Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4814/14 (O. Š. „Čapljina“)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Tužba
  • Javna vlast
  • Pasivna legitimacija
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4814/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4814/14, rješavajući apelaciju Osnovne škole „Čapljina“ Čapljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija OŠ „Čapljina“ Čapljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. OŠ „Čapljina“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Mostara, podnijela je 11. novembra 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Općinskog suda, Hercegovačko-neretvanskog kantona, koga zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: prvotuženi), OŠ „Stolac“ iz Stoca (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao i Udruženja „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 25. januara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Vrhovni sud je 30. januara 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Općinski sud 3. februara 2017. godine, tužitelj 2. februara 2017. godine, drugotužena 6. februara 2017. godine, dok prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 085653 11 Ps od 27. aprila 2012. godine utvrđeno je da su tuženi organiziranjem škola na etničkom principu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom principu odvajali učenike u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi HNK) na temelju njihove etničke pripadnosti, čime su počinili diskriminaciju. Stavom drugim izreke te presude naloženo je prvotuženom da preduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje usklađene sa legitimnim i specifičnim ciljevima obrazovanja u skladu sa propisima Bosne i Hercegovine radi prestanka dalje diskriminacije djece u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona na temelju njihove etničke pripadnosti, i to tako što će najkasnije do 1. septembra 2012. godine ustanoviti jedinstvene integrirane multikulturne obrazovne ustanove - škole za utvrđena upisna područja sa jedinstvenim nastavnim naučnim planom i programom, uz puno poštovanje prava djece na obrazovanje na maternjem jeziku, a apelantici i drugotuženoj je naloženo da u istom roku integracijom stvore osnov multikulturalnosti škole i obrazovanja djece bez obzira na etničku pripadnost, prema jedinstvenom planu i programu na maternjem jeziku.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kao osnovanom u cijelosti uz obrazloženje da aktivna legitimacija tužitelja - Udruženja „Vaša prava BiH“ Sarajevo direktno proizlazi iz člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09), zatim, da pasivna legitimacija prvotuženog proizlazi iz Zakona o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ br. 4/98 i 4/07), da drugotužena (OŠ „Stolac“) i apelantica provode i izvršavaju zacrtane planove i programe koje donosi prvotuženi HNK, ali da potpuno samostalno organiziraju svoj rad: od utvrđivanja radnog vremena, plana, korištenja školskog prostora, obrazovanja školskih odjeljenja, da određuju odjeljenske starješine i slobodne aktivnosti, načina njihovog izvršenja, da su u javne registre upisani kao samostalna pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze i svoja postupanja, pa da su drugotužena i apelantica pasivno legitimirane u ovoj pravnoj stvari, jer se diskriminacija djece osnovnog i srednjeg uzrasta vrši upravo na području prvotuženog Hercegovačko-neretvanskog kantona, konkretno u tuženim školama.

6. Općinski sud je usvojio stav da predmetna tužba nije neblagovremeno podnesena i pored propisanih rokova iz člana 13. navedenog zakona (subjektivni rok od tri mjeseca i objektivni rok od jedne godine od dana učinjene povrede), jer se radi o diskriminaciji djece koja uživaju posebnu zaštitu, da diskriminatorsko ponašanje tuženih nije prestalo i da se ponavlja početkom svake školske godine, kada se djeca upisuju u školu i dijele na nacionalnoj osnovi, a traje svakodnevno dok traje školska godina. Općinski sud u obrazloženju navodi da je tačno da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 25. februara 2011. godine, tj. u toku trajanja školske 2010/2011. godine, ali kako se diskriminacijsko ponašanje tuženih svakodnevno ponavlja, tužba nije neblagovremena sve dok takvo ponašanje traje. Općinski sud je ustanovio da su prekršena i prava koja su regulirana Međunarodnom konvencijom o pravima djeteta i koja štiti prava djece, ocijenio je izvještaj komesara za ljudska prava prema kojem razdvajanje djece prema etničkoj pripadnosti može samo pojačati predrasude i netoleranciju prema drugima i dovesti do dalje etničke izolacije, te je ustanovio da su tuženi učinili diskriminaciju.

7. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 085653 12 Pž od 11. juna 2013. godine žalbe tuženih su uvažene, prvostepena presuda ukinuta i tužba tužitelja odbačena kao neblagovremena, a apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja od 28. maja 2012. godine (po kojem je odbijen apelanticin zahtjev za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse na žalbu) odbijena kao neosnovana i to rješenje potvrđeno.

8. Suprotno shvatanju prvostepenog suda, Kantonalni sud je uvažio žalbe tuženih, ukinuo prvostepenu presudu i tužbu tužitelja odbacio kao neblagovremenu uz obrazloženje da, ocjenjujući rokove iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije, tužitelj je tužbu mogao podnijeti najkasnije tri mjeseca nakon dana svog osnivanja, tj. 2009. godine, a što bi izašlo iz okvira od jedne godine od učinjenog diskriminatorskog ponašanja, a ako bi se i prihvatili tvrdnja tužitelja i stav prvostepenog suda da se ponavljanje diskriminacije vrši svake godine prilikom upisa učenika u školu i ako je notorna činjenica da školska godina počinje u septembru tekuće godine, tužba bi opet bila neblagovremena, jer je podnesena u vrijeme trajanja školske godine 2010/2011, tj. 25. februara 2011. godine, što znači da je tužitelj zakasnio sa podnošenjem tužbe kada se rok računa od dana početka školske godine (1. septembra). U obrazloženju pobijanog riješenja se, dalje, navodi da sud sigurno ne opravdava postojeće stanje u HNK u pogledu postojanja „dvije škole pod istim krovom“, ali da je činjenica da tužitelj ne može željeti bolje uvjete školovanja u tuženim školama i biti veći zaštitnik prava učenika nego što su to njihovi roditelji koji se nisu obratili za zaštitu prava svoje djece, da postavljeni zahtjev tužitelja nije jasan, određen i izvršiv, da prevazilazi okvire uobičajenog tužbenog zahtjeva iz sudske nadležnosti koji se treba riješiti na drugom nivou, jer spada u domen političkog problema, a sud nije dužan da rješava političke probleme. Također se navodi da je stanje kod tuženih škola takvo da niko ne prisiljava djecu da idu u neku od škola u koju ne žele, već, naprotiv, da je upis slobodan i po njihovom izboru, da im se osigurava nastava na maternjem jeziku, pa se postavlja i pitanje da li se ponašanje tuženih može uopće podvesti pod odredbe čl. 2 do 4. Zakona o zabrani diskriminacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine revizije tužitelja su uvažene, drugostepeno rješenje preinačeno na način da se žalbe tuženih odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje.

10. Vrhovni sud u cijelosti prihvata pravni stav prvostepenog suda kako u pogledu riješenog prigovora aktivne legitimacije na strani tužitelja, pasivne legitimacije na strani tuženih, tako i u pogledu ocjene blagovremenosti podnesene tužbe.

11. Vrhovni sud navodi da tužitelj osnovano prigovara povredi odredaba parničnog postupka učinjenoj pred drugostepenim sudom putem navoda revizije da je drugostepeni sud u izreci svog rješenja (u stavu prvom), primjenom člana 227. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), žalbe tuženih uvažio, osporenu presudu ukinuo i tužbu tužitelja odbacio kao neblagovremenu. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, član 227. stav 3. ZPP ne sadrži takvu mogućnost postupanja drugostepenog suda, već propisuje druge procesne radnje na koje sud pazi po službenoj dužnosti koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja, dakle, odredba člana 227. stav 3. ZPP ne daje mogućnost odbacivanja tužbe zbog neblagovremenosti. Nadalje, Vrhovni sud smatra da drugostepeni sud, i pored toga što je tužbu odbacio kao neblagovremenu, ipak se upustio u raspravljanje o meritumu stvari, posebno kada je usvojio stav da činjenica da tužitelj ne može željeti bolje uvjete školovanja u tuženim školama i biti veći zaštitnik prava učenika nego što su to njihovi roditelji koji se nisu obratili za zaštitu prava svoje djece, pa je takav stav suprotan konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije u BiH, kojim je uređeno pitanje podnošenja kolektivne tužbe, zbog čega je i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

12. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, djelatnost i ciljeve zbog kojih je tužitelj i osnovan, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da postoji aktivna legitimacije na njegovoj strani. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, diskriminacija je posljedica generalne politike i prakse institucija koje zajedno dovode do diskriminacije neke od zaštićenih grupa čak i ako ne postoji diskriminatorna namjera, pa tužitelj osnovano u svojoj reviziji ističe da se specifičnost konkretne kolektivne tužbe ogleda u mogućnosti da sudski postupak u svojstvu tužitelja pokreću lica i organizacije koji sami nisu žrtve povrede prava, već postupak vode u ime zaštite grupe, odnosno poimenično neidentificiranih lica. S obzirom na to da je Udruženju - tužitelju na osnovu člana 17. Zakona o zabrani diskriminacije data mogućnost da podnese samostalnu tužbu, onda pokretanje konkretnog postupka nije zavisilo od volje potencijalnih žrtava diskriminacije, pa tužitelju nije bio potreban prethodni pristanak i obraćanje diskriminiranih lica - učenika, odnosno njihovih roditelja. Kako navodi Vrhovni sud, to proizlazi i iz Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta kao sastavnog dijela Ustava BiH, koja predstavlja dokument koji treba da primjenjuju svi stručnjaci koji rade sa djecom (učitelji, nastavnici, ljekari, policajci, socijalni radnici, novinari, državni službenici i svi drugi), a koji bi, kao stručnjaci iz tih oblasti, morali da pri donošenju bilo kakvih odluka u vezi sa djecom vode računa o osnovnim principima Konvencije na kojim se ona i zasniva, a to su najbolji interes djece, posebno zaštita djece od bilo kojeg oblika diskriminacije.

13. Vrhovni sud ne prihvata pravni zaključak drugostepenog suda da je predmetna tužba neblagovremena, jer se u konkretnom slučaju radi o sistemskoj diskriminaciji koja se po samoj svojoj prirodi proteže kroz vrijeme - kontinuirano, pa se ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako to obrazlaže drugostepeni sud u svom rješenju. Ovo zbog toga što je u konkretnom slučaju utvrđeno da se djeca i poslije upisa u školu, tokom cijele školske godine, razdvajaju prema etničkoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu, da koriste različite nastavne planove i programe, da imaju drugačije uvjete u prostorima u kojima borave (u jednoj učionici nastavu istovremeno pohađaju učenici različitih nivoa razreda dok traje jedan školski čas, 45 minuta), zatim, i sami nastavnici i administrativno osoblje potpuno su odvojeni školskim prostorom, učenici nemaju istovremeno organizirane velike odmore, ne idu na zajedničke izlete i ekskurzije. Navodi se da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nije propisao način računanja rokova čija se specifičnost ogleda u kontinuitetu njenog trajanja kao u konkretnom slučaju, pa imajući u vidu da je i na dan podnošenja predmetne tužbe (25. februara 2011. godine, u toku trajanja školske godine) prema učenicima postupano na opisani način, to se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju bez obzira na to kada je započeta. Dakle, tužba je blagovremeno podnesena, jer se sistemska diskriminacija učenika od tuženih proteže kroz vrijeme (tuženi čine kontinuirano povrede), pa je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. navedenog zakona.

14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u svojoj presudi prvostepeni sud se pravilno pozvao na član 2. tačka 2. Ustava BiH, zatim, Konvenciju o pravima djeteta, jer je nesumnjivo utvrdio da su statusno jedinstvene škole na području HNK osnovane kao jednonacionalne, na principu sveopće podijeljenosti, što nije u skladu ni sa Kodeksom o zaštiti ljudskih prava u školama koji je implementirala Evropska unija. Prema tim aktima, nastavni plan i program treba da prepozna, prizna, uvaži i osigura odgovore na obrazovne potrebe, iskustva i interese svih učenika bez obzira na spol, uzrast, etničku, socijalnu i vjersku pripadnost, sposobnosti, mogućnosti i ograničenja. Kako navodi Vrhovni sud, tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a niti legitimni cilj razdvajanja djece prema etničkoj pripadnosti, pa se u reviziji utemeljeno ističe da je u pobijanom rješenju usvojen stav suprotan konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije.

15. Pošto su u postupku utvrđene okolnosti koje opravdavaju tužbeni zahtjev - tužitelj je dokazao da je postupanjem tuženih povrijeđeno pravo na jednako postupanje prema većem broju lica - učenika, to je prvostepeni sud primjenom člana 12. stav 1. tač. a) i b) donio pravilnu i zakonitu presudu kada je utvrdio da su tuženi počinili diskriminaciju, te naložio da se preduzmu neophodne radnje predviđene zakonom, opisane u izreci prvostepene presude. S obzirom na sve izloženo, valjalo je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Apelantica je u toku postupka istakla prigovor neurednosti tužbe zbog toga što poimenično nisu označeni zakonski zastupnici parničnih stranaka, prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja, prigovor pasivne legitimacije na strani škole, prigovor zastare vođenja postupka i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer se nije desio nikakav oblik diskriminacije.

18. Apelantica, dalje, navodi da je u toku vođenja prvostepenog postupka sud na siguran način utvrdio da roditelji djece od osnivanja Osnovne škole „Čapljina“ nisu zatražili zaštitu prava svoje djece ni pred jednom institucijom u BiH, nego su, u skladu sa pozivom na upis djece u prve i više razrede, pristupili i upisali svoju djecu i time iskoristili svoje pravo da osiguraju obrazovanje i nastavu na jeziku naroda kojem pripadaju u skladu sa njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Te dokaze sud je proveo i utvrdio. Ovim činjenicama apelantica je jasno ukazala na ustavnu nadležnost u oblasti obrazovanja i sve u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravom na obrazovanje, kako to Ustav Bosne i Hercegovine garantira. Ovim stavovima, prema apelanticinom mišljenju, jasno je dokazano da je Vrhovni sud donošenjem presude kojom se uvažavaju revizijski navodi tužitelja prekršio apelanticina ustavna prava. U toku vođenja prvostepenog postupka utvrđeno je da školska godina počinje u septembru tekuće godine. Tužitelj je tužbu podnio u vrijeme trajanja školske 2010/2011. godine (25. februara 2011. godine), što znači da tužitelj nije podnio tužbu u roku od tri mjeseca od dana saznanja o počinjenoj povredi prava, kako je to propisano članom 13. Zakona o zabrani diskriminacije.

19. Apelantica ovu činjenicu apostrofira, jer je sud dužan da poštuje zakon, a onda je bio dužan i da ga primijeni. Dakle, odredba člana 13. stav 4. navedenog zakona jasno propisuje rok od tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi, odnosno najdulje jednu godinu od dana učinjene povrede. Apelantica smatra da je obrazloženje presude Vrhovnog suda da Zakon o zabrani diskriminacije u BiH nije propisao način računanja rokova u suprotnosti sa tim zakonom. Dakle, svako suprotno tumačenje zakona, pa bilo to i od Vrhovnog suda, predstavlja povredu prava na pravično suđenje u vezi sa pravom na obrazovanje. Zbog navedenog, predlaže se da se apelacija usvoji kao osnovana.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru Općinskog suda se navodi da tokom prvostepenog postupka nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava, niti je primjena zakona bila diskriminacijska, niti proizvoljna. Ovo se odnosi na sve aspekte postupka, kao i same odluke koja je u cijelosti potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine. Iz navedenog se vidi da je sud ažurno postupao u ovom predmetu prilikom preduzimanja procesnih radnji. Apelantici je bio omogućen pristup sudu, predlagala je dokaze, bilo joj je omogućeno da prigovara navedenim dokazima suprotne strane prilikom donošenja prvostepene presude, postupajući sudija je ocijenio sve dokaze koji su relevantni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a sama presuda je donesena u zakonskom roku. Dakle, prilikom postupanja Općinskog suda apelantici su poštovana sva prava tuženog zagarantirana odredbama domaćeg zakonodavstva.

21. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da Vrhovni sud ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje Presude broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine. Suprotno apelanticinom stavu, Vrhovni sud navodi da pri njenom donošenju nisu uskraćena garantirana ustavna prava na koja se poziva apelantica, niti je u revizijskoj presudi primjena prava bila proizvoljna.

22. Tužitelj navodi da apelantica zaboravlja, ili namjerno izbjegava navesti, jasnu činjenicu da se ovakvim organiziranjem škola isključivo na etničkom principu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom principu odvajaju učenici u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je učinjena diskriminacija, te da su ovakvim postupanjem raširene segregacija i diskriminacija u javnim školama, da razdvajanje djece prema etničkoj pripadnosti samo pojačava predrasude i netoleranciju prema drugima, koja dovodi do dalje etničke izolacije, da su obrazovni sistemi podijeljeni i zasnovani na etničkoj pripadnosti, te da takva politika nije u interesu djece. Ovako etnički zasnovani i podijeljeni obrazovni sistemi prepreka su za održivi povratak i reintegraciju u Bosni i Hercegovini, pa, prema tome, ne može se govoriti o povredi bilo kakvih ustavnih prava na način kako to opisuje apelantica.

23. Drugotužena predlaže da se apelacija u cijelosti usvoji.

V. Relevantni propisi

24. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član II/2.

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

25. U Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda relevantne odredbe glase:

Član 14.

Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnim manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

26. Konvencija o pravima djeteta u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

U onim državama strankama gdje postoje etničke, vjerske ili jezičke manjine ili osobe starosjedilačkog porijekla, djetetu koje pripada takvoj manjini ili koje je starosjedilačkog porijekla ne smije se uskratiti njegovo pravo da u zajednici sa ostalim članovima njegove grupe uživa svoju kulturu, ispovijeda svoju vjeru i obavlja vjerske obrede ili koristi svoj jezik.

27. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ broj 59/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(Diskriminacija) Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života.

Član 11.

(Zaštita u postojećim postupcima) 1) Svako lice ili grupa lica koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka.

2) U slučajevima u kojima povreda prava na jednako postupanje proizilazi iz upravnog akta, žalba u upravnom postupku i eventualno pokretanje upravnog spora na osnovu zaštite od diskriminacije, a kojom se zahtijeva poništenje takvog upravnog akta, neće spriječiti lice iz stava (1) ovog člana da pokrene sudski postupak za zaštitu od diskriminacije. Član 12. stav 1. tač. a) i b) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) 1)Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže:

a)utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b)zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije); (.....)

Član 13.

(Nadležnost, rokovi i izvršenje) (...) (4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog Zakona iznosi (3) tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najdalje (5) pet godina od dana učinjenja povrede. Kod kontinuirane diskriminacije rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

Član 17.

(Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije) Udruženja ili druge organizacije osnovane u skladu sa zakonom, koje se bave zaštitom ljudskih prava, odnosno prava određene grupe osoba, mogu podnijeti tužbu protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju grupi čija prava tužitelj štiti.

28. U Zakonu o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave („Službene novine HNK“ broj 4/98 i 4/07) relevantne odredbe glase:

Član 9.

Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta vrši upravne i druge stručne poslove koji se odnose na:

1)predškolsko, osnovno, srednje i visoko obrazovanje, 2)specijalno obrazovanje, 3)donošenje na prijedlog zavoda za školstvo nastavnih planova i programa za predškolsko obrazovanje i vaspitanje, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje, 4)standarde i normative prostora, opreme i nastavnih sredstava za predškolsko, osnovno, srednje i specijalno obrazovanje i odgoj, 5) praćenje i podsticanje usavršavanja mladih talenata i darovitih učenika, praćenje, planiranje i podsticanje stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika i saradnika, (....)

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 085653 13 Rev od 29. augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. S obzirom na to da je apelantica, kao javna ustanova, u istom statusu kao i nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba ) .

36. Apelantica je u toku postupka istakla prigovor neurednosti tužbe zbog toga što poimenično nisu označeni zakonski zastupnici parničnih stranaka, prigovor aktivne legitimacije na strani tužitelja, prigovor pasivne legitimacije na strani škole, prigovor zastare vođenja postupka i prigovor neosnovanosti tužbenog zahtjeva, jer se, navodno, nije desio nikakav oblik diskriminacije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud napominje da je donio Odluku broj AP 4348/14 od 15. juna 2017. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je povodom apelacije HNK odlučio o gotovo identičnim apelanticinim navodima u vezi sa povredom ustavnih prava utvrdivši sljedeće: „Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode vezane za neblagovremenost podnošenja podnesene tužbe. U tom kontekstu je ukazano 'da se djeca i poslije upisa u školu tokom cijele školske godine razdvajaju po etničkoj pripadnosti i nacionalnom porijeklu' zbog čega je Vrhovni sud zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta ne bi moglo prihvatiti računanje rokova za podnošenje tužbe na način kako je to propisano navedenom odredbom citiranog zakona (člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je i na dan podnošenja predmetne tužbe, 25. februara 2011. godine, u toku trajanja školske godine, prema učenicima postupano na opisani način, te je ukazao na to da se rok ima računati od posljednje radnje koja predstavlja diskriminaciju bez obzira na to kada je diskriminacija započela. Stoga je zaključio da je tužba blagovremeno podnesena, pa je neprihvatljivo stanovište drugostepenog suda da su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe i dovodeći je u kontekst činjeničnog utvrđenja redovnih sudova iz kojeg, zapravo, proizlazi da se diskriminacija događa i na dan podnošenja tužbe, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da je zakonodavac u izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije ('Službeni glasnik BiH' broj 66/16) eksplicitno regulirao u članu 13. stav 4. da se kod kontinuirane diskriminacije rok računa od dana posljednje učinjene radnje, a da se rokovi u slučaju sistemske diskriminacije ne računaju.

38. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelant primjenu materijalnog prava doveo u vezu sa odlučenjem Vrhovnog suda, ističući da tužitelj tužbu nije potkrijepio materijalnim dokazima i da ne dokazuje segregaciju. Međutim, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je tužitelj dostavio brojne dokaze na kojim je temeljio svoje tvrdnje o diskriminaciji. Naime, iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da su u toku postupka na te okolnosti provedeni dokazi (čitanjem: izvještaja komesara za ljudska prava, sedmog i osmog periodičnog izvještaja Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o primjeni Međunarodne konvencije o uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije, zatim, izvještaja specijalnog izvjestitelja Generalnoj skupštini UN, zatim, zaključna razmatranja Komiteta o eliminaciji rasne diskriminacije…). S obzirom na to, tuženi je, a kako je to obrazložio prvostepeni sud, čije odlučenje je potvrdio Vrhovni sud u svojoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari, učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji, te je, stoga, na apelantici i ostalim tuženim bio teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo u smislu dostavljanja školskih planova i programa radi dokazivanja identičnosti programa, što, kako proizlazi iz činjenica, nisu učinili. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da tuženi nisu dokazali nepostojanje diskriminacije, a niti legitimni cilj razdvajanja djece po etničkoj pripadnosti, zbog čega ocjenjuje da se u reviziji utemeljeno ističe da je u pobijanoj presudi zauzet stav suprotan konceptu i cilju Zakona o zabrani diskriminacije. Stoga, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i relevantne odredbe čl. 17. i 15. Zakona o zabrani diskriminacije iz kojih proizlazi da je tužitelj, kao podnosilac kolektivne tužbe za zaštitu od diskriminacije, učinio vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja, uglavnom, pripadaju grupi čija prava tužilac štiti, čime je apelant kao navodni prekršilac bio dužan dokazati da nije prekršio načelo jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.“

39. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP 4348/14 od 15. juna 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4348/14 od 15. juna 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) , Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu apelanticinih navoda, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 4348/14 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je redovni sud u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge za svoje odluke za koje Ustavni sud nalazi da su u skladu sa pravilima prava na pravično suđenje.

40. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Ostali navodi

41. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je apelantica nosilac javne vlasti i da se navedena ustavna prava ne mogu primijeniti u odnosu na državne organe. Slijedeći navedeni stav, ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud utvrdio da je došlo do diskriminacije time što je apelantica organiziranjem škola na etničkom principu i donošenjem i implementacijom školskih planova i programa na etničkom principu odvajala učenike u školama na području Hercegovačko-neretvanskog kantona na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je počinila diskriminaciju, o čemu je redovni sud dao dovoljno jasna obrazloženja.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4814/14 (O. Š. „Čapljina“) | Sudska praksa | Aktio