Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-866/17 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ iz Trebinja - Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. iz Ugljevika)

Odluka donesena 22. 03. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-866/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

22. 03. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 22. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-866/17, rješavajući zahtjev Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ - Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ - Zavisnog preduzeća „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“ iz Trebinja - Zavisno preduzeće „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. iz Ugljevika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vojislav Drašković advokat iz Bijeljine, podnio je, 6. marta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30. novembra 2016. godine, presude Višeg privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 027075 15 Pž od 6. marta 2016. godine i presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 59 0 Ps 027075 14 Ps od 6. marta 2015. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se pod brojem 59 0 Ps 027075 16 Ip vodi pred Okružnim sudom, do donošenja odluke o apelaciji.

2. „Continental“ d.o.o Ugljevik (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 25. novembra 2003. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta radi naknade izgubljene dobiti zbog nezaključenja ugovora o izvođenju radova po osnovu tendera br. 54 i 75 koje je raspisao apelant i u kojima je tužitelj, između ostalih, izabran za najpovoljnijeg ponuđača. Osnovni sud je donio presudu broj Ps.310/04 od 15. novembra 2004. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da mu isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Nakon okončanja žalbenog postupka pred Okružnim sudom u kojem je žalba apelanta uvažena, prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao preuranjen. Vrhovni sud je po reviziji apelanta rješenjem broj 118-0- Rev-06-000823 od 25. augusta 2008. godine reviziju uvažio, presudu Okružnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

3. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio presudu Ps. 310/04 od 15. novembra 2004. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nakon čega je Okružni sud odlučujući o žalbi apelanta presudom broj 012-0-Pž-08-000075 od 16. marta 2009. godine žalbu uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Rješavajući po reviziji tužitelja protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-09-000606 od 1. aprila 2010. godine kojom je reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu. Protiv navedene presude tužitelj je podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je zavedena pod brojem AP-2941/10.

4. Ustavni sud je donio odluku broj AP-2941/10 od 22. oktobra 2013. godine kojom je usvojena apelacija tužitelja, utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta navedena presuda Vrhovnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak uz obrazloženje da“ Vrhovni sud i u konkretnom slučaju svojim proizvoljnim tumačenjem člana 183. ZOO izašao izvan konteksta sadržaja odredbi tog člana dodajući mu odrednicu postojanja obavezne pismene forme zahtjeva/poziva za zaključenje ugovora iako, kako je već rečeno, navedenim članom nije propisan ni rok ni forma za podnošenje takvog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da je, štaviše, kako je navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, iz presude Osnovnog suda vidljivo da je u postupku pred tim sudom čak i utvrđeno da je apelant obavijestio tuženog o šteti koju trpi zbog neuvođenja u posao za čije je izvršenje odabran na tenderu, ali da su ovu činjenicu redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih presuda, zanemarili. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju, kao i u predmetu AP 554/12, apelantovi navodi o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni odredbe člana 183. ZOO osnovani, te da osporene presude ukazuju na proizvoljno tumačenje odredbe člana 183. ZOO-a, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

5. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda, presudom Okružnog suda broj 59 0 Ps 027075 14 Ps od 6. marta 2015. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan apelant da tužitelju na ime naknade štete u vidu izmakle koristi isplati iznos od 1.140.124,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. decembra 2003. godine do konačne isplate a preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant 25. februara 2003. godine raspisao oglas o prikupljanju ponuda javnim nadmetanjem za izvođenje pomoćnih radova na PK“Bogutovo Selo“ Ugljevik u 2003. godini (tender broj 54); da se tužitelji prijavio na navedeni tender podnoseći svoju ponudu; da je nakon provedenog postupka tužitelj obaviješten da je izabran za, između ostalih, najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje predmetnih radova; da je apelant raspisao i javni oglas za prikupljanje ponuda i za izvođenje radova također preciziranih u presudi na istom lokalitetu (tender broj 75) na koji se također svojom ponudom prijavio tužitelj; da je nakon provedenog postupka tužitelj obaviješten da je, između ostalih, izabran za najpovoljnijeg ponuđača i po ovom tenderu te da je rok za dovršetak tih radova 13. decembar 2003. godine; da su tužitelj, „Terex inžinjering „ d.o.o Bijeljina i „Šico and company“ d.o.o Bijeljina 14. augusta 2003. godine (koji su također izabrani na navedenom tenderu) sačinili sporazum o podjeli količina po tenderu broj 75 kojim su se salgasili da od količine ponuđene tenderom tužitelju pripadne količina pobliže određena u presudi.

6. Nadalje je navedeno da je utvrđeno i da je Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) svojim aktom od 22. augusta 2003. godine dalo saglasnost za zaključenje ugovora po prethodno provedim tenderskim procedurama sa slijedećim izabranim ponuđačima „Terex inžinjering“ d.o.o. Bijeljina, „Šico and Company“ d.o.o Bijeljina i tužiteljem za količine precizirane u presudi, da je navedenom saglasnošću Ministarstvo obavezalo apelanta da se u postupku zaključenja u svemu pridržava uvjeta datih u ponudama izabranih ponuđača i odgovarajućih odredbi Zakona o postupku nabavljanja robe, usluga i ustupanju radova (u daljnjem tekstu: Zakon) kao i principa racionalnog trošenja javnih sredstava a u skladu sa odgovarajućim mjerama Vlade RS u postupku konsolidacije stanja u „Elektroprivredi RS“; da apelant nije sa tužiteljem zaključio ugovor o izvođenju radova koji su bili predmet tendera br. 54 i 75, niti ga je uveo u posao; da tužitelj nije prihvatio prijedlog preduzeća „Ruding“ a.d. Ugljevik za dostavljanje ponude za izvođenje uslužnih radova po tenderu broj 75 s obrazloženjem da posjeduje mehanizaciju za izvođenje tih radova; da je tužitelj nakon što je izabran za najpovoljnijeg ponuđača po navedenim tenderima dovezao u krug apelanta mašine potrebne za obavljanje predmetnih radova ali da ih je izvezao iz tog kurga jer radovi nisu otpočinjali te da je tužitelj obavijestio apelanta da zbog odugovlačenja sa uvođenjem tužitelja u posao, tužitelj trpi štetu zbog neizvršavanja obaveza apelanta.

7. S tim u vezi Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz navedenih činjenica proizlazi da do zaključenja ugovora sa tužiteljem, kao jednog od izabranih najpovoljnijih ponuđača, nije došlo zbog nepoštivanja odredbi Zakona, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Pravila tendera od strane apelanta te da je takvim postupanjem-propuštanjem da su skladu sa zakonom utvrđenom obavezom zaključi ugovor-onemogućen tužitelj da ostvari dobit koju je po redovnom toku stvari mogao očekivati. Pri tom je navedeno da činjenica da je Vlada RS 29. septembra 2003. godine donijela zaključak kojim se na posredan način nalaže apelantu da izvođenje radova po tenderima br. 54 i 75 izvrši svojom mehanizacijom odnosno da ne angažuje treća lica za obavljanje tih poslova, ne daje mogućnost da se tim zaključkom suspenduje primjena zakonskih odredbi o izboru najpovoljnijeg ponuđača i zaključenja ugovora sa tužiteljem kao odabranim najpovoljnijim ponuđačem (što je propisano odredbama člana 8. tačka 7. Zakona). Imajući u vidu navedeno te nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli žalbe Višem sudu koji je presudom broj 59 0 Ps 027075 15 Pž od 16. marta 2016. goidne žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu te odbio zahtjeve obje stranke za naknadu troškova žalbenog postupka uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda zbog čega smatra da su žalbeni navodi i apelanta i tužitelja neosnovani.

9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 59 0 Ps 027075 16 Rev od 30. novembra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovane tvrdnje apelanta da postupak po navedenim tenderima nije nikada okončan obzirom da niko do ponuđača nije izabran za najpovoljnijeg. Navedeno je da niti jednom odredbom Zakona nije propisano da samo jedan ponuđač mora biti izabran kao najpovoljnij odnosno da u konkrentom slučaju niko od prijavljenih ponuđača nije imao tehnički kapacitet da samostalno obavi poslove tendera tako da je po tenderu 54 izabrano pet a po tenderu 75 tri ponuđača među kojima je bio i tužitlej koji je o izboru i obaviješten od strane apelanta čime je u smislu člana 39. stav 1. ZOO apelant prihvatio ponudu tužitelja. Prema obrazloženju Vrhovnog suda izjava o prihvatanju ponude proizvodi dejstvo u trenutku kada ju je ponudilac primio od ponuđenog pa opoziv ponude poslije tog trenutka nije moguć već je, shodno odredbama člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona obaveza zaključenja ugovora postala zakonska obaveza apelanta. Kako do zaključenja predmetnih ugovora nije došto krivicom apelanta to tužitelju, kako je obrazložio Vrhovni sud, pripada pravo da traži naknadu štete u smislu odredbe člana 183. ZOO kako su to pravilno, prema mišljenju tog suda, utvrdila oba nižestepena suda. Navedeno je da je neosnovan i apelantov navod da bi ugovor zaključen sa tužiteljem bio ništav zbog postojanja zaključka Vlade RS o zabrani zaključenja takvog ugovora. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da takav zaključak Vlade RS nije opći akt odnosno prinudni propis kakav ima u vidu odredba člana

103. ZOO u pogledu ništavosti ugovora nego predstavlja akt vlade koji je ona donijela u vršenju nadzora nad apelantom na koje je imala pravo prema Zakonu o državnim preduzećima i može imati značaj samo u odnosima apelanta i Vlade RS ali ne i prema trećim licima. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Okružni sud je donio rješenje broj 59 0 Ps 027075 16 Ip od 24. februara 2017. godine kojim je odredio izvršenje protiv apelanta radi naplate potraživanja utvrđenih naprijed navedenim presudama.

11. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da predmetni tenderi nikada nisu okončani niti je došlo do izbora najpovoljnijeg ponuđača jer niti jedan od njih nije imao tehnički kapacitet za obavljanje poslova koji su bili predmetom navedenih tendera. Navodi da zbog toga nikada nisu ni mogli biti zaključeni ugovori odnosno da nisu bili ispunjeni uvjeti za primjenu člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona kao i da smatra da se visina navodne štete nije mogla utvrditi samo na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da bi mu izvršenjem osporenih presuda nastupila velika i neotklonjiva šteta u njegovom daljnjem radu jer je apelant u teškoj finansijskoj situaciji i jer već trpi veliku štetu zbog rezervacije sredstava na računu u predmetnom izvršnom postupku zbog čega je već narušena egzistencija radnika apelanta, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio predmetni izvršni postupak do donošenje odluke po apelaciji.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da naloži redovnim sudovima da ne provode izvršenje osporene presude kojom bi apelant bio obavezan na isplatu dosuđenog novčanog iznosa tužitelju do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka kao i na visini predmetnog iznosa zbog čije isplate bi imao velike poteškoće u daljnjem radu. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po presudi koja je pravosnažna i izvršna.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-866/17 (Mješoviti holding… | Sudska praksa | Aktio