Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2120/16 (L. M.)

Odluka donesena 19. 04. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2120/16

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 04. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2120/16, rješavajući apelaciju Ljiljana Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ljiljane Marković.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Visokom u predmetu broj 41 0 I 002238 08 I.

Nalaže se Općinskom sudu u Visokom, u skladu sa članom 62.

stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da po hitnom postupku okonča izvršni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Ljiljani Marković u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Općinskom sudu u Visokom i Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ljiljana Marković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Teslića, koju zastupa Drinka Lekić, advokat iz Tešnja, podnijela je 17. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 41 0 I 002238 08 I. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 5. augusta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud je 26. augusta 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Ministarstva za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona - Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) broj 11-34-5594/00 od 30. novembra 2004. godine (koje je potvrdila Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu) naloženo je poslodavcu Tekstilna industrija „Vitex“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: izvršenik) da u skladu sa članom 143. st. 2-4. Zakona o radu apelantici uspostavi radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla od 24. januara 2000. do 5. maja 2000. godine, te da sa 5. majom 2000. godine apelantici utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona. Također je istim rješenjem naloženo izvršeniku da apelantici utvrdi visinu otpremnine, te da s njom zaključi ugovor o otpremnini.

6. Apelantica je kao tražilac izvršenja 11. aprila 2008. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu navedenog rješenja Kantonalne komisije.

7. Općinski sud je 6. novembra 2008. godine donio Rješenje o izvršenju broj 41 0 I 002239 08 I kojim je odredio predloženo izvršenje.

8. Općinski sud je 5. jula 2013. godine donio rješenje kojim je naložio izvršeniku da postupi po predmetnom rješenju Kantonalne komisije i rješenju o izvršenju, te je u obrazloženju tog rješenja naveo da ga je apelantica obavijestila 13. juna 2013. godine da izvršenik nije postupio po predmetnom rješenju o izvršenju.

9. Apelantica je 23. aprila 2015. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu za nastavak postupka izvršenja, te ujedno zatražila naplatu troškova izvršnog postupka u iznosu od 280,00 KM.

10. Općinski sud je 12. maja 2015. godine donio Rješenje o izvršenju broj 41 0 I 002238 15 I2 kojim je odredio predloženo izvršenje.

11. Općinski sud je 24. juna 2015. godine dostavio bankama rješenje o izvršenju na provođenje u dijelu koji se odnosi na naplatu troškova izvršnog postupka, a banke su svojim dopisima obavijestile Općinski sud da nema sredstava na računu izvršenika, te da je rješenje o izvršenju zavedeno u red čekanja.

12. Apelantica je 28. septembra 2015. godine podnijela prijedlog Općinskom sudu da se izrekne novčana kazna izvršeniku kako bi se na taj način izvršilo rješenje o izvršenju.

13. Općinski sud je 25. decembra 2015. godine donio rješenje kojim je izvršeniku izrekao novčanu kaznu zato što nije postupio po rješenju o izvršenju, odnosno zbog toga što apelantici nije uspostavio radno-pravni status, niti je zaključio ugovor o otpremnini kako je to naloženo u izvršnoj ispravi.

14. Prema stanju spisa predmeta, izvršni postupak je u toku.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje da postupak pred Općinskim sudom traje nerazumno dugo i da nije izvjesno kada bi mogao biti okončan. Apelantica zahtijeva naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Općinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka koja je, u skladu sa dostavljenim podacima, navedena u činjeničnom dijelu odluke. Općinski sud je istakao da predmetna apelacija nije osnovana i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 35/12 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

21. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantica pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćnog rješenja, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.

22. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelanticine lične prilike.

23. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog neizvršenja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utječu na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).

25. U konkretnom slučaju apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njezinog prijedloga za izvršenje od 11. aprila 2008. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti da je apelantica, u smislu člana 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dužna obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Općinski sud okončao predmetni izvršni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelanticinim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

Relevantna načela

31. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je do povrede njezinog prava na pravično suđenje došlo zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju je donio bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda u predmetu Estima Jorge protiv Portugala u kojem je sud priznao da izvršenje ima nezavisnu vrijednost, bez obzira na prirodu naloga za izvršenje, pa čak bez obzira i na prethodno postojanje sudskog postupka. Predmet Estima Jorge odnosio se na izvršenje ugovora koji je sklopljen kao hipotekarni zalog i ovjeren kod javnog notara. Sud je ranije smatrao da: „Član 6. stav 1. Konvencije zahtijeva da sve faze pravnog postupka o 'odlučivanju o ... građanskim pravima i obavezama', ne isključujući faze koje slijede presudi o meritumu, budu riješene u razumnom roku.“ Međutim, u predmetu Estima Jorge nije bilo ni spora, ni prethodnog sudskog postupka u kome bi se „odlučivalo o pravima“ budući da je jedini predmet postupka bilo vraćanje duga. Ipak, sud je ustanovio da „usklađenost sa duhom Konvencije zahtijeva da riječ 'osporavanje' (spor) ne bude shvaćena u najužem tehničkom smislu“, odnosno da ona treba da dobije supstancijalno, a ne formalno značenje. Iz tih razloga, čak i uprkos tome što nije bilo prethodnog sudskog postupka, sud je ustanovio da je došlo do povrede odredbe o razumnom roku shodno članu 6. stav 1. Konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Estima Jorge protiv Portugala, presuda od 21. aprila 1998. godine).

33. Ustavni sud podsjeća da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).

34. Evropski sud je također ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. aprila 2008. godine pokrenula predmetni izvršni postupak i da taj postupak, prema stanju spisa, još nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od devet godina. Analiza dužine trajanja postupka

36. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji je apelantica pokrenula radi izvršenja pravomoćnog rješenja, odnosno uspostavljanja radno-pravnog statusa u određenom vremenskom periodu i utvrđenja otpremnine, odnosno zaključenja ugovora o otpremnini. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (nalog izvršeniku da postupi po predmetnom pravomoćnom rješenju), Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.

37. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon skoro sedam mjeseci od prijema prijedloga za izvršenje donio rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje, te da je nakon toga, a kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda i apelanticinih navoda, donio rješenje 5. juna 2013. godine (dakle, nakon četiri godine i oko sedam mjeseci) kojim je naloženo izvršeniku da postupi po izvršnoj ispravi i rješenju o izvršenju. Ustavni sud zapaža da je 12. maja 2015. godine Općinski sud donio rješenje kojim je odredio predloženo izvršenje, a povodom apelanticinog prijedloga za nastavak postupka izvršenja od 23. aprila 2015. godine, te da je u narednom periodu preduzimao određene procesne radnje u cilju provođenja izvršenja u dijelu koji se odnosio na troškove izvršnog postupka, kao i da je 25. decembra 2015. godine, na apelanticin prijedlog, izrekao izvršeniku novčanu kaznu zato što izvršenik nije postupio po rješenju o izvršenju. Imajući u vidu navedeno činjenično stanje, Ustavni sud smatra da Općinski sud u preduzimanju procesnih radnji u predmetnom postupku nije bio ažuran, odnosno da je između pojedinih procesnih radnji koje je preduzimao prolazio duži vremenski period. Iz navedenog proizlazi da Općinski sud nije djelotvorno kontrolirao postupak, niti je iskoristio ovlaštenja koja su mu stajala na raspolaganju u skladu s relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku u smislu blagovremenog provođenja procesnih radnji, te provjeravanja da li je izvršenik postupio po rješenju o izvršenju i, dosljedno tome, da li su se stekli uvjeti za okončanje izvršnog postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Općinski sud nije ponudio razloge kojima bi eventualno opravdao navedenu neaktivnost tog suda, odnosno trajanje postupka (koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim) u periodu od devet godine. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini trajanja predmetnog postupka.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete koja se, u smislu stava 2. navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

40. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da predmetni postupak traje devet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantici trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

41. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelanticine navode o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer izvršni postupak pred Općinskim sudom, koji je hitne prirode, traje devet godina, a, pri tome, taj sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2120/16 (L. M.) | Sudska praksa | Aktio