Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-974/17 (Z. B.)
Odluka donesena 30. 03. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-974/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
30. 03. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine u predmetu broj AP 974/17, rješavajući zahtjev Zorana Bandura za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Bandura za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Bandur (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dražen Zubak, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017854 15 Kž od 21. septembra 2016. godine i S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio početak izvršenja kazne zatvora po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine apelant i S.P., N.K., M.G., M.D., D.M. i J.R. su oglašeni krivim za radnje opisane u tački II 1. izreke presude, čime je apelant počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru u periodu od 11. juna do 9. septembra 2014. godine.
3. Na osnovu člana 69. stav 1. tačka d), u vezi sa članom 74. st. 1. i 2. KZBiH, Sud BiH je prema apelantu izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta pobliže opisanih u izreci presude. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant je skupa sa ostalim optuženim, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka čija visina će biti određena posebnim rješenjem.
4. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. septembra 2016. godine preinačena je prvostepena Presuda Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 K od 7. aprila 2016. godine u dijelu odluke o krivičnopravnim sankcijama tako da je, između ostalog, apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su osporene presude utemeljene „u odlučnoj mjeri“ na nezakonitim dokazima; da u postupku nisu istinito i potpuno utvrđene činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke te da sud nije sa jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao činjenice koje apelanta terete i one koje mu idu u korist i da je drugostepeni sud prilikom preinačenja krivičnopravne sankcije postupio arbitrarno. Također, apelant prigovara ocjeni dokaza. Apelant naročito ukazuje na kršenje čl. 116. i 71. ZKP BiH i na nezakonitost provedenih dokaza, te je u tom kontekstu ukazao i na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragojević protiv Hrvatske i odluku Ustavnog suda broj AP-3364/10. Apelant je ukazao i na druge nezakonitosti u postupku, koje su prema njegovim navodima, počinjene. Naročito, apelant prigovara da je Apelaciono vijeće odlučilo „po neobrazloženoj žalbi Tužilaštva BiH“ i osudilo ga na „dvostruko težu kaznu zatvora“, čime je „i na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje“.
6. Apelant navodi da „se ne nalazi na izdržavanju kazne zatvora niti je pozvan na izdržavanje kazne zatvora“, zbog čega nije mogao podnijeti molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Apelant smatra da bi se njegovim slanjem na izdržavanje kazne zatvora prije konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji „nastavilo kršenje ljudskih prava“, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje je obrazložio u apelaciji. Međutim, Ustavni sud mora da primjeti da apelant nije konkretizovao u čemu se sastoji mogućnost nastanka štete. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman