Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-35/15 (L.J. i D.J.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Djelotvoran pravni lijek
- Protek roka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-35/15
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 35/15, rješavajući apelaciju L. J. i D. J., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka c), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlako M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. J. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 044992 12 K od 21. januara 2014. godine.
Odbacuje se nedopuštena apelacija L. J. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 044992 12 K od 21. januara 2014. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. L. J. i D. J. (u daljem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, ili apelanti) iz Brčkog, podnijeli su 31. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 044992 12 K od 21. januara 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Tužilaštva Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 28. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i Tužilaštvo odgovore na apelaciju dostavili su 2. i 8. marta 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 044992 12 K od 21. januara 2014. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na načine pobliže opisane u izreci presude, počinili produženo krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BD), a prvoapelant radnjama opisanim u tački 1 izreke presude i krivično djelo posluga iz člana 380 KZ BD. Osnovni sud je prvoapelanta za počinjenje navedenih krivičnih djela osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca i jednog mjeseca, a drugoapelanta na kaznu zatvora u trajanju tri godine i osam mjeseci.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je sproveo na glavnom pretresu. Naime, Osnovni sud je naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka, detaljno analizirajući i cijeneći sve dokaze izvedene na glavnom pretresu, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza, pouzdano utvrdio da su apelanti učinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Iz sprovedenih dokaza proizlazi da su apelanti organizovali grupu ljudi radi proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga u vremenskom periodu od 6. aprila do 15. juna 2012. godine, tako što su od određenih lica kupovali opojnu drogu marihuanu radi prodaje, a potom je lično ili preko drugih lica prodavali i nudili na prodaju, odnosno držali i prenosili radi prodaje.
7. U vezi s prigovorima apelanata kojima su ukazivali da u konkretnom slučaju nije postojala organizovana grupa, Osnovni sud naveo je da je detaljno obrazložio načine na koji su apelanti učinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Pored klasičnog načina učinjena djela u vidu prodaje širokom krugu uživalaca opojne droge, što je način počinjenja prije svega drugoapelanta, apelanti su zajedno učestvovali u dogovoru s drugim licima o prodaji opojne droge, a ta lica su bila i prikriveni istražioci. Apelanti su prikrivenim istražiocima nudili na prodaju opojnu drogu, pričajući o cijeni, kvalitetu i količinama opojne droge. Pored navedenog, utvrđeno je da su brojne aktivnosti obojice apelanata bile usmjerene na kupovinu opojne droge, a koje se ogledaju u njihovom upornom nastojanju da pronađu lica od kojih će kupiti opojnu drogu, dok su s druge strane unaprijed ugovarali dalju prodaju. Takođe, izvedeni su i dokazi iz kojih se bez ikakve sumnje može zaključiti da su apelanti držali opojnu drogu i istu prenosili i da su to činili isključivo radi prodaje, cijeneći značajne količine opojne droge koju su držali. Iz dokaza dalje proizlazi da su apelanti u distribuciju opojne droge organizovano uključili najmanje još i C. A., S. J., S. J. P., M. S., G. L. i P. B. Dakle, apelanti su od nekih lica nabavljali opojnu drogu, a preko drugih su je dalje prodavali krajnjim korisnicima, u potpunosti svjesni da tako stvaraju organizovanu mrežu preprodavača opojne droge. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da opisane aktivnosti i preduzete radnje apelanata predstavljaju obilježja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga koje je učinjeno organizovanjem grupe ljudi s ciljem počinjenja toga djela, pri čemu niko od spomenutih lica nije imao formalno definisanu ulogu, niti su imali kontinuitet članstva kao ni razvijenu strukturu, iz čega proizlazi da se radi o organizovanoj grupi kako je definisano članom 2 tačka 19) KZ BD.
8. Nadalje, u vezi s prigovorima apelanata da je svjedok S. J. P u predmetu postupala kao informator u smislu člana 116 stav 2 tačka e) Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP BD) i da nije postojala naredba suda za sprovođenje navedene posebne istražne radnje, Osnovni sud je istakao da je S. J. B. konkretnom predmetu bila lice koje je prikrivene istražioce povezala s drugoapelantom, ali da iz dokaza proizlazi da ona nije imala bilo kakvo saznanje da se radi o prikrivenim istražiocima. Osnovni sud je takođe istakao da čak i da je pouzdano utvrđeno da je S. J. B. znala ko su lica koja je povezala s drugoapelantom, ona se ne bi mogla smatrati informatorom, već prije svega nekom vrstom operativne veze, koja se angažuju kao značajan izvor operativnih informacija, kada se na drugi način vrlo teško ili gotovo nikako ne mogu obezbijediti korisne informacije. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da suprotno paušalnom prigovoru branioca apelanata, ni formalno, ni neformalno nije primjenjivana posebna istražna radnja upotreba informatora.
9. Odlučujući o prigovorima apelanata da su ih prikriveni istražioci prilikom sprovođenja posebne istražne radnje podstrekavali i nagovarali na počinjenje krivičnog djela, što predstavlja zabranjenu aktivnost policijskih organa u smislu člana 116 stav 5 ZKP BD, Osnovni sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, iz sprovedenih dokaza proizlazi da je drugoapelant prije prvog kontakta s prikrivenim istražiocima vršio isporuke opojne droge. Za tu činjenicu vezana je tačka 4 izreke presude, gdje je utvrđeno da je 25. marta 2012. godine (11 dana prije kontakta s prikrivenim istražiocima), drugoapelant prodao S. J. P. oko 15 grama marihuane, nakon čega je i naloženo sprovođenje posebnih istražnih radnji. Pored toga, kako su to posvjedočili prikriveni istražioci, drugoapelant im je bez nekog dužeg upoznavanja i razgovora ponudio opojnu drogu, nakon što ih je on sam upitao što im treba, a oni mu uzvratili pitanjem „šta nudiš“. Osnovni sud je zaključio da takav nastup prikrivenih istražilaca koji su s apelantima ugovarali kupovinu opojne droge nije ni slučajno uticao da se kod njih stvori ili učvrsti odluka u pravcu počinjenja ovog krivičnog djela. Prema ocjeni Osnovnog suda, očito je da je od ranije postojala čvrsta odluka apelanata za počinjenje krivičnog djela, zbog čega preduzete aktivnosti od prikrivenih istražilaca ne predstavljaju podstrekavanje. O tome svjedoči i jedna od komunikacija između apelanata, u kojoj prvoapelant govori drugoapelantu da i njega uključuje u posao. Osim navedenog, Osnovni sud je ukazao da izuzev paušalnih tvrdnji branioca apelanata iznesenih u tom pogledu tokom unakrsnog ispitivanja, odbrana nije predložila ni jedan dokaz kojima bi se utvrdilo da su zaista podstrekavani na izvršenje krivičnog djela, koje sami ne bi učinili.
10. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014. godine žalbe Tužilaštva i apelanata odbijene su kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda. U vezi sa žalbenim navodima apelanata da je svjedok S. J. P u predmetu postupala kao informator u smislu člana 116 stav 2 tačka e) ZKP BD, odnosno da je sprovođena i ta istražna radnja za čije sprovođenje nema naredbe ni odobrenja suda, Apelacioni sud je zaključio da je navedeni prigovor neuvjerljiv. S tim u vezi Apelacioni sud je naveo da je S. J. P. postupala isključivo kao svjedokinja koja je raspolagala relevantnim saznanjima o događajima i radnjama za koje se apelanti terete u vezi s prometom i kupovinom opojne droge. Iskaz navedene svjedokinje bio je predmet razmatranja i ocjene prvostepenog suda, kako pojedinačno tako i u kontekstu svih drugih dokaza, pa su apelanti imali mogućnost da se odrede u vezi pouzdanosti onoga o čemu je svjedok govorila. Stoga, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao potpune i prihvatljive razloge o ulozi navedene svjedokinje, te da se informacije, kao i svjedočenje svjedoka S. J. P., ne mogu smatrati kao nezakonit dokaz.
11. Apelacioni sud dalje je naveo da nisu osnovane ni tvrdnje branioca da su prikriveni istražioci podstrekavali apelante da izvrše navedeno krivično djelo i da je za te tvrdnje branioca apelanata izostala adekvatna argumentacija. Nasuprot tome, prvostepeni sud je dao uvjerljive razloge zašto nije prihvatio takvu tvrdnju branioca koja je isticana više puta tokom trajanja glavne rasprave. Naime, u obrazloženju odluke Osnovni sud je dao dovoljno razloga koji govore da prikriveni istražioci nisu podstrekavali apelante na izvršenje krivičnog djela, budući da je kod apelanata već postojala dovoljno izgrađena odlučnost za vršenje navedenog krivičnog djela i da su u tome pravcu ranije preduzimali određene aktivnosti.
12. Najzad, u vezi s tvrdnjama odbrana apelanata kojima su osporavali postojanje kvalifikovanog oblika krivičnog djela, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud dao obrazloženje svih elementa navedenog krivičnog djela iz člana 232 stav 2 KZ BD. Naime, Osnovni sud je dao obrazloženje koje aktivnosti su apelanti preduzeli, na koji način su izvršili krivično djelo i u čemu se sastoje njihove radnje izvršenja krivičnog djela, što u potpunosti opravdava kvalifikaciju krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim. Činjenično utvrđenje prvostepenog suda rezultat je sprovedenog dokaznog postupka i brižne ocjene svih dokaza za koje je sud smatrao da su pouzdani i relevantni. Apelanti su organizovali grupu ljudi s ciljem neovlašćene kupovine i prodaje opojne droge koju su distribuirali i nudili na prodaju, a toj grupi su pristupila i druga lica koja su o tome svjedočila. U vezi s prigovorima branioca apelanata, a naročito negiranja da je djelo učinjeno organizovanjem grupe iz člana 232 stav 2 KZ BD, odnosno da niti jedan saslušani svjedok nije vidio zajedno apelante s navedenim licima s kojima su bili u organizovanoj grupi, Apelacioni sud je istakao da pri tome branioci apelanata očigledno zanemaruju činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Ni optužnicom se ne tvrdi da su se svi akteri iz navedenog događaja istovremeno sastajali, ali je nesporno, a što je u stvari i bitno, da su djelovali kao grupa za izvršenje krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet droga čiji organizatori su apelanti. U vezi s tvrdnjama da se navedena lica ne poznaju, da nema čvrstine organizacije, ni organizovanost, a ni povezanost svih članova, Apelacioni sud je ukazao da za postojanje organizovane grupe nije ni nužno da postoji visok stepen organizacionog jedinstva, niti da se moraju istovremeno svi sastajati i zajedno vršiti i preduzimati protivpravne radnje s ciljem nabavke i distribucije opojne droge, na čemu branioci u žalbi insistiraju. S tim u vezi, Apelacioni sud je ocijenio da branioci apelanata pogrešno zaključuju da prilikom izvršenja svake opisane radnje u odluci moraju učestvovati istovremeno tri lica da bi se radilo o krivičnom djelu iz člana 232 stav 2 KZ BD, s obzirom na to da takav zaključak branioca nije u skladu s obilježjem bića navedenog krivičnog djela, niti je u skladu s pojmom organizovane grupe iz člana 2 stav 19 KZ BD. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelanti tvrde da je kvalifikacija da se u konkretnom slučaju radi o organizovanoj grupi rezultat proizvoljne i neosnovane pretpostavke Tužilaštva koja nije dokazivana niti dokazana tokom postupka. Takođe, apelanti tvrde da su od prikrivenih istražilaca tjerani i primorani na dalje vršenje krivičnog djela, jer im je stalno traženo da kupe novu i veću količinu opojne droge. Pored navedenog, apelanti smatraju da je nezakonito korišćen informator S. J. P. koja je dovela u vezu drugoapelanta s prikrivenim istražiocima, prisustvovala pregovorima i dogovorima, a nikada nije donesena naredba o sprovođenju navedene istražne radnje, zbog čega su dokazi prikupljeni radom navedenog lica i kontaktom s navedenim licem nezakoniti dokazi koji nisu mogli biti korišćeni niti se na njima mogla zasnivati presuda. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju.
b) Odgovor na apelaciju
14. Apelacioni sud je naveo da prilikom odlučivanja o žalbama apelanata taj sud nije povrijedio njihova prava zagarantovana Ustavom i Evropskom konvencijom, te da su svi razlozi kojima se rukovodio prilikom donošenja osporene odluke navedeni u toj odluci, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je istakao da tokom prvostepenog postupka nisu kršena prava apelanata i da je postupao u skladu sa zakonom, zbog čega predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
16. Tužilaštvo je navelo da je uvidom u osporene presude jasno vidljivo da su utvrđene sve relevantne činjenice i to s pažljivom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je apelantima data jednaka mogućnost predlaganju i izvođenju dokaza, a da tokom postupka apelanti nisu izveli ni jedan dokaz kojim bi argumentovali svoje tvrdnje istaknute u apelaciji, niti su kroz unakrsno ispitivanje svjedoka doveli u sumnju vjerodostojnost njihovog kazivanja. Imajući u vidu navedeno, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Brčko distrikta Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 33/13 – prečišćeni tekst), u relevantnom dijelu glasi:
Osnovni pojmovi Član 2. st. 19. i 20.
(19) Organizovana grupa je grupa ljudi formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela, i koja ne mora imati formalno definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu.
(20) Grupa za organizovani kriminal je grupa od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi sticanja materijalne koristi.
Krivična djela protiv zdravlja ljudi Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga Član 232.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko organizuje grupu ljudi s ciljem počinjenja krivičnog djela iz stava 1 ovog člana, ili ko postane pripadnikom takve organizovane grupe ljudi, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine.
18. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 34/13 – prečišćeni tekst), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza Član 10. st. 2. i 3.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2 ovog člana.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnove sumnje da je samo ili s drugim licima učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 117 ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1 ovog člana su:
[...]
e) upotreba prikrivenih istražilaca i upotreba informatora, [...] (5) Pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2 tačke e i f ovog člana policijski organi ili druga lica ne smiju poduzimati aktivnosti koje predstavljaju podsticanje na počinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podsticane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama.
(6) Prikriveni istražilac je posebno podučena ovlašćeno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražilac smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to nužno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti.
Član 118. stav 1.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 116 stava 2 ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kojeg se radnja poduzima, osnove sumnje iz člana 116 stava 1 ili 3 ovog zakona, razloge za njeno poduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju poduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, opseg i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a)Dopustivost u odnosu na prvoapelanta
21. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na prvoapelanta, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, koje glase:
(3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
22. U konkretnom slučaju prvoapelant je apelacijom osporio presudu Apelacionog suda broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud zapaža da je osporenu presudu Apelacionog suda prvoapelant primio 20. oktobra 2014. godine, a njegov branilac 17. oktobra 2014. godine. S obzirom na to da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. decembra 2014. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u ovom dijelu neblagovremena, odnosno da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je prvoapelant primio presudu Apelacionog suda kao konačnu odluku u predmetnom krivičnom postupku.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta
24. U konkretnom slučaju i drugoapelant je apelacijom osporio presudu Apelacionog suda broj 96 0 K 044992 14 Kž 6 od 25. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu drugoapelant primio 3. novembra 2014. godine, a da je apelaciju podnio 31. decembra 2014. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Drugoapelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugoapelanta, u vezi sa izvršenjem krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te je nesporno da drugoapelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
30. Navodi drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je od prikrivenih istražilaca podstrekavan na izvršenje krivičnog djela i da je prema njemu sprovedena posebna istražna radnja korišćenje informatora, o čemu nije donesena naredba suda. Takođe, drugoapelant smatra da su zaključci redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o organizovanoj grupi rezultat proizvoljne i neosnovane pretpostavke Tužilaštva koja nije dokazivana i dokazana tokom postupka.
31. Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud takođe napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jula 2009. godine).
33. Razmatrajući drugoapelantove navode da je od prikrivenih istražilaca podstrekavan na izvršenje krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bannikova protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Bannikova protiv Rusije, br. 18757/06, odluka od 4. novembra 2010. godine) utvrdio kako «u specifičnom kontekstu istražnih tehnika koje se koriste u borbi protiv krijumčarenja droge i korupcije, stav Suda je već dugo da javni interes ne može opravdati korišćenje dokaza dobivenih policijskim podsticanjem, jer bi to onda značilo rizik za optuženog da će mu definitivno biti uskraćeno pravično suđenje od samoga početka [...]. U svojoj opsežnoj sudskoj praksi o ovome pitanju, Sud je razvio koncept navođenja na krivična djela kojima se krši član 6 stav 1 Konvencije, kao nečega što je različito od korišćenja legitimnih tajnih tehnika u krivičnim istragama. Sud je našao da, dok korišćenje posebnih istražnih metoda – posebno tajne tehnike – ne može samo po sebi povrijediti pravo na pravično suđenje, rizik od policijske provokacije koju sa sobom nosi takva tehnika znači da njihova upotreba mora biti unutar očiglednih granica [...]» (op.cit., Bannikova protiv Rusije, st. 34 i 35). Kako bi napravio razliku između navođenja na krivično djelo od dopuštenog ponašanja, Evropski sud je razvio sljedeće kriterije: 1) materijalni test podsticanja i 2) postupak kojim je utvrđen prigovor podsticanja. Kada je suočen s prigovorom navođenja na krivično djelo, Evropski sud će pokušati, kao prvi korak, da utvrdi da li bi se krivično djelo počinilo bez intervencije vlasti. Definicija podsticanja koju je dao Evropski sud glasi: «Policijsko podsticanje se događa u slučajevima kad se policajci – bilo da su pripadnici snaga bezbjednosti ili lica koja djeluju po njihovim uputstvima – ne ograničavaju na ispitivanje krivičnog djela na u suštini pasivan način, već vrše takav uticaj na lice tako da ga podstiču na činjenje djela koje inače ne bi počinio, kako bi se omogućilo da se utvrdi krivično djelo, odnosno dobiju dokazi i pokrene krivično gonjenje [...]» (op.cit., Bannikova protiv Rusije, stav 37). U odnosu na drugi kriterij utvrđene procedure za prigovor podsticanja Evropski sud je utvrdio kako «uz mogući izuzetak u slučaju predmeta Teixeira de Castro (citiran gore), gdje je Sud našao dovoljno osnova da utvrdi navođenje na krivično djelo samo na osnovu materijalnog testa, u pravilu će Sud takođe ispitati način na koji su domaći sudovi ispitivali podnosiočev prigovor podsticanja. Naime, kao što je trenutna sudska praksa, Sud smatra da je proceduralni aspekt nužan dio ispitivanja tužbe agent provocateura. Stoga treba provjeriti predstavlja li uvjerljivu žalbu na podsticanje materijalnu odbranu prema domaćem pravu, ili da je osnova za isključenje dokaza, odnosno dovodi do slične posljedice (op.cit., Bannikova protiv Rusije, st. 51-54). Evropski sud je smatrao «da je prigovor podsticanja podnositeljke prijave adekvatno tretiran od domaćih sudova, koji su preduzeli potrebne korake da otkriju istinu i da eliminišu sumnje da li je podnositeljka počinila krivično djelo kao rezultat podsticanja od agenta provokatora. Njihov zaključak da nije bilo nagovora zasnovan je na razumnoj procjeni dokaza koja je bila relevantna i dovoljna. Imajući u vidu okvir sudske kontrole prigovora podsticanja podnositeljke prijave, Sud je našao da je suđenje bilo kompatibilno s pojmom pravičnosti koju zahtijeva član 6 Konvencije» (op.cit., Bannikova protiv Rusije, st. 77 i 78).
34. U vezi s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugoapelantov prigovor, da je od prikrivenih istražilaca podstrekavan na izvršenje krivičnog djela, bio detaljno razmatran tokom postupka pred Osnovnim i Apelacionim sudom. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u vezi s tim prigovorom istakao da na osnovu sprovedenih dokaza u konkretnom predmetu proizlazi da je drugoapelant već prije prvog kontakta s prikrivenim istražiocima vršio isporuke opojne droge (tačka 4 izreke presude), kao i da je drugoapelant prikrivenim istražiocima bez nekog dužeg upoznavanja i razgovora ponudio opojnu drogu, nakon što ih je on sam upitao što im treba, a oni mu uzvratili s pitanjem „šta nudiš“. S tim u vezi Osnovni sud je zaključio, što je cijelosti potvrđeno odlukom Apelacionog suda, da takav nastup prikrivenih istražilaca koji su ugovarali i druge kupovine opojne droge, nije uticao da se kod drugoapelanta stvori ili učvrsti odluka u pravcu počinjenja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da je očigledno da je kod drugoapelanta od ranije postojala čvrsta odluka za počinjenje ovog krivičnog djela. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja da li je prema drugoapelantu vršeno podstrekavanje ispitivali ove prigovore, te za svoje zaključke dali dovoljno relevantne i argumentovane razloge iz kojih proizlazi da je apelantov prigovor adekvatno tretiran od domaćih sudova, koji su preduzeli potrebne korake da otkriju istinu i da eliminišu sumnje je li drugoapelant počinio krivično djelo kao rezultat podsticanja od prikrivenih istražilaca. U smislu prethodno navedene prakse Evropskog suda iz predmeta Bannikova protiv Rusije, Ustavni sud smatra da je zaključak redovnih sudova da nije bilo podsticanja na izvršenje krivičnog djela zasnovan na razumnoj procjeni dokaza koja je bila relevantna i dovoljna s aspekta materijalnog testa podsticanja i postupka koji su redovni sudovi sproveli ispitujući navedeni apelantov prigovor. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da je ovim navodima dovedeno u pitanje poštovanje garancije iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Ustavni sud dalje zapaža da drugoapelant smatra da je prema njemu sprovedena posebna istražna radnja korišćenje informatora S. J. B. koja je dovela u vezu drugoapelanta s prikrivenim istražiocima, ali da o sprovođenju navedene posebne istražne radnje nije donesena naredba sudije za prethodni postupak, zbog čega su dokazi pribavljeni radom navedenog lica i kontaktom s drugoapelantom nezakoniti dokazi. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud uočava da su se prvostepeni i drugostepeni sud tokom trajanja krivičnog postupka bavili identičnim navodima drugoapelanta i o njima dali iscrpne razloge zbog čega su neosnovani. Naime, Osnovni sud je zaključio da u ovom krivičnom predmetu, ni formalno, ni neformalno nije primjenjivana posebna istražna radnja korišćenja informatora, s obzirom na to da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da je svjedokinja S. J. B. bila lice koje je prikrivene istražioce povezalo s drugoapelantom, ali da ona nije imala saznanje da se radi o prikrivenim istražiocima, te da čak i da je pouzdano utvrđeno da je S. J. B. znala ko su lica koja je povezala s drugoapelantom, ona se ne bi smatrala korišćenim informatorom, već nekom vrstom operativne veze. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud, prihvatajući obrazloženje prvostepene presude, naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je S. J. P. u predmetnom postupku učestvovala isključivo kao svjedokinja koji je raspolagala relevantnim saznanjima o događajima i radnjama vezanim za promet i kupovinu opojne droge od strane apelanata, te da je iskaz navedene svjedokinje bio predmet razmatranja i ocjene prvostepenog suda, kako pojedinačno tako i u kontekstu svih drugih dokaza, i da je drugoapelant imao mogućnost da se odredi u vezi pouzdanosti onoga o čemu je ta svjedokinja govorila. Imajući u vidu navedena obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi davanjem navedenog obrazloženja, proizvoljno tumačili relevantne odredbe ZKP BD, zbog čega Ustavni sud smatra da ovim navodima drugoapelanta nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Najzad, u pogledu navoda drugoapelanta kojima ističe da su zaključci redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radi o organizovanoj grupi rezultat proizvoljne i neosnovane pretpostavke koja nije dokazivana tokom postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja ove činjenice, saglasno zaključili da iz sprovedenih dokaza proizlazi da su apelanti organizovali grupu ljudi s ciljem neovlašćene kupovine i prodaje opojne droge, da su istu i distribuirali i nudili na prodaju, te da su toj grupi pristupila i druga lica koja su o tome svjedočila. Imajući u vidu da drugoapelant, izuzev navoda da u konkretnom predmetu nije dokazano da se radi o organizovanoj grupi, u prilog svojim tvrdnjama ne navodi bilo kakve okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su redovni sudovi u ovom pogledu postupali proizvoljno, Ustavni sud suprotno tvrdnjama drugoapelanta zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda u ovome pogledu dali jasne i precizne razloge za svoje stavove koje su zasnovali na sprovedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što ukazuje da je datim obrazloženjima odluka redovnih sudova dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani drugoapelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) pravo na djelotvoran pravni lijek
38. Ustavni sud zapaža da drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama u pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je drugoapelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultovalo odlukom kojom je drugoapelant zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije u vezi s članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na drugoapelanta, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
40. Ustavni sud takođe zaključuje da ne postoji povreda drugoapelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je drugoapelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava, koje je i koristio.
41. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka c) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman