Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2661/14 (Općina Visoko)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član porodičnog domaćinstva
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 2
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 7
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2661/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2661/14, rješavajući apelaciju Općine Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Visoko podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 009630 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 009630 11 P 2 od 6. aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općina Visoko (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Melina Hodžić-Travančić, općinski pravobranilac Općine Visoko, podnijela je 6. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 009630 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 009630 11 P 2 od 6. aprila 2012. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1701/13 od 22. oktobra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju od 19. aprila 2013. godine koju je apelantica podnijela protiv presuda osporenih ovom apelacijom zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak povodom apelanticine revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 41 0 P 009630 14 Rev 2 od 1. aprila 2014. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Selme Mulalić, tužiteljice u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 26. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. oktobra 2016. godine, tužiteljica 7. oktobra 2016. godine, dok Općinski sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Općinski sud je, odlučujući po tužbi tužiteljice protiv apelantice kao tužene radi utvrđenja, donio Presudu broj 41 0 P 009630 11 P 2 od 6. aprila 2012. godine kojom je utvrđeno da je tužiteljica stekla stanarsko pravo na stanu u Visokom, preciznije označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je postojalo stanarsko pravo Delvete Smailbegović (u daljnjem tekstu: D.S.) i da je apelantica dužna omogućiti tužiteljici ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu kao kupca, zajedno sa zakonskim zastupnikom apelantice, i dozvoliti uknjižbu na predmetnom stanu u korist tužiteljice u roku od 30 dana nakon pravosnažnosti presude, a da u protivnom, presuda zamjenjuje ugovor o kupovini predmetnog stana i da će se na osnovu te presude izvršiti uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist tužiteljice.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, utvrdio da je, nakon smrti svog supruga Ćamila Smailbegovića (u daljnjem tekstu: Ć.S.), koji je bio raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, D.S. postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je uredno izmirivala obavezu plaćanja stanarine. Također, Općinski sud je utvrdio da se D.S. posredstvom opunomoćenika obraćala apelantici za otkup stana sa uredno priloženom dokumentacijom potrebnom za otkup, ali da nije mogla otkupiti predmetni stan s obzirom na to da tada nije bilo pozitivne zakonske regulative koja bi joj to omogućila. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da je D.S. umrla 5. septembra 2006. godine. Uvidom u kopiju zahtjeva za odjavu-prijavu boravišta Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica prijavljena sa boravištem na adresi predmetnog stana. Općinski sud je dalje konstatirao da je tužiteljica, saslušana kao parnična stranka, izjavila da je u predmetnom stanu živjela sa dedom i nanom (Ć.S. i D.S) kao član njihovog porodičnog domaćinstva, jer su joj roditelji bili rastavljeni, a dedo i nana su joj, zapravo, bili drugi roditelji i da je tako bilo sve do nanine smrti, tačnije 5. septembra 2006. godine, a da je u ratu, zbog ratnih djejstava, otišla u inozemstvo i da svake godine dolazi u stan i boravi u njemu. Općinski sud je dalje konstatirao da iz iskaza saslušanog svjedoka Subhije Jamaković (u daljnjem tekstu: S.J.) proizlazi da su D.S. i njen suprug živjeli u predmetnom stanu sve do izbijanja rata, kada je „stan razvalila granata“, pa su se privremeno preselili u stan svoje kćerke I.S., dok su renovirali predmetni stan, u koji su se odmah vratili i da je sa njima živjela njihova unuka – tužiteljica, a jedno vrijeme i drugi unuk Daniel. Također, konstatirao je da iz tog iskaza proizlazi da je tužiteljica trajno boravila sa nanom i dedom i tu živjela sve do rata, a poslije rata, također, boravi u tom stanu, te da je u ratu slala novac nani za egzistenciju i da je od svojih novaca renovirala predmetni stan. Pored toga, Općinski sud je konstatirao da je navedenom svjedoku sve to poznato iz bliskog odnosa tužiteljice sa njenom kćerkom koje su zajedno odrasle. Općinski sud je konstatirao da iz provedenog dokaza saslušanjem svjedoka Fetaha Smailbegovića (strica tužiteljicine majke, u daljnjem tekstu: F.S.) proizlazi da on redovno obilazi predmetni stan, plaća dažbine i brine se o tom stanu, sve po nalogu tužiteljice koja sve to finansira.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica živjela u trajnoj ekonomskoj i faktičkoj zajednici života i stanovanja sa D.S. i da je ispunjen kontinuitet njenog boravka u predmetnom stanu. Shodno tome, Općinski sud je ocijenio da tužiteljica spada u red članova porodičnog domaćinstva D.S. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i da joj, u smislu odredaba člana 21. istog zakona, pripada pravo da trajno nastavi da koristi predmetni stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. Pri tome Općinski sud je konstatirao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je tužiteljica u dugom vremenskom periodu živjela sa svojom nanom (D.S.) u predmetnom stanu, te da ga je nastavila koristiti poslije njene smrti, proizlazi da predmetni stan predstavlja njen dom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Dalje, Općinski sud je konstatirao da je D.S. podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, ali da apelantica nije mogla postupati po njemu zbog nepostojanja zakonske regulative za otkup stanova koji su izgrađeni na nacionaliziranom zemljištu, odnosno tzv. nacionaliziranih stanova. Općinski sud je dalje konstatirao da je D.S. u međuvremenu umrla, a da je zakonska regulativa koja je omogućila otkup ovih stanova donesena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/06, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji) i to članom 10. navedenog zakona kojim je izmijenjena i dopunjena odredba člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova ), tako da glasi: „Pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog Zakona ima nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.“ Pored toga, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/06) priznato pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz tog zakona nasljednicima prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva, da je istekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nositelja stanarskog prava za kupovinu stana a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana, te da nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog zakona.
10. Općinski sud je, u vezi sa tim, istakao da je iz provedenih dokaza evidentno da je D.S., nositeljica stanarskog prava, u zakonom predviđenim rokovima podnosila zahtjev za otkup predmetnog stana i urgencije za donošenje odluke tužene po tom zahtjevu, ali bezuspješno. Također, Općinski sud je istakao da je tačan navod tužiteljice da je postupak otkupa predmetnog stana trajao 11 godina i da propust države da regulira predmetnu situaciju i propust apelantice koji se ogleda u neodlučivanju o postavljenom zahtjevu za vrijeme života prednika tužiteljice ne treba da dovedu tužiteljicu u neravnopravan položaj pred zakonom s obzirom na činjenicu da su ostali građani riješili ta pitanja u razumnim rokovima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
11. Apelantica je podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koju je Kantonalni sud Presudom broj 41 0 P 009630 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza pravilno zaključio da tužiteljica spada u red članova porodičnog domaćinstva D.S., kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, i da joj, u smislu odredaba člana 21. istog zakona, pripada pravo da poslije smrti nosioca stanarskog prava trajno nastavi da koristi predmetni stan za šta je dao razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud. Dalje, Kantonalni sud je konstatirao da su tačni žalbeni navodi da tužiteljica nije nasljednica prvog nasljednog reda nositelja stanarskog prava, jer je nesporna činjenica da je tužiteljica unuka D.S. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da apelantica gubi iz vida da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari zasniva na činjenici koju je, na osnovu izvedenih dokaza i dokazala, da je kao član porodičnog domaćinstva, u skladu sa odredbama čl. 21. u vezi sa čl. 6. Zakona o stambenim odnosima, imala status korisnika stana i nakon smrti nositeljice stanarskog prava. Dakle, ocjenjujući navedenu činjenicu, kao pravno relevantnu za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud imao i činjenični i pravni osnov da usvoji tužiteljicin tužbeni zahtjev. Pri tome Kantonalni sud je konstatirao da tužiteljica nije nasljednica prvog nasljednog reda nositeljice stanarskog prava, a da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova propisano da nasljednici prvog nasljednog reda imaju pravo na kupovinu stana, pored ostalih uvjeta, i uz uvjet da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva, ali da je tužiteljica upravo kao korisnik stana i član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa time i mogućnost njegove kupovine u smislu odredbe člana 47. Zakona o prodaji stanova. Dakle, imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima i odredbe čl. 7, 9. i 47. Zakona o prodaji stanova.
13. Apelantici je predmetna presuda Kantonalnog suda uručena 22. februara 2013. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u apelaciji izlaže hronologiju predmetnog postupka, te, između ostalog, tvrdi da tužiteljica nije nasljednik prvog nasljednog reda iza umrle D.S., a da pravo na kupovinu stana, u smislu odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, pripada nasljednicima prvog nasljednog reda uz ispunjenje određenih uvjeta i da D.S. nije mogla prenijeti stanarsko pravo na tužiteljicu, kao i da je nejasno na osnovu čega je redovni sud zaključio da je ispunjen kontinuitet boravka u stanu, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da tužiteljica od rata živi u Švedskoj, gdje je zasnovala porodicu.
b) Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud tvrdi da je osporena presuda tog suda zasnovana na zakonu i da njome nisu povrijeđena apelanticina prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim dokumentima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
16. Tužiteljica, prije svega, smatra da je predmetna apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova i da se kao takva treba odbaciti. U vezi sa tim, tužiteljica tvrdi da je, nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda, Općinski sud u istom predmetu donio pravosnažnu i izvršnu dopunsku Presudu broj 41 0 P 009630 11 P 2 od 6. aprila 2015. godine koja, po mišljenju tužiteljice, mijenja činjeničnu i pravnu situaciju, a protiv koje apelantica nije izjavljivala žalbu. (U prilogu odgovora na apelaciju tužiteljica je dostavila kopiju navedene dopunske presude iz koje proizlazi da su tom presudom u izreci osporene presude Općinskog suda samo dodate riječi kojima je detaljnije precizirano u kojem zk. ulošku, na kojoj k.č. i na kojoj tačno lokaciji u konkretnoj stambenoj zgradi je upisan i vodi se predmetni stan.) Također, tužiteljica tvrdi da se bez osporavanja apelantice upisala kao vlasnik predmetnog stana i da navedena uknjižba nije osporena. Tužiteljica dalje predlaže da Ustavni sud odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu, smatrajući da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja i da primjena relevantnih propisa nije bila proizvoljna, a da apelantica nije dala razloge u čemu se ogleda povreda njenog prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, već da ponavlja žalbene navode istaknute u postupku pred redovnim sudom. Pri tome tužiteljica naglašava da su u postupku pred redovnim sudovima utvrđene odlučne činjenice da je bila u ekonomskoj zajednici sa svojom nanom D.S. kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je nastavila koristiti predmetni stan i nakon njene smrti, što sve pokazuje da je postojao kontinuitet boravka u predmetnom stanu, shodno čemu je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno član 6. stav. 2. i član 21. Zakona o stambenim odnosima. Tužiteljica navodi da su dokazane navedene odlučne činjenice koje su relevantne za utvrđivanje navedenog prava opredijeljenog u tužbenom zahtjevu, a da činjenica da je na privremenom radu u Švedskoj nije činjenica koja isključujuje navedeno pravo s obzirom na to da tužiteljica, kada ne radi, dolazi u BiH i da tada isključivo boravi u predmetnom stanu kao u svom domu, te da redovno šalje novac i da plaća režije. Dakle, apelantica smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili pravno relevantne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari i da su pravilno primijenili odredbe čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima i odredbe čl. 7, 9. i 47. Zakona o prodaji stanova.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, […].
18. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04), u tekstu koji je važio do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/06), u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Član 47.
Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
[…]
19. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 36/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
U članu 9. iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi:
"(3) Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
•nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
•istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i •nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona."
Član 10.
U članu 47. stav (2) mijenja se i glasi:
„(2) Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.“
[…]
20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09, 5/10) u tekstu važećem u vrijeme donošenja osporenih odluka glasi:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, […], može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
[…] Član 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg pšorodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
•nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
•istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i •nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Član 47.
[…] (2) Pravo na kupovinu stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
[…]
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da tužiteljica u odgovoru na apelaciju tvrdi da je apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. U vezi sa tim, tužiteljica tvrdi da je, nakon donošenja osporene presude Kantonalnog suda, Općinski sud u istom predmetu donio pravosnažnu i izvršnu dopunsku Presudu broj 41 0 P 009630 11 P 2 od 6. aprila 2015. godine koja, po mišljenju tužiteljice, mijenja činjeničnu i pravnu situaciju u konkretnom predmetu, a protiv koje apelantica nije izjavljivala žalbu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz dostavljene kopije navedene dopunske presude Općinskog suda proizlazi da su tom presudom u izreci osporene presude Općinskog suda samo dodate riječi kojima je detaljnije precizirano u kojem zk. ulošku, na kojoj k.č. i na kojoj tačno lokaciji u konkretnoj stambenoj zgradi je upisan i vodi se predmetni stan. Dakle, Ustavni sud smatra da navedena dopunska presuda Općinskog suda, nasuprot mišljenju tužiteljice, ne mijenja činjeničnu i pravnu situaciju u konkretnom predmetu, jer su u njemu samo dopunjeni podaci o lokaciji predmetnog stana, a koji nisu bili navedeni u osporenoj prvostepenoj presudi. Također, Ustavni sud smatra da su irelevantni navodi tužiteljice da se bez osporavanja apelantice upisala kao vlasnik predmetnog stana i da navedena uknjižba nije osporena, imajući u vidu da upravo presude koje apelantica osporava apelacijom, a koje su postale pravosnažne i izvršne, mogu predstavljati pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu.
24. Dalje, ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 1701/13 od 22. oktobra 2013. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju kojom je apelantica osporavala Presudu Kantonalnog suda broj 41 0 P 009630 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelanticine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 009630 14 Rev 2 od 1. aprila 2014. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 009630 12 Gž 2 od 15. februara 2013. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Kantonalnog suda uručena apelantici 22. februara 2013. godine, a apelacija u predmetu broj AP 1701/13 podnesena 19. aprila 2013. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantica tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, s obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud će predmetnu apelaciju ispitati samo u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na spor oko stjecanja svojstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i zaključenja ugovora o wegovom otkupu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog načina na koji je osporenim odlukama utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je tužiteljica član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava D.S. i da ima pravo na otkup predmetnog stana.
30. U vezi sa tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje, vezano za razmatranje ovih apelacionih navoda, da je u svojoj dosadašnjoj jurisprudenciji zauzeo stav da se kriteriji primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije izraženi u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) primjenjuju prilikom razmatranja člana II/3/.e) Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, odluke broj AP 3805/16 od 15. februara 2017. godine, tačka 14, i broj U 79/03 od 28. novembra 2003. godine tačka 19, dostupne na www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
32. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, prije svega iskaza tužiteljice i svjedoka S.J. i F.S., utvrdili da je apelantica živjela u predmetnom stanu sa dedom i nanom (Ć.S. i D.S.) kao član njihovog porodičnog domaćinstva, jer su joj roditelji bili rastavljeni, a da je u ratu, zbog ratnih djejstava, otišla u inozemstvo, te da je u ratu slala novac nani za egzistenciju i da je od svog novca renovirala predmetni stan, kao i da nakon toga svake godine dolazi u stan i boravi u njemu, plaća dažbine i brine se o tom stanu. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je, bez obzira na činjenicu da je tužiteljica po izbijanju ratnih djejstava otišla u inozemstvo, kontinuitet njenog boravka u predmetnom stanu dokazan navedenim činjenicama, a u takvom zaključku redovnih sudova, nasuprot apelanticinom mišljenju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, nasuprot apelacionim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je u dokaznom postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je tužiteljica zasnovala porodicu u Švedskoj. Dalje, imajući u vidu navedeno i sadržaj odredaba člana 6. stav 2. i člana 21. Zakona o stambenim odnosima, na koje su se redovni sudovi pozvali u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica živjela u trajnoj ekonomskoj i faktičkoj zajednici života i stanovanja sa D.S., pa spada u red članova porodičnog domaćinstva D.S. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i pripada joj pravo da trajno nastavi da koristi predmetni stan nakon smrti nosioca stanarskog prava D.S.
33. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je tačna apelanticina tvrdnja, koju je apelantica isticala u postupku pred redovnim sudom, koju je potvrdio i Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci, da tužiteljica nije nasljednik prvog nasljednog reda iza umrle D.S. Shodno tome, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju nisu ni primjenjive odredbe člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, odnosno odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova koje se, kako to eksplicitno proizlazi iz sadržaja navedenih zakonskih odredaba, odnose isljučivo na nasljednike prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 9. st. 1. i 2. Zakona o prodaji stanova propisano: „Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti. Članom užeg porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.“ Imajući u vidu da je u konkretnom postupku utvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva umrle D.S., u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, te uzimajući u obzir citiranu odredbu Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, te odredbe čl. 7. i 47. stav 2. istog zakona, kao i odredbe čl. 6. i 21. Zakona o stambenim odnosima na koje se Kantonalni sud pozvao u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova da usvoje tužiteljicin tužbeni zahtjev.
34. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. S obzirom na to, a uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova.
35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
36. Apelantica, također, navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica ove navode nije posebno obrazložila, odnosno da svoje navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno zaključuje da su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica navode o kršenju ovog prava svodi na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman