Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3447/14 (D.P.)
Odluka donesena 19. 04. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 125
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3447/14
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3447/14, rješavajući apelaciju D.P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 030965 14 Rev od 14. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030965 12 Gž od 7. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030965 07 P od 31.
avgusta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D.P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 21. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 030965 14 Rev od 14. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030965 12 Gž od 7. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030965 07 P od 31. avgusta 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene NLB Razvojna banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužene su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 30. decembra 2016. godine do 18. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantkinja je 11. aprila 2007. godine tužbom pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate ukupnog iznosa od 56.963,92 KM na ime različitih naknada proisteklih iz radnog odnosa (dio neisplaćene otpremnine, zatim, isplatu ugovorene otpremnine, iznos na ime neiskorišćenog godišnjeg odmora, regres, refundacija isplaćenog doprinosa Fondu PIO, naknada za prekovremeni rad i sl., sve sa zakonskom zateznom kamatom).
6. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, Osnovni sud je, nakon održanih šest ročišta u periodu od juna 2011. godine do jula 2012. godine, donio Presudu broj 71 0 P 030965 07 P od 31. avgusta 2012. godine kojom su tužbeni zahtjevi odbijeni u cijelosti uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Osnovni sud je, nakon uvida u brojne materijalne i druge dokaze, ocjenjujući ih u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantkinja bila zaposlenik tužene, na poziciji direktora sektora, da je 23. marta 2006. godine podnijela zahtjev za sporazumni prestanak radnog odnosa radi odlaska u penziju, te da joj je 10. aprila 2006. godine prestao radni odnos kod tužene po sporazumu broj 01-992/2006 od 5. aprila 2006. godine koji su parnične stranke potpisale. Osnovni sud je uvidom u zaključeni sporazum utvrdio da je tim sporazumom tužena preuzela obavezu da apelantkinji za period do primopredaje dužnosti isplati platu srazmjernu vremenu rada i shodno ugovoru o radu od 23. avgusta 2004. godine, da joj zaključi radnu knjižicu, izvrši odjavljivanje sa doprinosa osiguranja, preda dokumenta iz personalnog dosijea, uplati iznos najviše do 13.000,00 KM na ime naknada za doprinose dobrovoljnog osiguranja koji je apelantkinja trebalo da uplati na ime dokupa radnog staža, a nakon podnošenja konačnog rješenja o dokupu, te isplati otpremninu zbog odlaska u penziju u visini tri mjesečne plate, odnosno iznos od 9.900,00 KM, te pored toga, dodatno i iznos od 10.100,00, takođe iz osnova otpremnine, pri čemu su stranke u sporazumu (član 8 sporazuma) konstatovale da će izvršenjem sporazuma u cijelosti biti ispunjene obaveze iz radnog odnosa prema apelantkinji. Tokom postupka je utvrđeno da je tužena apelantkinji isplatila iznos od 20.000,00 KM na ime otpremnine, doprinose u iznosu od 4.242,00 KM i porez u iznosu od 1.010,00 KM, te iznos od 16.822,97 KM u svrhu naknade doprinosa dobrovoljnog osiguranja koje je apelantkinja uplatila na ime dokupa staža.
8. Međutim, ono što je među parničnim strankama sporno jeste da li apelantkinji pripadaju i druge naknade koje potražuje po različitim osnovima, a koje nisu navedene u sporazumu. U vezi sa spornim pitanjem Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) koje propisuju da radni odnos može prestati sporazumno, kao što se desilo u konkretnom slučaju. Nadalje je Osnovni sud naveo da sporazum o prestanku radnog odnosa proizvodi pravno dejstvo čim bude zaključen, a osnov za prestanak radnog odnosa je sam sporazum, te se sva dejstva prestanka radnog odnosa vezuju za sporazum o prestanku radnog odnosa, pri čemu se on može pobijati pozivanjem na prinudu, prijetnju, prevaru i zabludu prilikom zaključenja sporazuma, što apelantkinja u konkretnom slučaju i ne tvrdi, niti joj je bila namjera da poništi sporazum, već se poziva na odredbe ZOR-a koje se tiču radnog odnosa. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju radni odnos više ne postoji, jer je apelantkinja svojevoljno ostvarila pravo na penziju, pri čemu je apelantkinja prilikom sklapanja sporazuma mogla zahtijevati i isplatu naknada koje u predmetnom postupku potražuje, što je propustila da učini, pa se taj propust ne može staviti samo na teret tuženoj. Navedeno posebno, kako je istakao Osnovni sud, što je apelantkinji data mogućnost da revidira odredbe sporazuma povodom pitanja određenih naknada, što je apelantkinja i učinila. Osnovni sud nije mogao da ulazi u razloge zašto apelantkinja nije tražila proširenje sporazuma i na naknade koje potražuje u predmetnom postupku zbog toga što se radi o autonomnoj volji stranaka, pri čemu je apelantkinja imala mogućnost da ukaže na primjedbe vezane za odredbe sporazuma i njegove manjkavosti, što je apelantkinja, takođe, propustila da učini.
9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je djelimično uvažio žalbu apelantkinje u dijelu odluke o troškovima postupka, pa je u tom dijelu prvostepena presuda preinačena na način pobliže opisan u stavu 1 izreke presude, dok su stavom 2 izreke žalbe parničnih stranaka u preostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
10. Okružni sud se, prije svega, osvrnuo na procesne prigovore apelantkinje ocijenivši ih neutemeljenim o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na str. od 2 i 3 obrazloženja presude. Tako je Okružni sud, između ostalog, naveo da, prema odredbi člana 358 stav 1 ZPP, stranka može da podnese zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji neki od razloga za izuzeće, najkasnije do završetka glavne rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke. Stoga, apelantkinjini prigovori kojim dovodi u sumnju nepristrasnost sudije D.K. zbog prijateljskog odnosa sa radnikom tuženog D.M., kao i činjenica da je kroz sistem za automatsko upravljanje sudskim predmetima vršena promjena sudije nisu od uticaja za zakonitost i pravilnost presude, budući da ovi navodi nisu izneseni do završetka glavne rasprave.
11. Prema ocjeni Okružnog suda, nisu ostvarene ni povrede ZPP, i to čl. 184, 185 stav 1 i 186 stav 1 na koje apelantkinja neosnovano ukazuje, a tiču se načina dostavljanja presude i prekoračenja zakonskog roka u kojem je sud dužan donijeti presudu i izraditi njen pismeni otpravak, jer prekoračenje zakonskog roka za donošenje presude, samo po sebi, nije moglo uticati na donošenje zakonite i pravilne presude, u smislu člana 209 ZPP. Nadalje je Okružni sud pojasnio da je prvostepeni sud prilikom izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka na glavnoj raspravi postupio u skladu sa čl. 164 i 167 ZPP kada je u svojstvu parnične stranke saslušao samo apelantkinju, budući da prvostepeni sud nije imao mogućnosti da primijeni prinudne mjere prema zakonskom zastupniku tužene, koji je bio uredno pozvan na ročište, ali se pozivu nije odazvao. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđene ni odredbe člana 374 stav 2 ZPP, jer je apelantkinja zapisnik o pripremnom ročištu uredno potpisala bez primjedbi u pogledu sadržine zapisnika, pa stoga nisu prihvatljivi prigovori kojima tvrdi da je prvostepeni sud na tom ročištu odbio prijem podneska kojim se apelantkinja izjasnila na navode odgovora na tužbu, jer takve konstatacije ne postoje u zapisniku, niti je apelantkinja tokom prvostepenog postupka u tom pravcu posebno prigovorila. Okružni sud je, isto tako, utvrdio da je i ostale zapisnike sa ročišta apelantkinja potpisala bez primjedbi u pogledu njihovog sadržaja, pa su svi prigovori usmjereni u tom pravcu ocijenjeni neosnovanim.
12. Apelantkinjino pozivanje na zabludu u bitnoj sadržini sporazuma o prestanku radnog odnosa, te prisilu koju je prema njoj navodno vršio zamjenik direktora tužene da potpiše sporazum o prestanku radnog odnosa, prema ocjeni Okružnog suda, nisu od uticaja na pravilnost osporene odluke, jer apelantkinja predmetnim postupkom ne traži poništenje sporazuma o prestanku radnog odnosa, pri čemu sud na rušljivost sporazuma nije bio dužan da vodi računa po službenoj dužnosti. Osim toga, kako je istakao Okružni sud, tekst sporazuma o prestanku radnog odnosa apelantkinja je potpisala naknadno, u izmijenjenom sadržaju pošto je prvu ponuđenu varijantu sporazuma odbila da potpiše, pa ne stoje ni navodi da je sporazum potpisala pod prinudom. Kako je naveo Okružni sud, pošto je apelantkinja sporazumom o prestanku radnog odnosa od 4. aprila 2006. godine, koji je tužena u cijelosti ispunila, izjavila da tužena, kao poslodavac, ispunjenjem preuzetih obaveza ispunjava sve obaveze prema njoj po osnovu radnog odnosa koji je trajao do 10. aprila 2006. godine, takvom izjavom su obuhvaćena i potraživanja koja apelantkinja potražuje u predmetnom postupku, pri čemu takva izjava ima značaj odricanja od potraživanja, u smislu člana 295 stav 1 i člana 344 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, kako je naveo Okružni sud, prvostepena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka iz člana 135 ZPP na koju apelantkinja ukazuje u žalbi, pozivajući se na propust prvostepenog suda da tuženu pozove da podnese podatke o elektronskoj evidenciji prisustva radnika na poslu, te zapisnike s prvog sastanka kolegijuma banaka, jer u situaciji kada se apelantkinja zaključivanjem sporazuma o prestanku radnog odnosa odrekla potraživanja, izuzev onih utvrđenih sporazumom, pribavljanje navedenih isprava ne bi se mogla ishoditi drugačija odluka, pa time ni uticati na njenu zakonitost i pravilnost. Osim toga, kako je naglasio Okružni sud, tužena se u dva navrata izjasnila da nema sačuvanu elektronsku evidenciju o prisutnosti radnika na poslu, pa nasuprot tome, apelantkinjini navodi o postojanju takve evidencije kod tužene u vrijeme suđenja nisu učinjeni vjerovatnim kroz izvođenje drugih dokaza.
13. Odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 030965 14 Rev od 14. maja 2014. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u svjetlu revizijskih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da osporena presuda nema nedostatke na koje je apelantkinja neutemeljeno ukazala, prihvativši u cijelosti stav Okružnog suda (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na stranama od 2 do 5 obrazloženja osporene presude). Vrhovni sud je, u suštini, podržao stav nižestepenih sudova da naknade koje apelantkinja potražuje u predmetnom postupku nisu bile predviđene sporazumom o prekidu radnog odnosa koji su parnične stranke potpisale, te da stoga nema pravo na isplatu tih naknada, jer za takvu isplatu ne postoje ni dokazi, niti osnov u materijalnom pravu. Vrhovni sud se osvrnuo i na procesne prigovore koje je apelantkinja ponovila i u reviziju ocijenivši ih neutemeljenim uz naglasak da se o njima detaljno izjasnio Okružni sud podržavši data obrazloženja tog suda. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da osporena presuda ne sadrži nedostatke na koje se revizijom ukazuje a ni one na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu člana 241 u vezi sa članom 456a. ZPP, te je stoga primjenom člana 248 ZPP odlučeno kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u iscrpnoj apelaciji ukazuje na brojne propuste redovnih sudova i iznosi neslaganje sa stavovima iznesenim u osporenim presudama. Smatra da su presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazuje nadalje da je tužba podnesena 7. aprila 2007. godine, dok je prvostepena presuda „navodno“ izrađena 31. avgusta 2012. godine, odnosno predmet je iskazan kao završen 18. septembra 2012. godine, i punomoćniku apelantkinje dostavljena 25. septembra 2012. godine iz čega proizilazi da je prvostepeni postupak trajao duže od pet godina, što se ne može smatrati postupanjem u razumnom roku uzme li se u obzir da se radi o hitnom postupku, u smislu člana 420 ZPP. Pored toga, apelantkinja ukazuje da je glavna rasprava zaključena 2. jula 2012. godine, a sud je bio u obavezi da presudu izradi i otpremi u roku od 30 dana, shodno članu 184 ZPP. Zatim, ukazuje i na kršenje čl. 164 i 167 zbog činjenica da direktor tužene nije saslušan u svojstvu svjedoka iako je bio uredno pozvan, pa ta okolnost nije ocijenjena u apelantkinjinu korist, već na njenu štetu. Nadalje, apelantkinja navodi da zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda tokom prvostepenog postupka nije tražila, jer je svjesna da zahtjev ne bi bio pozitivno riješen, te da je zapravo tek nakon donošenja presude postala svjesna da se radi o nepristrasnosti postupajućeg sudije, odnosno njegovoj neprofesionalnosti.
15. Apelantkinja, nadalje, ukazuje da svoja prava na isplatu traženih naknada crpi iz ugovora o radu, a ne iz sporazuma koji je zaključila sa tuženom o prekidu radnog odnosa, pri čemu naglašava da nije bila svjesna da se zaključenjem sporazuma odriče od prava iz ugovora o radu, što je za apelantkinju neprihvatljivo i u tom pravcu dodatno elaborira svoje viđenje predmetnog slučaja i neslaganje sa stavom redovnih sudova. Naglašava da nije bila dužna da traži poništenje sporazuma, jer je sporazum, prema apelantkinjinoj ocjeni, irelevantan, pri čemu je naglasila da je odredba člana 8 sporazuma ništava po sili zakona, a sud na ništavost pazi po službenoj dužnosti, shodno članu 109 ZOO. U vezi s tim, apelantkinja se pozvala na stav iz Presude Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 P 066821 11 Rev od 13. oktobra 2011. godine (Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1-2/2011). Shodno svemu navedenom, apelantkinja je predložila da se apelacija usvoji da se utvrdi kršenje njenih prava na koja se u apelaciji pozvala, te da se osporene odluke ukinu i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenio neutemeljenim, jer obrazloženje koje je dao taj sud u osporenoj presudi sadrži jasne i valjane razloge, pa se zbog tog razloga čini bespredmetnim njihovo ponavljanje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da je u svojoj odluci dao sve odgovore na pitanja koja se u apelaciji ponavljaju. Navedeno je da je na jasan način obrazloženo držanje tužene čiji zakonski zastupnik nije koristio mogućnost saslušanja u svojstvu parnične stranke, značaj propuštanja u pogledu utvrđivanja činjenica, kao i zahtijevano izuzeće tek u žalbenom postupku, kada je apelantkinja već dobila prvostepenu presudu kojom nije uspjela u sporu. Još je navedeno da je žalbeni postupak trajao od 26. decembra 2012. godine, kada je predmet zaprimljen u sudu, do 6. jula 2013. godine, kada je apelantkinja primila odluku o žalbi na prvostepenu presudu, što nije dug vremenski period, pa taj sud nije doprinio dužini trajanja postupka. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je hronološki prezentovao tok postupka bez posebnog obrazloženja u vezi s apelacionim navodima.
19. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve apelacione prigovore ocijenila neosnovanim i paušalnim, jer su redovni sudovi tokom postupka utvrdili sve relevantne činjenice koje su sagledali u svjetlu materijalnog prava. Još je navedeno da o savjesnosti apelantkinje najbolje govori podatak da je, nakon što je stekla pravo na penziju, zaključila novi ugovor o radu sa Komercijalnom bankom a.d. Banja Luka, na radnom mjestu direktora sektora, pa su samim tim postupci apelantkinje vrlo sumnjivi, posebno uzme li se u obzir da je na njen lični zahtjev zaključen sporazumni raskid ugovora o radu zbog odlaska u penziju pri čemu joj je isplaćena otpremnina u iznosu većem nego što joj po zakonu pripada, a na koju ne bi imala pravo da je dala otkaz. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – prečišćeni tekst), koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:
XII – PRESTANAK RADNOG ODNOSA
1. Prestanak ugovora o radu Član 125. stav (1) tačka 2.
Ugovor o radu prestaje da važi:
2. sporazumom poslodavca i radnika;
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 295. stav (1) (1)Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom predviđenim slučajevima.
Član 344. stav (1) (1)Obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik s tim složi.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 164.
Sud će odlučiti da se sasluša samo jedna stranka, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili se ne odazove pozivu suda.
Član 167.
Ne mogu se primijeniti nikakve prinudne mjere prema stranci koja se nije odazvala pozivu suda radi saslušanja niti se stranka može prinuditi na davanje iskaza
d) Donošenje, pismena izrada i dostavljanje presude Član 184.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Ukoliko sudija prekorači rok iz stava 1. ovog člana dužan je u pismenoj formi obavijestiti predsjednika suda o razlozima prekoračenja.
Član 185.
Po zaključenju glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.
Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavljanju.
Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude. Član 186. stav 1.
U izuzetnim okolnostima, sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostavljanje presude izvrši na način predviđen odredbama ovog zakona o dostavljanju.
Član 358. st. (1) i (2) Stranka podnosi zahtjev za izuzeće sudije, čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, a najdocnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.
Stranka može u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek, poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona Član 374. stav (2) .
(2) Zapisnik treba da sadrži bitne podatke o sadržini preduzete radnje.
U zapisnik o glavnoj raspravi naročito će se unijeti: da li je rasprava bila javna ili je javnost bila isključena, sadržina izjava stranaka, njihovi prijedlozi, dokazi koje su ponudile, dokazi koji su izvedeni, uz navođenje sadržine iskaza svjedoka i vještaka, kako i odluke suda donijete na ročištu, odnosno izvorniku odluke poslije zaključenja glavne rasprave.
Član 375. stav (2) (2) Stranke imaju pravo da pročitaju zapisnik ili da zahtijevaju da im se pročita, kao i da stave svoje prigovore na sadržinu zapisnika.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 030965 14 Rev od 14. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 7. juna 2014. godine, a apelacija je podnesena 21. jula 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi se na isplatu po osnovu sporazumnog raskida radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Suštinski, apelantkinja izražava nezadovoljstvo osporenim presudama ukazujući da su one donesene kao rezultat nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. U vezi sa istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke utemeljene na proizvoljnostima na koje apelantkinja ukazuje.
34. U vezi s procesnim prigovorima apelantkinje koji se odnose na navodne propuste Osnovnog suda prilikom odlučenja, Ustavni sud zapaža da se identičnim prigovorima iscrpno bavio Okružni sud u svojoj odluci, ocijenivši prigovore neutemeljenim uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, pri čemu je Vrhovni sud u svemu prihvatio stav tog suda. U vezi s prigovorima kojima apelantkinja dovodi u sumnju nepristrasnost sudije prvostepenog suda, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije, u smislu člana 358 stav (1), tražila izuzeće tog sudije, već je, u smislu stava (2) člana 358 ZPP, na tu okolnost ukazala tek u žalbi. Međutim, budući da apelantkinja, osim navodnog prijateljstva tog sudije i zaposlenika tužene, nije navela niti jedan drugi relevantan dokaz za to, već svoje tvrdnje o nepristrasnosti suštinski temelji na nezadovoljstvu prvostepenom presudom, Ustavni sud smatra da takvi paušalni prigovori ne pokreću pitanje kršenja prava na nepristrasan sud. Usto, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda ispitana u žalbenom i revizijskom postupku u svjetlu žalbenih, odnosno revizijskih prigovora apelantkinje koje su vijeća tih sudova ocijenila neosnovanim.
35. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u dijelu meritornog odlučenja na sve tri instance detaljno razmotrili sve okolnosti konkretnog slučaja, te saglasno utvrdili da su tužbeni zahtjevi kojima je apelantkinja tražila isplatu različitih naknada iz radnog odnosa neutemeljeni, jer tražene naknade nisu bile regulisane sporazumom koji je apelantkinja dobrovoljno potpisala sa tuženom kao poslodavcem. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od činjenice da je na apelantkinjin zahtjev zaključen pismeni sporazum o prekidu radnog odnosa, kao jedan od načina koji predviđa ZOR, kojim su parnične stranke dobrovoljno regulisale međusobna prava i obaveze, pri čemu je tužena svoje obaveze u cijelosti izmirila, pa u takvim okolnostima redovni sudovi nisu prihvatili osnovanim prigovore apelantkinje da joj tražene naknade pripadaju iz osnova ugovora o radu. Osim toga, redovni sudovi su na konkretnu činjeničnu i pravnu situaciju primijenili relevantne odredbe ZOO, nalazeći da su parnične stranke zaključenjem sporazuma stupile u obligacionopravni odnos i da apelantkinja svoja prava iz radnog odnosa može crpiti isključivo iz sporazuma kojim je, između ostalog, dogovoreno da tužena ispunjenjem obaveza iz sporazuma ispunjava sve obaveze prema apelantkinji (član 8 sporazuma). Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da apelantkinja nije tražila poništenja sporazuma, niti je tokom postupka pružila dokaze da je sporazum potpisala pod prijetnjom, prisilom ili sl.
36. U vezi s prigovorima apelantkinje da ona, zapravo, nije ni trebalo da traži poništenje sporazuma, te da je odredba člana 8 sporazuma sama po sebi ništava i da je takav stav zauzet u presudi Vrhovnog suda FBiH na koju se apelantkinja pozvala u apelaciji, Ustavni sud pozivanje na navedenu odluku ne može prihvatiti opravdanim, bar ne na način kako to apelantkinja tvrdi. Naime, uvidom u Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 P 066821 11 Rev od 13. oktobra 2011. godine, na koju je apelantkinja ukazala u navodima apelacije (koju nije dostavila u prilogu apelaciji), Ustavni sud zapaža da se radi o posve drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da se u tom predmetu radilo o otkazu ugovora o radu nakon čega je zaključen ugovor o načinu, visini, uslovima i rokovima isplate otpremnine kojim se zaposlenik odrekao prava na žalbu, pa je u tom kontekstu Vrhovni sud izrazio stav da se zaposlenik, kao povjerilac, može odreći samo tačno određenog novčanog iznosa otpremnine i na taj način otpustiti dug, ali da se ne može odreći prava na pristup sudu, niti mu se može stvoriti obaveza da ne pokreće sudski postupak radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra da citirana odluka Vrhovnog suda FBiH upravo korespondira sa stavom redovnih sudova u konkretnom slučaju, jer se apelantkinja zaključenjem sporazuma dobrovoljno odrekla naknada koje u predmetnom postupku potražuje, a ne prava na žalbu kojim bi ugrozila svoje pravo na pristup sudu, što evidentno u predmetnom slučaju nije sporno.
37. Konačno, u vezi sa prigovorima kojima apelantkinja ukazuje da je prvostepeni postupak trajao preko pet godina, pri čemu se apelantkinja eksplicitno nije pozvala na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“, niti je tražila naknadu na ime nematerijalne štete, kako bi Ustavni sud ekstenzivnim tumačenjem navoda iz apelacije mogao zaključiti da apelantkinja ukazuje i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“. Ustavni sud zapaža da apelantkinja zapravo te prigovore dovodi u vezu sa odredbama čl. 184, 185 i 186 ZPP koje se odnose na rokove za izradu i otpremu presude. Budući da se ovim prigovorima bavio Okružni sud koji je prigovore ocijenio neutemeljenim, jasno ukazavši da propuštanje propisanih rokova za izradu, odnosno otpremu osporene prvostepene presude nije moglo uticati na donošenje zakonite i pravilne presude, već eventualno na povredu pravila o unutrašnjem sudskom poslovanju, pri čemu apelantkinja ne objašnjava kakve su za nju nastupile štetne posljedice, Ustavni sud i ove apelacione prigovore smatra neutemeljenim.
38. Ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne uočava proizvoljnost na koju je apelantkinja ukazala, koja bi kao posljedicu dovela do kršenja njenog prava na pravično suđenje, pa stoga Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili apelantkinjine zahtjeve uz obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantkinja neosnovano ukazala predmetnom apelacijom.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman