Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1970/14 (V. F. i S. Š.)
Odluka donesena 22. 03. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obustava postupka - apelant umro
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Legitiman cilj
- Naknada
- Šta se smatra imovinom
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 63
Predmeti (1)
AP-1970/14
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1970/14, rješavajući apelaciju Veske Fazlagić i Safeta Šuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Veske Fazlagić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044279 13 Rev od 25. februara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044279 09 Gž od 24.
oktobra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044279 06 P od 3. oktobra 2008. godine.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Safeta Šuke, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044279 13 Rev od 25. februara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044279 09 Gž od 24. oktobra 2012.
godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044279 06 P od 3. oktobra 2008. godine, zato što je apelant umro.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Veska Fazlagić i Safet Šuko (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti), koje zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044279 13 Rev od 25. februara 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044279 09 Gž od 24. oktobra 2012. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044279 06 P od 3. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Dženane Alibašić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Ibrahima Fazlića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 28. oktobra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotuženi dostavili su odgovor na apelaciju 1., 4., 7., 8. i 15. novembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044279 06 P od 3. oktobra 2008. godine apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se tuženi isele iz petosobnog stana, vlasništvo apelanata, koji se nalazi u Sarajevu u ulici Ludviga Kube broj 5, te da tuženi navedeni stan slobodan od lica i stvari predaju u susposjed apelanata, te da im naknade troškove parničnog postupka. Također, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da se tuženi obavežu da na jednake dijelove plaćaju mjesečnu naknadu u iznosu od 600,00 KM počev od dana podnošenja tužbe pa nadalje. Apelanti su obavezani da isplate prvotuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 4.512,00 KM i drugotuženom troškove u iznosu od 4.032,58 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je provedenim dokazima utvrđeno da su apelanti vlasnici predmetnog stana, a da su tuženi nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu od 1948. godine. Stoga po mišljenju Općinskog suda apelanti kao suvlasnici stana ne mogu zahtijevati iseljenje tuženih i predaju u posjed stana shodno članu 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.
7. Općinski sud je naveo da je stanarsko pravo trajno pravo koje je ustanovljeno zakonom i ustavom te kao takvo ima posebnu zaštitu pa tuženi imaju pravo da nesmetano koriste predmetni stan što čini apelantov zahtjev za predaju u posjed stana neosnovanim. Istaknuto je da je stanarsko pravo stečeno na stanu u privatnom vlasništvu potpuno izjednačeno sa stanarskim pravom na stanu u društvenom vlasništvu i može prestati samo u slučajevima i na način propisan zakonom. Po mišljenju Općinskog suda činjenica da su 6. decembra 2000. godine prestali da važe ugovori o korištenju stana shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) ne znači da su tuženi kao nosioci stanarskog prava izgubili prava koja im pripadaju iz tog statusa, te da je nastala obaveza njihovog iseljenja iz stana. Navedeno zbog toga što donošenjem navedenog zakona nije stavljen van snage Zakon o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Ukazano je da je prema stanju spisa tuženim nije prestalo stanarsko pravo a nisu ispunjeni ni uslovi predviđeni članom 55., 56. i 73. Zakona o stambenim odnosima prema kojima vlasnik stana može tražiti iseljenje nosioca stanarskog prava. S obzirom na to Općinski sud je zaključio da tužbeni zahtjev za predaju u posjed stana od strane tuženih nema pravnog osnova jer tuženim nije prestalo stanarsko pravo koje je konstituisano u skladu sa zakonom a odnosi tuženih kao nosioca stanarskog prava i apelanata kao vlasnika stana će se urediti posebnim zakonom.
8. Ukazano je da su apelanti vlasnici stana ali da je stan opterećen stanarskim pravom, te da stoga ne stoji osnov za iseljenje nosioca stanarskog prava-tuženih shodno članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kao i da nema povrede člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Protiv prvostepene presude apelanti su podnijeli žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 65 0 P 044279 09 Gž od 24. oktobra 2012. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
10. U obrazloženju presude je navedeno da se do donošenja odgovarajućih propisa koji bi regulirali ovu materiju ne može naložiti tuženim da sa apelantima zaključe ugovor o zakupu predmetnog stana. Ukazano je da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama čl. 55., 56. i 73. ZSO prema kojima vlasnik stana može tražiti iseljenje nosioca stanarskog prava shodno članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
11. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovano je pozivanje apelanata na povredu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju budući da se pravo na imovinu stiče samo pod uslovima propisanim zakonom, a može biti ograničeno samo na zakonom propisan način, kao što je to u konkretnom slučaju sa tzv. zaštićenim stanarima, dok se ne donesu odgovarajući propisi, kojim bi bila zadovoljena prava i vlasnika i stanara. Ukazano je da je za sada pravo vlasništva apelanta opterećeno stanarskim pravom koje su tuženi stekli također na osnovu zakona tj. ZSO.
12. U odnosu na zahtjev apelanata kojim kao vlasnici stana traže naknadu na ime zakupnine ukazano je da bi takav zahtjev bio osnovan mora se zasnivati na ugovoru koji je dvostrano obavezujući ugovor i kao bitan elemenat tog ugovora mora postojati saglasnost volja ugovorenih strana o visini zakupnine što u konkretnom slučaju ne postoji imajući u vidu da se stanari protive koristeći stečena prava u smislu ZSO. Ukazano je da sve dok se ne donese posebna regulativa i ne urede od strane zakupodavca zakupni odnosi vlasnika stana i tzv. zaštićenih stanara odnosno njihovo iseljenje, a to do danas nije učinjeno, vlasnici stanova neće moći uživati svoju imovinu.
13. Protiv drugostepene presude prvoapelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 65 0 P 044279 13 Rev od 25. februara 2014. godine odbio kao neosnovanu.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je predmet spora zahtjev tužitelja kao vlasnika stana za iseljenjem iz stana tuženih kao nosioca stanarskog prava koje su to pravo stekli do stupanja na snagu ZSO odnosno do 31. maja 1974. godine i pripadaju kategoriji tzv. zaštićenih stanara na koje se odnose odredbe člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava. Ukazano je da apelanti traže i naknadu za korištenje stana od zaštićenih stanara u mjesečnom iznosu od 600,00 KM počev od utuženja pa nadalje.
15. Vrhovni sud je naveo da kako u toku postupka apelanti u smislu odredbe člana 56. ZSO nisu ponudili tuženom odgovarajući stan neosnovano traže useljenje u stan na kome imaju pravo vlasništva.
16. Po mišljenju Vrhovnog suda tačno je da apelanti od tuženih ne mogu tražiti naknadu za korištenje stana jer se ona naplaćuje temeljem sklopljenog ugovora između stranaka koji nije zaključen. Također, u toku postupka nije utvrđeno da je odlukom nadležnih stambenih organa određena visina stanarine ili naknade koju bi plaćali zaštićeni stanari.
17. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 38. ZSO kojom je propisana obaveza nosioca stanarskog prava da za korištenje stana plaća stanarinu u skladu sa propisima Skupštine općine koja se u smislu stava 3. navedenog člana u slučaju kada se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine prije potpisivanja ugovora o korištenju stana može utvrditi i od strane stambenog organa, a na zahtjev jedne od ugovornih strana. Ukazano je da je utvrđivanje stanarine bilo normativno regulisano kao i njeno povećanje jer se odlukom kao opštim aktom utvrđivala visina stanarine kao i povećanje stanarine generalno zavisno od utvrđenog programa i politike cijena i to istovremeno za sve korisnike stanova. Istaknuto je da je odlukom SIZ-a stanovanja propisano da se od sredstava ostvarenih iz stanarine u stambenoj zgradi izdvaja određeni procent za investiciono i tekuće održavanje zgrade. Primjenom Zakona o prodaji stanova čiji je cilj privatizacija društvene (državne) imovine i zabrana sticanja stanarskog prava kao posebnog prava, režim stanarine kao naknade za korištenje stana je prestao. Ukazano je da je to slučaj za sve otkupljene stanove za koje vlasnici stanova upraviteljima zgrade plaćaju određene mjesečne iznose za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i upravljanje zgradom u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o prodaji stanova.
18. Istaknuto je da je u postupku nesporno utvrđeno da tuženi, zaštićeni stanari, stanuju u stanu apelanata, vlasnika stana, te da stan koriste u svojstvu nosioca stanarskog prava, kao i da ne plaćaju naknadu za korištenje stana.
19. Dalje je navedeno da apelanti kao vlasnici stana, čije je pravo na mirno uživanje vlasništva ograničeno u skladu sa općim interesom i služi legitimnom cilju imaju pravo na naknadu za korištenje njihove imovine u skladu sa odredbom člana 6. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
20. Međutim, kako važećim stambenim zakonodavstvom nije regulisano pitanje visine stanarine za korištenje privatne imovine niti su uspostavljeni djelotvorni mehanizmi za zaštitu stanara u lošijem materijalnom položaju, sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu naknade, stanarine ili najamnine. Ukazano je da se pitanje određivanja stanarine odnosno naknade za korištenje stanova od strane zaštićenih stanara ne može sagledavati proizvoljno niti odvojeno od prava stanara bez odgovarajućih pravnih normi za održavanje pravične ravnoteže između interesa vlasnika stana i prava zaštićenih stanara.
21. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zbog nedostatka zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredbi u vezi sa određivanjem stanarine odnosno naknade za korištenje stanova u vlasništvu po mišljenju Vrhovnog suda „sud“ nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu niti je o zahtjevu mogao odlučiti proizvoljno. Također, Vrhovni sud je naglasio da su neosnovani revizioni navodi apelantice da neplaćanjem naknade vlasniku stana tuženi stiču novčana sredstva bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o općem interesu već isključivo o interesu pojedinca, te da apelanti nemaju apsolutno nikakva prava u pogledu pravične naknade za lišenost svoje imovine. Po apelantovom mišljenju navedeno očigledno predstavlja apsolutno neproporcionalan teret za apelante. Navode da ukoliko žele ući u predmetni stan moraju nosiocima stanarskog prava odnosno tuženim obezbijediti odgovarajući stan koji odgovara njihovim potrebama.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud navodi da ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga na koje se pozvao u presudi, te da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima i u skladu sa odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
24. Kantonalni sud navodi da u cijelosti ostaje kod obrazloženja svoje odluke, te da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u apelaciji.
25. Općinski sud navodi da osporenom odlukom tog suda nije došlo do kršenja ustavnog prava na koje se apelanti pozivaju u apelaciji.
26. Prvotužena navodi da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Drugotuženi je ukazao da je apelant preminuo 27. jula 2015. godine, te predložio da se u odnosu na njega postupak pred Ustavnim sudom obustavi. Ukazuje da su odluke redovnih sudova donesene na osnovu zakonske regulative koja je važila u vrijeme njihovog donošenja. Drugačija odluka bi po mišljenju drugotuženog značila povredu prava na dom drugotuženog budući da je njegov otac u tom stanu živio od 1948. godine pa do svoje smrti (pune 63 godine) a drugotuženi od svog rođenja, dakle više od 65 godina.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.
29. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 13/74, 23/76, 34/83, 14/84- 373, 12/87-367, 36/89-924 „Službeni list RBiH“, broj 2/93-24, „Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
[...] Građanin koji je do dana stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljnjem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i člana njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Član 38.
U skladu sa propisima skupštine općine nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korišćenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana. Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korišćenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.
Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korišćenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.
Član 55.
Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.
Član 56.
Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.
Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili u dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.
U skladu sa propisom skupštine općine utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.
Pravo na useljenje po odredbama st. 2. i 3. ovog člana ima i vlasnik stana koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika od prije 1. januara 1959. godine.
Vlasnik stana, koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja.
Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.
Član 57.
Ako više suvlasnika porodične stambene zgrade ili stana traži useljenje prema odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona, pravo na useljenje ima onaj suvlasnik za kojeg nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdi da su njegovi razlozi opravdaniji.
Vlasnik odnosno suvlasnik stana može ostvariti prava propisana odredbama čl.
55. i 56. ovog zakona i radi useljenja svoga punoljetnog djeteta ili svoga roditelja.
Član 58.
Propisom skupštine općine, prema konkretnim prilikama i potrebama u općini, predviđaju se uslovi i mjere za omogućavanje useljenja vlasnika stanova u svoje stanove u slučajevima kada vlasnici stanuju u nepovoljnim uslovima, a naročito kada se radi o teškim slučajevima vlasnika stanova od prije 1. januara 1959.
godine.
30. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH" br. 27/97 od 28. novembra 1997. godine, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Održavanje zajedničkih dijelova zgrade u kojima su stanovi otkupljeni, kao i izdavanje u zakup stanova za koje nositelji stanarskog prava nisu podnijeli zahtjev za otkup stana, uredit će se posebnim kantonalnim-županijskim propisima.
Član 46.
Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
[...] Član 47.
(1) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
[…].
Član 51.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se po isteku 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
VI. Dopustivost
31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelanta, Ustavni sud je u toku postupka utvrdio da je apelant umro 27. jula 2015. godine. Ovu činjenicu Ustavni sud je utvrdio na osnovu Izvoda iz matične knjige umrlih za Općinu Živinice broj 02/6-13-2730/2017 od 30. januara 2017. godine.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta nisu stekli uvjeti iz člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka, jer Ustavnom sudu nije, u roku od 30 dana od dana apelantove smrti podnesen pismeni zahtjev nasljednika, odnosno pravnog slijednika da preuzima nastavak postupka (vidi, Ustavni sud BiH, Odluka o dopustivosti broj AP 884/14 od 8. decembra 2015. godine, st. 2. do 4., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Stoga imajući u vidu odredbu člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će Ustavni sud donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka apelant umro, odnosno apelant koji je pravno lice prestao postojati, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. U odnosu na apelanticu Ustavni sud naglašava da u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044279 13 Rev od 25. februara 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
39. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu;
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
40. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
41. U vezi s navodima apelantice da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelantica ima imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica suvlasnica predmetnog stana. Stoga proizlazi predmetni stan predstavlja „imovinu“ apelantice u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama kojima je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za iseljenje tuženih iz predmetnog stana i plaćanje mjesečne naknade za korištenje predmetnog stana došlo do miješanja u pravo apelantice na imovinu.
45. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u imovinu apelanata, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
46. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelanticin tužbeni zahtjev za useljenje u predmetni stan odbijen budući da u smislu člana 56. Zakona o stambenim odnosima nije dokazala da je tuženim kao tzv. zaštićenim stanarima ponudila odgovarajući stan u zamjenu za iseljenje iz predmetnog stana. U navedenom zaključku redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelantice. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je zahtjev apelantice za mjesečnu naknadu za korištenje predmetnog stana odbijen zbog nepostojanja zakonskih propisa koji bi ovu materiju riješili. Stoga je od strane redovnih sudova u predmetnom postupku naglašeno da ne mogu „sudovi“ nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu o ovom pitanju. S tim u vezi, Ustavni sud, podsjeća da je u svojoj novijoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, i to u Odluci broj AP 2804/14 od 7. marta 2014. godine. U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom je bila konačna odluka redovnog suda (Vrhovnog suda) kojom je odbijen apelantov zahtjev kao vlasnika stana za isplatu stanarine od tužene kao zaštićenog stanara (nositeljice stanarskog prava) zbog nedostatka pravnih propisa u vezi s određivanjem stanarine. Stoga je Ustavni sud u tom predmetu ispitao li je stav Vrhovnog suda utemeljen na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba ili ne.
47. Ustavni sud se u navedenoj odluci (tačka 33) pozvao i na predmet Evropskog suda Statileo protiv Hrvatske (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 12027/10 od 10. jula 2014. godine, objavljena na www.mhhr.gov.ba) u kojem se Evropski sud bavio pitanjem zaštićene /tržišne najamnine, u situaciji kada je podnosilac predstavke (nakon okončanja postupka u kojem je njegov zahtjev za iseljenje zaštićenog stanara odbijen), kao vlasnik stana smatrao da je, prema odredbama Zakona o najmu stanova (koji je u Hrvatskoj donesen 1996. godine), visina najamnine neodgovarajuća i preniska. Međutim, dovodeći stavove Evropskog suda iz predmeta Statileo protiv Hrvatske sa činjenicama iz predmeta AP 2804/14 Ustavni sud je utvrdio bitnu razliku sa citiranim predmetnom Evropskog suda koja se, u okolnostima konkretnog slučaja ogleda u neriješenom odnosu između apelanta kao vlasnika stana i javne vlasti (zakonodavca), i uspostavi zakonskog polazišta u kojem će obaveza zakonodavca biti da između vlasnika stanova i zaštićenih stanara uspostavi komplementaran a ne antagonistički odnos, pri čemu je neophodno uspostaviti ravnotežu između legitimnih interesa stanodavaca i zaštićenih stanara u najširem smislu, dakle i u pogledu stanarine (zakupnine). Dalje je Ustavni sud naglasio (točka 34) da imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prema kojima sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva kojeg je u konkretnom slučaju opredijelio odnosno definisao sam apelant (isplata stanarine) protiv tužene kao „zaštićenog stanara“ (a ne javne vlasti), Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je utemeljio stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao „zaštićeni stanar“, isplaćuje stanarinu koja uopšte nije normativno regulisana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definisati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu kojeg zastupa. Stoga je Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopćte nije normativno regulirana pa stoga ni njena visina, pa je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2804/14 od 7. marta 2017. godine, st. 29. i dalje, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) .
48. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju redovni sudovi za svoje odluke dali veoma jasno obrazloženje zbog čega je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za naknadu za korištenje predmetnog stana. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelantice. Ustavni sud i u ovom predmetu ponovo naglašava da redovni sudovi ne mogu preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu jasno definisati odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara) s jedne strane i javne vlasti s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu kojeg zastupa. Dakle, ne mogu redovni sudovi svojom odlukom nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa o ovom pitanju a što je nesporno obaveza zakonodavca. Stoga, Ustavni sud smatra da se praksa iz odluke AP 2804/14 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj u dijelu u kojem je prvoapelanticin tužbeni zahtjev za naknadu za korištenje predmetnog stana odbijen pa se stoga u ovom dijelu Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelanticinu imovinu o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku, te da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u općem interesu na način što je apelanticin tužbeni zahtjev za useljenje u predmetni stan odbijen primjenom jasnog i transparentnog zakonskog propisa (član 56. ZSO) kojim je propisano da vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava (zaštićenim stanarima) ponudi u zamjenu odgovarajući stan. Također, Ustavni sud smatra da i odbijanje apelanticinog zahtjeva za naknadu za korištenje predmetnog stana služi legitimnom cilju u općem interesu na način da se to pitanje u skorijoj budućnosti riješi od strane zakonodavca imajući u vidu interese i vlasnika stanova i nosilaca stanarskog prava na tim stanovima (zaštićeni stanari), a kako je to Ustavni sud veoma jasno naglasio u svojoj odluci AP 2804/14, budući da redovni sudovi svojim odlukama ne mogu nadomjestiti nepostojanje pravnih propisa u pogledu navedenog. Prema tome, imajući u vidu navedeno Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na odbijanje apelanticinih tužbenih zahtjeva ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi, te stoga proizlazi da je „miješanje“ u apelanticino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom i da služi legitimnom cilju u općem interesu.
50. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinih prava i općeg interesa. S tim u vezi Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticinu imovinu proporcionalno budući da je u predmetnom postupku primjenjujući relevantne zakonske odredbe utvrđeno da apelantica nije dokazala osnovanost svojih tužbenih zahtjeva za useljenje u predmetni stan i naknadu za korištenje predmetnog stana u odnosu na tužene kao zaštićene stanare, te da time nije dovedena u drugačiji položaj od drugih koji također u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva (vidi mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2607/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 31., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, sagledavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelantice na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanticu stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u za svoje odluke u predmetu koji se ticao prava vlasnika stanova s jedne strane i tzv. zaštićenih stanara s druge strane dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u pravo apelantice na imovinu legitimno i služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) i člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman