Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4846/14 (A. Š.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nekretnina
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4846/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-4846/14, rješavajući apelaciju Ahmeta Šoljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeta Šoljića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005216 11 U od 13. decembra 2011. godine i Zaključka Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-30-2-63/09 od 4. januara 2011. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmet Šoljić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, podnio je 11. novembra 2014. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005216 11 U od 13. decembra 2011. godine i Zaključka Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-30-2-63/09 od 4. januara 2011. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 783/12 od 17. septembra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu 24. februara 2012. godine, protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005216 11 U od 13. decembra 2011. godine i Zaključka Federalne uprave broj 05-30-2-63/09 od 4. januara 2011. godine, zbog toga što je apelant podnio zahtjev za vanredno preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, o kojem u vrijeme rješavanja o toj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U međuvremenu je Vrhovni sud Rješenjem broj 07 0 U 005216 12 Uvp od 31 jula 2014. godine odbacio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 13. decembra 2011. godine zbog toga što je podnesen neblagovremeno.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
4. Rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Opštine Konjic (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 04-043-951-227/86 od 10. januara 1990. godine utvrđen je sadržaj nekretnina u popisnom listu broj 227 k.o. Parsovići te je na predmetnim nekretninama utvrđeno pravo svojine apelanta sa dijelom 1/1.
5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove SRBiH (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 03-951-93/90 od 20. novembra 1990. godine usvojena je žalba apelanta (vezana za utvrđenu površinu spornih parcela), poništeno je rješenje Komisije i predmet vraćen na ponovni postupak.
6. Apelant je 25. februara 2007. godine, s obzirom da Komisija kojoj je predmet vraćen na ponovni postupak nije donijela novo rješenje, podnio zahtjev Službi za geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba) za utvrđivanja prava na nekretninama u k.o. Parsovići
7. Služba je aktom broj 05 952-04-147/08 od 19. septembra 2008. godine obavijestila apelanta da nije nadležna da postupa po rješenju Republičke uprave iz razloga što je članom 80. Zakona o premjeru i katastru nekretnina (u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru-„Službeni list SR BIH“ broj 22/84) propisano da se u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može pokrenuti spor kod nadležnog suda. Također je ukazano da je Rješenjem Republičke uprave broj 04-30-3- 850/01 od 22. jula 2002. godine (objavljenim u „Službenim novinama FBiH“ broj 48/02) stupio na snagu katastar nekretnina za područje k.o. Parsovići Općine Konjic, te da je za utvrđivanje prava na nekretninama „nadležan je sud, a ne ova Služba, o čemu je stranka usmeno obaviještena“ .
8. Apelant je 23. decembra 2008. godine izjavo žalbu Federalnoj upravi zbog šutnje administracije, o kojoj žalbi Federalna uprava nije odlučila. Apelant je potom 6. novembra 2009. godine protiv tužene Federalne uprave podnio tužbu Kantonalom sudu zbog ćutanja administracije.
9. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 003412 10 U od 22. februara 2010. godine tužbu apelanta uvažio i naložio Federalnoj upravi da odluči po žalbi apelanta izjavljenoj 23. decembra 2008. godine izjavljenoj zbog šutnje administracije Službe, a povodom zahtjeva apelanta od 25. februara 2007. godine.
10. Rješenjem Federalne uprave broj 05-30-2-63/09 od 8. marta 2010. godine, donesenim u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, odbijena je žalba apelanta podnesena zbog šutnje administracije tj. Službe. Federalna uprava se u obrazloženju pozvala na odredbe čl. 80. i 198. Zakona o premjeru, te istakla da je za područje k.o. Parsovići, stupio na snagu katastar nekretnina te da Komisija prestala sa radom. Također je ukazano da je stupanjem na snagu Zakona o temljišnim knjigama („Službenenovinama FBiH“ br. 19/03 i 54/04) prestala nadaležnost organa uprave za rješavanje u predmetima izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekratninama, zbog čega je Federalna uprava zaključila da u konkretnom slučaju nema šutnje organa uprave.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 003881 10 U od 15. decembra 2010.
godine uvažena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Federalne uprave od 8. marta 2010. godine te je predmet vraćen Federalnoj upravi na ponovno rješavanje. Ukazano je da je rješenje nelogično i da bi u datoj situaciji „šutnja uprave“ prestala da je „tuženi organ odlučio o zahtjevu (podnesku) tužitelja [apelanta]“ od 25. februara 2007. godine, na neki od načina predviđenih Zakonom o upravnom postupku.
Osporene odluke
12. Zaključkom Federalne uprave broj 05-30-2-63/09 od 4. januara 2011. godine, donesenim u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda, odbačen je zbog nenedležnosti zahtjev apelanta podnesen Službi od 25. februara 2007. godine .
13. Federalna uprava je na temelju dokaza iz spisa predmeta utvrdila da je do stupanja na snagu katastra nekretinama u k.o. Parsovići i shodno Zakonu o zemljišnim knjigama prestala nadležnost organa uprave, tj da isti nisu nadležni za odlučivanje o zahtjevu apelanta u predmetu utvrđivanja prava na nekretninama po rješenju Republičke uprave. U vezi s tim ukazano je da je za predmetnu katastarsku općinu stupio na snagu katastar nekretnina nakon čega je Komisija prestala sa radom, zatim da je članom 198. Zakona o premjeru propisano da će se po odredbama tog zakona izvršiti do 2000. godine te je ukazano da je stupio na snagu Zakon o zemljišnim knjigama prema kojem je prestala nadležnost organa uprave u stvarima evidencije i upisa prava na nekretninama zbog čega oragani uprave nisu nadležni za postupanje po zahtjevu apelanta niti za postupanje po rješenju Republičke uprave u ponovnom postupku. U tom kontekstu je ukazano na presudu Kantonalnog suda u drugom predmetu te je u vezi s tim istaknuto da više ne postoji Komisija, da se više primjenjuje Zakon o premjeru, te da ispravna uputa apelantu da svoja prava odstvaruje pred nadležnim sudom.
14. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 005216 11 U od 13. decembra 2011.
godine tužbu apelanta izjavljenu protiv zaključka tužene Federalne uprave od 4. januara 2011. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je tuženi organ, Federalna uprava pravilno postupila kada je zahtjev apelanta za utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama, koja su bila u dugogodišnjem posjedu apelanta greškom upisana u tuđi posjed, odbacio zbog nenadležnosti za postupanje, a apelanta uputio da pokrene sudski postupak. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je odredbom čl. 80. i čl. 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano, da se u u pogledu utvrđivanja prava na nekretinama može pokrenuti spor kod nadležnog sud, kao i da treća lica koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretinama i katastru nekretnina povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od 3 godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je čl. 11. i 93. Zakona o zemljišnim knjigama propisano, da su stvarno nadležni za vođenje zemljišnih knjiga sudovi određeni zakonom, ukoliko su na dan stupanja na snagu ovog zakona nadležni organi uprave, zemljišne knjige sa svim pomoćnim registrima i zbirkom isprava predali nadležnom sudu te da danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina ostaju na snazi, osim u dijelu koji se odnosi na evideniciju i upis prava vlasništva i drugih stvarnih i obligacionih prava na nekretninama do predaje katastra nekretnina sudovima. Prema tome, Kantonalni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o rješenju kojim je izvršen upis prava na nekretninama, koje se može osporavati samo tužbom kod nadležnog suda u smislu člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina, s obzirom da je Komisija prestala sa radom stupanjem na snagu katasra nekretnina za područje k.o. Parsovići Općine Konjic. Apelacioni navodi
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je ukazano na hronlogiju predmetnog postupka te je u pogledu povrede prava na pravično suđenje, apelant istakao da smatra da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno temeljili svoje odluke na odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o premjeru i katastru nekretnina kada su njegov zahtjev odbacili zbog nenadležnosti pri tome zanemarujući odredbe ZUP, prema kojem je kako ističe ova upravna stvar trebala da se riješi, dakle u postupku pred organima uprave a ne pred sudom, što će kako ističe za njega stvoriti nove obaveze ulazeći u parnični postupak. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.3000,00 KM.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h). apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
19. S obzirom da se apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja se prema tvrdnji apelanta desila u upravnom postupku po zahtjevu apelanta radi utvrđivanja prava na nekretninama, Ustavni sud mora odlučiti da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na apelantov slučaj.
20. Ustavni sud pri tome ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke (vidi između ostalih, mutatis mutandis Odluka o dopustivosti Ustavnog suda AP-2632/15 od 11. januara 2015. godine).
21. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
22. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluke donesene u upravnom postupku odnosno upravnom sporu kojim je odbačen zahtjev apelanta za utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama zbog nenadležnosti za odlučivanje. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku i pred organima uprave i pred Kantonalnim sudom koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari odlučivalo samo o procesnim pitanjima, odnosno o pitanjima nadležnosti za rješavanje o zahtjeva apelanta, pri čemu je eksplicitno ukazano da apelant u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, svoja prava može ostvariti u postupku pred nadležnim sudom. Dakle, iz navedenog proizilazi da se osporenim odlukama nije odlučivao o «apelantovim građanskim pravima i obavezama» zbog čega su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, pa time i navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis Ustavni sud Odluka o dopustivosti AP-3082/12 od 5. novembra 2013. godine, točka 9).
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h). Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman