Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4691/16 (A. M., Z. T. i N. A., Z. S., T. B. i A. M.-P., Z. M., E. B., A. B., B. B., M. M., M. S. i N. B.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4691/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine, u predmetu broj AP-4691/16, rješavajući apelacije Adile Mustafagić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Adila Mustafagić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 038575 16 Gž 3 od 11. novembra 2016.

godine;

Zumreta Tončinić i Nevzeta Alagić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 075407 16 Gž od 18. novembra 2016. godine;

Zorka Sočo protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 051871 16 Gž 2 od 4. novembra 2016. godine;

Tima Begić i Amna Medinić-Peljto protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 051139 16 Gž 2 od 11. novembra 2016. godine;

Zlata Mahmutović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 081349 16 Gž od 13. januara 2017. godine;

Eldin Begović, Ajdin Begović i Bahrija Begović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 051058 17 Gž 2 od 19. januara 2017. godine i Mirsad Mulahalilović, Meliha Saletović i Nermina Bajramović protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 082019 16 Gž od 20. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Adila Mustafagić, Zaim Laličić, Zumreta Tončinić, Nevzeta Alagić, Zorka Sočo, Tima Begić, Amna Medinić-Peljto, Zlata Mahmutović, Eldin Begović, Ajdin Begović, Bahrija Begović, Mirsad Mulahalilović, Meliha Saletović i Nermina Bajramović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su u periodu od 9. decembra 2016. godine do 7. februara 2017. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-4691/16, AP-4693/16, AP-4694/16, AP-4716/16, AP-446/17, AP- 447/17 i AP-497/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 4691/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Apelanti su u periodu od 2011. do 2014. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv tužene Republike Srpske, Vojske Republike Srpske i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: MUP) radi naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika.

5. U nekim predmetima Osnovni sud Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presude, koje su potvrđene presudama Apelacionog suda, kojima je odbio tužbene zahtjeve apelanata.

6. Međutim, u većini predmeta odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, Osnovni sud je donio presude kojima je obavezao tuženu da apelantima nadoknadi nematerijalnu štetu zbog smrti bliskog srodnika u novčanim iznosima kako je to navedeno u izrekama presuda. Iz obrazloženja prvostepenih presuda proizlazi da su apelanti u iskazima naveli da su u preciziranom periodu njihovi bliski srodnici lišeni života od strane vojnika ili policije tužene, te da su navedene okolnosti bile razlog za pokretanje predmetnih postupka. Osnovni sud je, pri tome, odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene koji je istakao zakonski zastupnik tužene. Osnovni sud je ukazao da je u vrijeme kada se desio štetni događaj bila donesena Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH broj 02-72/92 od 9. januara 1992. godine (objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 2/92) kojom je osnovana i proglašena Republika Srpska, kao društveno politička zajednica koja je putem svojih organa vršila kontrolu na na navedenom području, gdje se desio štetni događaj i bila je u obavezi da podsredstvom svojih vojnih i civilnih organa vlasti spriječi teror i nasilje u gradu. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tužena to nije učinila, te da je stoga odgovorna za predmetnu štetu u smislu odredaba člana 180. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ " br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89," Službeni glasnik RS " broj 17/93, u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, navedeno je da su Vojska Republike Srpske i MUP samo organi i nemaju stranačku sposobnost, te da u konkretnim slučajevima označavanje odgovornih organa služi samo za bliže određenje osnova odgovornosti tužene Republike Srpske. Nadalje, u vezi sa istaknutim prigovorom zatarjelosti potraživanja, Osnovni sud je naveo da su bliski srodnici apelanata kao civili lišeni života za vrijeme rata, te da je predmetna šteta za apelante prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava za koja djela ne može nastupiti zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100. Krivičnog zakona važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja –"Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90 i "Službeni glasnik RS" broj 12/93), pa stoga ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane takvim krivičnim djelom (član 377. ZOO).

7. Apelacioni sud, odlučujući o žalbama apelanata i tužene, donio je presude (koje su navedene u izreci ove odluke), kojima je odbio žalbe apelanata i potvrdio prvostepene presude (kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata), odnosno kojima je uvažio žalbe tužene i preinačio prvostepene presude na način da je odbio tužbene zahtjeve apelanata. U obrazloženju osporenih odluka Apelacioni sud je naveo, između ostalog, da je taj sud, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP-3979/11 od 17. septembra 2014. godine, na sjednici održanoj 13. novembra 2014. godine promijenio dotadašnji pristup, tako da prema ocjeni tog suda u konkretnim slučajevima nema mjesta za primjenu odredbe člana 377. stav 1. ZOO, osim ukoliko je donesena osuđujuća presuda iz krivičnog postupka, kojom je utvrđeno postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, odnosno da parnični sud nije ovlašten da sam riješava pitanje postojanja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a po kom osnovu apelanti potražuju šetetu. Naime, obrazlažući svoj stav, Apelacioni sud se, između ostalog, pozvao i citirao odredbu člana 376. ZOO, koje propisuju da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu, ili za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. U vezi s tim, Apelacioni sud je, dalje, naglasio da su rokovi zastarjelosti počeli teći 19. juna 1996. godine, nakon ukidanja ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti. Naime, u svakom konkretnom slučaju, smrt prednika apelanata (bliskog srodnika) utvrđena je na osnovu saznanja apelanta, a najkasnije na osnovu rješenja suda, kojim je prednik stranaka proglašen umrlim ili pak kada su posmrtni ostaci identifikovani, međutim ipak je utvrđeno u svakom konkretnom slučaju da su do podnošenja tužbi prvostepenom sudu protekli objektivni i subjektivni rokovi za potraživanja naknade predmetne štete prema odredbama čl. 360. i 376. ZOO. Osim toga, u obrazloženju nekih presuda, Apelacioni sud je ispitujući zakonitost osporenih presuda u svjetlu žalbenih razloga, naveo da je prvostepeni sud kao razlog neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata naveo da apelanti nisu u toku postupka pred prvostepenim sudom dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da nema nijednog svjedoka ili materijalnog dokaza koji bi mogli potvrditi da je njihov nestali bliski srodnik stradao nasilnom smrću, niti pod kojim okolnostima i jer je utvrdio da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete. Apelacioni sud je naveo da su žalbeni navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava tj. odredaba člana 377. ZOO, te čl. 180. i 172. ZOO neosnovani, jer u prvostepenom postupku nisu utvrđene relevantne činjenice, odnosno apelanti nisu dokazali postojanje relevantnih pretpostavki za primjenu navedenih materijalnopravnih odredaba.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. život, zabranu diskriminacije i dr.) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U apelacijama je iskazano nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanje zastarjela kod nespornog da su nad njihovim bližim srodnicima pripadnici određenih formacija RS počinili krivična djela ratni zločin koja ne zastarijevaju, pa samim tim ne zastarijeva ni potraživanja koje proistječe iz takvih djela. Apelanti ukazuju da je tužena bila dužna da, prema međunarodnom i domaćem zakonodavstvu spriječe takva postupanja svojih organa. U suprotnom, mora snositi odgovornost za pričinjenu štetu. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacija, apelanti, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

12. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana

377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaj. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u ovom dijelu pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4691/16 (A. M., Z. T. i N. A., Z. S., T… | Sudska praksa | Aktio