Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4894/14 (T. i M. L.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4894/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4894/14, rješavajući apelaciju Tanje i Miroslava Lečića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Tanje i Miroslava Lečića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005819 12 Uvp od 11. rujna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005819 12 U od 30.

listopada 2012. godine, Rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 16-III-33-8- 06/08-5 od 15. lipnja 2011. godine i Rješenja Odjela za financije i nekretnine Grada Mostara broj 04-31-5/98 od 27. travnja 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tanja i Miroslav Lečić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 17. studenog 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005819 12 Uvp od 11. rujna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005819 12 U od 30. listopada 2012. godine, Rješenja Uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Uprava za geodetske poslove) broj 16-III-33-8-06/08-5 od 15. lipnja 2011. godine i Rješenja Odjela za financije i nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjela za financije) broj 04-31-5/98 od 27. travnja 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Uprave za geodetske poslove, zatraženo je 28. rujna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Uprava za geodetske poslove 10. listopada 2016. godine dostavila je odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 7. listopada 2016. godine, a Vrhovni sud 3. listopada 2016. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Odjela za financije broj 04-31-5/98 od 27. travnja 2011. godine odbijen je zahtjev apelanata za povrat nekretnine u posjed, koja se nalazi na adresi u ulici Alekse Šantića broj 18, u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da prema odredbama Zakona o prestanku primjene zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), za povrat nekretnine stranka treba imati potrebnu dokumentaciju odnosno dokaz o vlasništvu, posjedovni list ili potvrdu o prebivalištu na dan 1. travnja 1991. godine. Odjel za financije je utvrdio da apelanti nemaju nijedan potreban dokument da bi dokazali da je predmetni stan njihov, te ne mogu ostvariti povrat na ovaj način.

6. Rješenjem Uprave za geodetske poslove broj 16-III-33-8-06/08-5 od 15. lipnja 2011. godine odbijen je priziv apelanata protiv Rješenje Odjela za financije broj 04-31- 5/98 od 27. travnja 2011. godine kao neutemeljen.

7. Kako se navodi u obrazloženju rješenja, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 2. prosinca 2005. godine donio Presudu broj Pl/03, gdje stoji da je sud u cijelosti odbio zahtjev drugoapelanta, a koji se odnosi na predaju u posjed predmetnog stana i isplatu naknade na ime korištenja istog, jer ne postoji pravni temelj na temelju kojeg bi mu se ista mogla dosuditi. Nadalje, navedenom presudom je konstatirano da drugoapelant u sudbenom postupku nije dokazao da je predmetni stan njegov, odnosno njegova imovina, jer nije dokazao da je u istom stanovao prije nego što ga je napustio. Dalje se navodi da sudu nije pružen dokaz na temelju kojeg bi sud mogao utvrditi da je stan bio u cijelosti izgrađen u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju, tj. izvršen tehnički pregled kao i izdana upotrebna dozvola.

8. Nadalje je navedeno da je Kantonalni sud 17. kolovoza 2006. godine donio Presudu broj 007- 0-GŽ-06-000 258, kojom je u cijelosti potvrdio gore navedenu prvostupanjsku presudu, u kojoj navodi da je apelant Miroslav Lečić „samo kondemnatornom tužbom uz prezentiranje valjane dokumentacije na koju ukazuje prvostupanjska presuda u obrazloženju na strani 3. uz jasno opredijeljen zahtjev tužitelj bi mogao dokazati je li bio zakoniti graditelj ili ne, da bi pred upravnim organom nadležnim za stambene poslove mogao ostvariti povrat i predaju u posjed stana, nikako u sudbenom postupku“. Navodi se da je Presudom Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-06-001387 od 10. siječnja 2008. godine odbijen zahtjev za reviziju navedene presude Kantonalnog suda, jer ,,ni po nalaženju (...) suda apelant nije dokazao da je niti na jedan od zakonom propisan način stekao pravo vlasništva ili pravo korištenja ili da je postao nositelj stanarskog prava na spornom stanu“. Prema takvom činjeničnom i pravnom stanju, u prizivnom postupku je utvrđeno da je nadležni organ pravilno postupio kad je donio rješenje kojim je odbijen zahtjev za povrat nekretnine – stana. Stoga je na temelju članka 237. stavak 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 005819 12 U od 30. listopada 2012. godine tužba apelanata je odbijena kao neutemeljena. Utvrđeno je da su apelanti dužni zainteresiranoj osobi u ovom predmetu Š. Đž. naknaditi troškove upravnog spora u iznosu od 280,80 KM, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova upravnog spora Š. Đž. odbija.

10. Kantonalni sud navodi da su apelanti 23. rujna 1998. godine prvostupanjskom organu na odgovarajućem obrascu podnijeli zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine – predmetnog stana. Odjel za stambene poslove Grada Mostara, a u povodu zahtjeva apelanata, donio je zaključak o prekidu postupka broj 04-31 -5/98 od 29. siječnja 2003. godine, a apelanti su tim zaključkom upućeni da pokrenu postupak pred nadležnim sudom radi utvrđivanja prava vlasništva, posjeda ili korisničkog prava, u roku od 30 dana od dana konačnosti zaključka. Presudom Općinskog suda broj P1/03-CZ od 2. prosinca 2005. godine je odlučeno da se apelanti odbijaju sa zahtjevom da im tuženi Š. Đž. preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan. U povodu priziva apelanata izjavljenog na navedenu presudu Općinskog suda, Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-GŽ-06-000258 od 17. kolovoza 2006. godine priziv apelanata je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti. Na ovu presudu Kantonalnog suda apelanti su izjavili reviziju, koja je presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001387 od 10. siječnja 2008. godine odbijena.

11. Kantonalni sud navodi da je tim presudama utvrđeno da apelanti nemaju nikakva prava u odnosu na predmetni stan čije su vraćanje u posjed tražili. Sudovi su utvrdili da apelanti nemaju pravo ni da im se navedeni stan vrati u posjed, pa je neutemeljen navod iz tužbe apelanata da u sudbenim postupcima nije raspravljano o pravu apelanata na posjed stana. Bez obzira na navedeno, a što proizlazi i iz dokaza u spisu predmeta, što uostalom i apelanti ne osporavaju, Kantonalni sud navodi da su apelanti bili nezakoniti graditelji stana, te iz tog razloga nisu imali nikakav pravni temelj da koriste taj stan, a da bi se to korištenje smatralo zakonitim. Nije pravno relevantna činjenica da su apelanti traženi stan (stan koji su nezakonito izgradili) izvjesno vrijeme i koristili. Također je pravno irelevantno, u odnosu na prava apelanata, što je prvostupanjski organ donio zaključak o prekidu postupka broj 04-31-5/98 od 29. siječnja 2003. godine i uputio apelante na parnični postupak, jer je taj organ sam mogao utvrditi prava apelanata u odnosu na traženi stan, s obzirom na to da su apelanti zahtjev za vraćanje stana – nekretnine u posjed podnijeli po osnovi Zakona o prestanku primjene.

12. Kantonalni sud dalje navodi da se apelanti u tužbi pozivaju na pravo na dom i imovinu, a u svezi s člankom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi ostvarili pravo po navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), morali su dokazati da je u odnosu na predmetni stan postojalo neko njihovo imovinsko pravo, pa i posjed na imovinu, da bi uživali pravnu zaštitu i u odnosu na posjed imovine, i ta prava moraju biti utemeljena na nekom pravnom temelju — moraju biti zakonita, što apelanti u toku upravnog i sudbenog postupka nisu dokazali. S druge strane, kako navodi Kantonalni sud, „poštovanje doma“, na koje pravo se apelanti pozivaju u podnesenoj tužbi, ne pokriva slučajeve „budućeg doma“, tj. ne pokriva mogućnost da su apelanti eventualno mogli steći pravo na zakonito korištenje predmetnog stana. Apelanti uz svoj zahtjev za vraćanje stana – nekretnine u posjed nisu dostavili ni jedan dokaz kojim bi dokazali svoje pravo na predmetni stan, kako je to propisano u članku 11. Zakona o prestanku primjene, pa je osnovano na temelju tog zakona njihov zahtjev odbijen.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 005819 12 Uvp od 11. rujna 2014. godine odbijen je zahtjev apelanata za izvanredno preispitivanje odluke.

14. Kako navodi Vrhovni sud, na temelju predmetnog činjeničnog utvrđenja jasno proizlazi da organi uprave, a i prvostupanjski sud nisu povrijedili zakon na štetu apelanata kada su prvostupanjskim i osporenim rješenjem, odnosno pobijanom presudom negativno odlučili o njihovom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana primjenom Zakona o prestanku primjene. Naime, odredbom članka 10. navedenog zakona je propisano da vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je dana na privremeno korištenje, dok je odredbama članka 11. istog zakona regulirano da se takav zahtjev podnosi pismeno, osobno ili putem punomoćnika i da treba da sadrži sve potrebne podatke o nekretnini, kao i dokaze kojim podnositelj zahtjeva raspolaže, a koji ukazuju na činjenicu da je on vlasnik nekretnine. Člankom 17a. istog zakona je propisano da se odredbe citiranog zakona odnose i na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. travnja 1998. godine.

15. Kako prema provedenim dokazima u spisu predmeta jasno proizlazi da predmetni stan nije imovina koja bi se apelantima mogla vratiti u smislu citiranih odredaba Zakona o prestanku primjene, kako su to svojim zahtjevom tražili, s obzirom na to da se prema tim odredbama nekretnina može vratiti u posjed samo vlasniku napuštene nekretnine, a što nije bio slučaj u ovoj stvari gdje apelanti nisu bili vlasnici te nekretnine, već kako su sami isticali nezakoniti graditelji, to se podnesenom zahtjevu nije ni moglo udovoljiti. Stoga se odluke upravnih organa, a i prvostupanjskog suda ukazuju pravilnim i na zakonu utemeljenim, a što ni apelanti navodima zahtjeva nisu doveli u bilo kakvu sumnju, s obzirom na to da u provedenom postupku nisu pružili bilo kakve dokaze koji u smislu članka 11. citiranog zakona ukazuju na činjenicu da su oni bili vlasnici sporne nekretnine, a što je uvjet za njezino vraćanje u posjed.

16. Pored toga, kako zaključuje Vrhovni sud, ni ostale ponovljene tvrdnje apelanata iz tužbe (da im kao nezakonitim graditeljima i prijeratnim posjednicima pripada pravo na povrat predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene, jer predstavlja njihov „dom“, te da nije bilo temelja za prekid postupka i upućivanje na parnični postupak gdje uopće nije raspravljano o njihovom pravu na posjed spornog stana) nisu od utjecaja na pravilno rješenje ove upravne stvari. Kako je to već ocijenio i Kantonalni sud, koje u svemu prihvata i Vrhovni sud, apelanti nisu imali nikakav pravni temelj za korištenje predmetnog stana koji su nezakonito gradili, a poštovanje prava na „dom“ ne obuhvata slučajeve eventualnog „budućeg doma“ – naknadno stjecanje zakonitog korištenja spornog stana, te je prvostupanjski upravni organ i bez upućivanja na parnicu sam mogao utvrditi eventualna prava apelanata u odnosu na sporni stan, s obzirom na to da su zahtjev podnijeli isključivo na temelju citiranog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

18. Apelanti su 23. rujna 1998. godine podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana pozivajući se na primjenu Zakona o prestanku primjene. Navode da nisu vlasnici predmetnog stana, niti su nositelji stanarskog prava na stanu, ali su prijeratni savjesni posjednici stana i stan je predstavljao njihov „dom“, jer su taj stan gradili prije rata, a sama izgradnja stana je tekla uporedo s postupcima izdavanje urbanističke suglasnosti i odobrenja, a prethodno su ishodili potpise svih stanara koji su tada bili nositelji stanarskih prava. Pošto je sva dokumentacija izgorjela tijekom rata, apelanti nisu mogli dokazati postojanje navedenih postupaka, pa su prema tome bili nezakoniti graditelji stana.

19. Apelanti su pred rat izgradili predmetni stan koji je tijekom rata bio devastiran, a nakon rata se u stan nezakonito uselio Š. Dž. Navode da su nezakoniti graditelji stana, ali je predmetni stan prije rata bio u njihovom posjedu i taj stan predstavlja njihov „dom“ jer drugog nisu imali, a gradili su svojim sredstvima i taj način rješavali svoje stambeno pitanje. Po Zakonu o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenom vlasništvu, koji je važio u vrijeme gradnje stana, pravo nadziđivanja pripadalo je apelantima, a to pravo nije mogla ostvariti osoba Š. Dž, jer je ista bila nositelj stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru i koji mu je vraćen u posjed u postupku povrata stanova na kojim postoji stanarsko pravo, tako da je ostvario pravo povrat dva stana, a apelanti su ostali bez svog stana.

20. Apelanti smatraju da bez obzira što je stan nezakonito građen kao nezakoniti graditelji uživaju posjedovnu zaštitu, što znači da im pripada pravo na posjed stana. Naime, bespravno sagrađen objekt ne može biti predmet prava vlasništva, ali može biti predmet prava na posjed po odredbi članka 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Uprave za geodetske poslove se navodi da prema podacima iz spisa predmeta proizlazi da su apelanti 23. rujna 1998. godine podnijeli prvostupanjskom organu zahtjev za povrat predmetnog stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene, a da uz zahtjev nisu dostavili bilo kakvu dokumentaciju koja bi upućivala na činjenicu da su vlasnici predmetnog stana. Također, Uprava za geodetske poslove navodi da prema evidenciji o popisu stanovništva i prijavi prebivališta prije rata apelanti nisu živjeli na spornoj adresi.

22. Iz navedenog proizlazi da predmetni stan nije ni imovina koja bi se mogla vratiti podnositeljima zahtjeva, u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene, jer ne ispunjavaju ni jedan uvjet navedenog zakona po kojem bi im se udovoljilo zahtjevu. Apelanti su nezakoniti graditelji, kako sami ističu, stoga nisu imali ni pravni temelj za korištenje predmetnog stana, pa im ne može pripadati pravo na povrat spornog stana ni po poštovanju prava na ,,dom“ iz razloga što to pravo ne obuhvata slučajeve eventualno „budućeg doma“ kroz naknadno stjecanje zakonitog korištenja sporne nekretnine.

23. Kantonalni sud navodi da osporenim odlukama nisu povrijeđena ustavna prava na koja se pozivaju apelanti.

24. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da apelaciju treba odbiti, s obzirom na to da navedenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji, o čemu je u tom pogledu sud dao razloge u obrazloženju svoje odluke.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o prestanku primjene zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je dana na privremeno korištenje.

Članak 11.

Zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine u smislu članka 10. ovog zakona podnosi vlasnik nadležnom općinskom, gradskom odnosno kantonalnom organu uprave nadležnom za imovinsko-pravne poslove.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis vlasnika ili usmeno, osobno ili putem punomoćnika. (….)

Članak 17a.

Odredbe ovog zakona odnose se na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. travnja 1998. godine.

26. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Članak 200.

XII. – RJEŠENJE

1. Organ koji donosi rješenje Na temelju činjenica utvrđenih u postupku organ nadležan za rješavanje donosi rješenje o stvari koja je predmet postupka (....).

Članak 271. stavak 1.

Drugostupanjski organ će odbiti priziv kad utvrdi da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno, a priziv neutemeljen. (.....)

27. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Članak 33.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Članak 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostupanjskom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Članak 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena.

VI.Dopustivost

28. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005819 12 Uvp od 11. rujna 2014. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. listopada 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. studenog 2014. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1 Europske konvencije, pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

35. U odnosu na pitanje je li članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se konkretan predmet odnosi na zahtjev apelanata da im se prema odredbama Zakona o prestanku primjene vrati predmetni stan, te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljena jamstva članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti osporavaju pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u svezi Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

38. Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije spisa i osporenih presuda proizlazi da su najprije upravni organi utvrdili da apelanti nemaju nikakva prava u odnosu na predmetni stan čije su vraćanje u posjed tražili. Nadalje, i redovni sud je utvrdio da je neutemeljen navod iz tužbe apelanata da u sudbenim postupcima nije raspravljano o pravu apelanata na povrat predmetnog stana. Iz dokaza u spisu predmeta, što uostalom i apelanti ne osporavaju, se vidi da su apelanti bili nezakoniti graditelji stana, te iz tog razloga nisu imali nikakav pravni temelj da koriste taj stan, a da bi se to korištenje smatralo zakonitim. Ustavni sud dalje nalazi da su upravni organi i redovni sud zaključili da nije pravno relevantna činjenica da su apelanti predmetni stan koji su nezakonito izgradili izvjesno vrijeme i koristili.

39. Nadalje, u pogledu primjene materijalno pravnih propisa Ustavni sud zapaža da su apelanti zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnijeli po osnovu Zakona o prestanku primjene. Naime, odredbom članka 10. navedenog zakona je propisano da vlasnik nekretnine ima pravo u svako vrijeme nadležnom organu podnijeti zahtjev za vraćanje u posjed nekretnine koja je proglašena napuštenom ili koja je data na privremeno korištenje, dok je odredbama članka 11. istog zakona regulirano da se takav zahtjev podnosi pismeno, osobno ili putem punomoćnika i da treba da sadrži sve potrebne podatke o nekretnini, kao i dokaze kojim podnositelj zahtjeva raspolaže, a koji ukazuju na činjenicu da je on vlasnik nekretnine. Člankom 17a. istog zakona je propisano da se odredbe citiranog zakona odnose i na nekretnine u vlasništvu građana koje nisu proglašene napuštenim, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. travnja 1998. godine.

40. Kako prema provedenim dokazima u spisu predmeta jasno proizlazi da predmetni stan nije imovina koja bi se apelantima mogla vratiti u smislu citiranih odredaba Zakona o prestanku primjene, kako su to svojim zahtjevom tražili, s obzirom na to da se prema tim odredbama nekretnina može vratiti u posjed samo vlasniku napuštene nekretnine, a što nije bio slučaj u ovoj pravnoj stvari, gdje apelanti nisu bili vlasnici te nekretnine, već nezakoniti graditelji, pa se podnesenom zahtjevu nije ni moglo udovoljiti. Ustavni sud primjećuje da su, stoga, odluke upravnih organa i redovnog suda utemeljene na zakonskim odredbama Zakona o prestanku primjene, a primjenu tog zakona ni apelanti nisu doveli u bilo kakvu sumnju, s obzirom na to da u provedenom postupku nisu pružili bilo kakve dokaze koji u smislu članka 11. citiranog zakona ukazuju na činjenicu da su oni bili vlasnici sporne nekretnine, a što je uvjet za vraćanje predmetnog stana u posjed.

41. Pored toga, Ustavni sud smatra da ni ostale ponovljene tvrdnje apelanata – da im kao nezakonitim graditeljima i prijeratnim posjednicima pripada pravo na povrat predmetne nekretnine u smislu Zakona o prestanku primjene, jer predstavlja njihov „dom“, te da nije bilo temelja za prekid postupka i upućivanje na parnični postupak gdje uopće nije raspravljano o njihovom pravu na posjed spornog stana, nisu od utjecaja na pravilno rješenje ove upravne stvari. Kantonalni sud je ocijenio, te kroz obrazloženje pobijane presude dao u tom pogledu potpune i jasne razloge, koje u svemu prihvata i Vrhovni sud, apelanti nisu imali nikakav pravni temelj za korištenje predmetnog stana koji su nezakonito gradili, pa Ustavni sud u navedenim zaključcima ne nalazi povredu prava na pravično suđenje.

42. U odnosu na navode apelanata da su organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno tumačili odredbe Zakona o prestanku primjene, kada su osporili povrat apelantima predmetnog stana u posjed, Ustavni sud zapaža da su navedene prigovore apelanti već isticali u pravnim lijekovima koje su koristili, koji su detaljno razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Europske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava upravnih organa i redovnih sudova. Stoga su navodi apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda neutemeljeni.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na dom i imovinu

44. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava temelje na istim navodima koje su isticali u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također neutemeljeni.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer u obrazloženju osporenih odluka organa uprave i redovnih sudova ne postoji ništa što bi ukazivalo da su organi uprave i redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluka su za svoje stavove dali detaljne, jasne i logične razloge.

46. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4894/14 (T. i M. L.) | Sudska praksa | Aktio