Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4332/14 (Z. B. iz Gradiške, S. M. iz Bijeljine, D. B. iz Gradiške, J. M. iz Bijeljine i M. Č. iz Gradiške)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4332/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-4332/14, rješavajući apelaciju Zorana Baraća i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Baraća, Svetozara Mojića, Darka Barakovića, Jovana Mišića i Miše Čavića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 Rs 030075 14 Rsž od 18. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Barać iz Gradiške, Svetozar Mojić iz Bijeljine, Darko Baraković iz Gradiške, Jovan Mišić iz Bijeljine i Mišo Čavić iz Gradiške (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 27. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 030075 14 Rsž od 18. juna 2014. godine. Apelanti su 7. novembra 2014. godine dopunili apelaciju i predložili da se konkretni predmet uzme u prioritetno rješavanje.

2. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 Rs 030075 12 Rs od 6. oktobra 2013. godine apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili isplatu neisplaćenih plata u iznosima i za periode naznačene u izreci presude. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da apelanti tužbu zasnivaju na tvrdnji da su u periodu na koji se odnosi naknada plate bili u radnom odnosu kod tuženog („Sava“ a.d. Gradiška, u daljnjem tekstu: tuženi) iako ne spore da faktički nisu radili, dok je tužena osporila potraživanje apelanata ističući da apelanti nisu dolazili na posao niti su radili pa nemaju pravo na platu. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio kao neospornu činjenicu da apelanti nisu radili kod tužene u periodu koji je obuhvaćen tužbom i za koji zahtjevaju isplatu naknade plate. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 90. stav 2. Zakona o radu kojom je propisano da radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa Kolektivnim ugovorom, pravilnikom i Ugovorom o radu, dok je članom 93. istog zakona propisano da radnik ima pravo na naknadu plate za vrijeme odsustvovanja sa rada u slučajevima predviđenim zakonom, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom i Ugovorom o radu. Pored toga, Osnovni sud je ukazao i na odredbu člana 23. Opšteg kolektivnog ugovora kojim je propisano utvrđivanje osnovne plate zaposlenih kao proizvoda cijene rada i odgovarajućeg koeficijenta koji se utvrđuje Granskim i pojedinačnim Kolektivnim ugovorom uz uvećanje po osnovu ukupnog radnog staža radnika najmanje od 0,50% za svaku godinu radnog staža. Također, Osnovni sud je ukazao da Zakonom o radu, Opštim kolektivnim ugovorom, te Pravilnikom o radu tužene nije propisana obaveza poslodavca da zaposlenima isplaćuje platu za slučaj kadu su odsutni sa posla zbog nemogućnosti poslodavca da radnika angažuje na poslu. Imajući u vidu nespornu činjenicu da apelanti nisu obavljali rad na svom radnom mjestu kod tužene zbog nedostatka posla, kao i to da niti jednim naprijed navedenim propisom nije propisana obaveza tužene da apelantima isplati ni minimalnu platu za period u kojem nisu obavijali posao kod tužene, Osnovni sud je, primjenom odredbi čl. 90, 91, 93, 94. Zakona o radu, odlučio kao u dispozitivu presude.

3. Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 030075 14 Rsž od 18. juna 2014. godine žalba apelanata je odbijena i presuda Osnovnog suda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nemaju pravo na platu kod nesporne činjenice da u periodu za koji zahtijevaju plate nisu faktički obavljali rad. Ovo posebno, iz razloga što se za sve vrijeme odsustva sa rada apelanti nisu obraćali poslodavcu radi zaštite prava iz radnog odnosa „upućivanja na čekanje“, niti sa zahtjevom da im poslodavac obezbijedi da rade, pa slijedom toga i ne mogu ostvariti pravo na platu temeljem odredbe člana 90. Zakona o radu, kao ni temeljem odredaba Opšteg kolektivnog ugovora. Također se navodi, da odredbe Zakona o radu, propisuju kada radnik ostvaruje platu, a isto tako propisuje i slučajeve kada zaposleni koji ne radi ima pravo na naknadu plate, a to su temeljem odredbe člana 93, 94. i 95. navedenog zakona, za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, državnog praznika, privremene spriječenosti za rad, kao i drugim slučajevima odobrenog odsustva sa rada koje propisuje odredba člana 66. istog zakona. Okružni sud je zaključio, da zakon ne poznaje slučajeve naknade plate za vrijeme čekanja na posao na koje je zaposleni upućen od strane poslodavaca, a sa kojim se isti usuglasio, pa kako apelanti za vrijeme čekanja nisu mogli da ostvare platu koju nisu zaradili, to je pravilno prvostepeni sud odbio njihov zahtjev za isplatu neisplaćenih plata za sporni period.

4. Odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio rješenje broj 72 0 Rs 030075 14 Rev od 24. decembra 2014. godine, kojim je revizija odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. U konkretnom slučaju apelanti su suparničari u smislu člana 365. ZPP, pa se vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne određuje prema ukupnom zbiru novčanih iznosa iz svih tužbenih zahtjeva apelanata, nego prema svakom pojedinačnom tužbenom zahtjevu. S obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude, ni po jednom od pojedinačno postavljenih tužbenih zahtjeva sa kojima su apelanti pobijanom presudom odbijeni, ne prelazi iznos od 30.000,00 KM saglasno odredbi člana 237. stav

2. ZPP, revizija nije dozvoljena. Vrhovni sud je također ocjenio da u konkretnom premetu nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je u pojedinim predmetima u ranijim odlukama izrazio pravno shvatanje u pogledu primjene materijalnog prava propisanog u odredbi člana 90. Zakona o radu, o pravu radnika na isplatu plate za vrijeme provedeno na radu kod poslodavca a ne i za vrijeme koje radnici nisu proveli na radu, što se u konkretnom slučaju ukazalo kao sporno pravno pitanje, a odluka drugostepenog suda je zasnovana na shvatanju koje je podudarno sa tim shvatanjem. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je reviziju odbacio kao nedozvoljenu na osnovu člana 247. u vezi sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP.

Apelacioni navodi

5. Apelanti navode da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su redovni sudovi u osporenoj presudi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti su naveli da su redovni sudovi grubo i diskriminirajuće, na njihovu štetu povrijedili ljudska prava na pravično suđenje i imovinu, i to proizvoljnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava, konkretno člana 96. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 – prečišćeni tekst).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-694/15, te da je u tom predmetu odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-57/15 od 15. septembra 2016. godine - kojom je obuhvaćen i predmet AP-694/15; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4332/14 (Z. B. iz Gradiške, S. M. iz… | Sudska praksa | Aktio