Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-907/17 (M. G., S. M. i A. B.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-907/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine, u predmetu broj AP-907/17, rješavajući apelaciju Mire Grbavca i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Miro Grbavac, Sejdo Macić i Aida Bahram protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 585410 17 Mož od 26. januara 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miro Grbavac, Sejdo Macić i Aida Bahram (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Dženita Homarac, advokat iz Ilidže, podnijeli su 11. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 585410 17 Mož od 26. januara 2017. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio "KJKP Park d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: protivnik predlagatelja) da apelantima uspostavi raniji angažman u Nadzornom odboru do okončanja postupka pred redovnim sudovima ili do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji". U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je odbijen prijedlog apelanata da se odredi mjera osiguranja kojom bi se naložilo protivniku predlagatelja osiguranja da apelantima uspostavi raniji angažman u Nadzornom odboru protivnika predlagatelja, te da se zabrani protivniku predlagatelja imenovanje predsjednika i članova nadzornog odbora KJKP „Park“ d.o.o. Sarajevo, sve do okončanja postupka po tužbi apelanata.
2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je članom 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na jasan način regulisano koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi sud mogao donijeti mjeru osiguranja. Kantonalni sud je istakao da je navedenim članom tako određeno da se donošenje mjere osiguranja mora temeljiti na činjenicama da predlagač osiguranja mora učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, kao i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na bilo koji drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na drugi način štetno uticati na prava predlagača osiguranja. Kantonalni sud je istakao da je svrha svake mjere osiguranja obezbjeđenje potraživanja na koje je upravljen tužbeni zahtjev, pa je stoga nužno da u slučaju određivanja bilo koje mjere osiguranja, budu kumulativno ispunjeni opšti uslovi iz člana 269. ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da je, prema stanju spisa, osnovan zaključak prvostepenog suda da su apelanti učinili vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, odnosno zaključak da postoji prvi uslov određen citiranim članom 269. stav 1. ZPP-a. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da prema ocjeni tog suda (do koje se došlo ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza u sjednici vijeća), nije ispunjen drugi uslov za određivanje predložene mjere osiguranja koji mora biti ispunjen, odnosno apelanti nisu dokazali postojanje opasnosti da bi bez predložene mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, odnosno da bi mogao na neki način štetno uticati na prava apelanata. Naime, Kantonalni sud je pojasnio da su apelanti morali učiniti vjerovatnim da protivnik osiguranja poduzima ili da bi mogao poduzeti neku radnju koja bi ugrozila pravo čije se ostvarenje tužbom potražuje, te uzročnu vezu između tog ponašanja i posljedice koja bi se sastojala u sprečavanju ili znatnom otežavanju ostvarenja njihovog prava, a koja uzročna veza nije učinjena vjerovatnom. Kantonalni sud je naglasio da su apelanti na poziciju predsjednika i članova nadzornog odbora izabrani na mandatni period od četiri godine, da se radi o ugovornom odnosu na određeni vremenski period, te da se osnovano žalbom protivnika predlagatelja ukazuje da ovakvom mjerom osiguranja prvostepeni sud nezakonito preuzima ulogu izbora članova Nadzornog odbora, te određuje obavljanje funkcije do okončanja postupka po tužbi, što je izvjesno da će biti poslije isteka mandata na koji su apelanti izabrani.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je Kantonalni sud u predmetnom postupku potpuno proizvoljno utvrdio činjenično stanje što je dovelo i do proizvoljne primjene člana 269. ZPP-a. Apelanti također navode da Kantonalni sud nije uzeo u razmatranje njihov odgovor na žalbu prilikom donošenja osporenog rješenja, jer je prvostepeni sud dostavio spis Kantonalnom sudu prije isteka roka koji su apelanti imali za davanje odgovora na žalbu, iako su oni dali odgovor na žalbu i podnijeli podnesak da se isti uzme u obzir i prvostepenom sudu i Kantonalnom sudu, a da je Kantonalni sud u osporenom rješenju naveo da apelanti nisu dali odgovor na žalbu.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio ZPP. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni odredaba člana 269 ZPP-a. S obzirom na to, te kako apelanti ne nude relevantne argumente i dokaze, Ustavni sud ne nalazi da navodi apelanata o tome da Kantonalni sud, prilikom donošenja osporene odluke, nije uzeo u obzir njihov odgovor na žalbu, sami po sebi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman