Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/14 (Općina Cazin)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4432/14

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4432/14, rješavajući apelaciju Općine Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Cazin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 RS 007942 14 Rsž od 3. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 Rs 007942 13 Rs od 16. aprila 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Cazin (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo iz Cazina kao zakonski zastupnik, podnijela je 9. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 RS 007942 14 Rsž od 3. septembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Rs 007942 13 Rs od 16. aprila 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužiteljice Selime Pozderac (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 27. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 4. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud i tužiteljica 6. januara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužiteljica je, kao apelanticina zaposlenica, 12. jula 2010. godine tužbom pokrenula radni spor protiv apelantice i Vlade FBiH – Odbora državne službe za žalbe FBiH (u daljnjem tekstu: drugotužene), radi poništenja rješenja apelantice i drugotužene kojim je tužiteljici prestao radni odnos, te uspostave radnopravnog odnosa na radno mjesto referenta za socijalnu zaštitu, ugrožena i raseljena lica i humanitarne djelatnosti, na kojem je radila prije donošenja osporenih rješenja uz naknadu troškova parničnog postupka.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 Rs 007942 10 Rs od 9. oktobra 2012. godine predmetni parnični postupak prekinut do pravosnažnog okončanja postupka u predmetu tog suda broj 020-0-P-07-000156, u kojem je predmet spora pobijanje rješenja o proglašenju tužiteljice prekobrojnim namještenikom.

7. Također, iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud donio Presudu broj 020-0-P-07-000156 od 11. jula 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 002412 08 Rsž od 11. februara 2013. godine, kojom su poništena rješenja kojima je tužiteljica proglašena prekobrojnom.

8. Po tužiteljicinom prijedlogu, a nakon pravosnažnog završetka navedenog postupka, Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 Rs 007942 13 Rs 2 od 26. juna 2013. godine određeno je da se postupak u konkretnom predmetu nastavlja.

9. Tužiteljica je 12. novembra 2013. godine na pripremnom ročištu postavila konačan tužbeni zahtjev.

10. Općinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu, Presudom broj 20 0 Rs 007942 13 Rs od 16. aprila 2014. godine, tužbeni zahtjev usvojio, osporena rješenja poništio, apelanticu obavezao da tužiteljici uspostavi radnopravni status kakav je imala prije donošenja poništenih rješenja, da je vrati na posao na njeno radno mjesto na kojem je radila prije donošenja poništenih rješenja ili radno mjesto u skladu s njenom stručnom spremom, obavezujući apelanticu i drugotuženu da joj solidarno naknade troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

11. Općinski sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo da su prije pravosnažnog završetka sudskog postupka u kojem su poništene odluke o proglašenju tužiteljice prekobrojnim namještenikom, apelantica i drugotužena donijele osporena rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljici zbog prekobrojnosti. Općinski sud je naveo da su rješenja kojima je tužiteljica proglašena prekobrojnim namještenikom poništena pravosnažnim sudskim presudama, te da ne postoji pravni osnov za prestanak radnog odnosa zbog prekobrojnosti namještenika. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da namješteniku radni odnos zbog prekobrojnosti može zakonito prestati samo ako je namještenik zakonito proglašen prekobrojnim (član 39. stav 3. tačka 4. Zakona o namještenicima), a u konkretnom slučaju je pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je tužiteljica nezakonito proglašena prekobrojnim namještenikom. Kako je tužiteljica nezakonito proglašena prekobrojnim namještenikom, Općinski sud je zaključio da su nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa zbog prekobrojnosti. Budući da je Općinski sud utvrdio da su osporena rješenja nezakonita, utvrđena je osnovanost tužiteljicinog zahtjeva da se vrati na ranije radno mjesto ili radno mjesto u skladu sa stručnom spremom tužiteljice.

12. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Kantonalni sud predmetni spis, zajedno sa žalbom, zaprimio 4. juna 2014. godine.

13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 RS 007942 14 Rsž od 3. septembra 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja prvostepene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da su prigovori neosnovani, te da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Tako je, između ostalog, Kantonalni sud ocijenio neosnovanim žalbene prigovore u vezi sa stavom prvostepenog suda da su rješenja o prekobrojnosti nezakonita. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da nije postojao osnov da tužiteljici prestane radni odnos zbog prekobrojnosti namještenika pod uvjetima propisanim u članu 39. stav 3. Zakona o namještenicima. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužiteljicin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa kakav je imala prije donošenja pobijanih rješenja i da je vrati na posao na njeno radno mjesto na kojem je radila prije donošenja nezakonitih rješenja ili radno mjesto u skladu s njenom stručnom spremom, jer poništenjem rješenja apelantice i drugotužene postoji pravni osnov za udovoljenje ovom zahtjevu pa je neosnovan apelanticin prigovor da je sud nepravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev u navedenom dijelu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je u apelaciji detaljno opisala tok predmetnog postupka, ukazujući na zakonski okvir koji je primijenila u konkretnom slučaju, tvrdeći da su osporene presude rezultat proizvoljne ocjene dokaza redovnih sudova. Nadalje je navedeno da su redovni sudovi ocijenili sve dokaze koji su izvedeni tokom postupka, sigurno bi odbili tužbeni zahtjev, pri čemu ukazuje i na kršenje člana 209. u vezi s članom

8. ZPP-a koje je učinjeno u drugostepenom postupku, jer Kantonalni sud nije sagledao sve činjenice i dokaze, pa je, shodno tome došlo do proizvoljne primjene i tumačenja odredbe člana 10. Kolektivnog ugovora. U vezi s tim se navodi da je došlo do potpuno nove organizacije i osnivanja organa s novim službama, što je suština reforme, jer su tada svi radnici stavljeni na listu, bodovani te u skladu s tim proglašeni prekobrojnim, a ne samo oni čija su radna mjesta ukinuta. Apelantica je ukazala i na kršenja prava na suđenje u „razumnom roku“, jer je predmetni radni spor koji je po zakonu hitan trajao četiri godine, što je neprihvatljivo dug period. Apelantica zbog toga traži i isplatu naknade na ime nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud odbije kao neosnovanu predmetnu apelaciju iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude. U vezi s dužinom trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da nije odgovoran za eventualno prekoračenje razumnog roka, budući da je odlučio u periodu od 4. juna do 3. septembra 2014. godine, što je period od dostavljanja spisa na postupak odlučivanja po žalbi, do donošenja drugostepene presude.

16. Općinski sud je naveo da ne stoje navodi apelacije, te da je odluka suda potpuno zasnovana na važećim propisima.

17. Tužiteljica je navela da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelanticina prava, nego je Općinski organ uprave Cazin nezakonitim postupanjem povrijedio prava iz radnog odnosa svojih uposlenika. Što se tiče navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, tužiteljica je istakla da je apelantici bilo stalo do hitnog rješavanja sporova koji su vođeni protiv rješenja Općinskog organa uprave, ona bi koristila svoja prava i u redovnom postupku uložila odgovarajuće prigovore po tom pitanju, kao što je to učinila suprotna strana. S obzirom na navedeno, tužiteljica je istakla da je neprihvatljivo apelanticino stajalište da joj je šteta prouzrokovana dužinom trajanja sudskog postupka, već je sama, postupajući protivno pozitivnim zakonskim propisima, pričinila štetu, kako sebi tako i drugima.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

11. Prekobrojnost Član 39.

Prekobrojnost namještenika može nastati kao posljedica reorganizacije, ili smanjenja poslova organa državne službe, ili njihovog ukidanja, a koji se nakon tih promjena ne mogu rasporediti na odgovarajuće radno mjesto namještenika u organu državne službe koji je preuzeo poslove organa koji je zbog tih promjena prestao s radom.

Rukovodilac organa državne službe proglašava namještenika prekobrojnim u skladu s ovim zakonom i kolektivnim ugovorom, uz prethodno pribavljeno mišljenje sindikata, a ako namještenici nisu organizirani u sindikat u tom slučaju mišljenje se pribavlja od medijatora državne službe.

Radno-pravni status namještenika koji je proglašen prekobrojnim rješava se na sljedeći način, i to:

1) rasporedom na slično radno mjesto u okviru istog organa državne službe ako postoji takvo upražnjeno radno mjesto;

2) premještanjem u drugi organ državne službe istog ili različitog nivoa vlasti na isto ili slično radno mjesto, ako postoji takvo upražnjeno radno mjesto;

3) ukoliko premještanje nije moguće namješteniku se nudi prijevremeno penzionisanje u skladu sa zakonom, ako takva mogućnost postoji;

4) ukoliko prijevremeno penzionisanje nije moguće, rukovodilac organa državne službe donosi rješenje o prestanku radnog odnosa prekobrojnom namješteniku.

Namještenik za koga je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, u smislu tačke 4. stav 3. ovog člana, ima pravo na otpremninu u skladu s članom 47. ovog zakona i na naknadu za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa zakonom kojim je regulirano pitanje nezaposlenosti.

19. U Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 23/00 i 50/00 – ispravka), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 10.

Službenici organa iz člana 1. ovog ugovora, za čijim je radom prestala potreba zbog smanjenja obima posla ili ukidanja organa, se raspoređuju na druge poslove u skladu sa zakonom, a prema redoslijedu koji se utvrdi listom prioriteta za rješavanje njihovog radno-pravnog statusa (u daljem tekstu: lista).

Listu utvrđuje rukovoditelj organa uprave, čiji su službenici članovi sindikata, prije donošenja rješenja o stavljanju službenika na raspolaganje, polazeći od stručne spreme, ocjene o radu, dužine staža osiguranja, učešća u odbrani BiH, zdravstvenog stanja, socijalne situacije i invalidnosti, a prema kriterijima koji se nalaze u prilogu ovog kolektivnog ugovora i čine njegov sastavni dio.

Na listu iz stava 1. ovog člana uvrštavaju se svi službenici istog stepena stručne spreme zaposleni u organu uprave, organu sudske vlasti ili drugim institucijama, odnosno službama.

Službenik koji se ne može rasporediti na druge poslove u smislu stava 1. ovog člana, ostvaruje pravo na raspoređivanje u skladu sa zakonom.

Rukovoditelj organa uprave, sudske vlasti ili druge institucije, dužan je, prije donošenja liste i rješenja o rasporedu, razmotriti mišljenje sindikata i odgovor po tom mišljenju dostaviti u pismenom obliku organu sindikata.

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 20 0 RS 007942 14 Rsž od 3. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“.

26. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. U vezi s apelanticinim prigovorima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučivanja došlo do proizvoljnosti na koju je apelant ukazao.

30. Ocjenjujući obrazloženja redovnih sudova u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da iz datih obrazloženja ne uočava ništa što ukazuje da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti koja bi posljedično pokrenula pitanje kršenja apelanticinih prava u segmentu primjene prava i činjeničnog stanja. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući o tužiteljicinoj tužbi, izveli zaključak da apelantica nije ispoštovala proceduru propisanu odredbama člana 39. Zakona o namještenicima, odnosno da osporena rješenja ne sadrže zakonske razloge i osnov za nastanak prekobrojnosti tužiteljice. Imajući u vidu sadržaj relevantne odredabe na koju su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud ne može prihvatiti kao opravdane apelanticine prigovore usmjerene na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U pogledu apelacionih navoda kojim apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, u smislu člana 8. ZPP-a, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, budući da je to isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu prethodno izneseno, Ustavni sud ne uočava očitu proizvoljnost redovnih sudova prilikom ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća da je o sličnom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP-2258/14, te da je u tom predmetu odbio apelaciju kao neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2258/14 od 1. februara 2017. godine; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi

31. U pogledu apelanticinih prigovora koji se odnose na kršenje principa suđenja „u razumnom roku“, kao segmentu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se suština zakonske odredbe o hitnosti radnih sporova (član 420. ZPP-a) prije svega odnosi na zaštitu zaposlenika u radnim sporovima da se postupak okonča po hitnom postupku. Ustavni sud prihvata da i poslodavac, u konkretnom slučaju apelantica, kao organ javne vlasti, ima pravo da „u razumnom roku“ sazna kakav je ishod postupka koji zaposlenik vodi protiv njega. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je postupak trajao četiri godine, računajući i prekid postupka koji je trajao osam mjeseci (od 9. oktobra 2012. godine do 26. juna 2013. godine), kao i apelanticinom pasivnošću u postupku, budući da nije dostavila ni jedan dokaz da je tražila da se postupak ubrza, Ustavni sud smatra da se u takvim okolnostima pitanje kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“ ne pokreće.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na temelju provedenih dokaza uočili apelanticine propuste prilikom donošenja osporenih rješenja, jer prije njihovog donošenja nije ispoštovana procedura propisana Zakonom o namještenicima, što je bio razlog za usvajanje tužiteljicinog tužbenog zahtjeva, pri čemu apelantica ponuđenim dokazima nije uspjela da svoje tvrdnje opravda.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4432/14 (Općina Cazin) | Sudska praksa | Aktio