Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2538/14 (INTERENERGETIK d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2538/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2538/14, rješavajući apelaciju „Interenergetika“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Interenergetika“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 006371 13 Rev 2 od 5. marta 2014.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006371 12 Pž od 24. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 006371 11 Ps 2 od 23. aprila 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Interenergetik“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 30. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 006371 13 Rev 2 od 5. marta 2014. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 006371 12 Pž od 24. jula 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 006371 11 Ps 2 od 23. aprila 2012. godine. Apelant je 6. juna 2014. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg suda, Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zakonskog zastupnika Republike Srpske-Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Republičke direkcije za obnovu i izgradnju Banja Luka, a koja je imala procesnu poziciju tužioca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužilac, odnosno Republika Srpska-Ministarstvo za prostorno uređenje, Direkcija) zatraženo je 10. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 6. marta 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tužilac, kojeg zastupa Pravobranilaštvo, 27. februara 2017. godine, dok Viši sud i Okružni sud nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Okružnog suda broj 57 0 Ps 006371 11 Ps 2 od 23. aprila 2012. godine obavezan je apelant da tužiocu plati dug po osnovu zakupa poslovnog prostora za period od 1. marta 2004. godine do 24. oktobra 2011. godine u iznosu od 131.093,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu (stav 1 izreke presude). Predmetnom presudom (stav 2 izreke presude) odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiocu naloži da sa apelantom u roku od 15 dana zaključi ugovor o prodaji (pravo preče kupovine) poslovnog prostora u Banjoj Luci, u Gundulićevoj ulici broj 3a, pobliže opisanog u stavu 2 izreke te presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) po kupoprodajnoj cijeni koja je, takođe, pobliže navedena u stavu 2 izreke predmetne presude.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, utvrdio da je 30. oktobra 1998. godine između Ministarstva odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), kao zakupodavca, i Ljubice Graorac, kao zakupca, zaključen ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora, te da su Ministarstvo odbrane i apelant 25. januara 2002. godine zaključili dopunski ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je sastavni dio osnovnog ugovora od 30. oktobra 1998. godine, kojim je zakup produžen do 31. marta 2002. godine. Takođe, Okružni sud je utvrdio da su iste ugovorne strane 5. decembra 2002. godine zaključile novi ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od 1. decembra 2002. godine do 1. decembra 2003. godine sa mogućnošću produženja. Okružni sud je utvrdio da iz naloga Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-272/05 od 16. juna 2008. godine proizilazi da je po prijedlogu tužioca kao predlagača protiv apelanta kao protivpredlagača taj sud usvojio otkaz ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora od 30. oktobra 1998. godine i obavezao apelanta da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je konstatovao da su tužilac i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija, koji regulišu odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90, u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu poslovnih zgrada). Okružni sud je, između ostalog, ukazao da je, prema odredbi člana 19 navedenog zakona, zakupac dužan plaćati zakupninu u vrijeme određeno ugovorom. Pri tome Okružni sud je naveo da je ugovor o zakupu poslovnog prostora od 5. decembra 2002. godine istekao sa 1. decembrom 2003. godine. Kako je apelant, nakon tog perioda, nastavio koristiti predmetni poslovni prostor, a tužilac se tome nije protivio, Okružni sud je zaključio da se ima smatrati da je ugovor o zakupu prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme pod uslovima iz ranijeg ugovora, u smislu člana 33 Zakona o zakupu poslovnih zgrada. Okružni sud je, takođe, konstatovao da je nakon donošenja otkaznog naloga od Osnovnog suda broj P-272/05 od 16. juna 2008. godine prestao ugovorni odnos između parničnih stranaka s obzirom na to da ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje sporazumom ili na osnovu otkaza preko nadležnog suda. Konstatujući da se tužbenim zahtjevom traži isplata po osnovu zakupa predmetnog poslovnog prostora za period od 1. marta 2004. godine do 24. oktobra 2011. godine, Okružni sud je zaključio da za period od 1. marta 2004. godine do 16. juna 2008. godine osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz osnova ispunjenja ugovora prema članu 19 Zakona o zakupu poslovnih zgrada, a za period od 17. juna 2008. godine do 24. oktobra 2011. godine iz osnova naknade štete u vidu izgubljene zakupnine i koristi od upotrebe tuđe stvari prema odredbama čl. 189 i 219 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, konstatovao je da apelant nije dokazao da je za utuženi period plaćao zakupninu tužiocu kao zakupodavcu. Visinu naknade za predmetni period u ukupnom iznosu od 131.093,69 KM Okružni sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.

7. Vezano za apelantov protivtužbeni zahtjev, koji je apelant zasnivao na činjenici da tužilac nije zaključio ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, iako je apelant po pravu preče kupovine prihvatio ponudu tužioca, Okružni sud je naveo da je tužilac dopisom od 16. februara 2004. godine izjavio ponudu apelantu za kupovinu poslovnog i skladišnog prostora, ukupne površine 108,88 m², po cijeni od 205.807,05 KM, a da je apelant dopisom od 19. aprila 2004. godine obavijestio tužioca da prihvata ponudu, ali da cijenu i dalje smatra nekorektnom. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz tužiočevog rješenja od 10. januara 2005. godine proizilazi da apelant po pozivu tužioca nije pristupio zaključenju ugovora, a da je dopisom od 5. maja 2004. godine prigovorio ponuđenoj cijeni zahtijevajući njenu korekciju. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da među parničnim strankama nije postignuta saglasnost volja o bitnom elementu ugovora, odnosno cijeni, zbog čega se ne može smatrati da je prihvatom ponude od 19. aprila 2004. godine zaključen ugovor o prodaji. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je, postupajući po apelantovom prigovoru, tužilac 1. novembra 2004. godine, na osnovu procjene Zavoda za izgradnju od jula 2004. godine, učinio novu ponudu apelantu na iznos od 183.446,79 KM na koju se apelant nije izjasnio, niti po ponovljenom zahtjevu za izjašnjenje od 12. novembra 2004. godine. Okružni sud je ukazao da, kako apelant nije dokazao da je prihvatio ovu ponudu u zakonskom roku od 60 dana, tužilac je donio rješenje od 10. januara 2005. godine kojim je proglasio neuspjelom prodaju po pravu preče kupovine. Okružni sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da je tužilac postupio u svemu u skladu sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i da nije povrijeđeno apelantovo pravo preče kupovine s obzirom na to da apelant nije prihvatio konačnu ponudu tužioca. Takođe, s obzirom na to da je apelant nakon učinjenog prihvata prvobitne ponude zahtijevao korekciju cijene i nije pristupio zaključenju ugovora sa tužiocem, Okružni sud je zaključio da prihvat ponude od 19. aprila 2004. godine nema elemente bezuslovnog prihvata, što znači da on ne može dovesti do zaključenja ugovora u smislu člana 26 ZOO. Pored toga, Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da je predmetni poslovni prostor tužilac prodao trećem licu pod povoljnijim uslovima, tako da iz tog osnova ne može izvoditi nikakva prava na sudsku zaštitu. Shodno tome, odbio je protivtužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda, Viši sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 006371 12 Pž od 24. jula 2012. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tako što je, na način pobliže opisan u izreci te presude, preinačio odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u presudi Okružnog suda, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u preostalom pobijanom dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu i protivtužbenom zahtjevu.

9. Viši sud je u obrazloženju presude ocijenio da je Okružni sud dao jasne razloge za svoje utvrđenje da je ugovorni odnos između parničnih stranaka trajao od 1. marta 2004. godine do 16. juna 2008. godine u kojem osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz osnova ispunjenja ugovora prema članu 19 Zakona o zakupu poslovnih zgrada, a za period od 17. juna 2008. godine do 24. oktobra 2011. godine iz osnova naknade štete u vidu izgubljene zakupnine i koristi od upotrebe tuđe stvari prema odredbama čl. 189 i 219 ZOO. Vezano za odluku o apelantovom protivtužbenom zahtjevu, Viši sud je, takođe, ocijenio da je prvostepeni sud dao jasne razloge za utvrđenje da je tužilac postupio u svemu u skladu sa odredbama čl. 29 do 32 Zakona o prometu nepokretnosti, zbog čega je protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant 15. avgusta 2012. godine izjavio reviziju protiv presude Višeg suda, koju je dopunio 30. novembra 2012. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 006371 13 Rev 2 od 5. marta 2014. godine odbio apelantovu reviziju.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude prvenstveno istaknuo da apelant „revizijom i dopunom revizije pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i proizvoljne primjene materijalnog prava“. Nadalje je navedeno da je taj sud, imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, ocijenio da je apelant, u smislu zakonskih i ugovornih odredbi, bio dužan tužiocu plaćati zakupninu u visini i rokovima određenim ugovorom o zakupu. S obzirom na to da to apelant nije učinio i u periodu od 1. marta 2004. godine do 16. avgusta 2008. godine nije plaćao zakupninu prema članu 19 Zakona o zakupu poslovnih zgrada, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca za isplatu zakupnine do isteka ugovora o zakupu, a nakon toga za isplatu izgubljene koristi u smislu člana 189 st. 1 i 3 ZOO.

12. Vezano za protivtužbeni zahtjev, Vrhovni sud je konstatovao da je tužilac, shodno odredbama člana 32 Zakona o prometu nepokretnosti, ponudio apelantu prodaju predmetnog poslovnog prostora po cijeni od 205.807,18 KM za koju apelant tvrdi da ju je prihvatio obavještenjem od 19. aprila 2004. godine. Vrhovni sud je ukazao da je apelant deklaratorno, a ne i suštinski prihvatio tu ponudu na što upućuje činjenica da nije prihvatio ni kasniju ponudu u manjem iznosu i da je nakon te ponude postavljao svoje uslove, te da se, i pored deklaratornog prihvata ponude, nije odazvao pozivu tužioca za zaključenje ugovora o prodaji i da je pravosnažnim rješenjem tužioca od 11. januara 2005. godine prodaja prostora koji je ponuđen apelantu na kupovinu proglašena neuspjelom. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da tužilac nije povrijedio pravo preče kupovine, jer apelant kao imalac prava preče kupovine to pravo nije koristio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da nije razmotrio, niti se izjasnio o njegovim navodima iz dopune revizije u kojoj je tražio da tužilac dokaže svoju aktivnu legitimaciju tako što će prezentovati sudu odluku Komisije za državnu imovinu, odnosno odluku Savjeta ministara da je sporni objekat prenesen u svojinu Republike Srpske. Apelant navodi da aktivna legitimacija tužioca u konkretnom sporu ne proizilazi iz člana 56 Zakona o Republičkoj upravi Republike Srpske ukoliko ne postoji konkretna odluka Komisije za državnu imovinu, odnosno odluka Savjeta ministara o prenosu prava svojine na Republiku Srpsku. Navodi da redovni sudovi, uprkos odredbi člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu primijenili relevantno materijalno pravo, jer nisu uzeli u obzir odredbe čl. 1-4 Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, „kao ni odredbe o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH ('Službeni glasnik BiH' broj 18/05)“. Naime, apelant tvrdi da ova dva zakona imaju pravnu prirodu lex specialis s obzirom na to da se spor vodio oko zakupa državne imovine. Apelant tvrdi da Vrhovni sud citiranjem odredbe člana 32 Zakona o prometu nepokretnosti u obrazloženju osporene presude „uzima zdravo za gotovo presumpciju“ da je tužilac i vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a da pri tome nije izveden niti jedan dokaz kojim bi se utvrdila svojina nad njime. Apelant, takođe, tvrdi da je diskriminisan kao stranka u predmetnom postupku jer, kako navodi, „većinu njegovih navoda i argumenata sudovi nisu razmatrali, niti se o njima izjašnjavali, dok su istovremeno prihvatali sve navode protivne stranke kao nesporne i istinite, pa su tako prihvatili i presumpciju da je tužilac vlasnik spornih nekretnina, a koje su inače pod zabranom raspolaganja“. Apelant navodi da „do predmetne apelacije ne bi došlo da je mogao uknjižiti imovinu koja mu je ponuđena na kupovinu po pravu preče kupovine, a radi se o vojnoj imovini […] na kojoj je pravo raspolaganja imalo Ministarstvo odbrane RS, a nakon ukidanja tu je nadležnost preuzelo Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju - Republička direkcija za obnovu i izgradnju“.

14. Apelant u dopuni apelacije tvrdi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo, jer je propustio da uzme u obzir relevantne odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima. Apelant u vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da je stavljen u neravnopravan položaju u odnosu na druge kupce, „miljenike vlasti“, koji su preveli i sproveli kroz zemljišne knjige kupljene nepokretnosti.

b) Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud navodi na nisu tačni apelacioni navodi da taj sud nije razmatrao dopunu revizije. Naime, Vrhovni sud ističe da apelant gubi iz vida da se, u stvari, radi o reviziji koja je dopunjena kasnijim podneskom i da revizija sa dopunom predstavlja jedinstven pravni lijek, odnosno jednu reviziju, i da se kao cjelina uzima u razmatranje. Vrhovni sud dalje smatra da je odluka o odbijanju apelantovog protivtužbenog zahtjeva obrazložena valjanim razlozima. Pri tome, između ostalog, ukazuje da su navodi apelacije koji se zapravo svode na pobijanje hipotetičke prodaje predmetnog poslovnog prostora nekom trećem licu „u najmanju ruku nemoralni“, jer apelant pobija navodnu prodaju nekom trećem licu tvrdnjom da je takva prodaja zakonima, na koje se poziva u apelaciji, bila zabranjena svima drugima osim apelantu. Vrhovni sud tvrdi da je neosnovan i apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. U vezi sa tim, Vrhovni sud navodi da, kada se ima u vidu priroda tužiočevog tužbenog zahtjeva koji se zasniva na ispunjenju ugovora o zakupu i isplatu ugovorene zakupnine za sporni period, bez značaja je za uspjeh tužioca u sporu je li on vlasnik poslovnog prostora koji je predmet ugovora o zakupu, jer se u zakup stvar može dati i od nevlasnika stvari budući da se stvar daje na korišćenje, a ne u svojinu. Vrhovni sud, pored toga, ističe da je u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev navedeni prigovor u svakom slučaju bez ikakvog značaja, jer je i bez tog prigovora protivtužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na činjeničnom stanju utvrđenom pred prvostepenim sudom koje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku prema izričitoj odredbi člana 240 stav 2 ZPP i na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Takođe, Vrhovni sud smatra da je o svim ostalim pitanjima na koja je ukazano u apelaciji dao valjane, dovoljne i argumentovane razloge i da se pokazuje bespotrebnim ponavljanje razloga datih u obrazloženju presude.

16. Tužilac tvrdi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, mada je mogućnosti za njegovo utvrđenje i sprovođenje dokaza za utvrđenje činjeničnog stanja iscrpio u postupku pred redovnim sudovima. Predlaže da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili odbije kao neosnovana. Pri tome tužilac tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi vezani za nedostatak aktivne legitimacije tužioca. U vezi sa tim, ukazuje da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 02/1-020- 1241/98 od 12. oktobra 1998. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4.39/98) određeno da će se sva nepokretna imovina na teritoriji Republike Srpske koja se vodi u zemljišnim knjigama, katastarskim i drugim javnim knjigama kao svojina Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu Jugoslovenske narodne armije i štabova teritorijalne odbrane po službenoj dužnosti upisati kao svojina Republike Srpske - Ministarstva odbrane. Dalje, navodi da je Odlukom o prenosu upravljanja i raspolaganja vojno-stambenim fondom, poslovnim prostorijama i garažama broj 04/1-012-2179/06 od 5. oktobra 2006. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 103/06) Vlada Republike Srpske prenijela pravo upravljanja i raspolaganja vojno-stambenim fondom, poslovnim prostorijama i garažama i drugim nepokretnostima koje su bile svojina Ministarstva odbrane na Ministarstvo za prostorno uređenje-Direkciju. Dalje, ukazano je da je odredbom člana 56 Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08, 11/09, 74/10, 86/10, 24/12, 121/12 i 57/16) propisano da Direkcija, između ostalog, vrši i upravnopravne i druge stručne i tehničke poslove koji se odnose na upravljanje i raspolaganje vojnim stambenim fondom, poslovnim prostorima, garažama i drugim nepokretnostima na kojima je pravo raspolaganja kao državnom svojinom imalo prijašnje Ministarstvo odbrane. Tužilac ističe da u ovoj pravnoj stvari Direkcija ne vrši raspolaganje imovinom u smislu odredaba Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, budući da se u konkretnom slučaju radi o gazdovanju imovinom zbog kojeg razloga je apelantovo pozivanje na odredbe navedenog zakona u potpunosti neosnovano. Pored toga, tužilac opisuje tok konkretnog parničnog postupka i izvršnog postupka povodom prijedloga za izvršenje osporenih odluka i naloga Osnovnog suda broj P-272/05 od 16. juna 2008. godine, smatrajući da iz svega izloženog proizilazi da je Direkcija kao upravna organizacija na osnovu člana 56 Zakona o republičkoj upravi obavljala svoju zakonom povjerenu djelatnost. U prilogu navedenog ističe i činjenicu da je 7. marta 2013. godine zaprimljen apelantov podnesak kojim je tražio od te Direkcije da preuzme predmetni poslovni prostor u roku od sedam dana.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH» br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92), u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

Zakupac je dužan zakupninu plaćati u vrijeme određeno ugovorom.

[...] Član 33.

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, za zakupodavac se tome ne protivi.

[...]

18. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 189. st. 1. i 3.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

19. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 32.

Vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovnu prostoriju dužan je da tu zgradu ili poslovnu prostoriju prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu neprekidno koristi najmanje pet godina odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili poslovna prostorija nalazi.

[.]

20. Zakon o Republičkoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 118/08, 11/09, 74/10, 86/10, 24/12, 121/12, 15/16, 57/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 56.

(1) Republička direkcija za obnovu i izgradnju: […]; vrši upravljanje i raspolaganje vojno-stambenim fondom, poslovnim prostorima, garažama i drugim nepokretnostima na kojima je pravo raspolaganja kao državnom svojinom imalo prijašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske i obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom.

(2) Republička direkcija za obnovu i izgradnju je u sastavu Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju.

21. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07, 64/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu: SR BiH) do 31. decembra 1991. god, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje sprovođenje kriterijuma koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatljivog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

22. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, odnosno do potvrđivanja prihvatilijvog i održivog rješenja pitanja raspodjele državne imovine između države i drugih nivoa vlasti od strane Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, ili dok visoki predstavnik drugačije ne odluči.

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 240.

[…] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

[…]

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 006371 13 Rev 2 od 5. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, iako se nije eksplicitno pozvao na te odredbe, osporava predmetne odluke u kontekstu navodne povrede člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak u kojem su donesene osporene odluke odnosio na tužbeni zahtjev tužioca usmjeren na isplatu zakupnine i naknadu štete u vidu izgubljene zakupnine i apelantov protivtužbeni zahtjev usmjeren na zaključenje ugovora o prodaji predmetnog poslovnog prostora po pravu preče kupovine, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, stav 21, dostupna na www.ustavnisud.ba).

32. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog načina na koji je u osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo.

33. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je u predmetnom postupku u kojem su donesene osporene odluke tužilac bila Republika Srpska - Ministarstvo za prostorno uređenje, Direkcija, koja je tužbenim zahtjevom tražila da se apelant obaveže da joj kao tužiocu plati dug po osnovu zakupa predmetnog poslovnog prostora za određeni period. Dalje, proizilazi da je Okružni sud na osnovu izvedenih dokaza, prije svega, ugovorâ o zakupu predmetnog poslovnog prostora koji je nekadašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske zaključilo sa apelantom, utvrdio da su apelant i tužilac, zapravo, bili u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija u smislu odredbe člana 33 Zakona o zakupu poslovnih zgrada, jer je ugovor o zakupu poslovnog prostora od 5. decembra 2002. godine (zaključen između apelanta i nekadašnjeg Ministarstva odbrane Republike Srpske) prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme pod uslovima iz ranijeg ugovora zbog toga što je apelant nakon isteka tog ugovora nastavio koristiti predmetni poslovni prostor, a tužilac se tome nije protivio. Takođe, proizilazi da je Okružni sud utvrdio da je ugovorni odnos između apelanta i tužioca prestao nakon donošenja otkaznog naloga od Osnovnog suda broj P-272/05 od 16. juna 2008. godine, a da apelant nije plaćao zakupninu za utuženi period (od 1. marta 2004. godine do 24. oktobra 2011. godine) zbog čega je zaključio da u konkretnom slučaju osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz osnova ispunjenja ugovora prema članu 19 Zakona o zakupu poslovnih zgrada, a za period od 17. juna 2008. godine do 24. oktobra 2011. godine iz osnova naknade štete u vidu izgubljene zakupnine i koristi od upotrebe tuđe stvari prema odredbama čl. 189 i 219 ZOO. Pored toga, proizilazi da su navedeni činjenični i pravni zaključci Okružnog suda prihvaćeni i u osporenim odlukama Višeg suda i Vrhovnog suda.

35. U vezi sa apelacionim navodima o pitanju svojine nad predmetnim poslovnom prostorom i navodnoj proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelant u žalbenom postupku pred redovnim sudom uopšte postavio pitanje dokazanosti činjenice postojanja prava svojine tuženog na predmetnom poslovnom prostoru, kako bi taj sud razmotrio i dao odgovor na te navode. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant reviziju, u smislu člana 240 ZPP, nije ni mogao izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da i sam apelant nesporno potvrđuje da je predmetni poslovni prostor u državnoj svojini, te da pri tome smatra da, u smislu odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, tužilac nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe radi isplate zakupnine ukoliko nije postojala konkretna odluka Komisije za državnu imovinu, odnosno odluka Savjeta ministara o prenosu prava svojine na Republiku Srpsku. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije materijalnopravni prigovor koji može voditi odbijanju tužbenog zahtjeva tužioca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u odredbama člana 1 stav 1 citiranih zakona propisano da je zabranjeno raspolaganje državnom imovinom, ali da je odredbama stava 3 istih članova eksplicitno navedeno da se, u smislu tih zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra direktni ili indirektni prenos svojine. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju riječ o tužbenom zahtjevu tužioca za isplatu duga po osnovu zakupnine, a ne o zahtjevu za prenos prava svojine, Ustavni sud smatra da odredbe navedenih zakona u odnosu na tužbeni zahtjev tužioca, nasuprot apelantovim navodima, nikako ne mogu biti lex specialis u konkretnom slučaju. U prilog tome ide i praksa Ustavnog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta (obaveza zakupca da izmiruje ugovorne obaveze zakupodavcu nezavisno od činjenice da on nije vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja) pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 660/14 od 6. decembra 2016. godine, stav 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud, pored toga, ukazuje da i sam apelant tvrdi da je na predmetnom poslovnom prostoru ranije pravo raspolaganja imalo Ministarstvo odbrane Republike Srpske i da ne osporava činjenicu da je ranije Ministarstvo odbrane Republike Srpske sa njim i zaključilo predmetne ugovore o zakupu predmetnog poslovnog prostora, koju su utvrdili redovni sudovi u osporenim odlukama. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 56 Zakona o Republičkoj upravi propisano: „Republička direkcija za obnovu i izgradnju: […]; vrši upravljanje i raspolaganje vojno-stambenim fondom, poslovnim prostorima, garažama i drugim nepokretnostima na kojima je pravo raspolaganja kao državnom svojinom imalo prijašnje Ministarstvo odbrane Republike Srpske i obavlja i druge poslove u skladu sa zakonom. Republička direkcija za obnovu i izgradnju je u sastavu Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju.“ Imajući u vidu sve navedeno, te uzimajući u obzir sadržaj odredaba propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, kao i citiranih odredaba Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske, Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i Zakona o Republičkoj upravi, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelanta obavežu da tužiocu Republici Srpskoj - Ministarstvu za prostorno uređenje - Direkciji naknadi dug po osnovu zakupnine predmetnog poslovnog prostora za određeni period. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su apelacioni navodi konktradiktorni s obzirom na to da iz njih proizilazi da apelant, s jedne strane, smatra da tužilac nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za naplatu duga po osnovu zakupa, odnosno štete po osnovu korišćenja predmetnog poslovnog prostora, dok, s druge strane, smatra da mu je trebalo biti omogućeno da sa tim istim tužiocem zaključi ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora.

37. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S obzirom na to, a uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova i smatra da su ta obrazloženja, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u skladu sa standardima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Zabrana diskriminacije

39. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizilazi da apelant, zapravo, smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelant svoje navode o diskriminaciji, zapravo, temelji na tvrdnjama o proizvoljnim obrazloženjima osporenih presuda u kojima, po apelantovom mišljenju, nisu razmatrani njegovi navodi i argumenti. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelant nije ponudio nikakave dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljnom obrazloženju osporenih odluka za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, a apelant nije ponudio argumente koji bi upućivali na njegovu diskriminaciju u predmetnom postupku.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2538/14 (INTERENERGETIK d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio