Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-682/17 (J. R.)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-682/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-682/17, rješavajući zahtjev Joze Rašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Joze Rašića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Rašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Nada Daplipagić i Jelena Dalipagić Crnjac, advokati iz Mostara, podnio je, 20. februara 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine i presude broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio da se apelant ne upućuje na izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine, apelant i još šest osoba su oglašeni krivim, i to apelant da je radnjama opisanim u izreci presude pod tačkom 1. počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašten promet opojnom drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom je Sud BiH apelantu izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta (automobil sa ključevima i dokumentacijom na ime Željko Rašić kao i mobilni aparat).

3. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i optuženi su izjavili žalbe.

4. Sud BiH je donio presudu broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine, kojom je žalbu apelanta (i ostalih navedenih optuženih) odbio kao neosnovanu, a žalbu Tužilaštva u odnosu na tačku I (oslobađajući dio prsude) odbio i potvrdio prvostepenu presudu, dok je žalba Tužilaštva izjavljena protiv osuđujućeg dijela uvažena u i tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način da se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od od 5 pet godina.

5. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, te istakao žalbene prigovore. Apelant je u žalbi naveo povredu prava na brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza i činjenica, kao i iznošenje razloga o odlučnim činjenicama, te je žalba ukazivala da je jasno da apelant nije počinio predmetna krivična djela. Sud BiH je zaključio da je žalba neosnovana i da je iz svih provedenih dokaza potpuno jasno da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način na koji je navedeno u presudi. Nadalje, Sud BiH navodi da su uloga i radnje koje su stavljene na teret apelantu argumentovane u prvostepenoj odluci, odnosno zaključak prvostepenog suda se temelji na izvedenim dokazima, prije svega presretnutim telefonskim razgovorima, izvještaja o izvršenom nadzoru i tajnom praćenju i iskazima svjedoka. Sud BiH je analizirao obrazloženje prvostepene presude, te je uvidom u spis predmeta utvrdio da je apelant bio uključen (sa još lica) u organizovanje i dalju prodaju droge u Hrvatsku, odnosno kao pripadnik grupe za organizovani kriminal učestvovao u prometu droge i dao svoj doprinos da se droga preveze krajnjim kupcima u Hrvatsku. Stoga je, prema mišljenju Suda BiH, neutemeljen stav žalbe da se nijednom radnjom apelant ne može dovesti u vezi sa bilo kojom drogom, te da niko nije potvrdio da je apelant sudjelovao u bilo kojoj kriminalnoj radnji. Takođe, Sud BiH je cijenio kao paušalne žalbene navode da optuženi nisu djelovali po unaprijed razrađenom planu, sa različitim ulogama unutar grupe, te da nisu djelovali kao pomagači, te da to sud ničim nije obrazložio. S tim u vezi Sud BiH nalazi da je njihovo djelovanje i uloge unutar grupe i aktivnosti da se droga preveze u Hrvatsku prvostepeni sud posebno obrazložio ocjenom presretnutih telefonskih komunikacija, a da se radilo o telefonima koji su optuženi koristili evidentno je kroz rezultate pretresa i oduzimanja telefona i SIM kartica od optuženih, te Sud BiH ukazuje koji je apelant broj telefona koristio. Takođe, Sud BiH se očitovao na navod odbrane da je droga donesena od strane Tužilaštva i da nije dokazan put droge. Sud BiH navodi da je put droge jasno utvrđen, kao i radnja apelanta prenošenja droge od Ljubuškog do Zagreba, te da isto proizilazi iz provedenih posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja, te analize razgovora između apelanta i ostalih lica. Slijedom svega utvrđenog Sud BiH je zaključio da je žalba apelanta neosnovana. U odnosu na navod da nije postupano u skladu s članom 71. ZKP., odnosno da apelant nije obaviješten o otvaranju i pregledanju predmeta, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo postupalo u skladu sa odredbama ZKP, da je obavijestilo branioce, da je jedan od njih čak i prisustvovao otvaranju i pregledanju, pa čak i da nije (obzirom da postoje zapisnici o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari, potvrde o oduzimanju predmeta sa tačno identifikovanim predmetima koje su potpisane od osumnjičenih bez ikakve primjedbe) ne bi se radilo o bitnoj povredi postupka koja bi dovela u pitanje zakonitost ovako pribavljenih dokaza. Nadalje, Sud BiH je analizirao žalbu Tužilaštva i dao obrazloženje zašto je preinačio odluku o kazni apelantu.

6. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je u njegovom slučaju proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, procesno pravo, kao i da odluka nije obrazložena. U apelaciji apelant naročito ukazuje na kršenje člana 71. ZKP, kao i na činjenicu da nije dokazan „put droge“ kada je oduzeta, od koga, kako je došla do Tužilaštva i kome je pripadala. Apelant ukazuje u apelaciji i na druge nezakonitosti u postupku za koje misli da su počinjene. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se apelant ne upućuje a izdržavanje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je obrazložio u apelaciji. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-682/17 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio