Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-782/17 (D. V.,M. V. i N. I.)
Odluka donesena 30. 03. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-782/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine, u predmetu broj AP-782/17, rješavajući zahtjev Drage Vidakovića i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Drage Vidakovića, Mirka Vidakovića i Nikole Ilića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Vidaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Mirko Vidaković (u daljnjem tekstu:drugoapelant) i Nikola Ilić (u daljnjem tekstu: trećeapelant-zajedno:apelanti) iz Modriče, koje zastupa Zoran Tanasić advokat iz Modriče, podnijeli su, 27. februara 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30. novembra 2016. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 020893 14 Gž 3 od 25. novembra 2014. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 020893 13 P od 11. marta 2014. godine. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio raspolaganje i opterećenje poslovnih prostora upisanih u knjigu položenih ugovora ulistu broj 470 KO Modriča , do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 020893 13 P od 11. marta 2014. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je prvoapelant vlasnik poslovnog prostora koji je na skici-tlocrtu Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Modriča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) od 23. oktobra 2000. godine označen kao poslovni prostor „3“ precizran u presudi, da je drugoapelant vlasnik poslobnog prostora koji je na skici-tlocrtu Odjeljenja od 23. oktobra 2000. godine označen kao poslovni prostor „4“ preciziran u presudi a da je trećeapelant vlasnik poslovnog prostora koji je na istoj skici-tlocrtu istog odjeljenja označen kao poslovni prostor „7“ preciziran u presudi, koji se nalaze u stambeno poslovnoj zgradi u ulici Jovana Dučića bb zvanoj „32 stana“ koja je izgrađena na parcelama i upisana u knjige etažene svojine preciziranim u presudi te da se shodno tome utvrdi da je nedopustivo izvršenje presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 025 od 26. marta 2009. godine po rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 86 0 I 994557 09 I od 18. juna 2009. godine i broj 86 0 I 004556 09 I od 6. jula 2011. godine na ovim poslovnim prostorima po prijedlogu tuženog AD „Krajina Borac“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) kao tražioca izvršenja a protiv apelanata kao izvršenika te da se obustavljaju ovi izvršni postupci što je tužena družna priznati i trpiti da se apelanti u knjizi uloženih ugovora Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove-Područna jedinica Modriča (u daljnjem tekstu: Republička uprava) uknjiže kao vlasnici ovih poslovnih prosotra na osnovu presude i da snosi troškove parničnom postupka. Presudom su obavezani apelanti da solidarno nadoknade tuženom troškove parničnog postupka preciziranog u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude.
3. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 025 od 26. marta 2009. godine utvrđeno da su ništavi ugovori o prodaji nekretnina od 12. jula 2000. godine preciziran u presudi, zaključeni između d.o.o Trgovina „Borac“ Travnik i Dragutina Vidakovića, te ugovori zaključeni između d.o.o Trgovina „Borac“ Travnik i lica poimenično navedenih u presudi te je naloženo Zemljišno knjižnoj kancelariji Osnovnog suda i Republičkoj upravi brisanje upisanih prava u zemljišnoj knjizi i katastru na predmetnim poslovnim prostorima i uspostava ranijeg knjižnog stanja kakvo je postojalo prije zaključenja navedenih ugovora u kupoprodaji. Navedenom presudom su obavezani prvoapelant i ostala poimenično navedena lica da d.o.o. Trgovina „Borac“ Travnik predaju u posjed predmetne poslovne prostore precizirane u presudi slijedom čega proizlazi da su ti ugovori ništavi i zbog čega ta lica nisu stekla pravo svojine na predmetnim poslovnim prostorima po osnovu pravnog posla i održaja. Nakon toga je d.o.o trgovina „Borac“ Travnik podnijela Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje navedene presude, koje je i dozvoljeno. Protiv navedenog rješenja o izvršenju apelatni su podnijeli prigovor ističući da kao treća lica koja su kupila predmetne nekretnine od lica tuženih u tom predmetu, imaju pravo vlasništva na predmetnim poslovnim prostorima tako da je izvršenje nemoguće zbog čega je Osnovni sud predmetni izvršni postupak prekinuo i apelante uputio da u parničnom postupku dokažu svoje pravo vlasništva.
4. U vezi s tim je Osnovni sud naveo da je članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ugovor koji je protivan Ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo, dok je članom 109. istog zakona propisano da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice. Nadalje je navedeno da je članom 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili nekog drugog organa i nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom; da je stavom 2. istog člana propisano da pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u obimu većem od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu te da je stavom 3. istog člana predviđeno da se pravo svojine na osnovu zakona stiče ispunjavanjem zakonom predviđeni pretpostavki, a da ako nije zakonom drugačije određeno, sticanjem svojine na osnovu zakona, prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na toj stvari osim onih za koja je sticalac znao da postoje ili je to morao znati. Navedeno je i da je stavom 4. toga člana propisano da se odlukom suda ili drugog organa stiče svojina u slučajevima određenim zakonom a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom te da sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na toj stvari. Osnovni sud je naveo i da je članom 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, stiče uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno.
5. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da apelanti nisu nikada bili uknjiženi u zemljišnu knjigu kao vlasnici predmetnih poslovnih prostora iz čega proizlazi da oni nikada nisu ni bili njihovi vlasnici. Ovo iz razloga, kako je obrazložio Osnovni sud, što je tokom postupka na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da su apelanti bili uknjiženi u knjigu „etažne svojine“, mimo zakona i na način koji nije predviđen Zakonom o zemljišnim knjigama jer se, kako je obrazložio taj sud, upis u knjigu etažne svojine ne može se uzeti kao zakonit način sticanja prava vlasništva shodno članu 53. Zakona o stvarnim pravima a posebno ako se ima u vidu da su svi predmetni prostori u toj knjizi upisani kao jedan poslovni prostor površine 216 m2 u vlasništvu tuženog a da knjiga nije bila ustanovljena u skladu sa zakonom. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
6. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je presudom broj 86 0 P 020893 14 Gž 3 od 25. novembra 2014. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da je prvostepena presuda donesena na osnovu zakona zbog čega su žalbe apelanata neosnovane.
7. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 86 0 P 020893 15 Rev od 30. novembra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog i Okružnog suda te navedeno da su, prema mišljenju tog suda, odluke nižestepenih sudova pravilne i na zakonu zasnovane. Navedeno je da je ništav ugovor bez dejstva od početka (ex tunc) jer ono što je nevaljano od početka ne može se osnažiti protekom vremena te da se pravne posljednice ugovora ne odnose samo na ugovorne strane nego i na treća lica kao nove stjecatelje stvari koja je predmet takvog ugovora čije prometovanje je izvršeno nakon zaključivanja ništavog ugovora što je izraženo u principu retroaktivnosti pravnih posljedica ništavosti. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, na osnovu navedenog slijedi zaključak da treća lica (novi stjecatelji) kakvo svojstvo u konkrentom slučaju imaju apelanti, ne mogu steći nikakvo pravo u pogledu predmetnih poslovnih prostora jer su, suprotno revizionim navodima, ugovori zaključeni na temelju ništavog pravnog posla po prirodi stvari od početka ništavi. Navedeno je da i pod uvjetom da su apelanti ugovor o kupoprodaji proveli u zemljišnim knjigama kako oni tvrde (a u postupku je utvrđeno da nisu jer se uknjižbom ne mogu smatrati navedeni upisi „etažne svojine“ na predmetnim poslovnim prostorima koje je izvršio Osnovni sud u knjigu etažne svojine koju je odštampao sam taj sud na osnovu obrazaca pribavljenih od Opštinskog suda u Beogradu, a za što nije bilo uporišta u tada važećem Zakono u zemljišnim knjigama niti bilo kojem drugom zakonu) ti upisi ne bi bili validni jer su prethodni ugovori ništavi. Vrhovni sud je naveo da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu stekli ni pravo svojine ni na osnovu održaja jer je nesporno da se u konkretnom slučaju ne radi o zakonitom posjedu dužem od 10 godina a ni o vanrednom održaju jer nije protekao niti rok od 20 godina od dana zaključenja spornih ugovora. Vrhovni sud je istakao da, suprotno navedenom, nespornim proizlazi da je tuženi stekao pravo svojine na objektu u sastavu kojeg su i navedeni poslovni prostori i da se uknjižio u knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostora i garaža a koju uknjižbu apelanti nisu sa uspjehom osporavali u reviziji. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da su osporene presude nezakonite jer je samim Zakonom o stvarnim pravima dat primat trećem savjesnom licu-kupcu što su u ovom slučaju apelanti te da je nesporno da su stekli pravo vlasništva od lica koje je bilo upisano u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina. Smatraju da je nepravilan zaključak da ni oni nisu bili uknjiženi kao vlasnici jer posjeduju valjane dokaze o uknjižbi sa dijelovima 1/1 i to u knjizi etažnog vlasništva koja je tada vođena u Osnovnom sudu te da nije jasno kakve veze sa apelantima ima vrsta knjige u koju su uknjiženi i na koji način. Apelanti tvrde da osporene presude ne sadrže nikakve razloge i objašnjenja zašto se njihovi ugovori smatraju ništavim a što nije ni bio predmet konkretnog spora. Zbog svega navedenog i zbog činjenice da bi im izvršenjem navedenih presuda nastala nenadoknadiva materijalna i druga šteta apelanti traže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti tuženom raspolaganje i opterećenje predmetnih poslovnih prostora do donošenja odluke po apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud, nadalje, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traže od Ustavnog suda da tuženom zabrani raspolaganje i opterećivanje predmetnih poslovnih prostora do donošenja odluke o apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelanti svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na navodima o kršenju ustavnih prava tokom predmetnog postupka kao i na navodima da bi im izvršenjem navedenih presuda i omogućavanjem tuženom da raspolaže i opterećuje predmetne poslovne prostore nastupila nenadoknadiva materijalna i druga šteta. Međutim, Ustavni sud smatra da navedeno ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere odnosno da apelanti nisu ponudili razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnog suda po presudi koja je pravosnažna i izvršna. Osim toga Ustavni sud smatra da je neosnovano i pozivanje apelanata na razloge istaknute o odluci Ustavnog suda broj AP 1274/08 od 4. septembra 2008. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je usvojena privremena mjera apelanta iz tog predmeta. Ovo stoga jer se u navedenom predmetu radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji jer je u tom slučaju utvrđena pravna valjanost kupoprodajnog ugovora, kao i iz razloga što u tom predmetu pravo vlasništva apelanata nije bilo upisano u knjigu etažnog vlasništva jer takva knjiga nije bila ustanovljena. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman