Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-195/15 (N. H.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-195/15

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 195/15, rješavajući apelaciju Nedžada Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Hasića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 010033 14 Kžk od 6. oktobra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 010033 14 Kžk od 6. oktobra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH), zatraženo je 28. februara 2017. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Sud BiH dostavio je 6. marta 2017. godine. Tužilaštvo BiH u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 010033 12 K od 13. decembra 2013. godine apelant je kao drugooptuženi proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u izreci presude, počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), i u vezi s članom 54. i članom 29. KZ BiH. Sud BiH apelanta je za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom apelantu je oduzeta opojna droga i predmeti pobliže označeni u izreci presude, te je apelant obavezan na plaćanje protivpravne imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.

6. Odlučujući o žalbama apelanta i drugih optuženih izjavljenim protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 010033 12 K od 6. oktobra 2014. godine uvažilo je žalbe, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

7. Apelaciono vijeće, nakon održanog pretresa, donijelo je drugostepenu Presudu broj S1 2 K 010033 14 Kžk od 6. oktobra 2014. godine, kojom je apelant proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na načine pobliže opisane u izreci presude, počinio produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), i u vezi s članom 55. i članom 31. KZ FBiH. Apelaciono vijeće apelanta je za počinjenje navedenog krivičnog djela osudilo na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom apelantu je oduzeta opojna droga i predmeti pobliže označeni u izreci presude, te je apelant obavezan na plaćanje novčanog iznosa preciznije navedenog u izreci presude, na ime protivpravne imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela.

8. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je pobrojalo svjedoke koji su saslušani i okolnosti na koje su svjedočili, te navelo materijalne dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim vijećem, te dokaze koje je Tužilaštvo dodatno uložilo na pretresu pred Apelacionim vijećem. Apelaciono vijeće navelo je da je na osnovu provedenih dokaza izvan svake razumne sumnje utvrdilo da je apelant počinio krivičnopravne radnje navedene u izreci presude. Naime, to prije svega proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni posebnim istražnim radnjama i koji su uloženi tokom postupka, kao i ostalih provedenih dokaza, a posebno iz iskaza svjedoka s kodnim nazivima „Toni“ i „Tare“, koji su kao ovlaštene službene osobe učestvovale u provođenju posebnih istražnih radnji simuliranog otkupa. Apelaciono vijeće je istaklo da je iskazima navedenih svjedoka poklonio vjeru iz razloga što su dali veoma jasne i detaljne iskaze, međusobno saglasne u svim relevantnim dijelovima, kao i da su njihovi iskazi saglasni i s materijalnom dokumentacijom. Apelaciono vijeće dalje je navelo da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni i rezultatima drugih provedenih posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka a) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), odnosno nadzorom i tehničkim snimanjem telekomunikacija, te tajnim praćenjem i tehničkim snimanjem osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, čiji rezultati potvrđuju činjenice koje su u svojim iskazima i službenim izvještajima iznijeli prikriveni istražioci.

9. U vezi s prigovorima apelantovog branioca i branilaca drugih optuženih, koji su isticali da je Tužilaštvo BiH propustilo, u smislu člana 71. ZKP BiH, poduzeti procesnu radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i da su navedeni predmeti morali biti isključeni iz spisa, jer se radi nezakonitim dokazima, Apelaciono vijeće navelo je da je Tužilaštvo BiH tokom pretresa pred tim vijećem dostavilo zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 5. marta 2012. godine, u vezi s kojima je naglasilo da su branioci usmeno obaviješteni o vršenju navedene radnje, što odbrane nisu ni sporile. Uvidom u zapisnike, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se otvaranje i pregled oduzetih predmeta nije odnosilo na opojnu drogu, već na druge predmete koji su oduzeti prilikom pretresa. Kada je u pitanju opojna droga, Apelaciono vijeće je ocijenilo da se odbrane optuženih pogrešno pozivaju na odredbu člana 71. ZKP BiH. Naime, navedeni član propisuje da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac, koji je o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije dužan obavijestiti osobu kojoj su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. Svrha člana 71. ZKP BiH jeste da se osigura istovjetnost oduzetih predmeta, a samim time i drugih dokaza koji se zasnivaju na oduzetom predmetu, a koji su oduzeti prema naredbi za pretresanje ili naredbi za oduzimanje predmeta. Analizom provedenih dokaza utvrđeno je da je opojna droga pribavljena u skladu s posebnom istražnom radnjom simuliranog otkupa iz člana 116. stav 2. tačka f) ZKP BiH, u kojemu su učestvovali apelant i drugi optuženi. Pored navedene posebne istražne radnje provedena je i posebna istražna radnja korištenje prikrivenog istražioca i korištenje informatora, te posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima. Imajući u vidu dokaze koji su pribavljeni na osnovu provedenih istražni radnji u korelaciji s iskazima svjedoka „Toni” i „Tare“, koji su kao službene osobe učestvovale u ovoj posebnoj istražnoj radnji i na glavnom pretresu veoma detaljno pojasnili svoja saznanja do kojih su došli, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je predmetna droga koja je pribavljena simuliranim otkupom upravo pribavljena od apelanta i drugih optuženih. Samu činjenicu da se radilo o simuliranom otkupu nije sporila ni odbrana. Imajući u vidu navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da predmeti koji su pribavljeni simuliranim otkupom kao jednom od posebnih istražnih radnji, ne podliježu odredbama člana 71. ZKP BiH, te s tim u vezi ne postoji zakonska obaveza tužioca da se predmeti pribavljeni na ovaj način otvaraju i pregledaju na način kako je to predviđeno kada se predmeti pribavljaju pretresanjem ili privremenim oduzimanjem predmeta.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, jer Tužilaštvo BiH nije izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i to opojne droge, mobilnih telefona i oduzetog novca, niti je obavijestilo optuženike i njihove branioce o poduzimanju navedene radnje, zbog čega su svi navedeni dokazi, u smislu odredbe člana 10. stav 2. ZKP BiH, nezakoniti dokazi. Također, apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, odnosno načelo in dubio pro reo, kao i načelo jednakosti strana u postupku, jer su redovni sudovi očigledno prekršili odredbu člana 15. ZKP BiH (član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije).

II.Odgovor na apelaciju

11. Sud BiH je naveo da ostaje kod svih navoda, razloga, stavova i zaključaka iznesenih u drugostepenoj presudi protiv koje je apelacija izjavljena, te smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V.Relevantni propisi

12. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

KRIVIČNA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI

Član 238. st. 1, 2. i 4.

Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana, ili tko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(4) Opojne droge i sredstva za njihovo pripravljanje oduzet će se.

13. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nedužnim za krivično djelo, dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju o postojanju činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženika.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužilaca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

GLAVA VIII - RADNJE DOKAZIVANJA

Odjeljak 2 - Privremeno oduzimanje predmeta i imovine Član 65. st. 1. i 2.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se osigurati njihovo čuvanje.

(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

GLAVA IX – POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Član 116. st. 1. i 2 tač. (e) i (f) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

(e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora (f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine Član 122.

Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stav 2. tačka e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačka f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 281. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj S1 2 K 010033 14 Kžk od 6. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio 15. decembra 2014. godine, a da je podnio apelaciju 13. januara 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.[…]

21. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

22. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da Tužilaštvo nije izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta (opojne droge), niti je obavijestilo apelanta i njegovog branioca o poduzimanju navedene radnje, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitim dokazima. Također, apelant smatra da je u osporenoj odluci povrijeđeno načelo in dubio pro reo, te načelo jednakosti strana u postupku.

23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud također napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. marta 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jula 2009. godine).

25. Razmatrajući apelantove navode kojima se ukazuje da tokom postupka nije izvršena radnja otvaranja i pregleda predmeta oduzetih prilikom pretresa, koji se odnose na mobilne telefone i novac koji je oduzet od optuženih i da su ti predmeti trebali biti isključeni iz spisa, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 71. ZKP BiH propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije obavlja tužilac, te da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu kojoj je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Ustavni sud podsjeća na to da odsustvo navedenih osoba (fizičke ili pravne osobe kojoj je predmet oduzet, sudije za prethodni postupak i branioca) ne sprečava tužioca da obavi otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, ali da će u zapisniku o otvaranju i pregledanju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac naznačiti osobe koje su prisustvovale ovoj radnji, odnosno njihovo odsustvovanje, uz napomenu da su navedene osobe uredno obaviještene (vidi odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 291/08 od 19. novembra 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.unstavnisud.ba, stav 48). U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Tužilaštvo BiH tokom pretresa pred Apelacionim vijećem dostavilo zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta od 5. marta 2012. godine i naglasilo da su branioci usmeno obaviješteni o vršenju navedene radnje, te da navedenu činjenicu apelantova braniteljka i branioci drugih optuženih nisu ni osporavali. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da u konkretnom predmetu nije provedena radnja otvaranja i pregleda oduzetih predmeta na način kako to propisuje odredba člana

71. ZKP BiH.

26. Također, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da Tužilaštvo nije izvršilo radnju otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta (opojne droge) niti je obavijestilo apelanta i njegovog branioca o poduzimanju navedene radnje, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitim dokazima. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Apelacionim vijećem, o čemu se to vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnilo. Naime, iz obrazloženja Apelacionog vijeća slijedi da se apelantova odbrana pogrešno poziva na odredbe člana 71. ZKP BiH s obzirom na to da predmeti koji su pribavljeni simuliranim otkupom, kao jednom od posebnih istražnih radnji, ne podliježu odredbama člana 71. ZKP BiH, zbog čega ne postoji zakonska obaveza tužioca da se predmeti pribavljeni na taj način otvaraju i pregledaju na način kako je to predviđeno kada se predmeti pribave pretresanjem ili privremenim oduzimanjem predmeta. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud također ukazuje da je radnja privremenog oduzimanja predmeta propisana kao zasebna – samostalna radnja dokazivanja, te da do privremenog (prinudnog ili dobrovoljnog) oduzimanja predmeta može doći i poduzimanjem radnji pretresanja stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba. U slučaju kada je na navedeni način došlo do oduzimanja predmeta, potrebno je postupiti u skladu s članom 71. ZKP BiH kojim je propisano da otvaranje i pregledanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije obavlja tužilac i da je njegova dužnost da o tom postupku (otvaranju i pregledu) obavijesti fizičku ili pravnu osobu kojoj je predmet oduzet, sudiju za prethodni postupak i branioca. Međutim, iz okolnosti konkretnog predmeta proizlazi da u konkretnom slučaju opojna droga nije oduzeta apelantu, već da su predmeti pribavljeni kupovinom predmeta koji su rezultat krivičnog djela, odnosno služe izvršenju predmetnog krivičnog djela, odnosno vršenjem posebne istražne radnje simuliranog otkupa opojne droge. U pogledu mogućnosti korištenja na taj način pribavljenih dokaza primjenjuje se odredba člana 122. ZKP BiH, kojom je izričito propisano da se predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan tim zakonom, mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Zbog toga, kod nesporne činjenice da se u konkretnom slučaju nije radilo o predmetima koji su oduzeti apelantu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Apelaciono vijeće davanjem naprijed navedenog obrazloženja proizvoljno tumačilo relevantne odredbe ZKP BiH, zbog čega smatra da ovim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. U pogledu apelantovih navoda da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da prema načelu in dubio pro reo i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Apelaciono vijeće sve izvedene dokaze ocijenilo pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvelo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Apelaciono vijeće imalo sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, ili od koje zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

28. Najzad, apelant smatra da mu je u postupku pred redovnim sudovima povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku jer su redovni sudovi očigledno prekršili odredbu člana 15. ZKP BiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant, izuzev opširnog navođenja standarda u vezi s načelom jednakosti strana u postupku, nije uopće obrazložio u čemu se u konkretnome predmetu sastoji povreda toga načela u vezi s odredbom člana 15. ZKP BiH kojom je propisano pravilo o slobodnoj ocjeni dokaza. Ustavni sud zapaža da je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegove braniteljke, te da je tokom cijelog postupka apelant imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza i da svoje argumente suprotstavlja argumentima Tužilaštva BiH. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali svoje razloge zbog čega određeni dokaz nisu prihvatili odnosno zbog čega mu nisu poklonili vjeru, čime su postupili u skladu s garancijama iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A, broj 235, tačka 34). Stoga, Ustavni sud, nasuprot apelantovim paušalnim tvrdnjama, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na osnovanost njegovih navoda u tom dijelu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije.

29. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, a iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao drugooptuženog, te kada nema ništa što bi ukazivalo na osnovanost apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-195/15 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio