Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4055/14 (M. R.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4055/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4055/14, rješavajući apelaciju Miroslave Radišković rođ. Maljurić , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslave Radišković rođ. Maljurić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037709 14 Rev od 18.
jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslava Radišković rođ. Maljurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Nenzihga - Republika Austrija, koju zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 037709 14 Rev od 18. jula 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 14. februara 2017. godine od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Vrhovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) i Vladimira Bojića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. U periodu od 20. do 24. februara 2017. godine Osnovni sud, Okružni sud, Vrhovni sud, Pravobranilaštvo i drugotuženi su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 5. decembra 1997. godine podnijela tužbu protiv Republike Srpske - Vlade Republike Srpske - Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženog radi naknade nematerijalne štete koju je pretrpjela u saobraćajnoj nezgodi 3. marta 1997. godine koju je prouzrokovao drugotuženi upravljajući vozilom u vlasništvu prvotužene.
6. Na pripremnom ročištu održanom 29. septembra 2009. godine apelantkinja je ispravila i dopunila tužbu postavljajući i zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i novčane rente, te je u konačnom predložila da sud usvoji tužbeni zahtjev preciziran 8. februara 2010. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037709 97 P od 23. februara 2010. godine djelomično je usvojen konačno opredijeljeni apelantkinjin tužbeni zahtjev, pa su prvotužena i drugotuženi obavezani da joj solidarno isplate novčane iznose pobliže navedene u dispozitivu presude na ime nematerijalne štete (umanjenje opšte životne sposobnosti, pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah i duševni bolovi zbog naruženosti) i materijalne štete (izgubljena zarada, te isplata mjesečne rente).
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037709 10 Gz od 24. decembra 2010. godine djelimično je uvažena žalba prvotužene i drugotuženog, pa je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu naknade nematerijalne štete, dok je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o naknadi materijalne štete i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. Odlučujući u ponovnom postupku u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete, Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 037709 11 P 2 od 14. novembra 2012. godine kojom je taj zahtjev odbio kao neosnovan.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelantkinja u saobraćajnoj nezgodi od 3. marta 1997. godine zadobila tešku tjelesnu povredu, da je liječena i operisana, te i danas odlazi na fizikalnu terapiju u Austriji gdje boravi, a zbog posljedica povređivanja. Dalje je utvrdio da je apelantkinja zaposlena u Austriji sa „skraćenim radnim vremenom“ u trajanju od četiri sata. Zatim je Osnovni sud naveo da je, čitanjem nalaza vještaka medicinske struke dr Stojana Ćate, utvrdio da je apelantkinja zadobila tešku tjelesnu povredu koja je za posljedicu ostavila invalidnost i trajno narušavanje zdravlja, te da je invalidnost definitivna. Kako je u ovom postupku Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037709 od 23. februara 2010. godine odlučeno o naknadi nematerijalne štete i u kojem dijelu je odluka pravosnažna, Osnovni sud je istakao da neće ponovo analizirati nalaz ovog vještaka, već dopunu. Čitanjem dopune nalaza navedenog vještaka Osnovni sud je utvrdio da je apelantkinja u vrijeme povređivanja bila nezaposlena i da nije bila radno aktivna, da su povrede koje je zadobila u predmetnoj nezgodi i posljedice povreda ostavile umanjenje radne aktivnosti ne potpuno, nego djelimično. Vještak se izjasnio da apelantkinja ne može obavljati radne zadatke s punim radnim vremenom i adekvatnoj profesiji kojom se bavi. Dalje je vještak naveo da je apelantkinja sposobna u punom radnom vremenu da obavlja poslove koje zahtijevaju sjedenje u punom radnom vremenu, kao što je npr. kancelarijski posao i slično.
11. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da je naknadu štete iz osnova izgubljene zarade, u smislu odredbe člana 195 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja nastaje sukcesivno moguće potraživati unutar zastarnog roka od tri godine u smislu odredbe člana 376 navedenog zakona jer rentni odštetni zahtjevi nisu povremena potraživanja u smislu odredbe člana 373 ZOO. Kao opšte pravilo i ovdje važi da se zastarjelost određuje u smislu navedene odredbe člana 367, odnosno 377 ZOO. Prema članu 376 ZOO zastarjelost potraživanja naknade štete počinje da teče od dana kada je oštećeni saznao za štetu i učinioca štete. Za buduće štete rok zastarjelosti će početi da teče od dana kada ta šteta u budućnosti nastane. Međutim, ima nekoliko izuzetaka, pa tako u slučaju povrede maloljetnog lica, pravo na naknadu štete zbog gubitka ličnog dohotka oštećeni će moći da ostvari tek kada bi po redovnom toku stvari počeo da stiče dohodak da nije bilo povrede. Prije tog vremena ne počinje ni tok zastarijevanja. Slijedom navedenog, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja u vrijeme predmetne nezgode, odnosno povređivanja imala 16 godina, pohađala je srednju školu, a zatim ju je napustila, iz čega proizlazi da apelantkinja ima završenu osnovnu školu, pa se može smatrati da bi po redovnom toku stvari počela sticati dohodak sa 18 godina, tj. 1999. godine (iako se radna sposobnost može steći sa 16 godina). Iz navedenog proizlazi da je rok zastare u konkretnom slučaju počeo teći 1999. godine, pa kako je zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade, odnosno rente apelantkinja postavila 2009. godine, Osnovni sud je istakao da je osnovan prigovor zastare koji je istakla prvotužena, te je sud u cijelosti odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Takođe, kada bi se imalo u vidu da rok zastarjelosti počinje teći tek sa okončanim liječenjem (1998. godine), Osnovni sud je ukazao da je jasno da je i u ovom slučaju nastupila zastara. Nadalje, ako je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelosti krivičnog gonjenja. Kako u konkretnom slučaju zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa nakon šest godina od vremena izvršenja krivičnog djela za koje je drugotuženi proglašen krivim, Osnovni sud je naveo da je i po tom osnovu nastupila zastara.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 037709 13 Gž 2 od 26. decembra 2012. godine odbijene su žalbe apelantkinje i drugotuženog i potvrđena prvostepena presuda.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da se predmetni štetni događaj desio 3. marta 1997. godine, a apelantkinja je zahtjev za naknadu materijalne štete prvi put postavila 29. septembra 2009. godine. Dakle, nakon isteka objektivnog roka od pet godina iz člana 376 stav 2 ZOO, zbog čega je apelantkinjino potraživanje u odnosu na prvotuženu, koja je odgovorna za nastalu štetu apelantkinji po osnovu objektivne odgovornosti, zastarjelo. Drugotuženi u ovom štetnom događaju odgovara za nastalu štetu apelantkinji po osnovu krivice jer je Presudom Osnovnog suda broj K-236/98 od 9. maja 2001. godine, a koja je postala pravosnažna 27. septembra 2001. godine, proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400 stav 2, a u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS, kažnjiv po stavu 2 istog zakonskog propisa. Odredbom člana 377 ZOO je propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Stoga je Okružni sud naveo da iz navedenog proizlazi da je apelantkinjino potraživanje za naknadu materijalne štete i u odnosu na drugotuženog zastarjelo.
14. Nadalje je Okružni sud naveo da apelantkinja postavljeni zahtjev za naknadu materijalne štete zasniva na činjenici da su zadobijene povrede u predmetnom štetnom događaju uzrok njene djelimične nesposobnosti za rad, odnosno da ne može ostvarivati punu zaradu, a koje saznanje je imala prilikom zaposlenja 30. oktobra 2007. godine. Međutim, Okružni sud je naveo da apelantkinja u smislu odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije izvodila dokaze na okolnosti da li je u međuvremenu (do 2007. godine) bila zaposlena i, ukoliko jeste, da li je radila puno radno vrijeme, što bi imalo uticaja na njeno saznanje za štetu na ime izgubljene zarade i novčane rente. Pri tome je Okružni sud ukazao da nisu od uticaja apelantkinjini žalbeni prigovori da je nakon povređivanja nastavila liječenje, da se i sada liječi, te da će liječenje i ubuduće trajati zbog komplikacija nastalih od zadobijenih povreda. Na navedene okolnosti izjasnio se i vještak medicinske struke dr Stojan Ćato u svom pismenom nalazu i mišljenju od 29. novembra 2009. godine, dopunskom nalazu i mišljenju od 28. januara 2012. godine, kao i na raspravi kod prvostepenog suda. Prema tom nalazu i mišljenju, apelantkinjino liječenje zbog zadobijenih povreda je definitivno završeno godinu dana poslije povređivanja (1998. godine) kada je zadobijena povreda dobila oblik konačnog stanja. Prema navedenom vještaku, apelantkinja se i sada liječi zbog komplikacija povrede, a liječenje se očekuje i ubuduće jer je povreda za sobom ostavila ozbiljne posljedice, što bi imalo uticaja na apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, a ne i za traženi vid materijalne štete. Takođe su neosnovani i apelantkinjini žalbeni prigovori da je u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti rok zastarjelosti iz člana 373 stav 1 ZOO, što se u ovoj situaciji ne može primijeniti na tražene vidove naknade materijalne štete.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 037709 14 Rev od 18. jula 2014. godine odbijena je apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je pravni osnov apelantkinjinog potraživanja naknada štete i da se pitanje zastare potraživanja cijeni u skladu sa odredbama člana 376 st. 1 i 2, odnosno člana 377 ZOO. Za ocjenu prigovora zastarjelosti potraživanja naknade štete, sud mora da utvrdi kada je šteta nastala i kada je oštećeni saznao za štetu. U konkretnom slučaju, početak roka zastarijevanja za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade koju je apelantkinja pretrpjela usljed povređivanja u saobraćajnoj nesreći nastupa u trenutku kada se liječenje dovrši i zdravstveno stanje oštećenog stabilizuje. Nasuprot revizionoj tvrdnji da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba postupka iz člana 191 stav 4 ZPP, Vrhovni sud je naveo da apelantkinja gubi iz vida da je u toku prvostepenog postupka proveden dokaz vještačenjem po vještaku dr Stojanu Ćati, specijalisti ortopedske hirurgije i traumatologije. Ovaj vještak se u pismeno izrađenom nalazu i mišljenju određeno izjasnio da je apelantkinjino liječenje preduzeto 1997. godine, da je trajalo oko godinu dana, nakon čega se stanje povrede moglo smatrati definitivnim, to jest liječenje povrede se moglo smatrati završenim. Ovaj vještak trenutno liječenje apelantkinje smatra liječenjem komplikacija koje se očekuje i ubuduće jer je povreda za sobom ostavila ozbiljne posljedice na desnom skočnom zglobu i stopalu. Navedeni vještak je ostao pri ovako datom nalazu i mišljenju, a pored prvostepenog isto je prihvatio i drugostepeni sud.
17. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari, bez obzira na daljnji medicinski tretman kojem je apelantkinja podvrgnuta, rok zastarjelosti počeo da teče 1998. godine, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Naime, u toku postupka nije dokazano da je stepen apelantkinjine radne sposobnosti smanjen nakon što je, prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno, njeno zdravstveno stanje postalo definitivno. Od tog trenutka kada je stanje radne sposobnosti postalo konačno, apelantkinja je imala saznanje ne samo o štetniku, već i obimu nastale štete, čime je bila omogućena da naknadu štete u cjelokupnom obimu i potražuje od odgovornih lica. Konačnost liječenja za posljedicu ima i konačnost ocjene stepena umanjenja radne sposobnosti, koja je osnov za predmetni zahtjev za naknadu štete usljed izmakle koristi. Ocjena stepena apelantkinjine radne sposobnosti nije dovedena u pitanje dokazima na koje se ukazuje revizijom. Zatim, neosnovan je i revizioni prigovor da su izostali razlozi koji su opredijelili nižestepene sudove da zaključe da je apelantkinjino liječenje okončano 1998. godine. Nalaz i mišljenje dr Stojana Ćate je dokaz koji predstavlja osnov za spomenuti zaključak nižestepenih sudova. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je taj vještak jasno postavio granicu od kada se apelantkinjino zdravstveno stanje ima smatrati definitivnim, bez obzira što je ona i nakon toga podvrgnuta medicinskom tretmanu. Navedeni vještak je prilikom davanja nalaza i mišljenja imao na raspolaganju svu potrebnu medicinsku dokumentaciju koju mu je obezbijedila apelantkinja, tako da su neosnovani revizioni prigovori kojima se ukazuje da sud nije cijenio sve provedene dokaze u smislu odredbe čl. 7, 8 i 123 ZPP jer se radi o dokazima koji su bili osnov pomenutog vještačenja.
18. Nadalje je Vrhovni sud istakao da je apelantkinja zahtjev za naknadu materijalne štete iz spomenute saobraćajne nezgode prvi put istakla 29. septembra 2009. godine, te da je taj zahtjev uređivala još 8. februara 2010. i 2. oktobra 2012. godine. Kako se vrijeme potrebno za zastarjelost prekida s danom podnošenja tužbe (član 388 ZOO), Vrhovni sud je naveo da je očigledno da su od vremena kada se stanje povrede kod apelantkinje moglo smatrati definitivnim, a to je 1998. godine, pa do vremena podizanja tužbe za ovaj vid naknade štete protekli rokovi zastare potraživanja iz člana 376 stav 1, te člana 377 stav 1 ZOO. Pored toga, revizijom se i ne osporavaju razlozi koje je dao drugostepeni sud u pogledu primjene navedenih zakonskih odredbi, osim u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje činjenice od kada se ima smatrati da su počeli teći rokovi zastarjelosti, pa ih kao valjano obrazloženje prihvata i Vrhovni sud. Imajući u vidu da je apelantkinjino potraživanje za naknadu materijalne štete zastarjelo, Vrhovni sud je naveo da su bespredmetni revizioni prigovori kojima se osporavaju zaključci nižestepenih sudova u pogledu dokaza izvedenih u svrhu dokazivanja visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da joj osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u načinu na koji je Vrhovni sud u osporenoj odluci primijenio procesno i materijalno pravo. Apelantkinja navodi da Okružni sud i Vrhovni sud nisu u dovoljnoj mjeri cijenili dokaze koje je ona izvela, kao i da su redovni sudovi svojim postupanjem pogrešno primijenili odredbe čl. 7 i 123 ZPP. Apelantkinja, takođe, ukazuje da su Okružni sud i Vrhovni sud donijeli odluke bez ocjene svih žalbenih, odnosno revizionih navoda i nisu na jasan i nedvosmislen način obrazložili svoje zaključke. Na pogrešno izvedene zaključke u pogledu završetka liječenja, od kada počinje teći zastara, redovni sudovi su pogrešno primijenili i materijalno pravo, tj. odredbe člana 373 stav 1 i člana 376 stav 2 ZOO. S tim u vezi apelantkinja navodi da je rok za zastaru rente počeo teći od dana kada se ona zaposlila i počela raditi jer je tek tada saznala i mogla saznati da ne može raditi puno radno vrijeme i da zbog toga trpi štetu. Stoga apelantkinja predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu presudu i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovni postupak ili da Ustavni sud odluči sam o meritumu. Apelantkinja, takođe, ukazuje da su redovni sudovi povrijedili njeno pravo na suđenje u razumnom roku u predmetnoj pravnoj stvari. Slijedom toga traži da Ustavni sud naloži Vladi Republike Srpske da joj isplati iznos od 9.000,00 KM na ime nematerijalne štete koju trpi zbog „odugovlačenja postupka i zbog uskraćivanja mogućnosti da se u razumnom roku raspravlja o osnovanosti njenog zahtjeva“.
b) Odgovor na apelaciju
20. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke, te da je njom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, čemu je potvrdu dao Okružni sud i Vrhovni sud. Stoga je Osnovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije.
21. Okružni sud je opisao hronološki tok postupka, te naveo da su odluke redovnih sudova donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega redovni sudovi nisu učinili povrede prava na koje se apelantkinja poziva. Iz navedenih razloga Okružni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
22. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer taj sud nije proizvoljno primijenio materijalno pravo. Stoga je Vrhovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Pravobranilaštvo je navelo da su odluke redovnih sudova pravilne i zakonite, te da je u njima dato jasno i zakonito obrazloženje iz kojeg nesporno proizlazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. S tim u vezi, Pravobranilaštvo je istaklo da su redovni sudovi pravilno utvrdili da je za apelantkinjino potraživanje nastupila zastarjelost potraživanja. U konkretnom slučaju, takođe, nisu povrijeđena apelantkinjina prava na suđenje u razumnom roku. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci, odnosno odbije i utvrdi da ne postoje povrede prava propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine učinjene donošenjem osporene odluke.
24. Tuženi je predložio da se apelacija, u dijelu kojim se traži ukidanje osporene odluke, odbije kao neosnovana, a da se u pogledu zahtjeva za utvrđenje povrede prava na suđenje u razumnom roku donese odluka u skladu s postojećom praksom.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. od 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
26. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 037709 14 Rev od 18. jula 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantkinji 6. avgusta 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2014. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz i člana II/3e) i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
34. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno (ZOO) i procesno pravo (ZPP). S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. U konkretnom slučaju, apelantkinja je tražila naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i novčane rente. Naime, Ustavni sud zapaža da je suštinsko pitanje u predmetnoj pravnoj stvari bilo utvrđenje početka roka računanja roka zastarijevanja apelantkinjinog potraživanja za navedene vidove materijalne štete. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda da se pitanje zastare apelantkinjinog potraživanja ima cijeniti u skladu sa odredbama člana 376 st. 1 i 2 ZOO u odnosu na prvotuženu, odnosno člana 377 navedenog zakona u odnosu na drugotuženog. Ocjenom izvedenih dokaza, tj. nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr Stojana Ćate, Vrhovni sud je zauzeo stav da je rok zastarjelosti u konkretnom slučaju počeo da teče 1998. godine, kako su to pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, Vrhovni sud je potvrdio stav nižestepenih sudova da je njeno liječenje okončano 1998. godine kada se stanje apelantkinjine povrede ima smatrati definitivnim, a da se njeno naknadno liječenje smatra liječenjem komplikacija, kako je to konstatovao navedeni vještak medicinske struke u svom nalazu i mišljenju. U tom smislu Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantkinjini revizioni prigovori da nižestepeni sudovi nisu cijenili sve provedene dokaze u smislu odredbi čl. 7, 8 i 123 ZPP. S obzirom na utvrđenje u pogledu trenutka kada je apelantkinja imala saznanje o štetniku i obimu nastale štete (1998. godine) u kontekstu činjenice da je apelantkinja zahtjev za naknadu materijalne štete prvi put istakla 2009. godine, Vrhovni sud je zaključio da su za ovaj vid štete protekli rokovi zastare potraživanja iz člana 376 st. 1 i 2 i člana 377 ZOO. Suprotno apelantkinjinim navodima, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je naveo jasne i argumentovane razloge zasnovane na citiranim odredbama materijalnog prava (ZOO) i procesnim odredbama (ZPP) u obrazloženju osporene odluke. Ustavni sud nalazi da iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda u vezi sa osnovanošću apelantkinjinog zahtjeva za naknadu materijalne štete nema ničeg što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, kao i da je obrazloženje osporene odluke u skladu sa standardima Evropske konvencije, odnosno da nisu proizvoljno primijenjeni relevantni propisi na apelantkinjinu štetu.
37. U pogledu apelantkinjinih prigovora koji se odnose na kršenje principa suđenja „u razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelantkinja prvobitno podnijela tužbu za naknadu nematerijalne štete, o kojem zahtjevu je pravosnažno odlučeno Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 037709 od 23. februara 2010. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 29. septembra 2009. godine postavila i zahtjev za naknadu materijalne štete o kojem je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda od 18. jula 2014. godine. Dakle, postupak je trajao nešto više od četiri godine i devet mjeseci. Ustavni sud primjećuje da su po apelantkinjinom zahtjevu za naknadu materijalne štete redovni sudovi donijeli pet odluka (Osnovni sud i Kantonalni sud su odlučivali u dva navrata 23. februara 2010. i 14. novembra 2012. godine, odnosno 24. decembra 2010. i 26. decembra 2013. godine, a Vrhovni sud jednom 18. jula 2014. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ukupan period od oko četiri godine i devet mjeseci odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu materijalne štete nije prešao granice „razumnog roka“ i da je dužina postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tražila da joj se dosudi iznos od 9.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, ali kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, to apelantkinji ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.
38. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U pogledu apelantkinjinih navoda da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje , Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultovali apelantkinjinim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6 stav 1 i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne propise, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada je dužina predmetnog postupka srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Najzad, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantkinja imala i koristila mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultovali apelantkinjinim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman