Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-826/17 (N. H.)

Odluka donesena 10. 05. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • In dubio pro reo
  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-826/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 05. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 826/17, rješavajući apelaciju Nedžada Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i h) i člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Hodžića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016.

godine i S1 1 K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Hodžića u odnosu na navode o povredi pravā iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa apelantovim boravkom u pritvoru od 16. septembra 2009. do 19. januara 2010. godine i od 19. marta 2010. do 19. marta 2013. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Hodžića podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedžla Šehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. marta 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine i S1 1 K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine. Apelant je naveo i povrede pravā iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koje su se desile u toku njegovog boravka u pritvoru od 16. septembra 2009. do 19. januara 2010. godine i od 19. marta 2010. do 19. marta 2013. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora po osporenim presudama do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 7. aprila 2017. godine dopunio apelaciju u kojoj je, između ostalog, osporio i Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine uz koje su dostavljeni i nalaz i mišljenje Univerzitetske bolnice u Foči od 14. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 17. marta 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog vijeća Odjela I za ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine, apelant, kojeg su po službenoj dužnosti branili Midhat Kočo i Nedžla Šehić, advokati iz Sarajeva, i saoptuženi M.M. i N.B. su proglašeni krivim. Apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, od 16. septembra 2009. do 19. januara 2010. godine i od 19. marta 2010. do 19. marta 2013. godine, uračunato je u izrečenu kaznu. Istom presudom apelant i saoptuženi DŽ.S. i S.H. su oslobođeni optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. a) (sudjelovanje u napadu na civilno stanovništvo, a taj napad je imao kao posljedicu smrt i teške tjelesne povrede) i c) (sudjelovanje u ubistvu) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180. stav 1, članom 29. i članom 53. stav 1. KZBiH.

6. Sud BiH je utvrdio da su apelant i ostali saoptuženi za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) „na području općine Konjic, [...], kao pripadnici Specijalnog odreda za posebne namjene (u daljnjem tekstu: SOPN) Armije RBiH „Zulfikar“, u jutarnjim satima 16. aprila 1993. godine učestvovali u unaprijed isplaniranom i pripremljenom napadu na stanovništvo hrvatske narodnosti u selu Trusina“. Tom prilikom je apelant zajedno sa saoptuženim M.M., te R.H. i drugim njemu poznatim pripadnicima SOPN Armije RBiH „Zulfikar" [nakon što mu je prvooptuženi N.B., po okončanju napada, izdao naredbu da strijeljaju zarobljene pripadnike HVO-a] naredio: „Streljački vod, pucaj“ i sudjelovao u ubistvu strijeljanjem šest postrojenih poimenično navedenih vojnika HVO-a, koji su se prethodno predali.

7. U postupku pred prvostepenim sudom saslušan je veliki broj svjedoka i izvršen je uvid u materijalne dokaze koji su uloženi u spis, a koji su popisani u aneksu presude i koji su njen sastavni dio. U tač. 39-42. prvostepene presude Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana u toku dokaznog postupka saslušala zaštićene svjedoke ,,D“ i ,,K“, te vještaka neuropsihijatra, prof. dr. Sci. Abdulaha Kučukalića (u daljnjem tekstu: vještak Kučukalić). Dalje je navedeno da je apelantova odbrana odustala od saslušanja svjedoka, dr. Džemaludina Kantardžića, dr. Fikreta Jonoza, dr. Sabine Radulović i Ediba Šarića iako su bili predloženi da kao svjedoci odbrane svjedoče na okolnosti apelantovog zdravstvenog stanja nakon povratka, kao i u toku liječenja u Republici Turskoj, „nalazeći da svjedočenje istih nije relevantno“. Također, u toku glavnog pretresa apelantova odbrana je odustala od saslušanja određenog broja predloženih svjedoka.

8. U odnosu na osuđujući dio presude, Sud BiH je naveo da je na osnovu iskaza 10 saslušanih svjedoka, među kojim su i apelantovi saborci, koji su, također, učestvovali u navedenoj akciji, koji su detaljno interpretirani u obrazloženju prvostepene presude (tač. 532-585), najprije zaključio da je apelant bio pripadnik SOPN Jedinice „Zulfikar“ i da je učestvovao u akciji „Trusina“. Isto tako, utvrđeno je da je apelant bio određen da rukovodi jednim pravcem napada na selo Trusina i da je nakon ranjavanja S.Š., kada se akcija bližila kraju, preuzeo komandu nad jedinicom u samom selu, nakon čega su se pripadnici jedinice povukli na početni položaj i došli u zaselak Gaj, gdje su strijeljani zarobljeni pripadnici HVO-a. Navedeno je da su iskazi svih saslušanih svjedoka koji su govorili o apelantovim radnjama u čvrstoj međusobnoj vezi, saglasni u svim bitnim okolnostima, da jedan drugog potkrepljuju i dopunjuju, tako da nije bilo razloga da ovakvim iskazima sud ne pokloni vjeru kao istinitim i vjerodostojnim, te da na osnovu njih, van svake razumne sumnje, utvrdi da je apelant počinio radnje za koje je proglašen krivim, tim prije što odbrana ni na koji način nije dovela u pitanje autentičnost navedenih svjedočenja.

9. Navedeno je da je u toku glavnog pretresa u više navrata odbrana isticala da je apelant procesno nesposoban (jer je 1995. godine ranjen), te da je od Tužilaštva BiH (u fazi istrage) i Suda BiH (u toku glavnog pretresa) na te okolnosti provedeno niz vještačenja iz kojih je Sud BiH nesporno zaključio da je apelant procesno sposoban, te je stoga nastavio vođenje ovog krivičnog postupka. Naime, u prvostepenoj presudi je navedeno da se apelantova odbrana tokom glavnog pretresa pozivala na nalaz i mišljenje vještaka Kučukalića od 14. januara 2009. godine, koji je urađen u fazi istrage po naredbi Tužilaštva BiH, u kojem je taj vještak iznio zaključak da apelant nije sposoban da učestvuje u sudskom procesu, da prati sudski proces i da daje adekvatne odgovore na postavljena pitanja. U tom nalazu je vještak, također, naveo da, „ukoliko se želi izvršiti procjena [apelantovog] aktuelnog zdravstvenog stanja, mora se izvršiti timsko neuropsihijatrijsko vještačenje [...]“. Nakon toga Sud BiH je 13. oktobra 2009. godine izdao naredbu za timsko vještačenje apelanta, te je tim od tri vještaka, nakon obavljenog vještačenja, Sudu BiH dostavio nalaz i mišljenje od 25. decembra 2009. godine u kojem je izneseno mišljenje da je apelant „privremeno nesposoban zbog zatvorskog ponašanja, tj. privremenog duševnog poremećaja, a ne zbog trajne ili privremene duševne bolesti“. Nasuprot navedenom zaključku, vještak Kučukalić (koji je, također, bio član tima) je u izdvojenom mišljenju naveo da apelant nije sposoban da učestvuje i prati sudski proces i da daje adekvatne odgovore na postavljena pitanja.

10. Sud BiH je potom, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (17. marta 2010. godine), 16. juna 2010. godine ponovno izdao naredbu za vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja kojom je od vještaka traženo da se po obavljenom vještačenju izjasne da li je apelant zdravstveno sposoban da prati tok suđenja - glavnog pretresa bez posljedica po njegovo zdravlje, odnosno da li može aktivno učestvovati u sudskom postupku. Tim vještaka od tri člana je Sudu BiH 28. juna 2010. godine dostavio timski sudsko - psihijatrijski izvještaj u kojem su vještaci zaključili da apelant „trenutno nije sposoban učestvovati u sudskom postupku (glavnoj raspravi) i da je privremeno procesno nesposoban, [...] i da je za oko tri mjeseca realno očekivati značajnije pozitivne promjene, [...]“. Sud BiH je potom 7. jula 2010. godine izdao naredbu za ponovno vještačenje apelantovog zdravstvenog stanja, te su vještaci u nalazu i mišljenju od 17. augusta 2010. godine zaključili da je tokom psihijatrijskog pregleda apelant ispoljavao „izrazito simulativno ponašanje sa nastojanjima da sebe prikaže kao slaboumnu osobu sa tjelesnim oštećenjem. Takvo ponašanje se ne sreće kod bilo kojeg duševnog poremećaja“. Vještaci su naveli i to da dostavljena dokumentacija „jasno ukazuje na korektno socijalno i porodično funkcioniranje apelanta nakon povređivanja a prije određivanja pritvora, što još jednom potvrđuje da navedeno ponašanje u pritvoru ima jasan simulativan karakter“. Međutim, s obzirom na nesporna određena organska oštećenja mentalnih sposobnosti, a prije svega psihičke zamorljivosti, vještaci su naveli da je kod apelanta „ograničena mogućnost vremenske dužine da prati sudski postupak i da treba praviti određene češće pauze tokom glavnog pretresa“.

11. Nakon dobijanja tog nalaza, Sud BiH je 8. septembra 2010. godine otvorio glavni pretres kojom prilikom je predsjednik vijeća upoznao apelanta da će se u kontekstu njegove zdravstvene sposobnosti i mogućnost da prati tok suđenja rukovoditi nalazom i mišljenjem vještaka od 17. augusta 2010. godine, da je apelantovo procesno pravo da dolazi na suđenje i da ga prati, te da, ukoliko apelant ipak odluči da više ne dolazi na pretrese na koje je uredno pozvan, ne postoje zakonske prepreke da se pretresi vode bez njegovog prisustva. Navedeno je da je nakon održane pauze u kojoj je ostavljena mogućnost apelantu da se konsultira sa svojim braniocem, apelant nije pristupio nastavku pretresa iz kojeg razloga je Sud BiH donio rješenje da će se glavni pretres protiv pet saoptuženih osoba (Z.A., N.B., M.M., S.H. i DŽ.S.) održati bez apelantovog prisustva u slučajevima kada on neopravdano odbije da pristupi zakazanom ročištu na koje je blagovremeno i uredno pozvan i sa kojim je upoznat. Odlučeno je da navedena odluka neće utjecati na apelantovo pravo da u toku glavnog pretresa, u bilo kojem trenutku, pristupi sudu, te da će na nastavcima glavnog pretresa, koja se održavaju bez apelantovog prisustva, prisustvovati njegovi branioci. Pored toga, Sud BiH je naveo da će bez odgađanja obavještavati apelanta o toku postupka, i to na način što će po održanom pretresu dostaviti kompletan audiosnimak sa održanog pretresa, te zapisnik u pismenoj formi po njegovoj izradi. Sud BiH je naveo i da će u toku cijelog postupka preispitivati ovu odluku i ocijeniti njenu daljnju primjenu. Istaknuto je da, nakon donošenja ove odluke, apelant nije pristupio na nastavke glavnih pretresa održane 11, 15. i 23. novembra 2010. godine, 14. februara, 14. marta i 11. aprila i 17. jula 2011. godine, dok je potom sa najmanje 74 nastavka glavnih pretresa (čiji datumi su navedeni u fusnoti obrazloženja prvostepene presude) napustio sudnicu prije nego što je nastavak glavnog pretresa počeo ili prije njegovog kraja. Međutim, kako je dalje navedeno, u svim tim slučajevima je na održanim glavnim pretresima bio prisutan glavni i/ili dodatni branilac, koji su postavljeni apelantu po službenoj dužnosti.

12. Dalje, u prvostepenoj presudi je navedeno da je timsko vještačenje apelantove procesne sposobnosti nakon nekoliko mjeseci ponovljeno tako da je Sudu BiH 9. januara 2011. godine dostavljen pismeni nalaz i mišljenje vještaka u kojem su vještaci ponovili da je tokom psihijatrijskog pregleda apelant i „dalje ispoljavao simulativno ponašanje, ali evidentno u ublaženijoj formi u odnosu na posljednji pregled [...]“. Vještaci su i u tom nalazu istakli [...] da psihičke promjene nisu takvog karaktera i intenziteta da bi onemogućavale adekvatno učešće [apelanta] u sudskom procesu, kao i da njegovo sada izmijenjeno ponašanje predstavlja simulaciju duševne bolesti i invalidnosti, temeljem čega su ponovili mišljenje da je apelant sposoban da učestvuje u sudskom postupku (uz češće pauze). Na glavnom pretresu od 24. januara 2011. godine Sud BiH je na okolnosti navedene u nalazu i mišljenju saslušao vještaka Ćemalovića, koji je istakao da se „apelant simulativno ponaša i da ponašanje koje apelant ispoljava jednostavno nije karakteristično za bilo koju duševnu bolest, te dodao da je apelant, prema mišljenju vještaka, sposoban da učestvuje i prati suđenje uz kraće trajanje glavnih pretresa“. Navedeno je da su i u nalazu i mišljenju tima vještaka koje je obavljeno 10. aprila 2013. godine vještaci ponovili da i ovog puta ponašanje apelanta ima izrazit simulativni karakter, te da to ponašanje (na momenat) ima elemente karikaturalnosti i u skladu je sa predstavom nedovoljno upućenog čovjeka o načinu ispoljavanja „teškog duševnog poremećaja“. Dalje, navedeno je da je 9. decembra 2013. godine Sud BiH saslušao i vještaka, doc. dr. Almu Bravo - Mehmedbašić (u daljnjem tekstu: vještak Bravo - Mehmedbašić), koja je apelanta pregledala 11. maja 2012. godine u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, po hitnom zahtjevu zavodskog ljekara u vezi sa apelantovim suicidnim ponašanjem, koja je, također, istakla da apelant ispoljava znakove svjesne i nesvjesne simulacije - Ganzerov sindrom, te da se „[apelant] namjerno htio prikazati težim bolesnikom nego što jeste i da je neke stvari shvatio ali da je negirao da ih je shvatio i da je htio da se prikaže više dementan nego što realno jeste“.

13. Sud BiH je nakon toga, 10. decembra 1013. godine, izdao naredbu broj S1 1 K 003369 10 Krl kojom je naredio da se apelant smjesti na Kliniku za psihijatriju Kliničkog centra Banja Luka (u daljnjem tekstu: Klinika iz Banje Luke), gdje je apelant bio smješten u periodu od 18. do 24. decembra 2013. godine i u kojoj je obavljeno vještačenje radi utvrđivanja apelantove sposobnosti da prati i učestvuje u sudskom postupku. Navedeno je da je nakon obavljenog vještačenja u nalazu i mišljenju istaknuto da kod apelanta nisu nađeni znaci postojanja trajnog duševnog oboljenja, u smislu postojanja poremećaja iz psihotičnog kruga, kao ni znaci oštećenja „amnestičkih i intelektualnih funkcija“ težeg stepena, niti znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja. U nalazu je izneseno mišljenje vještaka da se radi o ispitaniku koji može učestvovati u sudskom procesu s tim da su neophodne češće pauze i kraće trajanje njegovog prisustva pretresima. Sud BiH je potom na glavnom pretresu od 17. februara 2014. godine saslušao i vještaka, dr. Neru Zivlak – Radulović, koja je bila u timu vještaka koji je vještačio apelanta u Klinici u Banjoj Luci, koja je potvrdila da je kod apelanta konstatirana simulacija, što je navedeno u nalazu.

14. Navedeno je da je apelantova odbrana 25. oktobra 2013. godine Sudu BiH dostavila timski sudsko - psihijatrijski izvještaj od 29. septembra 2013. godine koji je određen naredbom Suda BiH u [drugom] predmetu broj S1 1 K 008978 13 Krl u kojem se, između ostalog, govori o tome da apelantovo ponašanje ima jasno izražen simulativni karakter, te da njegovo ponašanje u suštini maskira njegovo stvarno materijalno stanje na koji način se onemogućava bilo kakva analiza njegovih objektivnih psihičkih sposobnosti, uključujući i obim organskog oštećenja psihičkih funkcija nastalih kao posljedica traumatskog oštećenja mozga.

15. Nasuprot tome, Sud BiH je naveo da je vještak Kučukalić prilikom svjedočenja na glavnom pretresu od 2. decembra 2013. godine ostao kod mišljenja da apelant nije procesno sposoban. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da nije prihvatljivo objašnjenje vještaka Kučukalića u pogledu procesne nesposobnosti apelanta, niti njegov nalaz i mišljenje koje je dao u odnosu na tu činjenicu s obzirom na to da je ono kontradiktorno kako drugim mišljenjima i zaključcima, tako i samom sebi. Ukazano je da čak ni sam vještak u svom posljednjem nalazu i mišljenju (nalaz i mišljenje potječe iz drugog predmeta koji se protiv apelanta vodi pred istim sudom) više ne govori o trajnoj nesposobnosti nego o apelantovoj trenutnoj neuračunljivosti. Sud BiH je naveo da ovakav nalaz smatra paušalnim i neobjektivnim i da kao takav nije prihvatljiv u ovom predmetu, imajući u vidu niz vještačenja i s tim u vezi nalaza i mišljenja koji su dati u odnosu na apelantovu procesnu sposobnost i o kojima je detaljno bilo riječi.

16. Konačno, kako je Sud BiH istakao, iz dostavljenih brojnih nalaza i mišljenja (tima) vještaka, između ostalog, proizlazi, a što nije ni sporno, da je apelant pretrpio teško ranjavanje glave sa ozljedom mozga i da takve povrede u određenom obimu imaju posljedice na psihičkom i neurološkom planu, da je, prema medicinskoj dokumentaciji, apelant pod antiepileptičkom terapijom, kao i da navedeno stanje samo po sebi zahtijeva izvjestan oprez kod psihičkih napora. Međutim, kako je dalje navedeno, svi nalazi i mišljenja (osim nalaza vještaka Kučukalića, koji je dat u dva navrata) govore o tome da je apelantovo ponašanje simulativnog karaktera, te je u tom kontekstu Sud BiH citirao dijelove iz osam sačinjenih nalaza i mišljenja. Ukazano je da u nalazima i mišljenjima koji su davali ocjenu o apelantovoj procesnoj sposobnosti, s obzirom na to da u nalazima stepen eventualnog oštećenja psihičkih funkcija po organskom tipu nije bilo moguće ispitati zbog toga što apelant nije sarađivao i tendencije da prikaže svoje eventualne tegobe značajno težim, niti jedan od zaključaka nije dat u smislu ocjene da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je procesno nesposobna. Konačno, Sud BiH je istakao da ni nakon kliničkog ispitivanja apelanta nisu nađeni znaci postojanja trajnog duševnog, kao ni znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja, te je iznesen zaključak da se radi o ispitaniku koji može učestvovati u sudskom procesu. Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud BiH je naveo da nije imao dilemu u pogledu procesne sposobnosti apelanta. Ukazano je da su brojni nalazi sačinjeni od vještaka i timova vještaka na osnovu kojih je na pouzdan i siguran način utvrđena procesna sposobnost apelanta i kojima je Sud BiH, zbog njihove saglasnosti, dosljednosti i uvjerljivosti, poklonio punu vjeru, a koji govore o tome da je apelantovo ponašanje simulativnog karaktera, i to na rubu karikaturalnosti, te da njegovo ponašanje odaje osobu koja misli da se tako treba ponašati neko ko je duševno obolio.

17. Apelaciono vijeće je u drugostepenoj Presudi broj S11 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine istaklo da se suština prigovora iz žalbi apelantovih branilaca svodi na tvrdnje o njegovoj procesnoj nesposobnosti zbog čega apelant nije bio u mogućnosti da učestvuje u sudskom postupku. Navedeno je da je prije održavanja javne sjednice Apelacionog vijeća, a nakon izjavljene žalbe, apelantova odbrana od Suda BiH u dva navrata podnescima tražila da se predmetni postupak u odnosu na apelanta prekine u prilogu kojih je dostavljena apelantova medicinska dokumentacija i forenzičko-psihijatrijska ekspertiza Klinike za psihijatriju UKC Tuzla od 26. septembra 2016. godine iz predmeta Suda BiH broj S1 1 K 018439 15 Krl. U prilog tvrdnji o apelantovoj procesnoj nesposobnosti apelantovi branioci su istakli i to da je u drugom krivičnom predmetu koji se kod Suda BiH vodi pod brojem S 1 1 K 000878 13 Krl protiv apelanta postupak prekinut. Navedeno je da su uz žalbu dostavljeni nalaz i mišljenje o forenzičko-psihijatrijskoj ekspertizi apelanta iz krivičnog predmeta ovog suda broj S1 1 K 018439 15 Krl od 5. oktobra 2015. godine, koji potvrđuje da apelant, zbog teške povrede glave, sa vidljivim promjenama na mozgu, boluje od epilepsije i niza drugih psihičkih i duševnih poremećaja.

18. Apelaciono vijeće je istaklo da su u obrazloženju pobijane presude o pitanju apelantove procesne sposobnosti dati detaljni i opširni razlozi koji su sadržani u tač. 294-322. i u kojim je iznesen sadržaj svih provedenih vještačenja o apelantovoj procesnoj sposobnosti, i to počev od prvog vještačenja 14. januara 2009. godine vještaka Kučukalića, koje se potencira u žalbama, pa do timskog vještačenja provedenog 30. januara 2014. godine na KCU Banja Luka, te saslušanja vještaka, dr. Nere Zivlak-Radulović. Ukazano je da se nakon detaljne analize svih tih nalaza i mišljenja prvostepeno vijeće opredijelilo kojim od nalaza će pokloniti vjeru, te je za taj svoj zaključak dalo detaljne i uvjerljive razloge, koje kao pravilne u potpunosti prihvata i Apelaciono vijeće. Također, u obrazloženju pobijane presude je ukazano na nedosljednost mišljenja i obrazloženja vještaka Kučukalića, njegovu suprotnost sa svim ostalim vještacima koji su učestvovali u vještačenjima i posebno okolnost da jedino ovaj vještak ne ukazuje na apelantovo simulatorno ponašenje, a na što su primarno ukazali svi ostali vještaci.

19. Apelaciono vijeće je ukazalo i na sadržaj člana 388. stav 1. ZKPBiH, kojim je propisano da će do prekida krivičnog postupka doći jedino u slučaju nastupanja duševne bolesti nakon učinjenja krivičnog djela i koja je takvog karaktera da optuženi nije sposoban učestvovati u postupku. Dakle, prema ovakvoj zakonskoj odredbi, neophodno je da se radi o duševnoj bolesti, a ne i u slučaju privremenog duševnog poremećaja o kojem je bilo riječ u pojedinim nalazima i mišljenjima vještakā s obzirom na to da nijedan vještak, osim vještaka Kučukalića, nije konstatirao postojanje duševne bolesti kod apelanta, kao prve pretpostavke da bi se uopće išlo dalje u razmatranje da li je ona takvog karaktera da apelant nije procesno sposoban i da je postupak potrebno prekinuti. Ukazano je da apelantovi branioci zanemaruju analizu svih provedenih vještačenja, njihovu ocjenu u cjelini i međusobno suprotstavljanje svih argumenata, kao što je to prvostepeno vijeće pravilno uradilo i tome dalo razloge, nego se drže samo onih zaključaka i mišljenja koja im idu u prilog, uz minimiziranje značaja argumenata na kojima je prvostepeno vijeće zasnovalo svoju odluku o apelantovoj procesnoj sposobnosti.

20. Nadalje, kada je riječ o dokazu prezentiranom uz apelantovu žalbu, Apelaciono vijeće je istaklo da je forenzičko-psihijatrijska ekspertiza Klinike za psihijatriju UKC Tuzla od 5. oktobra 2015. godine urađena po naredbi Suda u predmetu broj S1 1 K 018439 15 Krl, pa da stoga sa procesnog aspekta nije moguće razmatrati ovakav dokaz, jer on nije izveden u ovom predmetu. Naime, u skladu sa odredbama člana 281. ZKPBiH, presuda se može zasnivati samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pa tako i odluka o apelantovoj procesnoj sposobnosti se isključivo može zasnivati na dokazima o kojima je raspravljano neposredno na glavnom pretresu u ovom predmetu. Također, kada je riječ o provedenim vještačenjima, Apelaciono vijeće je istaklo da su ona urađena u skladu sa pravilima struke i vještine, te na način koji zahtijevaju relevantne odredbe ZKPBiH. Činjenica da apelantova odbrana nije mogla postavljati svoje prijedloge u pogledu obima i lica koja će provoditi vještačenje nema utjecaja na pravilnost provedenih vještačenja s obzirom na to da postupkom vještačenja rukovodi organ koji je naredio vještačenje, a to je in concreto Sud BiH. U konačnici, a kada je riječ o provedenim vještačenjima, Apelaciono vijeće je naročito ukazalo na značaj vještačenja apelanta u Klinici u Banjoj Luci, koje je zapravo dalo konačnu potvrdu da je apelant procesno sposoban s obzirom na to da kod njega nisu nađeni znaci trajnog duševnog oboljenja, pa čak ni znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja.

21. U kontekstu pitanja apelantove procesne sposobnosti, Apelaciono vijeće je ocijenilo neosnovanim i žalbene navode o zakonitosti mjere pritvora apelantu, naročito kada se ima u vidu da je o ovom pitanju u više navrata pravomoćno odlučeno, te da ne postoji bilo kakva zakonska mogućnost da se u postupku odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude ponovo preispituju pravomoćna rješenja o određivanju i produženju pritvora apelantu.

Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine

22. Sud BiH je, odlučujući o apelantovoj molbi za odlaganje izvršenja kazne zatvora izrečene osporenom pravomoćnom Presudom broj S1 1K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine, donio Rješenje broj SI 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine. Tim rješenjem je apelantova molba odbijena i određeno da je apelant dužan po pravomoćnosti rješenja da se javi na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Sarajevu. Sud BiH je naveo da je na osnovu uvida u raspoloživu medicinsku dokumentaciju, kao i kompletan spis zaključio da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 145. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera – službeni prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZIKS), kojim je propisano da se osuđenom licu može odgoditi izvršenje kazne zatvora ako je oboljelo od teže akutne bolesti. Naime, Sud BiH je istakao da apelantovi zdravstveni problemi navedeni u molbi (epilepsija, neuralgija, hemipareza, išijalgija i dr.) nisu dijagnosticirani kao teže akutno oboljenje, koje bi predstavljalo objektivnu smetnju za izdržavanje kazne zatvora i opasnost po njegovo opće zdravstveno stanje. U odnosu na nalaz i mišljenje tima vještaka UB Foča od 14. marta 2017. godine

- ocjenu apelantove procesne sposobnosti u kojem je izneseno mišljenje da apelant nije procesno sposoban, da je ta nesposobnost nastala nakon ranjavanja 1995. godine i da je trajnog karaktera, Sud BiH je istakao da je taj nalaz ocijenio u odnosu na niz nalaza i mišljenja sačinjenih tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka od vještaka pojedinaca, kao i timova vještaka, te njihovih neposrednih saslušanja. Ukazano je da je pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 1K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine nesporno utvrđeno da je apelant procesno sposoban, a koji zaključak je izveden na osnovu cijelog niza nalaza i mišljenja vještaka. Sud BiH je zaključio da je mišljenje tima vještaka UB Foča od 14. marta 2017. godine kontradiktorno nizu drugih nalaza i mišljenja datih nakon provedenih vještačenja u kojima je utvrđeno da su zdravstveni problemi apelanta privremenog karaktera i da on ispoljava znakove simulacije zbog kojeg razloga predmetno vještačenje nije i ne može biti od utjecaja prilikom odlučivanja o osnovanosti molbe. Sud BiH je napomenuo da apelant, u toku izdržavanja kazne zatvora, neće i ne može biti uskraćen za sve potrebne vidove zdravstvene zaštite i liječenja, uključujući i pravo na hospitalizaciju, a sve u skladu sa relevantnim odredbama ZIKS-a i pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 55/09).

23. Ustavni sud konstatira da je, nakon okončanja krivičnog postupka u kojem su donesene osporene presude, kao i gore navedeno rješenje od 3. aprila 2017. godine, u drugom krivičnom predmetu Suda BiH koji se vodi protiv apelanta pod brojem SI 1 K 008978 13 Krl, naređeno da se izvrši medicinsko vještačenje apelanta u Univerzitetskoj bolnici u Foči (u daljnjem tekstu: UB Foča) Nakon obavljenog vještačenja vještaci su Sudu BiH dostavili nalaz i mišljenje od 14. marta 2017. godine u kojem su naveli da „po mišljenju tima vještaka UB Foča, [apelant] nije procesno sposoban, jer s obzirom na zdravstveno stanje u kom se nalazi, ne može aktivno učestvovati u krivičnom postupku, pratiti tok suđenja i u njemu aktivno učestvovati. Također, [apelant] ne može shvatiti značaj i težinu djela za koje se tereti, kao i zaprijećenu sankciju za to. Nesposobnost je nastala nakon ranjavanja 1995. godine i trajnog je karaktera“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6. st. 1. i 2. i stav 3. tač. a), b), c) i d), kao i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava, prema apelantovom stavu, učinjene su u toku cijelog predmetnog postupka, počev od istrage pa do njegovog okončanja, zbog toga što je on bio procesno nesposoban, te da je stoga Sud BiH trebalo da prekine postupak protiv njega. Apelant ističe da je u vrijeme podizanja optužnice na osnovu tri uzastopna vještačenja iz 2009. godine bilo utvrđeno da boluje od niza duševnih i psihičkih poremećaja i da je procesno nesposoban. Apelant smatra da je Sud BiH u predmetnom postupku povrijedio odredbe ZKPBiH i osnovna ustavna načela, jer su sva naknadna vještačenja apelanta obavljena, kako on smatra, suprotno odredbama člana 110. ZKPBiH. Apelant navodi da su prihvaćeni „potpuno nepotpuni i kontradiktorni nalazi i mišljenja“, te smatra da je Sud BiH u konkretnom slučaju trebalo da primijeni načelo ,in dubio pro reo iz člana 3. stav 2. ZKPBiH. Osim toga, apelant ukazuje da oba sudska vijeća Suda BiH nisu ocijenila nalaze timova vještaka koja su u postupcima vještačenja duševnog i psihičkog stanja i utvrđivanja apelantove procesne sposobnosti provedena po nalogu Suda BiH u drugom postupku koji se istovremeno vodi protiv apelanta pod brojem SI 1 K 008978 13 Krl, kojima je utvrđeno da je apelant trajno procesno nesposoban. U tom kontekstu apelant opisuje da su sudsko - psihijatrijski nalaz Psihijatrijske klinike KUC Sarajevo od 23. januara 2015. godine i psihološki izvještaj od 20. januara 2015. godine iz tog drugog postupka provedeni kao dokazi odbrane u ovom predmetu, budući da je Sud BiH prethodno odbio prijedlog odbrane da se obavi vještačenje shodno odredbi člana 110. ZKPBiH kojim će se otkloniti sve manjkavosti ranije obavljenih vještačenja, na koje je ukazivala odbrana sve vrijeme vođenja postupka. Apelant smatra da je neprihvatljiv i paušalan stav Apelacionog vijeća da sudsko vijeće odluku o apelantovoj procesnoj sposobnosti može isključivo zasnivati na dokazima o kojim je raspravljano na glavnom pretresu s obzirom na to da odluka o procesnoj sposobnosti ne predstavlja meritornu odluku o optužnici, već procesnu odluku o apelantovom statusu (prekidu postupka).

25. Apelant ističe da mu je Sud BiH Rješenjem broj X-KRN-09/789 od 17. septembra 2009. godine (u istrazi) odredio pritvor. Apelant ističe da je, uprkos neriješenom pitanju njegove procesne sposobnosti, nesmetano vođen ovaj postupak i da je „držan u potpuno neadekvatnim i nehumanim uvjetima u pritvoru“, i to maksimalne tri godine u ovom postupku, a zatim, isti dan kada je otpušten, na kapiji mu je oduzeta sloboda i vraćen je u pritvor zbog pokretanja novog postupka koji se poslije razdvajanja vodi pod brojem SI 1 K 018439 15 Krl, koji je u toku, te je i u tom postupku apelant proveo u pritvoru više od godinu dana. Apelant navodi da njegova odbrana nije imala djelotvorno pravno sredstvo da se žali na određivanje pritvora, niti na uvjete pritvora. Apelant smatra da se njegovo lišavanje slobode i držanje u pritvoru negativno odrazilo na njegovo zdravstveno stanje i na postignuti napredak u dotadašnjoj rehabilitaciji, tako da se njegovo stanje nakon dolaska u okruženje pritvora, prema mišljenju vještaka UKC Sarajevo od 23. januara 2015. godine, drastično pogoršalo. Ti postupci, prema apelantovim navodima, „predstavljaju grubu povredu osnovnih prava i sloboda a posebno člana 3. i člana 5. stav 1. Evropske konvencije“. U vezi sa držanjem u „neadekvatnim uvjetima pritvora lica sa duševnim i psihičkim smetnjama“, u apelaciji je ukazano na presudu Evropskog suda broj 73548/13, koja je objavljena 6. septembra 2016. godine u predmetu W.D. protiv Belgije. Apelant smatra grubom povredom postupka i osnovnih ljudskih prava „ovako nehuman odnos“ prema evidentno teško bolesnom i procesno nesposobnom licu, koje je, osim što je sa velikim fizičkim naporom prisustvovalo pretresima, faktički nije, u svjetlu člana 6. stav 3. Evropske konvencije, imalo sljedeća minimalna prava: a) jer faktički nije razumio za šta se tereti, bez obzira na poznavanje jezika, b) jer nije imao vrijeme i uvjete neophodne za pripremanje obrane a takve uvjete nije moguće osigurati procesno nesposobnoj osobi, c) jer je imao branitelja ali nije znao niti je mogao da se brani sam i da braniteljima dâ relevantne podatke za odbranu koje samo on zna, tako da je samo formalnopravno zadovoljeno pravo na odbranu, d) jer je, kako je to utvrđeno nalazom, duševno i psihički zaostao i procesno nesposoban. Konačno, apelant predlaže da se osporene presude u dijelu u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen stave van snage, te naloži Sudu BiH da, u skladu sa odredbom člana 338. ZKPBiH, donese odluku o apelantovom statusu, odnosno o prekidu postupka. Također, apelant navodi da u [drugom] postupku broj SI 1 K 018439 15 Krl Sud BiH, unatoč tri uzastopna nalaza, ne donosi odluku o prekidu postupka protiv apelanta, nego uz „nepravilnu primjenu člana 250. ZKPBiH“ i „na svoju ruku“ donosi odluku o odgađanju glavnog pretresa na neodređeno vrijeme da bi se potom odredilo da se uradi novo vještačenje apelanta „u drugom entitetu, tj. Bolnici u Foči“, koje je u toku. Konačno, apelant je zatražio da mu, zbog „enormnih kršenja ljudskih prava zbog nezakonitog lišavanja slobode i pritvaranja apelanta sa evidentnim psihičkim i duševnim tegobama, gdje je proveo u pritvoru preko četiri godine [...]“, sud odredi pravičnu naknadu u iznosu od 30.000,00 KM i 5.000,00 KM na ime troškova postupka koji se odnose na sastav ove apelacije i mnogobrojnih podnesaka. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka i donošenja konačne odluke po uloženoj apelaciji s obzirom da je medicinskim vještačenjem utvrđeno da je apelant psihički bolesnik i procesno nesposoban. Apelant je istakao i da je podnio molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora zbog pogoršanog zdravstvenog stanja.

26. U dopuni apelacije apelant je istakao da je po nalogu Suda BiH u predmetu broj SI 1 K 018439 15 Krl obavljeno novo medicinsko vještačenje i da je tim vještaka Univerzitetske bolnice u Foči 14. marta 2017. godine iznio mišljenje da je apelant procesno nesposoban i da je ta „nesposobnost nastala nakon ranjavanja 1995. godine i da je trajnog karaktera“. Apelant navodi da je taj nalaz dostavio Sudu BiH, kao dopunu/prilog molbi za odgađanje izvršenja kazne zatvora po osporenoj presudi. Međutim, Sud BiH je Rješenjem broj S1 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine njegovu molbu odbio i odredio da je apelant dužan po pravomoćnosti rješenja da se javi na izdržavanje kazne zatvora. Apelant smatra da je ta odluka i argumentacija Suda BiH nezakonita i protivna svim ustavnim i moralnim načelima, gdje Sud BiH „bez pravnog i bilo kakvog drugog osnova“ ne priznaje zvaničan, validan i mjerodavan nalaz vještaka urađen po nalogu Suda BiH u medicinskoj ustanovi koja je ovlaštena i u cijelosti kompetentna za navedeno medicinsko vještačenje, kao što su to bile i prethodne medicinske ustanove (KUC Sarajevo i UKC Tuzla). Prema apelantovom stavu, zanemarivanjem tog vještačenja Sud BiH povređuje apelantova „osnovna ljudska prava zagarantirana Ustavom BiH i aneksima, […] (a) Pravo na život, b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, c) Pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost, e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom i dr.), kao i Dodatnim protokolima iz Aneksa

1. Ustava koji se direktno primjenjuju u BiH, prije svega, Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987)“. Apelant je zatražio da Ustavni sud prilikom razmatranja apelacije uzme u obzir i nalaz medicinskog vještačenja koje je obavljeno u međuvremenu u UB u Foči. Također, apelant je ponovio zahtjev za donošenje privremene mjere, te zahtjev za novčanu kompenzaciju.

II.Odgovor na apelaciju

27. Sud BiH je u odgovoru najprije istakao da su gotovo identični prigovori izneseni u apelaciji iznošeni i u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, te da je sud u više navrata odlučivao o ovim pitanjima, a naročito se o tome očitovao u osporenim presudama. Navedeno je da je sud imao u vidu da član 388. stav 1. ZKPBiH propisuje da će do prekida krivičnog postupka doći jedino u slučaju nastupanja duševne bolesti nakon učinjenja krivičnog djela, koja je takvog karaktera da optuženi nije sposoban učestvovati u postupku, zbog čega ove zakonske odredbe nisu primjenjive kod slučaja privremenog duševnog poremećaja o kojem je bilo riječi u pojedinim nalazima i mišljenjima vještaka, s obzirom na to da nijedan vještak, osim vještaka Kučukalića, nije konstatirao postojanje duševne bolesti kod apelanta, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo razmatrati da li je došlo do procesne nesposobnosti. Sud BiH je podsjetio da se medicinska vještačenja povjeravaju ljekarima određene specijalnosti upravo zbog toga što sud ne posjeduje potrebna stručna znanja, te da su u konkretnom slučaju vještačenja povjeravana timovima ovlaštenih sudskih vještaka, koji su vještačenja obavili u skladu sa pravilima struke i vještine, te na način koji zahtijevaju relevantne odredbe ZKPBiH, gdje postupajući vještaci nisu smatrali da psihijatrijski pregled treba obaviti na drugom mjestu, odnosno u zdravstvenoj ustanovi. Kod odlučivanja o apelantovoj procesnoj sposobnosti, sud je pažnju poklonio vještačenju apelanta u Klinici u Banjoj Luci, koje daje potvrdu da apelant nije procesno nesposoban, odnosno da apelant sve vrijeme simulira duševnu bolest, o čemu je naročito indikativna i okolnost o nesaradnji apelanta koju je pokazao prilikom vještačenja.

28. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantove tvrdnje neosnovane i da su se oba sudska vijeća, a posebno prvostepeno, detaljno pozabavila analizom dokaza koji su izvedeni u svrhu utvrđivanja apelantovog psihičkog zdravlja i njegove sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku, te o tome dala adekvatno obrazloženje. Ukazano je da su u prvostepenoj presudi na str. 60-70 detaljno izložena sva vještačenja koja su provedene tokom prvostepenog postupka i obrazloženo zašto sud ne prihvata mišljenje vještaka Kučukalića, a prihvata sva ostala provedena vještačenja. U žalbenom postupku je dodatno razmatran zahtjev odbrane da se pri ocjeni žalbenih prigovora uzmu u obzir nalaz i mišljenje vještaka koji su urađeni u jednom drugom predmetu koji se protiv apelanta i sada vodi pred Sudom BiH. Međutim, u skladu sa osnovnim načelima ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ocijenilo apelantovu procesnu sposobnost samo na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, posebno imajući u vidu da višestruka vještačenja pokrivaju sve vrijeme trajanja sudskog postupka, od istrage pa do kraja glavnog pretresa.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 110. st. (1) i (3) Psihijatrijsko vještačenje (1) Ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena uračunljivost osumnjičenog, odnosno optuženog, [...], ili da zbog duševnih smetnji nije sposoban učestvovati u postupku, odredit će se psihijatrijsko vještačenje.

(3) Ako vještaci ustanove da je duševno stanje osumnjičenog, odnosno optuženog poremećeno, utvrdit će prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećenosti i dati svoje mišljenje o tome kakav je utjecaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na shvatanje i postupke osumnjičenog, odnosno optuženog, [...].

Član 207.

Duševno oboljenje osumnjičenog, odnosno optuženog u toku postupka Kad se u toku krivičnog postupka utvrdi da je osumnjičeni, odnosno optuženi po učinjenom krivičnom djelu obolio od kakvog duševnog oboljenja, rješenjem će se prekinuti krivični postupak (član 388).

Član 388.

Prekid postupka u slučaju nastupanja duševne bolesti (1) Ako je kod optuženog nakon učinjenja krivičnog djela nastupila takva duševna bolest da nije sposoban učestvovati u postupku Sud će rješenjem, nakon psihijatrijskog vještačenja, prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanja socijalnog staranja.

(2) Kada se zdravstveno stanje optuženog poboljša u mjeri da je sposoban da učestvuje u postupku, krivični postupak će se nastaviti.

(3) Ako tokom prekida postupka nastupi zastara krivičnog gonjenja, vijeće iz člana 24. stav (7) ovog zakona donijet će rješenje o obustavi postupka.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi pravā zbog lišavanja slobode i uvjeta u pritvoru

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 3, 5. i 13. Evropske konvencije, u vezi sa apelantovim boravkom u pritvoru od 16. septembra 2009. do 19. januara 2010. godine i od 19. marta 2010. do 19. marta 2013. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

33. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

34. Ustavni sud zapaža da je u osporenoj prvostepenoj presudi Suda BiH od 1. septembra 2015. godine odlučeno da se u kaznu zatvora koja je izrečena apelantu „uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 16. septembra 2009. do 19. januara 2010. godine i od 19. marta 2010. do 19. marta 2013. godine“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odredbama ZKPBiH propisano da se prilikom određivanja pritvora (član 134), produženja pritvora (član 135), pritvora nakon potvrđivanja optužnice, te kontroli opravdanosti pritvora (član 137) donosi rješenje koje se dostavlja pritvorenoj osobi, te branitelju te osobe, a čiji obavezan sastavni dio čini i pouka o pravnom lijeku. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakvu odluku koja se odnosi na njegov pritvor, dakle, rješenja o određivanju/produžavanju/kontroli mjere pritvora, niti tvrdi da odluke nije dobio, niti je u odnosu na navode kojima se ukazuje na nezakonitosti u toku trajanja njegovog pritvora, u skladu sa članom 21. stav (2) tačka d) Pravila Ustavnog suda, naveo razloge za podnošenje apelacije u nedostatku osporenih odluka. Također, u odnosu na ove navode, Ustavni sud zapaža da iz presude Apelacionog vijeća proizlazi da je o ovom pitanju u više navrata pravomoćno odlučeno, što apelant i ne osporava, iz čega proizlazi da je apelant lično ili posredstvom svojih branitelja protiv odluka o određivanju/produžavanju/kontroli opravdanosti mjere pritvora imao mogućnost da iscrpi ili je iscrpio mogućnost podnošenja redovnog pravnog lijeka. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je apelant, odnosno njegovi branitelji, u daljnjem roku od 60 dana od dobijanja konačnih rješenja o pritvoru imao mogućnost da podnese apelaciju Ustavnom sudu na koji način bi Ustavni sud bio u mogućnosti da razmotri apelantove navode o bilo kojim povredama koje su navodno učinjene prema njemu u toku trajanja mjere pritvora, što je apelant, odnosno njegovi branitelji, propustio da uradi.

35. Dakle, dovodeći u vezu okolnost da apelant u apelaciji od 6. marta 2017. godine pokreće pitanje zakonitosti pritvora, te uvjeta tog pritvora koji je istekao još 2013. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok od 60 dana za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1114/14 od 7. marta 2017. godine, AP 1394/07 od 17. decembra 2009. godine i AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, dostupne na www.ccbh.ba). U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u dijelu koji se tiče apelantovih navoda o povredi prava iz čl. 3, 5. i

13. Evropske konvencije u vezi sa zakonitosti pritvora, odnosno uvjetima tog pritvora, podnesena neblagovremeno.

U odnosu na Rješenje broj SI 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine

36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant tvrdi da su mu povrijeđena „osnovna ljudska prava“ u vezi sa Rješenjem broj SI 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine, kojim je odbijena apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

37. Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem broj SI 1K 003369 17 Iks od 3. aprila 2017. godine apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003369 10 Krl od 1. septembra 2015. godine odbijena.

38. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». U vezi sa predmetnom apelacijom, ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definirani Evropskom konvencijom.

39. U konkretnom slučaju apelantovi apelacioni navodi se odnose na postupak za odgađanje izvršenja kaznene sankcije izrečene u krivičnom postupku koji je okončan. Dakle, u predmetnom postupku Sud BiH nije odlučivao o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, nego samo o ispunjenosti uvjeta za izvršenje kazne zatvora koja je već ranije utvrđena u pravomoćno okončanom postupku.

40. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2054/05 od 17. novembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na osporene presude

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2017. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

43. Apelant pobija odluke Suda BiH tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

[…]

46. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je nesporno da apelant u postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

47. Ustavni sud zapaža da je suština apelacionih navoda da apelant tokom cijelog sudskog postupka nije bio sposoban da učestvuje u postupku, tj. da nije imao procesnu sposobnost, zbog povreda glave koje su izazvale psihičke poremećaje, ali da je to Sud BiH propustio da utvrdi zbog pogrešne ocjene dokaza, to jest ocjene izvedenih vještačenja i neprihvatanja vještačenja iz drugih postupaka. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

48. Potom, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

49. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža, a vezano za apelacione navode koji su skoro identični žalbenim navodima, da je ove navode Apelaciono vijeće razmotrilo i u obrazloženju svoje odluke dalo detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant sposoban da učestvuje u postupku, da je počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je kriv za njegovo izvršenje. Pri tome Ustavni sud, također, zapaža da je Sud BiH proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem su provedeni mnogobrojni dokazi koje su Tužilaštvo BiH, te apelant i saoptuženi predložili u prilog svojim tvrdnjama o krivici, odnosno apelantovoj nevinosti i ostalih saoptuženih osoba u predmetnom krivičnom postupku.

50. Dalje, Ustavni sud zapaža da ključno pitanje koje se potencira u apelaciji jeste postojanje procesne sposobnosti apelanta, to jest mogućnost apelanta da prati suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su oba sudska vijeća, a posebno prvostepeno, detaljno analizirala dokaze koji su izvedeni u svrhu utvrđivanja psihičkog zdravlja apelanta i njegove sposobnosti da učestvuje u krivičnom postupku, te o tome dali adekvatno obrazloženje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam arbitrarnosti (proizvoljnosti). Naime, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju prvostepene presude (str. 60-70) detaljno izložena sva vještačenja koja su provedena tokom prvostepenog postupka i da je obrazloženo zašto Sud BiH ne prihvata mišljenje vještaka Kučukalića, a prihvata sva ostala provedena vještačenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je o apelantovom zdravstvenom stanju, to jest okolnosti da li je apelant zdravstveno sposoban da prati tok suđenja - glavnog pretresa bez posljedica po njegovo zdravlje, odnosno da li može aktivno učestvovati u sudskom postupku, u toku predmetnog krivičnog postupka provedeno devet medicinskih vještačenja. Ustavni sud zapaža da su medicinska vještačenja radili istaknuti vještaci medicinske struke: prof. dr. sci. Abdulah Kučukalić, prim. dr. Marija Kaučić- Komšić, prim. dr. Zorica Lazarević, prim. mr. sci. Senadin Ljubović, prim. dr. Omer Ćemalović (neuropsihijatar), prim. dr. Senad Pešto (internista), doc. dr. Erna Suljić (neuropsihijatar), doc. dr. Alma Bravo-Mehmedbašić, mr. sci. Elvedina Dervović (dipl. psiholog), mr. sci. med. dr. Nera Zivlak- Radulović (specijalista psihijatrije, subspecijalista sudske psihijatrije), dr. Višnja Banjac (specijalista psihijatrije) i Mirjana Vukić (specijalista medicinske psihologije). O apelantovom zdravstvenom stanju i njegovoj sposobnosti da učestvuje u predmetnom krivičnom postupku navedeni vještaci su sačinili nalaze i mišljenja 14. januara i 28. decembra 2009. godine, 29. juna i 18. augusta 2010. godine, 10. januara 2011. godine, 14. maja 2012. godine, 12. aprila i 25. oktobra 2013. godine i 30. januara 2014. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH o apelantovoj procesnoj sposobnosti na glavnom pretresu ispitao vještake Kučukalića, Ćemalovića, Bravo-Mehmedbašić i Zivlak- Radulović. Dakle, iz navedenog proizlazi da su sva provedena vještačenja izvršena u različitim vremenskim periodima i da ih je izvršilo više različitih stručnjaka koji posjeduju potrebna stručna znanja kako bi mogli dati mišljenje o apelantovoj procesnoj sposobnosti.

51. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH istakao da iz svih sačinjenih nalaza i mišljenja kako pojedinačnih, tako i timskih, izuzev nalaza i mišljenja vještaka Kučukalića, proizlazi da apelant simulira bolest, što je „često na rubu karikaturalnosti“, pri čemu apelant naivno glumi osobu sa teškim duševnim poremećajem, takvo ponašanje nije karakteristično ni za jednu duševnu bolest, a kako vještaci uočavaju za takvu vrstu simulacije osoba mora biti svjesna ozbiljnosti i opasnosti situacije za šta su neophodni očuvani kognitivni kapaciteti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu da član 388. stav 1. ZKPBiH propisuje da će do prekida krivičnog postupka doći jedino u slučaju nastupanja duševne bolesti nakon učinjenja krivičnog djela, koja je takvog karaktera da optuženi nije sposoban učestvovati u postupku. Sud BiH je zaključio da ove zakonske odredbe nisu primjenjive kod slučaja privremenog duševnog poremećaja o kojem je bilo riječi u pojedinim nalazima i mišljenjima vještaka, s obzirom na to da nijedan vještak, osim vještaka Kučukalića, nije konstatirao postojanje duševne bolesti kod apelanta, što je osnovna pretpostavka da bi se uopće moglo razmatrati da li je došlo do procesne nesposobnosti.

52. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da vještačenja nisu obavljena na odgovarajući način, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH podsjetio da se medicinska vještačenja povjeravaju ljekarima određene specijalnosti upravo zbog toga što sud ne posjeduje potrebna stručna znanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su vještačenja povjeravana timovima ovlaštenih sudskih vještaka, koji su vještačenja obavili u skladu sa pravilima struke i vještine, te na način koje zahtijevaju relevantne odredbe ZKPBiH, gdje postupajući vještaci nisu smatrali da psihijatrijski pregled treba obaviti na drugom mjestu, odnosno u zdravstvenoj ustanovi. Kod odlučivanja o apelantovoj procesnoj sposobnosti Sud BiH je posebnu pažnju poklonio vještačenju apelanta u Klinici u Banjoj Luci, koja je potvrdila da apelant nije procesno nesposoban, s obzirom na to da kod njega nisu nađeni znaci trajnog duševnog oboljenja u smislu postojanja poremećaja iz psihotičnog kruga, kao ni znaci oštećenja amnestičkih i intelektualnih funkcija težeg stepena, pa čak ni znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja, odnosno da apelant sve vrijeme simulira duševnu bolest o čemu je naročito indikativna i okolnost da je apelant iskazao nesaradnju prilikom vještačenja.

53. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku, shodno žalbenim prigovorima, izvršilo dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantovim prigovorima o njegovoj procesnoj nesposobnosti, zaključivši da je prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje za što je i Apelaciono vijeće, suprotno apelantovim tvrdnjama, dalo jasno i argumentirano obrazloženje. Stoga, budući da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku o apelantovoj procesnoj sposobnosti, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.

54. Dakle, ocjenjujući osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.

55. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud rješenjem od 8. septembra 2010. godine, zbog apelantovog zdravstvenog stanja, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka od 17. augusta 2010. godine, odlučio da će se glavni pretres, u slučaju apelantovog odsustva zakazanim ročištima na koja je blagovremeno i uredno pozvan, održati i bez njihovog prisustva. Nadalje, određeno je da će ročištima koja se održavaju bez apelantovog prisustva prisustvovati njegovi branioci, da će sud u toku cijelog postupka preispitivati ovu odluku i ocijeniti njeno dalje održavanje na snazi, te o toku postupka bez odgađanja obavještavati apelanta, tako što će mu se snimak ročišta dostavljati istog dana kada je ročište održano. Sud BiH je, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPBiH, praksu Komiteta za ljudska prava, te Evropsku konvenciju i stavove Evropskog suda, dao iscrpne razloge i obrazloženja zbog čega nastavak suđenja u apelantovom odsustvu ne predstavlja kršenje ZKPBiH, te zbog čega ne predstavlja kršenje osnovnih apelantovih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da okolnost da apelant nije bio prisutan na svim ročištima u sudnici ne predstavlja suđenje in absentia, o čemu je prvostepeno vijeće dalo detaljne i pravilne razloge u tač. 275-293. pobijane presude, pa Ustavni sud smatra da ni odlukom da će se glavni pretres održavati bez apelantovog prisustva ne predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je prekršen i princip in dubio pro reo. Naime, apelant kršenje tog principa obrazlaže time da je nalaz vještaka Kučukalića direktno suprotan nalazima ostalih vještaka. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je načelo in dubio pro reo garantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom načelu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

57. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav

2. ZKPBiH) i pri tome dati obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičku vezu. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili spornu činjenicu da je apelantovo ponašanje, kako je navedeno u svim nalazima i mišljenjima (osim nalaza vještaka Kučukalića, koji je dat u dva navrata), simulativnog karaktera, te je u tom kontekstu Sud BiH citirao dijelove iz osam sačinjenih nalaza i mišljenja. Ukazano je da u nalazima i mišljenjima koja su davala ocjenu o procesnoj sposobnosti apelanta, s obzirom na to da u nalazima stepen eventualnog oštećenja psihičkih funkcija po organskom tipu nije bilo moguće ispitati zbog toga što apelant nije sarađivao i tendencije da prikaže svoje eventualne tegobe značajno težim, niti jedan od zaključaka nije dat u smislu ocjene da se u konkretnom slučaju radi o osobi koja je procesno nesposobna. Konačno, Sud BiH je istakao da ni nakon kliničkog ispitivanja apelanta nisu nađeni znaci postojanja trajnog duševnog, kao ni znaci privremene duševne poremećenosti i oboljenja, te je iznesen zaključak da se radi o ispitaniku koji može učestvovati u sudskom procesu. Osim toga, i u situacijama kada je apelant bio privremeno procesno nesposoban, nigdje se u nalazima ne navodi da je to zbog privremene ili trajne duševne bolesti, u nalazima se navodi da je ispitanik „privremeno nesposoban zbog zatvorskog ponašanja, tj. privremenog duševnog poremećaja, a ne zbog trajne ili privremene duševne bolesti“. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju načela in dubio pro reo, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenog načela. Zbog toga se ne mogu prihvatiti ni apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno načelo in dubio pro reo, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelantovom nezadovoljstvu osporenim odlukama, a ne na nekim relevantnim činjenicama i argumentima. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

58. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, koje navode dovodi u vezu sa svojim zdravstvenom stanjem zbog čega nije sposoban učestvovati u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su ovlašteni sudski vještaci utvrdili da je apelant zdravstveno sposoban da prati tok suđenja - glavni pretres bez posljedica po njegovo zdravlje, odnosno da može aktivno učestvovati u sudskom postupku, što apelant, kako to proizlazi iz osporenih presuda, nije iskoristio. Međutim, apelant je, kako to proizlazi iz osporenih presuda, sve vrijeme trajanja ovog postupka imao dva branitelja po službenoj dužnosti koji su, kako to proizlazi iz osporenih presuda, aktivno učestvovali u postupku na način da su osporavali kako postojanje apelantove sposobnosti da učestvuje u postupku, tako i postojanje apelantove krivice za krivično djelo povodom kojeg je predmetni postupak vođen i za koje je apelant, u konačnici proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom redovnom sudskom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. Evropske konvencije, jer je imao pravo da koristi sve garancije iz toga člana.

59. Dalje, u pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojim tvrdi da je Sud BiH u osporenom postupku pogrešno zaključio da je on procesno sposoban u prilog čemu je dostavio nalaz UB Foča od 14. marta 2017. godine, Ustavni sud podsjeća da je predmet ovog postupka ispitivanje osnovanosti apelantovih navoda o eventualnim povredama njegovih ljudskih prava učinjenih od Suda BiH u postupku donošenja osporenih presuda, koji je pravomoćno okončan donošenjem Presude Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003369 16 Krž od 7. novembra 2016. godine. Apelant u dopuni traži od Ustavnog suda da prilikom razmatranja apelacije uzme u obzir i nalaz medicinskog vještačenja od 14. marta 2017. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, nema mogućnost autonomnog utvrđivanja činjeničnog stanja i na osnovu toga donošenja odluke o meritumu spora, nego je to isključivo zadatak redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da okolnost da je, nakon okončanja predmetnog postupka, u drugom predmetu koji se vodi protiv apelanta, izvršeno medicinsko vještačenje apelanta u kojem su vještaci iznijeli drugačiji nalaz i mišljenje o apelantovoj zdravstvenoj sposobnosti od nalaza i mišljenja vještakā na kojima je Sud BiH pri donošenju osporenih odluka zasnovao svoj zaključak ne može biti predmet razmatranja Ustavnog suda u konkretnom apelacionom postupku.

Ostali navodi

60. U pogledu apelantovih navoda da mu je, zbog vođenja predmetnog postupka, mada je on „procesno nesposoban“, povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da su u toku trajanja predmetnog postupka u više navrata vršena medicinska vještačenja na okolnosti apelantovog zdravstvenog stanja u kojim je počev od nalaza sačinjenog 17. augusta 2010. godine zaključeno da je apelant zdravstveno sposoban da prati tok suđenja - glavnog pretresa bez posljedica po njegovo zdravlje, odnosno da može aktivno učestvovati u sudskom postupku. Također, u tom nalazu su vještaci istakli da je kod apelanta „ograničena mogućnost vremenske dužine da prati sudski postupak i da treba praviti određene češće pauze tokom glavnog pretresa“. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u skladu sa tim nalazom, omogućio apelantu da, zavisno od njegove volje, bude prisutan ili ne na održanim ročištima, te da ih napusti. Stoga, u specifičnim okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zaključuje da apelant za vrijeme trajanja glavnog pretresa i pretresa u ovom predmetu nije bio podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije neosnovani.

61. Apelant se poziva i na kršenje prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije, ali nije obrazložio na koji način smatra da je došlo do kršenja prava iz navedenih članova (pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i pravo na zabranu diskriminacije), pa je Ustavni sud zaključio da su i ovi navodi neosnovani, te da ih nije potrebno detaljnije ispitivati.

Troškovi za sastavljanje apelacije

62. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu „troškova za sastavljanje apelacije i ostalih podnesaka“, Ustavni sud konstatira da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga navedeni troškovi sastavljanja apelacija padaju isključivo na apelantov teret.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza na temelju kojih je sud utvrdio da je apelant zdravstveno sposoban da prati suđenje i u njemu aktivno učestvuje, te o postojanju krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu, niti je, zbog sudske ocjene medicinskih vještačenja apelantovog zdravstvenog stanja, povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nisu dovedene u pitanje ili povrijeđene garancije ustanovljene pravom iz navedenog člana.

65. Na osnovu člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i h), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-826/17 (N. H.) | Sudska praksa | Aktio