Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2572/14 (Z. V.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Materijalna šteta
  • Propisano zakonom
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2572/14

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2572/14, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Višekrune.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050150 13 Rev od 6. marta 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Višekruni, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Zoranu Višekruni zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050150 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050150 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050150 12 P 2 od 26. aprila 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 13 Evropske konvencije i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 2. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 050150 13 Rev od 6. marta 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050150 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050150 12 P 2 od 26. aprila 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. novembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Okružni i Osnovni sud, kao i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. do 29. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3286/13 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) djelimično usvojio apelaciju apelanta i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 75 0 V 000040 13 Gž 3 od 29. aprila 2013. godine. Istom odlukom Ustavni sud je naložio Vladi Republike Srpske da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, isplati iznos od 2.550,00 KM. Predmetni vanparnični postupak je pokrenuo apelantov prednik radi diobe nekretnina između suvlasnika.

Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Apelant je 13. decembra 2002. godine Osnovnom sudu podnio tužbu radi naknade štete. Osnovni sud je prvo pripremno ročište održao 29. oktobra 2010. godine. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050150 02 P od 15. aprila 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant se protiv navedene presude žalio Okružnom sudu 14. maja 2011. godine. Odlučujući o žalbi Okružni sud je rješenjem od 30. januara 2012. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant tužbom od 13. decembra 2002. godine tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni iznos novca (koji će apelant naknadno odrediti). Apelant je nakon toga više puta mijenjao i dopunjavao tužbeni zahtjev. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev 28. februara 2011. godine na taj način što je na ime naknade materijalne štete tražio iznos od 12.318,39 KM, a na ime nematerijalne štete iznos od 15.000,00 KM, pozivajući se pri tome na član 55 stav 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelantovi zahtjevi za naknadu materijalne i nematerijalne štete proizilaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, te da se radi o kvalifikovanoj objektivnoj kumulaciji iz odredbe člana 55 stav 1 ZPP u vezi sa članom 176 stav 2 ZPP.

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050150 12 P 2 od 26. aprila 2012. godine, donesenom u ponovnom postupku, obavezana je tužena da apelantu isplati iznos od 2.000,00 KM na ime prouzrokovane nematerijalne štete zbog dugog rješavanja diobe nekretnina u vanparničnom postupku br. R-285/85, R-121/04 i 75 0 V 000040 01 V, koji se vodi kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, dok je apelantov zahtjev preko dosuđenog iznosa u dijelu naknade nematerijalne štete odbijen kao neosnovan (stav I izreke). Stavom II izreke odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati iznos od 12.318,39 KM na ime naknade materijalne štete zbog dugog rješavanja diobe nekretnine u istom vanparničnom postupku. Stavom III odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet spora u toj parnici apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 12.318,39 KM i nematerijalne štete u iznosu od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Kao vrijednost spora je označen iznos od 27.318, 39 KM. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da iz dokaza koji se odnose na vanparnični postupak fizičke diobe nekretnina kod Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu i apelantovih navoda proizilazi da je postupak kod toga suda trajao predugo i da može predstavljati nepravilan rad postupajućeg sudije. U odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete, Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio u obavezi da dokaže da bi, prema redovnom toku stvari, bio u mogućnosti da predmetne nekretnine proda za onu novčanu vrijednost koju je utvrdio vještak, zatim, da je bio dužan da dokaže da je imao ponude za zaključenje ugovora o njihovoj prodaji, te da, zbog nepravilnog rada suda i nedonošenja odluke o izdvajanju njegovog suvlasničkog dijela, svoje nekretnine nije mogao prodati. Budući da navedeno ne proizilazi iz iskaza apelanta koji je izjavio da nije bilo zainteresovanih kupaca za kupovinu tih nekretnina, slijedom toga Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Nalazeći da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan u pogledu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je dosudio precizirani iznos na ime naknade nematerijalne štete.

9. Obje parnične stranke su se žalile protiv navedene presude Osnovnog suda. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050150 12 Gž 2 od 7. februara 2013. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete je preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete (stav I izreke). Stavom II izreke apelantova žalba je odbijena i potvrđena pobijana presuda u odbijajućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete i odbijajućem dijelu odluke o naknadi materijalne štete. Stavom III izreke odluka o troškovima parničnog postupka preinačena je tako što je obavezan apelant da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 5.325,00 KM.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, naveo da su pravilna činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu materijalne štete, kao i dio zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, pa je slijedom toga apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Žalbu tužene Okružni sud je usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete tako što je tužbeni zahtjev odbio, nalazeći da apelant nije dokazao odgovornost tužene za naknadu predmetne štete, jer nije dokazao da postoji nezakonit ili nepravilan rad organa tužene, niti je dokazao postojanje voljnog elementa da mu se nanese šteta. U odluci o troškovima postupka Okružni sud je utvrdio da, po ocjeni tog suda, tuženoj pripada pravo na naknadu troškova postupka, jer je tužena imala navedene troškove i da njihova visina odgovara troškovima koji su propisani Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. Pri tome je Okružni sud imao u vidu utvrđenu vrijednost spora od 27.318, 39 KM, te se u odluci pozvao na odredbe čl. 386, 395 i 397 stav 2 ZPP.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 050150 13 Rev od 6. marta 2014. godine kojom je apelantova revizija odbijena kao neosnovana.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 154 stav 1, 155 i 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe se pozvao na odredbu člana 75 Zakona o sudovima i sudskoj službi prema kojoj tužena odgovara za štetu koju sudija učini u vršenju sudijske dužnosti svojim nezakonitim ili nepravilnim radom građanima i pravnim licima. U smislu citiranih zakonskih odredbi, Vrhovni sud je utvrdio da je za odgovornost tužene za štetu koju u obavljanju sudijske dužnosti učini sudija svojim nepravilnim ili nezakonitim radom neophodno postojanje opštih pretpostavki za odgovornost za štetu, i to: subjektivna odgovornost, štetna radnja, postojanje štete, te uzročna veza između štete i štetne radnje. Pored toga, kako je dalje utvrđeno, za odgovornost tužene u takvom slučaju neophodno je i postojanje posebnih pretpostavki, i to: da je štetna radnja učinjena u izvršenju dužnosti sudije, da oštećeni mora biti stranka u nekom postupku, da štetnik mora biti sudija, te se mora raditi o njegovom nepravilnom ili nezakonitom radu. Štetna radnja, kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu, može se sastojati u postupanju suprotno nekom propisu ili postupanju suprotno pravilima struke i propisanom načinu obavljanja djelatnosti ili se može raditi o propuštanju postupanja po propisu ili u skladu sa pravilima struke. Istaknuto je da štetna radnja sudije mora biti vezana uz određeni postupak i djelovanje sudije u odnosu na vršenje njegove dužnosti, te da protivpravnost u postupanju sudije postoji ako je svojim radom djelovao tako da je ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“.

13. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Vrhovni sud, apelant je tužbeni zahtjev u toj parnici zasnovao na činjenici da je njegov pravni prednik 1985. godine podnio Osnovnom sudu u Mrkonjić Gradu prijedlog za fizičku diobu nekretnina, da je on umro 1989. godine, do kada nije zakazano nijedno ročište povodom tog prijedloga, da je u postupku diobe nekretnina doneseno više rješenja koja su po žalbama stranaka ukinuta, tako da predmetni postupak još uvijek nije okončan. Apelant smatra da svoj suvlasnički dio nekretnina nije mogao prodati zbog toga što nije izvršena njihova fizička dioba, te mu je tužena tako pričinila štetu koja se ogleda u izgubljenoj dobiti uz tvrdnju da je predmetne nekretnine mogao prodati 1990. godine, da je do tada bila izvršena njihova dioba, i od tako ostvarenog iznosa od 21.030,00 KM, koliko je vještak poljoprivredne struke našao da iznosi vrijednost njegovog suvlasničkog dijela nekretnina, ulaganjem tih sredstava kao štedni ulog kod banke mogao ostvarivati mjesečnu kamatu koja bi za period od 1990. godine do dana izrade nalaza vještaka ekonomske struke iznosila 12.318,39 KM. Pored toga, kako je dalje istaknuto, apelant je smatrao da mu je pričinjena i nematerijalna šteta u iznosu od 15.000,00 KM, zato što je postupak diobe trajao dugo i još uvijek traje.

14. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud u postupku fizičke diobe nekretnina nije postupao u periodu od 10. septembra 1985. godine, kada je apelantov prednik podnio prijedlog za fizičku diobu nekretnina, do smrti apelantovog prednika 22. aprila 1989. godine. Nakon toga, zbog smrti predlagača, kako je istakao Vrhovni sud, prvostepeni sud opravdano nije mogao postupati dok postupak nije preuzeo apelant kao njegov pravni sljednik. Dalje je utrvrđeno da je period ratnih dešavanja na području opštine Mrkonjić Grad, kao opštepoznata činjenica, bio opravdan razlog za nepostupanje prvostepenog suda u postupku diobe nekretnina, dok u periodu nakon uspostavljanja rada toga suda, do 2002. godine prvostepeni sud neopravdano nije preduzimao procesne radnje u tom predmetu. Nadalje je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno prekinuo postupak diobe 2005. godine zbog spora stranaka u pogledu veličine suvlasničkih dijelova i do 2009. godine zbog tog razloga opravdano nije preduzimao procesne radnje u tom vanparničnom postupku. U periodu od 2002. godine do 2005. godine, te 2009. godine do zaključivanja glavne rasprave u konkretnoj parnici, prvostepeni sud u pomenutom postupku diobe je postupao aktivno, ali, kako je zaključio Vrhovni sud, nedjelotvorno, jer je donosio odluke pogrešno primjenjujući procesne odredbe vanparničnog i parničnog postupka.

15. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je postupanje prvostepenog suda u postupku fizičke diobe nekretnina apelanta bilo nedjelotvorno, da je zbog toga postupak diobe nekretnina trajao dugo, ali da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je takvim postupanjem apelantu nanesena šteta, odnosno da u postupanju sudije u postupku diobe nekretnina nije ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“, po kojem se procjenjuje odgovornost tužene za naknadu štete u smislu navedenih zakonskih odredbi. Vrhovni sud je zaključio da je stoga, suprotno apelantovim revizionim tvrdnjama, pravilna pobijana odluka kojom je odbijen kao neosnovan njegov tužbeni zahtjev.

16. Pored toga, ukazano je da je apelant tužbom zahtijevao naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi u iznosu od 12.318,39 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je šteta, prema odredbi člana 155 ZOO, između ostalog, i sprečavanje povećanja nečije imovine (izmakla korist). Radi se o koristi koju bi povjerilac stekao da nije bilo dužnikove štetne radnje i o budućoj šteti koja bi vjerovatno nastala. Uslov da nekome pripadne pravo na dobit jeste da je dobit dopuštena i ona se priznaje samo ako postoji namjera sticanja.

17. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi, Vrhovni sud je istakao da je za taj vid naknade štete, kao i za ostale zakonom propisane vidove naknade štete, saglasno odredbama čl. 154 stav 1 i 158 ZOO, potrebno ispunjenje već navedenih opštih zakonskih pretpostavki odgovornosti za štetu, čije postojanje je dužan da dokaže oštećeni. Dalje je navedeno da bi apelant (pod uslovom da je dokazao odgovornost tužene za naknadu te štete, što u konkretnom predmetu nije slučaj) ostvario pravo na naknadu štete u vidu izmakle dobiti zbog toga što nije mogao ostvarivati prihod u vidu kamate na novčani iznos koji bi dobio od prodaje svog dijela nekretnina. Međutim, apelant je, u smislu odredaba člana 189 stav 3 ZOO, morao dokazati da bi po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati takvu dobit u iznosu koji je utvrdio vještak ekonomske struke. U predmetnoj pravnoj stvari, kako je navedeno, prema utvrđenom činjeničnom stanju, proizilazi da je apelant, radi dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na ime izmakle koristi, izveo kao dokaz vještačenje vještaka poljoprivredne struke, koji je utvrdio da vrijednost suvlasničkog dijela nekretnina apelanta iznosi 21.030,00 KM i vještaka ekonomske struke koji je obračunao kamatu na taj iznos za period od 1990. godine do 29. oktobra 2010. godine u iznosu od 12.318,39 KM. Vrhovni sud je utvrdio da apelant, izuzev svoje tvrdnje, nije pružio druge pouzdane dokaze u pogledu činjenice da bi nesumnjivo mogao prodati svoje nekretnine 1990. godine za iznos od 21.030,00 KM, te da bi od tada do 29. oktobra 2010. godine, ulaganjem tih sredstava kod banke, prema redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati ostvarenje prihoda u tom periodu i ostvariti dobit od 12.318,39 KM. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, suprotno apelantovoj tvrdnji u reviziji, drugostepeni sud, ocjenjujući navedene razloge, i pod uslovom da je utvrđena odgovornost tužene za naknadu te štete, pravilno odbio tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete. Istaknuto je da za usvajanje apelantovog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, prema odredbi člana 155 ZOO, suprotno apelantovoj tvrdnji, nije bilo dovoljno to što je vještak ekonomske struke izračunao visinu kamate za sporni period.

18. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u traženom iznosu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je propuštanjem sudije da postupak fizičke diobe nekretnina riješi u razumnom roku Osnovni sud u Mrkonjić Gradu postupao nedjelotvorno, da je cjelokupan postupak trajao suviše dugo, što bi mogao biti osnov odgovornosti tužene zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, koju u pravilu utvrđuje Ustavni sud kao posebnu vrstu odgovornosti koja se razlikuje od one koju propisuje Zakon o sudovima i sudskoj službi. Naime, kako je utvrdio Vrhovni sud, radi se o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda, koju izuzetno, po zahtjevu stranke, određuje Ustavni sud u postupku i po pravilima koja se razlikuju od postupka pred redovnim sudom. Stoga je, kako je zaključeno, drugostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnoj parnici ne proizilazi da ima osnova iz odredbe člana 200 ZOO za dosuđivanje naknade nematerijalne štete apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova.

19. Vrhovni sud je utvrdio da je neutemeljen apelantov prigovor da je pobijana odluka zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209 ZPP u vezi sa odredbom člana 8 ZPP, jer je dokaze relevantne za presuđenje u toj pravnoj stvari drugostepeni sud pravilno ocijenio i za donesenu odluku dao valjane razloge. Budući da je odredbom člana 231 ZPP propisano da će drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijeniti žalbene razloge koji su od odlučnog značaja, Vrhovni sud je utvrdio da je neutemeljena apelantova tvrdnja da je drugostepeni sud time što nije odgovorio na sve razloge navedene u njegovoj žalbi „ignorisao žalbene razloge“ i time počinio povredu odredaba parničnog postupka koja je bila od uticaja na pravilnost pobijane presude. Budući da se, prema odredbi člana 253 ZPP, u postupku povodom revizije u pravilu shodno primjenjuju odredbe tog zakona o žalbi protiv presude, Vrhovni sud kao revizioni sud je, saglasno tome, odgovorio na apelantove revizione razloge koji su od odlučnog značaja za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. U pogledu revizionih navoda koji se odnose na vrstu odgovornosti tužene za naknadu štete (subjektivna ili objektivna), Vrhovni sud je utvrdio da je neutemeljen i revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi u vezi sa tim pogrešno primijenili odredbe parničnog postupka o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je na apelantu kao tužiocu teret dokazivanja postojanja pretpostavki za odgovornost tužene za naknadu štete, bez obzira o kojem obliku odgovornosti je riječ. Pored toga, Vrhovni sud je utvrdio da se Pravila Ustavnog suda za utvrđivanje nematerijalne štete koju dosuđuje taj sud u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda, na koja se pozvao apelant, ne mogu primjenjivati kod redovnog suda koji sudi primjenom ZPP kao procesnog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno tumačili odredbe ZOO kada su odbili njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugog trajanja vanparničnog postupka pred redovnim sudovima tužene koji se vodio radi diobe nekretnina između apelanta i drugih suvlasnika. Takođe, apelant navodi da je predmetni parnični postupak predugo trajao, od 2002. do 2014. godine, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Takođe, smatra da su mu troškovi parničnog postupka pogrešno obračunati, jer je sud kvalifikovao tužbene zahtjeve kao kumulativne i prema tome je odredio naknadu troškova postupka za drugu stranu. Međutim, po apelantovom mišljenju, da je odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu, sud bi odlučio o jednom tužbenom zahtjevu koji je znatno manji nego oba a time bi i naknada troškova postupka za apelanta bila manja.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji. Takođe je navedeno da je revizioni postupak pred tim sudom trajao od 25. jula 2013. godine do 6. marta 2014. godine, te da je njegovu dužinu odredila preopterećenost tog suda velikim brojem neriješenih predmeta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Istaknuto je da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava dajući za nju razloge koji su navedeni u odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda pravilno primijenio materijalne propise za šta je dao jasne razloge. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. Član 172. stav 1.

(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 189.

Obična šteta i izmakla korist (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3) Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4) Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

26. U Zakonu o sudovima i sudskoj službi („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/00, 15/00, 16/00, 70/01, 77/02, 85/03 i 114/03) relevantne odredbe glase: Član 75. stav 1.

Republika Srpska odgovara za štetu koju sudija ili sudija porotnik učini u vršenju sudijske dužnosti svojim nezakonitim ili nepravilnim radom građanima i pravnim licima.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 55. st. 1. i 4.

(1) U jednoj tužbi tužilac može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog kad su svi zahtjevi povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom. (4) Tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi, i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan.

Član 176. stav 2.

(2) Ako postoji više zahtjeva, sud će o svim tim zahtjevima odlučiti jednom presudom.

Član 383. stav 1.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka. VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050150 13 Rev od 6. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 5. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu navedenog prava, zatim, prava iz člana 13 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelant tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

A)U odnosu na osporene odluke

36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, dok je njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u konačnici odbijen presudom Okružnog i Vrhovnog suda. Ustavni sud nadalje zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje zaključke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete pri čemu su pogrešno tumačili citirane odredbe ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete, polazeći pri tome od odredaba čl. 154 stav 1, 155 i 172 ZOO, kao i člana 75 Zakona o sudovima i sudskoj službi, utvrdili da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je postupanjem sudije u postupku diobe nekretnina ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ po kojem se procjenjuje odgovornost tužene za naknadu štete u smislu navedenih zakonskih odredaba. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili i da je pri tome za odgovornost tužene bilo neophodno postojanje opštih pretpostavki za odgovornost za štetu (subjektivna odgovornost, štetna radnja, postojanje štete, te uzročna veza između štete i štetne radnje). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, a suprotno apelantovim navodima, dali detaljna obrazloženja zašto su smatrali da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ni za naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi, saglasno odredbama čl. 154 stav 1 i 158 ZOO. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud u konačnici utvrdili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani članom 200 ZOO za dosuđivanje naknade nematerijalne štete apelantu na ime pretrpljenih duševnih bolova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je pri tome Vrhovni sud obrazložio da, u slučaju povrede prava na suđenje u razumnom roku, odgovornost tužene u pravilu utvrđuje Ustavni sud kao posebnu vrstu odgovornosti shodno svojim pravilima a koja se razlikuju od pravila postupka pred redovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je u citiranoj Odluci broj AP 3286/13 Ustavni sud utvrdio povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku u postupku diobe nekretnina i naložio tuženoj da na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu isplati precizirani iznos. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

40. U odnosu na apelantove navode da su mu troškovi parničnog postupka pogrešno obračunati, jer je sud kvalifikovao tužbene zahtjeve za naknadu materijalne i nematerijalne štete kao kumulativne iako ih je apelant u tužbi naveo alternativno, te da je od toga ovisila visina troškova postupka, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 55 stav 4 ZPP propisano da „tužilac može dva ili više tužbenih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi istaći u jednoj tužbi i tražiti da sud usvoji sljedeći od tih zahtjeva ako nađe da onaj koji je u tužbi istaknut ispred njega nije osnovan“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku odlučili o apelantovim zahtjevima za naknadu materijalne i nematerijalne štete imajući u vidu odredbe čl. 55 stav 1 i 176 stav 2 ZPP. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u postupku kao vrijednost spora utvrđen iznos od 27.318, 39 KM, ali da apelant na ročištima tokom postupka nije prigovarao i tražio preciziranje tog iznosa u smislu alternativno postavljenih tužbenih zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, polazeći od utvrđenog iznosa vrijednosti spora, primjenom relevantnih odredaba ZPP odlučio o troškovima parničnog postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra istaknute navode neosnovanim.

41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

42. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti sa tog aspekta. a)Relevantni principi

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

44. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

45. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 13. decembra 2002. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 6. marta 2014. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste 11 godina i dva mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.

48. Zatim, Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak ukupno trajao 11 godina i dva mjeseca, što je neprihvatljivo dug period. Za Ustavni sud je posebno neprihvatljiv početni zastoj u radu Osnovnog suda koji je nakon podnošenja tužbe prvu presudu (od 15. aprila 2011. godine) donio u roku od osam godina i četiri mjeseca, dok je u ponovnom postupku odluku donio u roku od tri mjeseca. Ustavni sud dalje zapaža da je ponovni postupak sproveden na tri sudske instance i da je trajao nepune dvije godine, što je razumno vrijeme za taj dio postupka. Ustavni sud zaključuje da je početni zastoj pred Osnovnim sudom od preko osam godina van razumnog roka, što je u odlučujućoj mjeri uticalo na prekomjernu dužinu cjelokupnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da za takvu pasivnost Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio relevantno obrazloženje. Ustavni sud smatra da je period od 11 godina i dva mjeseca u kojem je okončan predmetni postupak a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. Takođe, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud odlučujuće doprinio prekomjernoj dužini postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

49. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

50. Iako apelant nije zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku trebalo isplatiti iznos od 1.650,00 KM, imajući u vidu da je navedeni postupak trajao više od 11 godina. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe, kao i pravo na reviziju, te da su o tim pravnim lijekovima odlučili redovni sudovi svojim odlukama i dali razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na to, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

52. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, kao i pravo na suđenje u razumnom roku, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

53. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, a imajući u vidu objekat zaštite navedenih članova, Ustavni sud zapaža da osporene odluke ni na koji način ne pokreću pitanja prema navedenim članovima, te istaknute navode apelacije smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 11 godina i dva mjeseca za čije trajanje je utvrđena odgovornost Osnovnog suda u periodu donošenja prvobitne prvostepene presude a za šta taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

56. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad je apelant u predmetnom postupku imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanih pravnih lijekova.

57. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kao i pravom na suđenje u razumnom roku a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući i razuman rok.

58. Na osnovu čl. 59 st. (1), (2) i (3) i 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2572/14 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio