Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3225/14 (D. H., S. S. i F. K.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3225/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3225/14, rješavajući apelaciju Dževde Hodžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 58, člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Dževde Hodžića, Samnuna Salkića, Fadila Kuduzovića i Albije Isić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnim postupcima u kojima su donesene presude Kantonalnog suda u Tuzli br. 32 0 P 005296 14 Gž 2 od 9. maja 2014. godine, 32 0 P 001877 14 Gž 2 od 23. maja 2014.

godine i 32 0 P 006050 13 Gž od 9. juna 2014. godine i 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dževdi Hodžiću, Samnunu Salkiću i Albiji Isić, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.800,00 KM, a Fadilu Kuduzoviću iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Dževdi Hodžiću, Samnunu Salkiću, Fadilu Kuduzoviću i Albiji Isić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Albije Isić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dževde Hodžića, Samnuna Salkića i Fadila Kuduzovića podnesena protiv presuda Kantonalnog suda br. 32 0 P 005296 14 Gž 2 od 9. maja 2014. godine, 32 0 P 001877 14 Gž 2 od 23. maja 2014. godine i 32 0 P 006050 13 Gž od 9. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je u vrijeme podnošenja apelacija bila preuranjena, a apelanti nisu osporili kasnije donesene presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 32 0 P 005296 14 Rev od 30. augusta 2016. godine, 32 0 P 001877 14 Rev od 27. decembra 2016. godine i 32 0 P 006050 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine koje su u konkretnim slučajevima konačne odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dževdo Hodžić, Samnun Salkić i Fadil Kuduzović (u daljnjem tekstu: apelanti) i Albija Isić (u daljnjem tekstu: apelantica), koje zastupa Milka Tomić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine, 32 0 P 005296 14 Gž 2 od 9. maja 2014. godine, 32 0 P 001877 14 Gž 2 od 23. maja 2014. godine i 32 0 P 006050 13 Gž od 9. juna 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnih postupaka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 20. februara 2017. godine, Općinski sud 28. februara 2016. godine, a tuženi 21. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

U odnosu na apelanticu

5. Apelantica je 5. juna 2008. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - razlike plaća. Apelantica je u tužbi navela da smatra da joj je tuženi u spornom periodu trebalo da obračunava plaću po utvrđenom koeficijentu složenosti poslova iz zaključenog ugovora o radu i Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika kod tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), umnožen sa 60% od najniže plaće u FBiH, koji ne može biti manji nego što je utvrđeno Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).

6. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-08-002051 od 8. oktobra 2010. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev.

7. Odlučujući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 006115 10 Gž od 12. marta 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio u pogledu dosuđenog novčanog iznosa, te u preostalom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu.

8. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 162757 13 Rs 2 od 13. januara 2014. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu potraživanja za period od 1. juna 2005. godine do 6. septembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period) u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u dispozitivu presude, dok je sa viškom naknade na ime razlike plaća preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica u utuženom periodu bila zaposlenica tuženog na poslovima odgovornog referenta u Službi kupaca i dobavljača u Generalnoj direkciji, sve do odlaska u penziju 6. septembra 2005. godine. Općinski sud je istakao da je odredbom člana 68. Zakona o radu propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a odredbom člana 69. istog zakona propisano je da se Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu utvrđuju najniže plaće, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Uzimajući u obzir relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora (čl. 23, 24. st. 1, 3. i 4. i član 25), Općinski sud je naveo da slijedi da su tim ugovorom određeni svi parametri za obračun osnovne mjesečne plaće zaposlenika i da osnovicu za obračun osnovne plaće zaposlenika predstavlja najniža plaća, a to je, prema odredbi člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora, 60% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, koja se, u smislu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora, množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta. Također, odredbama Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima zaposlenika tuženog iz juna 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) regulirani su osnovi i mjerila plaća i naknade plaća i ostala primanja, način obračuna i ostala pitanja u vezi sa obračunom i raspodjelom plaća. Odredbom člana

9. Pravilnika o plaćama propisano je da se mjesečna plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanje plaće po osnovu izvršenja poslova u obimu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog. Odredbom člana 10. Pravilnika o plaćama je na identičan način, kao i odredbom člana 24. st. 3. i 4. Granskog kolektivnog ugovora, uređeno pitanje osnovne mjesečne plaće, odnosno najniže plaće. Prema članu 26. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora, u petu grupu složenosti poslova spadaju: operativni poslovi na kopu, bušenju i miniranju, poslovi na mehaniziranom utovaru uglja i jalovine, poslovi oplemenjivanja, pranja, nadzora nad suhim odsijavanjem, mjerenjem i praktična obuka na poslovima u jami, tehničari, ekonomski tehničari, predradnici i ostali administrativni poslovi srednje spreme sa koeficijentom složenosti koji iznosi najmanje 3,00. Općinski sud je istakao da je Aneksom broj 1 Ugovora o radu od 30. augusta 2002. godine ugovoreno da će apelantica kao zaposlenik (a u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tuženog) obavljati poslove radnog mjesta: odgovorni referent u Službi kupaca i dobavljača - Generalna direkcija, a članom 3. ugovoren je koeficijent složenosti poslova u visini od 3,70.

10. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da poslovi koje je apelantica obavljala u utuženom periodu pripadaju petoj grupi složenosti poslova iz člana 26. Granskog kolektivnog ugovora sa koeficijentom složenosti koji iznosi 3,00. S tim u vezi je Općinski sud naveo da apelantica nije dokazala, niti to proizlazi iz nalaza vještaka finansijske struke, da joj je tuženi isplaćivao plaću manju od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, što predstavlja najnižu plaću koja je propisana odredbom člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora, kao i člana 10. Pravilnika o plaćama. Također, apelantica tokom postupka nije ni tvrdila da je tuženi donio pravilnik kojim je utvrdio koeficijente pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta, kojim bi bio utvrđen koeficijent grupe složenosti poslova u odnosu na apelanticu a kako to predviđa odredba člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, koja sadrži parametre za koeficijente pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta i koji su relevantni za pravilnu primjenu odredbe člana 25. a u vezi sa članom 24. Granskog kolektivnog ugovora. Tuženi je samo donio Pravilnik o plaćama na osnovu kojeg je svim zaposlenicima, pa i apelantici, u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću.

11. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da nije sporno da tuženi nije donio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće grupe na način kako to propisuje odredba člana 26. Granskog kolektivnog ugovora. Odredbom člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH a odredbom člana 26. stav 1. u petoj grupi Granskog kolektivnog ugovora propisano je da toj grupi pripadaju i poslovi tehničara, ekonomskog tehničara, predradnika i ostali administrativni poslovi srednje spreme i da za te poslove koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,00. U skladu sa odredbom člana 25. Granskog kolektivnog ugovora, apelantici za utuženi period pripada pravo na osnovnu plaću u visini od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, koja se množi sa 3,00 koeficijentom složenosti s tim da se tako mjesečno obračunata osnovna plaća uvećava za pripadajući iznos minulog rada.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine odbijene su žalbe apelantice i tuženog i potvrđena prvostepena presuda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da poslovi „odgovornog referenta u Službi kupaca i dobavljača“, tj. poslovi koje je apelantica obavljala u utuženom periodu, spadaju u petu grupu složenosti sa utvrđenim koeficijentom složenosti najmanje 3,00, shodno odredbi člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, a ne u sedmu grupu složenosti poslova sa pripadajućim koeficijentom 3,70. Izneseni stav prvostepenog suda u ovom dijelu ne može se dovesti u sumnju apelanticinim žalbenim navodima koji se suštinski svode na tumačenje i elaboriranje sadržine odredaba čl. 24. i 26. Granskog kolektivnog ugovora, a na način kako to apelantici odgovara. Odredbama čl. 24. i 26. Granskog kolektivnog ugovora propisani su svi elementi potrebni za obračun plaće zaposlenika, a prema članu 25. Granskog kolektivnog ugovora, poslodavac sistematizacijom radnih mjesta utvrđuje koeficijente pripadajuće grupe složenosti poslova. Tuženi tokom postupka nije dokazao da je svojim aktima, odnosno sistematizacijom u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom utvrdio koeficijente prema pripadajućoj grupi složenosti poslova za zaposlenike, pa i za apelanticu, već je samo donio Pravilnik o plaćama na osnovu kojeg je svim zaposlenicima, pa i apelantici, u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaće.

14. U situaciji kada tuženi nije donio sistematizaciju radnih mjesta u kojoj bi utvrdio koeficijente pripadajuće grupe na način kako to propisuje odredba člana 26. Granskog kolektivnog ugovora, te kako je odredbom člana 24. stav 4. tog granskog kolektivnog ugovora propisano da najniža osnovna plaća ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, Kantonalni sud je naveo da apelantici u utuženom periodu pripada pravo na osnovnu plaću u visini 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH pomnoženu sa koeficijentom složenosti od 3,00 s obzirom da poslovi koje je ona obavljala spadaju u petu grupu. Tako obračunata osnovna plaća uvećava se za pripadajuće naknade predviđene odredbama čl. 28, 29. i 31. u vezi sa članom 24. st. 2. i 3. Granskog kolektivnog ugovora, kao minimum prava koja su joj zagarantirana tim ugovorom.

15. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 162757 14 Rev od 4. novembra 2015. godine odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

U odnosu na ostale apelante

16. Dževdo Hodžić podnio je 19. marta 2008. godine tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - razlike plaća i doprinosa. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 005296 08 P od 20. augusta 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 P 005296 10 Gž od 28. februara 2013. godine prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 P 0052269 13 P 2 od 4. novembra 2013. godine kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojio. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 005296 14 Gž 2 od 9. maja 2014. godine djelimično su uvažene žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda u jednom dijelu preinačena, a u preostalom dijelu potvrđena. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je Vrhovni sud donio Presudu broj 32 0 P 005296 14 Rev od 30. augusta 2014. godine kojom se odbija revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude.

17. Samnun Salkić podnio je 17. marta 2008. godine tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa - razlike plaće i doprinosa. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 001877 08 P od 17. septembra 2010. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev. Odlučujući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 P 001877 10 Gž od 23. aprila 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu u jednom dijelu ukinuo i u tom dijelu vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 32 0 P 001877 13 P 2 od 16. januara 2014. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 001877 14 Gž 2 od 23. maja 2014. godine prvostepenu presudu u jednom dijelu preinačio, a u preostalom dijelu potvrdio. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je Vrhovni sud donio Presudu broj 32 0 P 001877 14 Rev od 27. decembra 2016. godine kojom se odbija revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude.

18. Fadil Kuduzović je 25. juna 2009. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa-razlike plaća. Općinski sud je Presudom broj 32 0 P 006050 09 P od 13. decembra 2012. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 P 0066050 13 Gž od 9. juna 2014. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je Vrhovni sud donio Presudu broj 32 0 P 006050 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine kojom se odbija revizija izjavljena protiv osporene drugostepene presude. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica i ostali apelanti smatraju da im je osporenim odlukama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vide u načinu na koji je Kantonalni sud u osporenim odlukama primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je zanemario odredbe relevantnih propisa, odnosno Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora za Federaciju BiH iz 2000. i 2005. godine, te Granskog kolektivnog ugovora sa posebnim osvrtom na odredbu člana 26. stav 1. tog ugovora. S tim u vezi, apelantica i ostali apelanti navode da je Kantonalni sud neprimjenjivanjem ugovora o radu zaključenih između apelanata i tuženog zanemario osnovna načela obligacionog odnosa. Osim toga, tuženi je imao akte kojima je utvrdio koeficijente složenosti poslova za svako radno mjesto i uvjete koje svaki zaposlenik mora ispunjavati u pogledu stručne spreme, čime je određen stepen složenosti poslova. Pri tome apelanti ne spore da tuženi nije izvršio razvrstavanje svih radnih mjesta po grupama složenosti poslova kao Granski kolektivni ugovor. Također, apelantica i ostali apelanti „za duševne bolove pretrpljene zbog dugog trajanja predmetnih postupaka traže satisfakciju u iznosu od po 2.000,00 KM“ i predlažu Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju, te donese odluku o meritumu i apelantima odredi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 1.600,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da smatra da su navodi apelanata neosnovani iz razloga sadržanih u osporenim odlukama. Stoga je Kantonalni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

21. Općinski sud je hronološki opisao tok predmetnih postupaka, te istakao da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari opravdan zahtjev apelantice i ostalih apelanata, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati njihovu tvrdnju da postoji kršenje prava na koja su se pozvali. Također je Općinski sud istakao naveo da je osigurao da svi učesnici u predmetnim postupcima izbjegnu nepotrebno odugovlačenje i preduzimao je one radnje koje imaju cilj da se postupak provede efikasno. Stoga je Općinski sud istakao da je postupao u razumnim rokovima.

22. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da apelanti neosnovano ističu da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Stoga je tuženi predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

24. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 49/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24. st. 1, 3. i 4.

(1) Mjesečna plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem zaposlenik radi, dodatka na plaću za radni staž, uvećanja plaće za rad u otežanim uvjetima rada i uvećanja plaće na osnovu izvršenja poslova u opsegu i kvalitetu koji je veći od uobičajenog i prosječnog.

(3) Osnovna mjesečna plaća je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uvjete rada i postignute odgovarajuće rezultate rada.

(4) Osnovna mjesečna plaća zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Član 25.

Osnovna mjesečna plaća zaposlenika utvrđuje se po grupama složenosti poslova, tako što se najniža plaća množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radnih mjesta.

Član 26.

Za djelatnost proizvodnje, pripreme uglja i drugih djelatnosti i usluga utvrđuju se sljedeći koeficijenti grupe složenosti poslova:

V GRUPA - operativni poslovi na kopu, bušenju i miniranju, poslovi na mehaniziranom utovaru uglja i jalovine, poslovi oplemenjivanja, pranja, nadzora nad suhim odsijavanjem, mjerenjem i praktična obuka na poslovima u jami, tehničari, ekonomski tehničari, predradnici i ostali administrativni poslovi srednje spreme.

Koeficijent složenosti iznosi najmanje 3,00.

25. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na ostale apelante u pogledu osporenih odluka

28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na ostale apelante u pogledu osporenih odluka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;

29. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su ostali apelanti podnijeli apelaciju protiv presuda Kantonalnog suda br. 32 0 P 005296 14 Gž 2 od 9. maja 2014. godine, 32 0 P 001877 14 Gž 2 od 23. maja 2014. godine i 32 0 P 006050 13 Gž od 9. juna 2014. godine. Međutim, protiv navedenih presuda Kantonalnog suda su izjavljene revizije Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je povodom izjavljenih revizija donio presude br. 32 0 P 005296 14 Rev od 30. augusta 2016. godine, 32 0 P 001877 14 Rev od 27. decembra 2016. godine i 32 0 P 006050 14 Rev od 13. oktobra 2016. godine kojima su revizije odbijene kao neosnovane. Dakle, u predmetnim sudskim postupcima konačne odluke su presude Vrhovnog suda koje su donesene nakon podnošenja predmetne apelacije Ustavnom sudu, ali koje ostali apelanti nisu osporili.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, pri odlučivanju ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Također, Ustavni sud podsjeća i na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom, a koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, ostali apelanti nisu obavijestili Ustavni sud da su u međuvremenu donesene presude Vrhovnog suda, niti su osporili te presude kao konačne odluke u navedenim predmetima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u odnosu na ostale apelante nisu ispunjene procesne pretpostavke da odlučuje o navodnim povredama ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti o navodnim povredama prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, tačka 48, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4594/13 od 15. septembra 2016. godine, tač. 27. i 28, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu. Dopustivost apelacije u odnosu na „suđenje u razumnom roku“(apelantica i ostali apelanti )

33. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog organa, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Dopustivost apelacije u odnosu na apelanticu u vezi sa osporenom odlukom

35. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine. Protiv navedene presude je izjavljena revizija, koja je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rev od 4. novembra 2015. godine. Dakle, slijedi da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari osporena Presuda Kantonalnog suda od 13. juna 2014. godine.

36. Imajući u vidu da je osporena Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine dostavljena apelantici 4. jula 2014. godine, a da je predmetna apelacija podnesena 10. jula 2014. godine, slijedi da je apelacija u odnosu na apelanticu podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na apelanticu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na apelanticu u pogledu osporene odluke ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelantica i ostali apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelantica smatra da je osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).

Razdoblje koje se uzima u obzir

42. Ustavni sud konstatira da su apelantica i ostali apelanti u predmetnim postupcima podnijeli tužbe u martu i junu 2008. godine, izuzev Fadila Kuduzovića, koji je tužbu podnio u junu 2009. godine. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Vrhovni sud nakon podnošenja predmetne apelacije odlučivao po izjavljenim revizijama protiv osporenih presuda Kantonalnog suda. Međutim, apelantica i ostali apelanti nisu osporavali dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, već izričito dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja predmetnih postupaka do donošenja osporenih presuda Kantonalnog suda. Dakle, predmetni postupci su trajali nešto više od šest godina u odnosu na apelanticu i ostale apelante, izuzev postupka koji je pokrenuo apelant Fadil Kuduzović i koji je trajao skoro pet godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupci tiču tužbenog zahtjeva radi isplate duga po osnovi razlike plaće i doprinosa. Imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o naročito složenim predmetima. Osim navedenog, imajući u vidu da su apelantica i ostali apelanti u konkretnom slučaju tražili isplatu razlike plaće i doprinosa, Ustavni sud primjećuje da su predmetni postupci od značaja za apelanticu i ostale apelante. Također, proizlazi da su u pitanju parnice iz radnog odnosa kojima procesni zakon (član 420. Zakona o parničnom postupku) daje poseban značaj, propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek posebnu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. U pogledu ponašanja apelantice i ostalih apelanata, Ustavni sud konstatira da oni nisu doprinijeli dužini trajanja postupaka.

44. Ustavni sud zapaža da, iako su predmetni postupci na pojedinim instancama okončani u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost redovnih sudova za preko šest, odnosno skoro pet godina trajanja predmetnih parničnih postupaka. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tokom trajanja postupaka Općinski sud u dva navrata donosio prvostepene presude, dok je Kantonalni sud u dva navrata donosio odluke po žalbi. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 10. Zakona o parničnom postupku, sudovi su obavezni da postupak provedu bez odugovlačenja i sa što manje troškova. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi ponašali suprotno navedenoj zakonskoj odredbi, kao i odredbi člana 420. navedenog zakona. Osim toga, redovni sudovi su pri postupanju u predmetima trebali imati u vidu da su predmeti vraćani na ponovno odlučivanje i da se radilo o predmetima od posebnog značaja za apelanticu i ostale apelante. Ustavni sud pri tome primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi sa dužinom trajanja predmetnih postupaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu efikasno rukovodili predmetnim postupcima u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su predmetni postupci prešli granice razumnog trajanja, te da dužina njihovog trajanja ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Dakle, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnih parničnih postupaka, koji se po zakonu smatraju hitnim i koji su na dvije sudske instance okončani nakon što je proteklo nešto više od šest godina, odnosno skoro pet godina, ne zadovoljavaju zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda prava apelantice i ostalih apelanata na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. U konkretnom slučaju apelantica i ostali apelanti su tražili da im se dosudi iznos od po 2.000,00 KM na ime nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog dužine trajanja predmetnih postupaka.

35. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te će je, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediti na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Dakle, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

47. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

48. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnim postupcima koji se prema zakonu smatraju hitnim i koji su trajali više od šest godina, odnosno skoro pet godina u slučaju apelanta Fadila Kuduzovića, Ustavni sud smatra da Dževdi Hodžiću, Samnunu Salkiću i Albiji Isović treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od po 1.800,00 KM, a Fadilu Kuduzoviću iznos od 1.200,00 KM.

49. Navedene iznose apelantici i ostalim apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Ostali aspekti prava na pravično suđenje-primjena prava (u odnosu na apelanticu)

38. Apelantica smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je djelimično usvojen apelanticin tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

50. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li osporenom odlukom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 162757 14 Rsž od 13. juna 2014. godine proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

51. U vezi sa apelanticinim navodima kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelantica ponavlja u apelaciji, te da je dao veoma jasno i argumentirano obrazložio zbog čega je bilo potrebno potvrditi prvostepenu presudu. Naime, razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja proizlazi da je Pravilnik o plaćama tuženog propisivao bodovni način obračuna osnovne plaće i koji se množio s koeficijentima složenosti poslova. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da navedeni Pravilnik o plaćama nije propisivao obračun plaća prema istom načelu i prema parametrima istog kvaliteta, kako je to regulirao tada važeći Granski kolektivni ugovor na kojem apelantica temelji svoj tužbeni zahtjev. Stoga, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Kantonalnog suda koji je, polazeći od odredaba čl. 24, 25. i 26. Granskog kolektivnog ugovora, te Pravilnika o plaćama i ugovora o radu, zaključio da je u slučaju utvrđivanja postojanja razlike između isplaćene i pripadajuće plaće neophodno izvršiti obračun u skladu sa Granskim kolektivnim ugovorom u situaciji kada tuženi nije donio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i utvrdio koeficijente za svako radno koji bi bili usklađeni s Granskim kolektivnim ugovorom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u okolnostima konkretnog slučaja, Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje presude Kantonalnog suda koju apelantica osporava u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelanticini navodi neosnovani.

52. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

53. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koje je istakla u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije

54. U odnosu na zahtjev iz apelacije da Ustavni sud dosudi apelantici i ostalim apelantima troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelantica i ostali apelanti, pa Ustavni sud nije niti mogao udovoljiti tom njihovom zahtjevu.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelantice i ostalih apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada su predmetni parnični postupci, koji se smatraju hitnim, trajali nešto više od šest godina, odnosno skoro pet godina, za što odgovornost u odlučujućoj mjeri snose redovni sudovi, jer su propustili obratiti posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

56. Ustavni sud, zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud za svoju presudu dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na koju apelantica neosnovano ukazuje.

57. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3225/14 (D. H., S. S. i F. K.) | Sudska praksa | Aktio