Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2979/14 (D. G.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2979/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2979/14, rješavajući apelaciju Darka Grujića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Grujića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 140779 13 Rsž od 31. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Darko Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 140779 13 Rsž od 31. marta 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog „Delhaize BH“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. marta 2017. godine, a Okružni sud 9. marta 2017. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 5. aprila 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa.
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 RS 140779 12 RS od 9. septembra 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev slijedom čega je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog od 9. aprila 2011. godine i obavezan tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavaljao prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove koji odgovoaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, isplati iznose, pobliže navedene u izreci presude, uvećane za zakonske zatezne kamate, kao i da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske na ime obaveznog osiguranja apelanta, za period pobliže naveden u izreci presude, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. Nakon sprovedenog postupka na osnovu izvedenih dokaza (koje je sud taksativno naveo na stranama 3, 4 i 5 obrazloženja, a radi se, uglavnom, o aktima tuženog i izjavama saslušanih svjedoka), Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant bio zaposlen kod pravnog prednika tuženog „Delta Maksi“ d.o.o. Banja Luka, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sve do donošenja sporne odluke od 9. aprila 2011. godine, kada mu je otkazan ugovor o radu zbog navodnog isteka perioda mirovanja prava iz radnog odnosa i odbijanja da se vrati na posao kod tuženog, a nakon prestanka potrebe za njegovim angažovanjem u „Marketu 99 Plus“ d.o.o. Trebinje, čiji je osnivač pravni prednik tuženog. Osnovni sud je, takođe, naveo da među parničnim strankama nije sporno da je pravni prednik tuženog privremeno rasporedio apelanta na rad na određeno vrijeme u pomenutom pravnom licu u Trebinju, počev od 22. marta 2011. godine do 21. juna 2011. godine, a radi obuke radnika i privremenog rukovođenja poslovima, kao i da mu je prestao radni odnos kod poslodavca „Market 99 Plus“ d.o.o. Trebinje prije isteka važenja ugovora o radu na određeno vrijeme, i to 7. aprila 2011. godine.
8. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama sporna zakonitost odluke o otkazu ugovora o radu. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 15 Zakona o radu iz koje proizilazi da se ugovor o radu može zaključiti na neodređeno ili na određeno vrijeme, a forma i sadržaj ugovora o radu propisani su članom 19 tog zakona. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 125 stav 1 tačka 3 Zakona o radu, kojom je propisano da ugovor o radu prestaje da važi, između ostalog, i otkazom ugovora od poslodavca ili radnika, dok je odredbom člana 126 stav 1 tačka 4 istog zakona definisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
9. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je tuženi na više načina povrijedio apelantovo pravo na rad. Naime, Osnovni sud je naveo da je tuženi, suprotno načelu o zabrani retroaktivnosti kao ustavnoj kategoriji, apelantu otkazao ugovor o radu na način što je sporno rješenje donio 9. aprila 2011. godine kojim je otkazao ugovor o radu sa 7. februarom 2010. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant od tuženog bio privremeno angažovan kod drugog poslodavca i da je, nakon prestanka rada kod drugog poslodavca, ostvario pravo na uspostavljanje ranijeg stanja, jer mu je radni odnos kod tuženog mirovao i on se nastavlja nakon prestanka razloga zbog kojih je bio privremeno angažovan kod drugog poslodavca. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije dozvolio apelantu da nastavi radni odnos na radnom mjestu iz ugovora o radu koji je egzistirao i nije se prekidao uprkos privremenom zasnivanju radnog odnosa sa pravnim subjektom „Market 99 Plus“ d.o.o. Trebinje, već je apelantu ponudio zaključenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za rad na radnom mjestu u PJ „Maxi Market“ Prnjavor. U tom smislu, Osnovni sud je zaključio da tuženi nije dokazao da su postojale organizacione promjene kao razlog da se apelantu ponudi ugovor o radu na neodređeno vrijeme u drugoj organizacionoj jedinici. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti navode tuženog da je apelant odbio da se vrati na posao nakon njegovog radnog angažovanja u Trebinju, jer iz dokaza proizilazi da je tuženi povratak apelanta na rad uslovljavao zaključivanjem novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme na drugo radno mjesto i u drugoj organizacionoj jedinici. Odbijanje rasporeda u drugu organizacionu jedinicu predstavlja jednu od težih povreda radnih dužnosti iz člana 98 stav 2 tačka 1 Zakona o radu u kom slučaju je tuženi kao poslodavac, shodno odredbi člana 128 Zakona o radu, bio dužan, prije otkaza ugovora o radu, apelantu omogućiti da bude saslušan i iznese svoju odbranu, a što na nesporan način nije učinio. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovno sud je zaključio da nisu osnovani razlozi na kojima tuženi temelji odluku o otkazu ugovora o radu, u smislu člana 126 stav 1 tač. 1 i 4 Zakona o radu, zbog čega je predmetna odluka nezakonita.
10. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Rs 140779 13 Rsž od 31. marta 2014. godine kojom je žalbu uvažio, preinačio osporenu presudu tako da je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
11. Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu nije mogao prestati radni odnos retroaktivno, istekom neplaćenog odsustva. Naime, iz utvrđenih činjenica u toku prvostepenog postupka proizilazi da je apelant prije prestanka radnog odnosa bio radnik prednika tuženog, da je podnio zahtjev za korišćenje neplaćenog odsustva koje mu je tuženi odobrio i za vrijeme kojeg je zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme sa „Marketom 99 Plus” d.o.o. Trebinje, čiji je osnivač prednik tuženog „Delta Maksi” d.o.o. Banja Luka, te da se apelant nije vratio na rad kod prednika tuženog nakon isteka neplaćenog odsustva.
12. Obrazlažući takav stav Okružni sud je naveo da se u ovakvim situacijama, kada su ispunjeni uslovi iz člana 126 stav 1 tačka . Zakona o radu, može otkazati ugovor o radu radniku ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad. Okružni sud je istakao da su uslovi za otkaz ugovora o radu bili ispunjeni nevraćanjem radnika na rad protekom roka od pet dana, nakon isteka neplaćenog odsustva. Pored toga, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može zanemariti činjenica da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca uz usmenu saglasnost tuženog, te da je tuženi pismenom odlukom preuzeo obavezu da će sa radnicima koji su zasnovali radni odnos kod preduzeća u Trebinju ponovo zaključiti ugovor o radu ukoliko se vrate na posao u određenom roku.
13. Okružni sud je ukazao da odredbe Zakona o radu ne poznaju institut privremenog upućivanja na rad kod drugog poslodavca, ali takva mogućnost nije ni zabranjena zakonom iz čega proizilazi da takva odluka, da bi proizvodila pravno dejstvo, mora da bude donesena u pisanoj formi. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je tuženi osnovano isticao da apelanta nije uputio na rad kod drugog poslodavca, već mu je, donošenjem rješenja o neplaćenom odsustvu, omogućio da sam donese takvu odluku i da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca. Okružni sud je naveo da je zasnivanjem radnog odnosa kod drugog poslodavca ugovor o radu koji je apelant imao zaključen kod tuženog na puno radno vrijeme prestao da važi po sili zakona, na osnovu odredbe člana 40 stav 2 Zakona o radu, koja propisuje da radnik može zaključiti ugovor o radu sa punim radnim vremenom samo sa jednim poslodavcem. U vezi sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je apelant bio obavezan da sa tuženim, nakon prestanka radnog odnosa kod drugog poslodavca, zaključi ugovor o radu, radi nastavka radnopravnog statusa koji je izgubio prestankom radnog odnosa na osnovu rješenja od 6. aprila 2011. godine, koje je donio „Market 99 Plus“ d.o.o. Trebinje. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 1 stav 2 Zakona o radu, koja propisuje da prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca, a odredba člana 10 stav 4 tog zakona propisuje da se ugovorom o radu smatra ugovor na osnovu koga se između radnika i poslodavca, u skladu sa tim zakonom, zasniva radni odnos. Imajući u vidu da je apelant odbio da sa tuženim zaključi ugovor o radu, to su, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, bili ispunjeni uslovi da mu tuženi otkaže ugovor o radu danom zaključivanja ugovora o radu kod drugog poslodavca, sve u skladu sa odredbama člana 126 stav 1 tačka 4 Zakona o radu. Pored toga, Okružni sud je naveo da je odbijanje apelanta da sa tuženim zaključi ugovor o radu, nakon isteka perioda radnog angažovanja kod drugog poslodavca, imalo kao posljedicu donošenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu, a takvo apelantovo ponašanje, suprotno tvrdnji prvostepenog suda, ne može se smatrati kao teža povreda radne obaveze iz člana 98 Zakona o radu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelacijom se ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava i neažurnosti u postupanju, jer se u konkretnom slučaju, prema apelantovim tvrdnjama, radilo o radnom sporu. Apelant je u iscrpnoj apelaciji opisao tok postupka ukazujući na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava za koje apelant smatra da su proizvoljno primijenjene, i to čl. 8, 126, 191 stav 4 i 229 ZPP, te člana 40 stav 2 i člana 126 stav 1 tačka 4 Zakona o radu. Apelant, takođe, smatra da drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu odluku bez održavanja rasprave i ponovnog utvrđivanja činjeničnog stanja, pa u tom pravcu ukazuje na kršenje principa prava na pristup sudu. Apelant ukazuje i na neprimjerenu dužinu trajanja postupka, koji je, po njegovom mišljenju, trajao van razumnih rokova za postupanje sudova, a u skladu sa odredbama čl. 10 i 420 ZPP. Zbog toga, apelant traži da mu se isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, tražeći istovremeno i naknadu na ime troškova sastavljanja predmetne apelacije iznos od 1.170,00 KM, shodno Advokatskoj tarifi.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi o povredi prava navedenih u apelaciji, te da ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava od tog suda kod donošenja predmetne presude, kao i da je odluka donesena u razumnom roku.
16. Osnovni sud je ukratko opisao hronologiju postupanja u konkretnom predmetu, istakavši da je u prvostepenoj odluci, ocjenjujući izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, za takvu odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 i 49/09), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
18. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40. stav 2.
Radnik može zaključiti ugovor o radu s punim radnim vremenom samo sa jednim poslodavcem.
Član 126. stav 1. tačka 4.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 140779 13 Rsž od 31. marta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2014. godine a apelacija je podnesena 25. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je meritorno okončan osporenom presudom Okružnog suda odnosi na zaštitu prava iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
29. Konačno, Ustavni sud ukazuje i na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
30. Apelant, prije svega, tvrdi da drugostepeni sud nije mogao preinačiti prvostepenu odluku bez održavanja rasprave i ponovnog utvrđivanja činjeničnog stanja, pa, u tom pravcu, ukazuje na kršenje principa prava na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koristeći se ovlašćenjima iz člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP, u sjednici vijeća, zaključio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom slučaju Ustavni sud zapaža da procesnim zakonom nije propisana obaveza drugostepenog suda da održi raspravu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni su ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim. U kontekstu apelacionih prigovora koji se tiču kršenja materijalnog prava Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je apelant zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca uz usmenu saglasnost tuženog, te da je tuženi pismenom odlukom preuzeo obavezu da će sa radnicima koji su zasnovali radni odnos kod preduzeća u Trebinju ponovo zaključiti ugovor o radu ukoliko se vrate na posao u određenom roku. Apelant je bio obavezan da sa tuženim, nakon prestanka radnog odnosa kod drugog poslodavca, zaključi ugovor o radu koju obavezu nije ispunio zbog čega su bili ispunjeni uslovi da mu tuženi otkaže ugovor o radu danom zaključivanja ugovora o radu kod drugog poslodavca, sve u skladu sa odredbama člana 126 stav 1 tačka 4 Zakona o radu. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u obrazloženju presude Okružnog suda nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno utvrdio činjenice ili proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje navedena obrazloženja. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.
31. Konačno, u vezi sa prigovorima kojim apelant dovodi u pitanje i segment suđenja u razumnom roku, jer je za apelanta neprihvatljiva činjenica da je predmetni „radni spor“ trajao jednu godinu i 11 mjeseci, Ustavni sud ni ove prigovore ne može prihvatiti kao opravdane. Prije svega, Ustavni sud uočava da je predmetni postupak meritorno okončan na dvije sudske instance presudom Okružnog suda od 31. marta 2014. godine, nakon jedne godine i 11 mjeseci, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra „nerazumno“ dugim vremenskim periodom, pa Ustavni sud i ove navode smatra neosnovanim.
32. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
Ostali zahtjevi
33. U vezi sa apelantovim zahtjevom da mu se na ime naknade nematerijalne štete dosudi iznos od 1.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da u okolnostima konkretnog slučaja nije utvrdio kršenje njegovog prava na suđenje „u razumnom roku“, što bi bio osnov da dosuđenje naknade, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda.
34. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada, u smislu procesnog zakona, u konkretnom slučaju nije postojala obaveza drugostepenog suda da održi raspravu, kada su sudovi postupali u razumnom roku i kada iz obrazloženja osporene presude ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u utvrđenom činjenično stanju i primjeni materijalnog prava.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman