Dejan Stajić (sin svjedoka D.S) i njegov drug Denis na bilo koji način uznemiravali K.I. i drugoapelanticu. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da su Dejan Stajić i njegov drug Denis u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bili djeca starosne dobi 13 godina i da je apsolutno neprihvatljivo da se neko može plašiti djeteta od 13 godina, te da dijete te starosne dobi može uticati na volju ozbiljnih i zrelih ljudi da odluče o zaključenju ugovora o razmjeni. Pored toga, Osnovni sud je konstatirao da apelantice i ostali tužioci nisu dokazali da je svjedok D.S. vršio pritisak na I.K. da zaključi predmetni ugovor. Pri tome, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da u slučaju da su tačni navodi o pritiscima od strane svjedoka D.S. i njegovoj namjeri da im oduzme predmetne nekretnine, onda bi predmetni ugovor bio zaključen sa D.S, a ne sa prednikom tuženih. Dalje, Osnovni sud je konstatirao da činjenice da je tužilac M.I. proveo 14 dana u “Trnopolju” i da je napustio Banja Luku 1992. godine nisu mogle biti od uticaja na odluku da se predmetni ugovor zaključi, s obzirom da je od tog događaja prošlo dvije godine. Takođe, konstatovao je na ovu odluke ne može imati uticaja činjenica da su djeca I.K.i drugoapelantice napustila Banja Luku početkom rata. Pored toga, Osnovni sud je konstatirao da apelantice i ostali tužioci nisu dokazali svoje navode da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom ugovoru. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni ugovor zaključen na zakonit i dobrovoljan način i da nije u suprotnosti sa odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je odlučio kao u izreci presude.
8. Odlučujući o žalbi koju su apelantice i ostali tužioci podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 71 0 P 038927 12 Gž od 9. novembra 2012. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio osporenu presudu tako što je utvrdio da je predmetni ugovor o razmjeni ništav i obavezao tužene da apelantici i ostalim tužiteljima predaju u posjed nekretnine u Banjoj Luci, a apelantice i ostale tužioce da tuženim predaju u posjed nekretnine u Zenici, te je obavezao tužene da trpe da se u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu na nekretninama uspostavi zemljišno knjižno i katastarsko stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora o razmjeni.
9. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizlazi da je taj sud, cijeneći žalbene prigovore pogrešne ocijene dokaza i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, održao raspravu na kojoj je ponovo izveden dokaz saslušanjem svjedoka D.S, a pročitani su iskazi svjedoka M.B. jer je taj svjedok u međuvremenu umro. Okružni sud je u obrazloženju presude (str. 5. i 6. presude) prezentirao sadržaj iskaza svjedoka D.S. datih pred prvostepenim sudom, kao i sadržaj iskaza istog svjedoka datog pred tim sudom. Takođe, Okružni sud je (na strani 6. presude) prezentovao sadržaj iskazâ svjedoka M.B. Sagledavajući iskaze svjedoka M.B. u svjetlu njegove izjave da je bolestan, operisan i da zbog toga zaboravlja, te imajući u vidu da je taj svjedok umro 23. oktobra 2011. godine, Okružni sud je zaključio da u iskazima tog svjedoka nema bitnih protivrječnosti odnosno da su određene protivrječnosti logične kada se ima u vidu bolest tog svjedoka i protek godina. Okružni sud je zaključio da iz iskaza svjedoka D.S. i M.B. proizlazi da njihovi odnosi nisu bili poremećeni prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni. Također, Okružni sud je zaključio da iskaz svjedoka M.B u odnosu na svjedoka D.S. nije zlonamjeran i tendenciozan, s obzirom da je svjedok M.B. tvrdio da ne zna da je D.S. uznemiravao K.I. i drugoapelanticu, već da je to o čuo od „Isića“. Shodno tome, po ocijeni Okružnog suda, nije prihvatljiv stav prvostepenog suda slijedom kojeg taj sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka M.B.
10. Imajući u vidu iskaz svjedoka M.B, iz kojeg proizlazi da nije imao neposredna saznanja o tome da je svjedok D.S prijetio K.I. I drugoapelantici, Okružni sud je prihvatio iskaz svjedoka D.S. u dijelu u kojem je taj svjedok tvrdio da nije prijetio “Isićima”. Okružni sud je zaključio da iz iskaza D.S. proizlazi da ga K.I. i drugoapelantica nisu poznavali od ranije, da je došao iz Sarajeva, te da je posredstvom svog “zeta muslimana”, koji je bio prijatelj K.I. i drugoapelantice, kod njih našao smještaj, kao i da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, da je ugovorio “zakup kuće” sa K.I, a pri tom kako je to tvrdio taj svjedok „Kadro od njega nije tražio zakupninu, odnosno nije ništa tražio“. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da ovaj iskaz potvrđuje iskaz drugoapelantice u dijelu u kojem je tvrdila su primili D.S. u kuću „da ih čuva“ odnosno iz razloga bezbjednosti. Dalje, Okružni sud je istakao da je svjedok D.S. boravio na ratištu 15 dana, a 15 dana kod kuće, pa da ta okolnost vodi do zaključka da nije znao i nije mogao znati za napade na kuću koji su se dešavali u njegovom odsustvu. Dalje, Okružni sud je istakao da su K.I. i drugoapelantica dugi niz godina poznavali svjedoka M.B, te da ga je drugoapelantica zvala noću prilikom dolaska nepoznatih lica na njihova vrata i da je svjedok M.B. dežurao u ulici u kojoj žive, a da je na dežurstvo određen kao povjerenik mjesne zajednice i da je dežurao naoružan. Okružni sud je konstatovao da navedeno ukazuje da je sigurnost lica u toj ulici bila ugrožena, jer je iziskivala dežurstvo. Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M.B. proizlazi da u toj ulici niko nije bio ubijen, niti su kuće zapaljene i da nisu bacane bombe, ali da isto tako proizlazi da su nepoznata lica u 2 sata poslije pola noći bila na vratima K.I. i drugoapelantice, te da je on pri tome intervenisao, te da je intervenisao i u kući drugih Bošnjaka. Također, konstatirao je da je svjedok M.B. tvrdio da je na predmetne nekretnine bacano kamenje. Okružni sud je konstatirao da je svjedok M.B. ovim tvrdnjama potvrdio iskaz drugoapelantice o tome da su “upućivane prijetnje od strane nepoznatih lica i da je na njenu kuću bacano kamenje”. Pri tome, Okružni sud je konstatirano da nije dokazano da su kamenje bacali sin svjedoka D.S. i njegov prijatelj Denis, ali da to ne znači da kamenje nisu bacala treća lica. Shodno navedenom, po ocijeni Okružnog suda, proizlazi da su u vrijeme zaključenja spornog ugovora o razmjeni nekretnina na strani ugovarača K.I. postojale posebne okolnosti koje su uticale na njegovu slobodnu i ozbiljnu volju da ugovor zaključi, pa je predmetni ugovor zbog toga u odnosu na K.I. ništav u smislu odredbe člana 103. u vezi sa čl. 26. i čl. 28. st. 2. ZOO. Dalje, Okružni sud je ukazao da prvoapelantica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije živjela u Banjoj Luci, niti je koristila predmetne nekretnine za stanovanje, a da iz njenog iskaza proizlazi da je kontaktirala sa roditeljima i da je znala da su im upućivane prijetnje zbog čega je poslala punomoć na temelju koje je spornim ugovorom raspolagano sa njenim djelom predmetnih nekretnina. U vezi sa tim, Okružni sud je istakao da je prema odredbi čl. 52. Zakona o obligacionim odnosima ugovor ništav ako osnov ne postoji ili je nedopušten. Okružni sud je zaključio da iz naprijed navedenih okolnosti proizlazi da na strani prvoapelantice nisu postojali posebni uslovi koji su uticali na njenu volju za zaključenje ovog ugovora u smislu odredbe čl. 26. i čl. 28. st. 2. ZOO, ali da su prijetnje koje su upućene njenim roditeljima, kod nje izazvale opravdan i logičan strah za njihovu sigurnost i predstavljaju razlog, kauzu, za zaključenje ugovora sa njene strane, zbog čega je i u odnosu na nju predmetni ugovor je ništav u smislu odredbe čl. 52. ZOO.
11. Odlučujući o reviziji koju su tuženi podnijeli protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 038927 13 Rev od 20. marta 2014. godine kojom je usvojio reviziju, preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbu apelantica i ostalih tužitelja odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda.
12. Vrhovni sud je zaključio da su tuženi revizionim navodima pravilno ukazivali da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da za dokazivanje navoda tužbe o postojanju posebnih okolnosti zbog kojih su prvoapelantica i K.I. zaključili predmetni ugovor svakako nije dovoljan iskaz drugoapelantice jer je zainteresovana za ishod parnice. Dalje, Vrhovni sud je zaključio je da za razrješenje predmetnog spora nije odlučujući ni iskaz prvoapelantice kod utvrđenja da je otišla iz Banje Luke i da time nema ni neposrednog saznanja o okolnostima koje su prethodile zaključenju spornog ugovora, niti se može uzeti da je na nju vršen pritisak da zaključi ugovor. Zatim, Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj M.I. tokom 1992. godine odveden u logor ali da s obzirom na vremensku distancu odnosno imajući u vidu da je predmetni ugovor zaključen 18. augusta 1994. godine, ni ta činjenica nije odlučujuća za zaključenje predmetnog ugovora. Vrhovni sud je takođe ukazao da se svjedokinja D.Š. izjašnjavala o neposrednom dogovoru oko predmetne razmjene i da joj nisu bile poznate okolnosti koje su prethodile razmjeni, a da prema iskazu svjedoka D.S. od početka 1993. godine, kada se taj svjedok sa porodicom uselio u prizemlje predmetne kuće posredstvom sestre i zeta koji su od ranije poznavali apelante, K.I. i drugoapelantica nisu doživljavali neprijatnosti. Vrhovni sud je ukazao da ni svjedok M.B. nije imao neposrednih saznanja o tome da je svjedok D.S. prijetio K.I. i drugoapelantici, niti je to potkrijepljeno drugim dokazima, pa su nižestepeni sudovi prihvatili kao utvrđeno da im svjedok D.S. nije prijetio. Također, Vrhovni sud je istakao da i kada se prihvati utvrđenje drugostepenog suda da je svjedok M.B. jednom prilikom po pozivu K.I. i drugoapelantice noću dolazio kući sa korpusnom policijom, iako taj svjedok nije bio dosljedan u tom dijelu izjave, da taj događaj, koji nije vremenski određen, a s obzirom da nisu dokazane druge neprijatnosti kojima su K.I. drugoapelantica bili izloženi u periodu pred zaključenje ugovora, predstavlja izolovan događaj. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se ne može zanemariti ni dio iskaza tog svjedoka da u ulici u kojoj se nalaze predmetne nekretnine u toku rata nije bilo ubistava, rušenja ni paljenja kuća i da taj svjedok „ne zna za ostale napade“ na apelantice i ostale tužitelje, jer mu se nisu „žalili za bilo šta drugo“. Vrhovni sud je ukazao da činjenica da je u toj ulici organizovano dežurstvo sama za sebe nije dovoljna za utvrđenje posebnih okolnosti kojima su bili izloženi K.I. i drugoapelantica, s obzirom da je tokom rata u gotovo svim ulicama bilo ogranizovano dežurstvo. Prema tome ako se i prihvate utvrđene činjenice od strane drugostepenog suda, one po stanovištu Vrhovnog suda nisu dovoljne za pouzdan zaključak o tome da su K.I. i drugoapelantica u vrijeme zaključenja ugovora bili izloženi posebnim okolnostima (pritiscima, prijetnjama, primjeni sile) niti da su ove okolnosti bile tako ozbiljne da su u bitnom ograničile slobodu odlučivanja i uslovile njihovu volju odnosno volju K.I. kao jedne od ugovornih strana, da zaključi predmetni ugovor. Konstatirajući da postojanje rata i opšte poznatih ratnih okolnosti, koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, same za sebe nisu dovoljne za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, Vrhovni sud je ocijenio da je nepravilan zaključak drugostepenog suda da predmetnom ugovoru nedostaje elemenat dobrovoljnosti odnosno da je dokazano ispunjenje zakonskih uslova iz člana 103. ZOO zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 14. Evropske konvencije i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantice, između ostalog, navode da su K.I. i drugoapelantica odluku za zaključenje predmetnog ugovora i za napuštanje nekretnina u Banjoj Luci donijeli zbog sve češćih pritisaka i napada na njih i njihovu kuću od strane nepoznatih uniformisanih lica i od poznatog lica D.S, koji je još od početka 1993. godine uz njihov pristanak živio u prizemlju njihovih nekretnina u Banjoj Luci. Apelantica tvrde su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno i na njihovu štetu primijenili odredbu člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Apelantice ističu da je prema citiranoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju teret dokazivanja na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa pravo na nepokretnosti stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Tvrde da je u konkretnom slučaju od njih zahtijevano da dokažu da su bile prinuđene mijenjati imovinu i napuštati je, a što nije u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Apelantice smatraju da su diskriminisane po nacionalnoj osnovi jer „je činjenica da je zakon na njihovoj strani ali su sudovi odbili da ga primjene“. Apelantice također tvrde da im osporene presude onemogućavaju da se vrate u svoj predratni dom. Pored toga, apelantice tvrde da je nejasno zašto sud ne vjeruje svjedočenju svjedoka M.B, a da je „povjerovao“ iskazu svjedoka D.S. koji je lično bio učesnik napada jer ga je drugoapelantica prepoznala, pa je, kako navode, bio zainteresiran da prikrije svoje ponašanje.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud i Osnovni sud navode da u svemu ostaju kod razloga datih u obrazloženjima svojih odluka i da smatraju da prilikom njihovog donošenja nije došlo do povrede odredaba Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje su se apelantice pozvale u apelaciji.
15. Tuženi tvrde da iz apelacionih navoda nije jasno u čemu se tačno sastoje i na koji način su pričinjene povrede prava na koje se apelantice pozivaju, veći da su samo paušalno pobrojane navodeći članove Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije bez obrazloženja i relevantnih argumenata za svako pojedinačno kršenje tih prava. Tuženi dalje ističu da se u ostalom dijelu apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno prava, a da, suprotno stavu apelantica, to nije zadatak Ustavnog suda. Također tuženi ističu da u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do proizvoljne primjene prava. Shodno tome, predložili su da se apelacija odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovana ili odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske',' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
I. Saglasnost volja
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
NEVAŽNOST UGOVORA
I. Ništavi ugovori
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“, broj 16/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 32. st. 1. i 2.
Odredbe ovog zakona primjenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno poslije 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.)
U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti, nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnosti stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[...] Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 038927 13 Rev od 20. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantice su primile 17. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantice smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine .
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantice u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3400/09 od 30. oktobra 2012. godine, stav 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Apelantice u suštini smatraju da nisu imale pravično suđenje zbog načina na koji su u osporenim odlukama ocijenjeni dokazi (iskazi svjedoka M.B. i D.S.), odnosno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno pravo.
28. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelantice u postupku u kojem su donesene osporene odluke u svrhu dokazivanja svojih tvrdnji o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora izvele dokaze saslušanjem apelantica u svojstvu parničnih stranaka i svjedoka M.B, ali da su i tuženi u svrhu osporavanja tih navoda apelantica izveli dokaze saslušanjem svjedoka D.S. i D.Š. Ustavni sud primjećuje da je nakon provedenog dokaznog postupka osporenim odlukama ocijenjeno da u konkretnom slučaju nije dokazano da su K.I. i drugoapelantica u vrijeme zaključenja ugovora bili izloženi posebnim okolnostima (pritiscima, prijetnjama, primjeni sile), niti da su ove okolnosti bile tako ozbiljne da su u bitnom ograničile slobodu odlučivanja i uslovile njihovu volju odnosno volju K.I. kao jedne od ugovornih strana da zaključi predmetni ugovor, a da postojanje rata i opšte poznatih ratnih okolnosti, koje su ugrožavale egzistenciju stanovništva na ovim prostorima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, same za sebe nisu dovoljne za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u smislu člana 103. ZOO. Imajući u vidu sadržaj obrazloženja osporenih odluka i dokumentaciju u spisu predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tim odlukama, nasuprot mišljenju apelantica, dali jasne i argumentirane razloge za svoje odluke da odbiju tužbeni zahtjev apelantica, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge za odluku da poklone vjeru iskazu svjedoka tuženih D.S. koji je, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, između ostalog, tvrdio da od početka 1993. godine, kada se sa porodicom uselio u prizemlje predmetne kuće, K.I. i drugoapelantica nisu doživljavali neprijatnosti. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci također jasno obrazložio da i kada se prihvati utvrđenje Okružnog suda da je svjedok M.B. jednom prilikom po pozivu K.I. i drugoapelantice noću dolazio kući sa korpusnom policijom, da taj događaj, koji nije vremenski određen, a s obzirom da nisu dokazane druge neprijatnosti kojima su K.I. drugoapelantica bili izloženi u periodu pred zaključenje ugovora, predstavlja izolovan događaj, a da se ne može zanemariti ni dio iskaza tog svjedoka da u ulici u kojoj se nalaze predmetne nekretnine u toku rata nije bilo ubistava, rušenja ni paljenja kuća i da taj svjedok „ne zna za ostale napade“ na apelantice i ostale tužitelje, jer mu se nisu „žalili za bilo šta drugo“. Pored toga, Vrhovni sud je u osporenoj odluci jasno ukazao da činjenica da je u toj ulici organizovano dežurstvo sama za sebe nije dovoljna za utvrđenje posebnih okolnosti kojima su bili izloženi K.I. i drugoapelantica, s obzirom da je tokom rata u gotovo svim ulicama bilo ogranizovano dežurstvo.
31. Imajući u vidu naprijed navedeno, te naročito uzimajući u obzir činjenicu da su u predmetnom postupku tuženi izveli dokaze kojima su osporili navode tužbe o nedostatku slobodne volje za zaključenje predmetnog ugovora, te imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, a i sadržaj odredbe člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene na koju se pozivaju apelantice, Ustavni sud u datom obrazloženju, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi elemente kako u utvrđenom činjeničnom stanju tako ni u primjeni materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da su provedenim dokazima, kao to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, tuženi dokazali da su pravo na nepokretnostima u Banjoj Luci stekli na dobrovoljan način, što korespondira odredbi člana 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene prema kojoj je teret dokazivanja „na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnosti stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom“.
32. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te u vezi s tim jasno konstatovao da, bez utvrđenja individualnih okolnosti kao što je postojanje konkretnih prijetnji ili pritisaka za zaključenje ugovora, postojanje samo opštih ratnih okolnosti nije dovoljno da bi se utvrdilo da je ugovor ništavan (vidi Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 2377/13 od 7. juna 2016. godine tačka 31. i Odluka o dopustivosti broj AP 1463/08 od 13. maja 2010. godine, tačka 12; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci AP 3407/09 (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritum broj AP 3409/09 od 20. decembra 2012. godine, tač. 30, 31. i 32.) razmatrajući slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavnosti ugovora o prometu nekretnina na prostoru Bosne i Hercegovine zaključenog u toku rata naveo: Ustavni sud zapaža da su sudovi, u postupku u kojem su donesene osporene presude, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da apelant nije uspio dokazati da su pri zaključivanju predmetnog ugovora, pored postojanja općih okolnosti, odnosno ratnog stanja, postojale posebne okolnosti kod apelantove majke zbog kojih bi predmetni ugovor o zamjeni stanova bio zaključen pod pritiskom, odnosno nije dokazao da kod parničnih stranaka nije postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora, te da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i kao takav apsolutno ništav, u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Nasuprot tome, sudovi su zaključili da su tuženi dokazali da je predmetni ugovor zaključen dobrovoljno i na inicijativu apelantove majke. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda ukazali da je nesporno da je apelantova majka izvršila zamjenu svog stana u Banjoj Luci za stan tuženih, također u Banjoj Luci, za vrijeme ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Međutim, u redovnom sudskom postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor o zamjeni stanova zaključen na dobrovoljan način, odnosno da je kod parničnih stranaka postojala volja za zaključenje predmetnog ugovora. Isto tako je utvrđeno da su u vrijeme zaključenja ugovora opće okolnosti bile teške i da su mogle utjecati na odluku stranaka ugovornica da zaključe predmetni ugovor, a prvenstveno na apelantovu pravnu prednicu, koja je kao pripadnik manjinskog naroda živjela u Banjoj Luci, ali da te opće okolnosti bez postojanja posebnih okolnosti, koje apelant nije dokazao, da su kod njegove majke postojale pored općih, nisu mogle utjecati na drugačiji zaključak u pogledu dobrovoljnosti apelantove pravne prednice prilikom zaključenja spornog ugovora. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih presuda, imajući u vidu činjenicu da apelant tokom postupka nije uspio dokazati tužbeni zahtjev u pogledu nedostatka volje njegove majke za zaključenje predmetnog ugovora o zamjeni stanova, nema ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.
33. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda korespondiraju praksi Ustavnog suda izraženoj u gore citiranim odlukama, te da su, nasuprot mišljenju apelantica, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na štetu apelantica, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.
34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
35. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantice nisu eksplicitno navele u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantice imale mogućnost i da su koristile pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju (žalbu i odgovor na reviziju), a da činjenica da su redovni sudovi u konačnici donijeli osporene odluke kojim apelantice nisu zadovoljne sama po sebi ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na zabranu od diskriminacije
36. Ustavni sud takođe zapaža da apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelantice smatraju da su diskriminisane u odnosu na pravo na pravično suđenje.
37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
38. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
39. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelantice smatraju da im je prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
40. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice navode o diskriminaciji dovode u vezu sa svojom nacionalnom pripadnošću, smatrajući da su redovni sudovi zbog njihove nacionalne pripadnosti proizvoljno primjenili relevantne propise i odbili njihov tužbeni zahtjev. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje iz ranijih tačaka ove odluke prema kojima su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i u njima nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza u konkretnom slučaju zloupotrijebljena na štetu apelantica, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna, te imajući u vidu da apelantice nisu ponudile relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama na neki drugi način diskriminirane po osnovu svoje nacionalne pripadnosti, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelantica o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Ostali navodi
41. Apelantice, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulirano pravo izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantice nisu argumentirale te svoje navode u smislu konkretnih standarda navedenih prava i da svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasnivaju na proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema elementa koji u konkretnom slučaju ukazuju da je povrijeđeno pravo apelantica na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelantica neosnovani.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi za osporene odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da su apelantice imale mogućnost i da su koristile pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantice, navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljnoj primjeni prava u kontekstu svoje nacionalne pripadnosti, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava od strane redovnih sudova u osporenim odlukama, dok apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi upućivali na to da su iste na neki drugi način diskrimirane u predmetnom postupku na osnovu svoje nacionalne pripadnosti.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantice navode o kršenju ovog prava zapravo svode na navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, prozvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman